NASTAVAK IZ PROŠLOG POSTA






RAT

25. rujna 1991. odluka broj 713 je donesena od Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda kojom je zabranjen uvoz oružija u Jugoslaviju. Odluka je bila na zahtjev utjecajnog diplomata koji je politički Jugoslaven Budimir Lončar. Ova odluka se nepovoljno odrazila na Hrvate koji su prethodno razoružani i teško su se opirali agresiji. Agresor je s druge strane bio naoružan.

Dodatne oružane snage stizale su iz Crne Gore i Srbije kako bi potpomogle u agresiji na Hrvatsku i to kroz Bosnu i Hercegovinu. Prve žrtve agresije pale su na teritoriju Bosne i Hercegovine 1. listopada 1991. u selu Ravno koje je sravnjeno sa zemljom. Hrvatima u Bosni i Hercegovini ovo je bio dokaz da Jugoslavenska narodna armija provodi agresiju na teritoriju Bosne i Hercgovine. A muslimanski vođa Alija Izetbegvoić, predsjednik predsjedništva Bosne i Hercegovine staje na stranu agresora, i izjavljuje "ovo nije naš rat". Mnogi su u toj izjavi vidjeli da je Bosna i Hercegovina izdana, pogotovo Hrvati koji su se bili spremni braniti.

7. listopada 1991. Jugoslavenska narodna armija je granatirala Banske dvore htijući ubiti hrvatsko političko vodstvo Republike Hrvatske. Igrom slučaja hrvatski predsjednik je preživio. 8. listopada 1991. Hrvatska proglašava nezavisnost.

Uništenje Vukovara i njegov krvavi pad nije potakao muslimansko vodstvo Bosne i Hercegovine da progovori. Alija Izetbegović je šutio. Vidjevši ovo, demokratski izabrano političko vodstvo Hrvata u Bosni i Hercegovini uspostavlja Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu. 18. studenog 1991. godine u odluci o uspostavi republike naglašeno je da će hrvatska republika poštovati demokratski izabrano vodstvo Bosne i Hercegovine. Prije toga, na izborima 1990., Srbi u Bosni i Hercegovini glasuju za srpsku stranku, Muslimani za muslimansku i Hrvati za hrvatsku stranku.

Nakon Ženevskog sporazuma od 23. studenog 1992. godine vojska Jugoslavenske narodne armije povukla se u Bosnu i Hercegovinu iz odblokiranih vojarni na teritoriju Republike Hrvatske i Republike Slovenije. Ovo je bio znak da se rat prenosi u Bosnu i Hercegovinu. Njezini dijelovi su već bili okupirani.

1992. godine došlo je do teritorijalne reorganizacije Jugoslavenske narodne armije, koja je obuhvaćala Republiku Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu. Ovo se može vidjeti na ovoj slici. Vidljivo je da je 4. vojna oblast agresorske vojske uključivala teritorij Republike Hrvatske. To je dio ovog plavog područja. Ova klješta su Srbi htjeli spojiti dvama ratnim putevima na teritoriju Bosne i Hercegovine. Srbi su htjeli u Splitu rasječi Hrvatsku na dva dijela. Hrvatska vojska ovo je spriječila boreći se na teritoriju Bosne i Hercegovine protiv Jugoslavenske narodne armije, i protiv bosanskih Srba. Hrvatska je imala na to pravo, jer su napadi na teritorij Republike Hrvatske dolazili s teritorija Bosne i Hercegovine.

Prije pada Bosanske Posavine, koju su branili Hrvati, bosanski muslimani vođeni od strane Alije Izetbegovića, donijeli su odluku koja je doprinjela padu Bosanske Posavine. Dana 27. i 28. ožujka 1992. na 63. sjednici Predsjedništva Bosne i Hercegovine donijet je zaključak kojim se traži odlazak vojske Republike Hrvatske s teritorija Bosanske Posavine u Hrvatsku. Nakon toga, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda donijelo je rezoluciju 757 od 30. svibnja 1992., koja je zahtjevala povlačenje vojske Republike Hrvatske iz Bosanske Posavine. Tim potezom, Alija Izetbegović napravio je potez u korist agresora. Alija se nadao da će Muslimane braniti Jugoslavenska narodna armija koja je nakon toga etnički počistila muslimane sa 70% teritorija Bosne i Hercegovine.

1991. godine bilo je više od četiri milijuna stanovnika na teritoriju Bosne i Hercegovine, od čega je bilo: 44% Muslimana, 31% Srba i 17% Hrvata. Ove dvije slike predstavljaju etničku kartu Bosne i Hercegovine. Na lijevoj slici nalazi se etnička karta iz 1991. Na desnoj strani nalazi se etnička krata iz 1992. gdje su Srbi već etnički počistili Muslimane i Hrvate s teritorija Bosne i Hercegovine: Muslimani su zeleni, Srbi plavi, a Hrvati naranđasti. Ova slika prikazuje put spasa izbjeglica koje su Srbi etnički počistili. Bilo je 400.000 etnički počišćenih ljudi. Republika Hrvatska primila je većinu izbjeglica iz BIH. Hrvati su uspjeli obraniti većinu svoga teritorija u Bosni i Hercegovini. Muslimani nisu uspjeli obraniti svoje teritorije u BIH. Muslimani su bili preslabi da oslobode teritorij od jačih Srba, a nedostajalo im je teritorija. Ono što nisu uspjeli osloboditi od jačih Srba, naumili su oteti slabijim Hrvatima. Izradili su vojni plan Neretva 93 kojim su naumili izbiti iz Srednje Bosne do mora, i etnički počistiti Hrvate s toga područja. Alija nije prihvaćao mirovne planove međunarodne zajednice tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Bila su tri takva mirovna plana. Alija nije prihvaćao planove jer se ti planovi nisu temeljili na ideji uniterne Bosne i Hercegovine.

Prije toga Muslimani (Bošnjaci) su potpisali Historijski sporatzum 14. srpnja 1991. sa Srbima za ostanak u Manjoj Jugoslaviji, potpisali su ga Muhamed Filipović i Radovan Karadžić. Tako su se Muslimani stavili na stranu agresorske vojske, odnosno za političko jugoslavenstvo. 21. srpnja 1992. Izetbegović je zahvalio Tuđmanu za primanje brojnih izbjelgica iz Bosne i Hercegovine, preko mogućnosti Republike Hrvatske. 11. lipnja 1993. Franjo Tuđman se požalio Aliji Izetbegoviću što je premjestio 7.500 vojnika iz Istočne Bosne u Središnju Bosnu, gdje će kasnije ratovati protiv Hrvata.

Rat između Hrvata i Muslimana (Bošnjaka) u Bosni i Hercegovini nije odgovarao Republici Hrvatskoj. PLAN A Republike Hrvatske uključivao je opstanak cijele Bosne i Hercgovine kao države triju naroda, i Republike Hrvatske kao cijele države hrvatskog naroda, kako je to bilo definirano Jugoslavenskim ustavom. Na referendumu u Bosni i Hercegovini Franjo Tuđman je pozvao Hrvate u Bosni i Hercegovini da glasuju za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Republika Hrvatska je bila među prvima koja je priznala Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu državu, za razliku od Slobodana Miloševića koji je priznao Bosnu i Hercegovinu tek nakon rata. Politika Republike Hrvatski nije isključivala ni opstanak Jugoslavije unutar republičkih granica, naprimjer kao konfederacije, iako se ideja konfederacije raspala tijekom agresivnog rata Srbije i Crne Gore protiv Republike Hrvatske koji je počeo 1991. PLAN A je do kraja rata ostao u hrvatskom interesu. PLAN B je uključivao mogućnost raspada Bosne i Hercegovine pogotovo kada su Bosanski Muslimani započeli rat s Hrvatima u Bosni i Hercegovini 1992. Ako bi se Bosna i Hercegovina raspala, s njezinog teritorija koji bi postao dio Srbije, gotovo cijela Republika Hrvatska bi mogla biti granatirana u budućim ratovima između Hrvatske i Srbije. Raspad BIH nije bio u hrvatskom nacionalnom interesu. Prema tome, hrvatska diplomatska pobjeda bio je Washingtonski sporazum koji je okončao rat između Hrvata i Bošnjaka (Muslimana) u Bosni i Hercegovini. Vojni savez Hrvata i Bošnjaka (Muslimana) Splitski sporazum također je odgovarao Hrvatima.

Hrvatska je bila na putu oslobađanja svojega okupiranog područja. Bio je plan Z4 koji je jamčio Srbima državu u državi unutar Republike Hrvatske, na teritoriju koji su prethodno okupirali i s kojeg su Srbi etnički počistili Hrvate. Srbi su odbili plan Z4. Nakon toga, prije nego što će Hrvatska osloboditi vojnim putem svoj teritorij, Hrvatska je punudila Srbima oprost za oružanu pobunu, ako stave mač u korice. Srbi su odbili ponudu. Nakon toga, Hrvati započinju s vojnom operacijom oslobađanja svojega teritorija, naziva Oluja. Kada su Srbi uvidjeli da im se obrana raspala, i da su izgubili rat, vođa pobunjenih Srba Milan Martić zapovijedio je evakuaciju pobunjenih Srba iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu. Uz to što je Republika Hrvatska oslobodila vlastiti teritorij, Hrvatska je imala pravo ući u prostor Bosne i Hercegovine jer je agresija na Republiku Hrvatsku dolazila s teritorija Bosne i Hercegovine. Dodatno, Republika Hrvatska je na to imala pravo na temelju Splitskog sporazuma.

RAT 2

Što je natjeralo Srbe na takve samoubilačke postupke? Odgovor treba potražiti u Kosovskom mitu. Svetosavski Kosovski mit navodi Srbe da izaberu smrt koja ih vodi u Kraljevstvo Nebesko, nasuprot racionalnim odabirima. Dokaz takvog mentaliteta vidljiv je u izjavi srpskog generala Momčila Perišića. Nakon rata, kada ga je Svjetlana Petrušić 1997. upitala zašto nisu izvukli 30 do 50.000 Srba s Korduna, general Momčilo je odgovorio "Pa što? S 30 do 50.000 mrtvih Srba, pokazali bismo svijetu da su Hrvati fašisti". Odgovarajućim planiranjem operacije Oluja, Hrvati su junačkim Srbima ostavili dva koridora da mogu pobjeći ako se ne žele boriti. S minimalnim brojem srpskih žrtava i ostavljanjem tih koridora, Hrvati su spasili Srbe od njih samih, od njihove Kosovske mitomanije i svetosavskog Kraljevstva Nebeskog. Srbi su imali velike žrtve nekoliko puta u povijesti zbog svog Kosovskog mita. Naprimjer, u Prvom i Drugom svjetskom ratu dva milijuna Srba, Hrvata i bosanskih muslimana je poginulo na teritoriju Jugoslavije. Uz to operacija Oluja spriječila je Srbe da počine genocid nad bosanskim muslimanima u Bihaću. To je bilo prvi puta u povijesti da je neki narod spriječio genocid. Zapravo drugi puta, ako računamo sprječavanje genocida Srba nad muslimanima u vojnoj operaciji Zima 94. Nakon Oluje, Milošević se sprdao sa junačkim Srbima da su pobjegli kao zečevi.

Operacija Oluja je bila taktička i strateška vojna operacija. Zahvaljujući njezinoj originalnosti i uspjehu proučavaju je brojni vojni analitičari. Dva su bila glavna pravca napada, s Dinare i Velebita u smjeru Knina. Prethodno, u operaciji Ljeto 95 preduvjeti su stvoreni da bi se 4. i 7. gardijska brigada pomaknula na vrhove Dinare iznad Knina. S druge strane, Specijalne snage hrvatske policije silovito su napadale kroz Velebit i Sveti Rok. Prvi gardijski zdrug je iza neprijateljskih crta uletio helikopterskim desantom. Zauzimanje Prijevoja Ljubovo i zauzimanje zračne luke u Udbini bio je zadatak 9. gardijske brigade. Na sjeveru, kroz Kapelu iz Slunja i Rakovice s jedne strane, te Korenice i Plitvica s druge strane, snage 1. gardijske brigade spojle su se s 5. korpusom Armije Bosne i Hercegovine (ABIH) s ciljem deblokade Bihaćke enklave. Područje Banije (Banovine) bilo je u okruženju iz nekoliko smjerova. Napad je došao iz smjera Petrinje gdje je neprijatelj pružio snažan otpor, i kroz Glinu, tu je bila 2. gardijska brigada. 3. i 4. gardijska brigada bile su na istoku Hrvatske, spremno čekajući mogući napad srpske vojske s istoka. Tijekom prvog dana operacije, prodor hrvatske vojske je bio 5 do 15 kilometara, a neprijateljska uporišta su bila u okruženju ili u poluokruženju. Tijekom drugog dana operacije 80% planiranih ratnih operacija bile su izvedene. Većina okupiranih hrvatskih gradova bila je oslobođena. Kostajnica, Petrinja, Slunj, Glina, Gračac, Obrovac i Drniš su redom slavili. Slavilo se i u Kninu koji je bio središte neprijateljske pobune, a Knin je bio i kraljevski hrvatski grad. Cijela Hrvatska je slavila oslobođenje Knina, centra neprijateljske pobune u Hrvatskoj, time je najznačajniji politički i vojni cilj postignut.

ZAKLJUČAK

Ideja stvaranja Velike Srbije koju su podržavali politički Jugoslaveni koji su je vidjeli kao ideju stvaranja Manje Jugoslavije završila je katastrofalno. Nije ni mogla završiti drugačije zbog etničke izmješanosti prostora koji je po planu treba ući u Veliku Srbiju a s kojeg su Srbi kanili etnički počistiti ne-Srbe. Otpor Hrvata u Republici Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini spasio je mnoge živote od svetosavskih ideja o Velikoj Srbiji. Makedonija je izišla iz Jugoslavije bez rata kao i Slovenija s operetnim ratom i s malim žrtvama, jer na njihovim teritorijima nije bilo Srba koje je Srbija mogla instrumentalizirati za stvaranje Velike Srbije. Kosovo je propatilo nekoliko puta 80tih i 1999. godine pod udarom svetosavlja, jer svetosavska ideologija ne može podnijeti gubitak teritorija na Kosovu. Svetosavlje se usredotočuje na teritorij umjesto na duše vjernika. Bosanski Muslimani (Bošnjaci) podržavali su ideju Manje Jugoslavije nadajući se da ih svetosavci neće fizički uništavati. Tako su 1991. Muslimani prešutno podržavali agresiju na Republiku Hrvatsku. To se promijenilo kada su se Srbi okrenuli protiv Muslimana (Bošnjaka) 1992. godine, kada su se počeli braniti. Snažan savez između Hrvata i Muslimana (Bošnjaka) nije se dogodio jer su Bošnjaci protivno Jugoslavenskom ustavu željeli unitarnu Bosnu i Hercegovinu u kojoj bi vladali nad Hrvatima i Srbima na tradicijama Osmanskog carstva. Alija Izetbegović je tako prihvatio savez sa Hrvatima zbog taktičkih razloga s figom u džepu. Franjo Tuđman kao komunist koji se borio protiv hrvatske države u Drugom svjetskom ratu, izgleda da nije uviđao kako to da su Srbi u njemu vidjeli povratak hrvatske države iz Drugog svjetskog rata.

Hrvati su mogli spriječiti ispiranje mozga Srbima i njihovu instrumentalizaciju u Republici Hrvatskoj, tako da su se borili protiv predrasuda prije raspada Jugsolavije. Hrvati su mogli razbiti srpske i jugoslavenske mitove iz Drugog svjetskog rata na vrijeme. U razbijanju predrasuda Hrvati nisu imali međunarodnu podršku, iz razloga što je međunarodna zajednica podržavala Josipa Broza Tita i Jugoslaviju.

ŽRTVE I ŠTETA U RATU

ŽRTVE U SRBIJI
Do 50.000 Hrvata je etnički počišćeno iz Srbije (Vojvodine) u Hrvatsku.


Na teritoriju Srbije postojali su koncentracijski logori za Hrvate tijekom rata.

Nije bilo napada na Srbiju s teritorija Bosne i Herecegovine ni iz Hrvatske.


ŽRTVE U BOSNI I HERCEGOVINI
Usporedbom popisa stanovništva iz 1991. i 2013. zaključuje se da je pad broja stanovnika u Bosni i Hercegovini bio 20% (4,3 milijuna u usporedbi s 3,5 milijuna)
Pad broja Muslimana (Bošnjaka) bio je 130.000 ili 8%, Srba 280.000 ili 20,4%, i Hrvata 220.000 ili 28,4%.

U Bosni i Hercegovini ubijeno je 104.732 ljudi, od čega 68.101 ili 65% Muslimana (Bošnjaka), 22.779 ili 21,7% Srba i 8.858 ili 8,4% Hrvata.

U Bosni i Hercegovini ubijeno je 104.737 ljudi od čega 36.700 ili 35% civila.

Udio u populaciji od 4,3 milijuna 1991. godine bio je: Muslimana 43,47%, Srba 31,21% i Hrvata 17,38%.

3.261 Hrvata civila ili ratnih zarobljenika je ubijeno, i to 2.033 od strane Srba ili 62,3%, a od Muslimana (Bošnjaka) 1.228 ili 37,7%

320.000 Hrvata etnički je počišćeno s teritorija Bosne i Hercegovine, 170.000 od strane Muslimana (Bošnjaka) i 150.000 od strane Srba. Hrvati su etnički počistili 50.000 Muslimana (Bošnjaka) tijekom muslimansko-hrvatskog rata.

Hrvati su etnički počistili više od tri puta manje Muslimana, a broj Muslimana u Bosni i Hercegovini bio je dva puta veći od broja Hrvata.

Hrvati su ubili približno jednak broj civila i ratnih zarobljenika Muslimanima (Bošnjacima) kao Muslimani (Bošnjaci) Hrvatima, a u BIH bilo je dvostruko više Muslimana nego Hrvata (43,47% Muslimana i 17,38% Hrvata).

Bosna i Hercegovina je razrušena u agresivnom ratu koji su vodili Srbi i Jugoslaveni.


ŽRTVE U HRVATSKOJ
U Hrvatskoj je ubijeno 23.471 ljudi, od čega 15.970 ili 68% na hrvatskoj strani, a 7.051 ili 32% na agresorskoj (srpskoj ili jugoslavenskoj) strani.

Od 15.970 ubijenih Hrvata, 6.505 ili 41% bili su ubijeni civili.

Tijekom velike operacije Oluja bilo je ubijeno do 50 srpskih civila, a Hrvatska nije provela etničko čišćenje Srba. Srbi su odbijali sve međunarodne prijedloge (npr. Z4) i hrvatske nacionalne mirovne prijedloge koji su im nuđeni prije operacije Oluja. Na kraju je Milan Martić zapovijedio odlazak Srba kada se suočio s vojnim porazom.

Na Hrvatskom teritoriju je 1993. bilo 253.705 izbjeglica s 30% okupiranog teritorija Republike Hrvatske, 31.449 izbjeglica iz Srbije (Vojvodina, Kosovo), 366.971 izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, ukupno je zbrinula 652.125 izbjeglica.

Srbi su uništavali teritorij Republike Hrvatske u agresivnom ratu. Hrvatski gradovi su granatirani s 30% okupiranog teritorija Republike Hrvatske.


ROOSVELT I OSTALO

"Predsjednik je izražavao svoje opetovano mišljenje da Hrvati i Srbi nemaju ništa zajedničko te da je glupo pokušavati pristilno ta dva antagonizirana naroda staviti pod istu vlast", 1943. Roosvelt


Jugoslavenstvo jest jednako glupost plus laži iz čega proizlazi zlo
. Interpretacija političkih Jugoslavena: to je bio građanski rat između Srba i Hrvata, mi nismo imali ništa s tim ratom

Interpretacija političkih Srba: to je bio građanski rat na teritoriju Hrvatske i Bosne i Hercegovine između Hrvata koji su uskrsnuli iz Drugog svjetskog rata (Ustaše) i Srba, Srbija nije imala veze s tim ratom

Obrambeni rat od agresije s teritorija Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, uz oružanu pobunu dijela Srba na teritoriju Republike Hrvatske koje je Srbija instrumentalizirala, te obrana opstojnosti Hrvata na teritoriju Bosne i Hercegovine, kao i oslobođenje od komunizma te rat za nezavisnost i opstanak Hrvata na našim povijesnim prostorima.

Bila su dva suda: ICTY - za individualnu krivnju, ICJ - sud koji sudi državma. ICJ je zaključio da je Srbija vodila agresivni rat s ciljem stvaranja homogene Velike Srbije pritom čineći genocidna djela.

Ne možeš silom držat na okupu ono šta ne želi biti skupa. Podgrijavanjen mrtvaca ne ćeš ga oživit. Potpuno uspili državni udar ne bi uspia zadržat Jugoslaviju.

JNA jest napravila državni udar, po više segmenata. Višestrukin ignoriranjen zapovidi vrhovneg zapovidnika. Opstruiranjen dilovanja odnosno napadon na legitimnu policiju jedne republike (MUP RH). Naoružavanjen pobunjenika bez znanja civilnih vlasti republike. Pobunjenika koji su teroristički dilovali! Što hoće reć, otvoreno se stavila na stranu pobunjenika a protiv legalne republičke vlasti. Zastrašivanjen civila vozanjen oklopnih vozila po gradovima. Odbijanjen pridavanja oružja i opreme novim državama (nije ostatak države ništa "jugoslavenskiji" od republika koje su izglasovale osamostaljenje). Pucanjen po policijskin i civilnin ciljevima. Republika legitimno izglasovala osamostaljenje a JNA to ometa; nima šta vojska zapovidat civilnoj vlasti - jer u suprotnon to je državni udar, di vojska si prisvaja ovlasti koje smi imat samo civilna vlast. Zbog takva ponašanja vojske, inozemni su poslovni partneri izbigavali poslovat s Hrvatskon.