TOP
Bosnea littera - Bosnian Letter - Bosansko slovo
LITERATURA

Esad Bajtal
dr. Esad Bajtal

POLITIKE FANTAZIJA
O krivotvorenju rata protiv BiH

Autor: Esad Zgodić

Sarajevo, oktobar 2005.

Prikaz - Esad Bajtal

Esad ZGODIĆ
dr. Esad Zgodić



Ako angažman općenito, a intelektualni posebno, znači zalaganje, zauzimanje za nekog ili nešto (za neku bitnu stvar), onda u najnovijoj knjizi Esada Zgodića nedvosmisleno indikativnog naslova «POLITIKE FANTAZIJA» (podnaslov: o krivotvorenju rata protiv Bosne i Hercegovine)1 , koja ustaje protiv ideologiziranog preinačavanja smisla i uzrokā rata u BiH, imamo na djelu upravo to: zalaganje za istinu u smislu elementarno-činjeničnog stanja stvari na terenu.

U pitanju je racionalno-knjiški otjelovljeno htijenje da se prekine lanac laži i neistina kojima se, paradoksalno perfidnom igrom sračunate fantazije i nemorala, žrtva optužuje «za», a zločinac oslobađa krivice «od» vlastitih, cijelom svijetu poznatih zločina.

Ta licemjerno-instrumentalizirana zamjena datog, činjenično-faktografskog, zadatim – smišljeno-namjenskim i subverzivno-subjektivnim prikazivanjem rata; tj. zamjena iskustvene zbilje jednog dogoda bestidno-nebuloznim i fantazmatski iskrivljenim interpretacijama tog istog dogoda, jeste ono o čemu je riječ u Zgodićevoj znanstveno-istraživački i činjenički tvrdo utemeljenoj studiji.

Toliko se neciviliziranog, Velikosrpskog i internacionalno plaćeničkog pro-srpskog mulja i intelektualnog otpada slilo u bosanskohercegovačku ratnu i poratnu avliju da je Zgodić imao više nego dovoljno materijala da, iz te nepregledne naplavine najcrnjeg politikantskog beščašća XX stoljeća, derivira čitave sisteme metodski instaliranih licemjerno-hermeneutičkih i idejno opravdavajućih fantazija, kao što su (slijedimo naslove poglavlja): «Rat između civilizacija»; «Rat balkanskih plemena»; «Građanski, etnički i vjerski rat»; «Rat za Jugoslaviju»; «Srpski odbrambeni rat»; «Antiislamski rat»; te čitave školè razrađenog zastiranja istine poput «Imaginacije oficirskog uma» ili «Odvratnog hiperobjektivizma», koje, mistifikacijama svih vrsta (od literarno-nategnutih smicalica Petera Handkea, do KOS-ovsko-medijskih i provincijski jeftinih izmišljotina o samogranatiranju Sarajeva (Markale), Tuzle (Kapija)...), po svaku cijenu i uprkos svemu što se zna, nastoje zamagliti činjenično nezamagljivu očiglednost djelovanja velikodržavnih projekata kojima se povijesno biće Bosne (resp. BiH), nasilno-krvavo žrtvovalo na oltar velikonacionalističkih i ekspanzionističko koordiniranih (Karađorđevo) politika njenih najbližih susjeda.

Poslije svega, jedan klero-fašizam i beskrupulozni neonacizam (kojim je Haag već debelo zaokupljen), u svom sračunatom pseudo-racionalizirajućem samorazumijevanju, želi se, danas, pod krinkom prenaglašene patriotske frazeologije (u čemu i osrednji psiholozi odmah prepoznaju odbrambenu logiku nadkompenzacije), pošto-poto i post festum nekako izvući iz «istorije razbojništva» kojoj se priklonio i kojoj, slijedom vlastitog iracionalno politkantskog logosa, faktički pripada. Ali se tome licemjernom izvlačenju, kerberski nepopustljivo, a po ideologe i sljedbenike tog razbojništva povijesno nezgodno, logičko-metodološki uvjerljivo ispriječio prof. Esad Zgodić.

Nošen snažnim impetusom znanstvenog objektivizma i metodološkog rigorizma, Zgodić odvažno preuzima na sebe donkihotsku zadaću da, jezikom i metodom «emancipatorske znanosti», krene u intriznomotivirajuću avanturu, kako sam kaže, «rašćaravanja tih halucinantnih uobraženja» koja se danas, domaćoj i svjetskoj javnosti, nude kao posljednja istina bh rata, tj. kao providna neistina («građanski rat») o istini pan-nacionalističke agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Nije izmaklo Zgodiću ni predratno-pripremno massmedijsko kondicioniranje i ideologiziranje masovne etnosvijesti u pravcu nekritičkog i bespogovornog prihvatanja nadolazećih zločina koji, slijedom velikodržavnih političkih planova, u glavama idejno raspamećene gomile, treba, unaprijed, da budu o-čitani kao nužan odgovor na tobožnju opasnost («teorije ugroženosti»), pokvarenost i neljudskost Drugih. Ne jedina, ali sasvim dovoljno ilustrativna je u tom pogledu čuvena, uzorno rasistička i nacifašistička izjava haaške osuđenice (zbog aktivnog učešća u zajedničkom «zločinačkom poduhvatu») prof. dr. Biljane Plavšić:

«Muslimani su genetski kvaran materijal, prešao na Islam. I sad iz generacije u generaciju se jednostavno taj gen kondenzuje. Postaje sve gori i gori, izražava se jednostavno, diktira način razmišljanja i ponašanja. To je u genima već usađeno».


U kontekstu te fašističke nebuloze (koja nema ni logičkog ni biološkog uporišta na fonu moderne znanosti), Plavšićeva će, u za nju rasistički poraznoj činjenici postojanja velikog broja (predratnih) srpsko-muslimanskih mješovitih brakova, paternalističko-mesijanski prepoznati «opasnost» koja «dovodi do degeneracije srpske nacionalnosti», i koju, «opasnost», treba fizički eliminirati (genocid), a zatim, taj projektovani zločin genocida eufemistički svijetu prikazati kao «etničko čišćenje» prostora, što je, i kad bi se zaista «sàmo» o tome radilo (a ne o genocidu), sâmo po sebi civilizacijski krajnje porazno, ali je, za bornirani um nosilaca te bolesne, naci-čistunaške ideologije «imperijalističke bande Beograda» (Stevan Dedijer), očito, bilo sasvim prihvatljivo i dovoljno samoopravdavajuće za poduzimanje niza masovnih pokolja, silovanja, pljački i rastjerivanja miliona nesrba s njihovih vjekovnih ognjišta.

Naravno, naknadne, post-ratovske, advokatski intonirane objašnjavalačke teorije rata u BiH od strane agresora, dolaze nam jašući na «ideji neumitnih povijesnih determinacija», i završavaju, kako to zgodno kaže Zgodić, u «impersonalističkim apstrakcijama» u kojima nigdje nema subjekta, i sve se, na tragu te svijetu licemjerno odaslane projekcije, dešava u ozračju beskrvnog imaginarnog «objektivnog duha koji hoće reteritorijalizaciju etniciteta i formiranje novih nacionalnih država» (str. 74-75).

Drugi put, pak, riječ je o iscrpnoj quasianalitici prekrajanja smisla jednostrane agresije, genocida i zločina u ideologem ekvilibrija «zaraćenih strana», u kome nema ni Krvnika ni Žrtve, nego se, plitkoumljem međunarodnih quasiteoretičara i zagovarača neintervencionizma, sve odvija spontano, tj. po logici impulsivne nepredvidljivosti tobože nestašnih i nekultiviranih balkanaca nošenih primitivnom ambicijom kolektivno-egoističkog prestiža, ili nečim drugim.

Osim toga, na drugoj interpretativnoj ravni tog metodički-(o)smišljenog i navijački objašnjavalačkog modela, Zgodić jasno prepoznaje i diskurs aksiološki bezbojne, cinično «impersonalističke, tehnicističke i vrijednosno neutralne deskripcije rata u Bosni i Hercegovini», tj. diskurs jezički nepodnošljivo «odvratnog hiperobjektivizma» (str. 73), u kome se «neprestanim korištenjem pasivnih i neprelaznih glagola sistematično uklanja vršioc radnje» masovnog zločina. Riječ je o diskursu u kome «nema imenovane strane koja vrši ove aktivnosti. One se samo dešavaju na određen način» (M. Sells, ibid.).


Da bi izašao na kraj sa beskrajnom gomilom ispraznih, ali sofistički vješto intoniranih odvjetničkih formulacija funkcionaliziranih da zamagljuju, tj. prikrivaju planski i agresivno-genocidni karakter bh rata, Zgodić je, u prvom poglavlju, najprije izdvojio plaćene ili ideološki zaluđene nosioce neistina («Tipične škole fantazija», str. 25-77) o ratnim zbivanjima na tlu BiH devedesetih godina, da bi im, u drugom poglavlju («Replike Hantingtonu i sumišljenicima», str. 77-148), sistematskim pregledom kontra-literature, suprotstavio kako domaće (srpsko-hrvatske), tako i svjetski relevantne kritičare njihovih nemoralno i nenormalno falsificirajućih napora izmjene prirode i karaktera rata, tj. agresije na BiH.

Suština i sadržaj tog opovrgavajućeg poglavlja potanko je apsolvirana u osam tematskih cjelina i vidljiva je, na prvi pogled, već iz samih podnaslova tema: «Srpska i hrvatska demontaža fantazija»; «Zapadnjaci demantiraju»; «Ahistorizam i esencijalizam»; «Rasistički motivi i socijaldarvinizam»; «Antiislamizam – prilozi dekonstrukciji»; «Supstancijalna i instrumentalna stvarnost»; «Prikrivanje zločina genocid»; i «Sociocid – ubijanje bosanskog društva».

Naredna dva poglavlja (3. i 4.) intonirana su povijesno-perspektivistički, sa osnovnim naznakama onoga što nam je sutra činiti («Za politiku prevencije» str. 148-161), kako bi se konačno prekinuo ciklično opetovani lanac krvavog genocida namijenjen uništenju bošnjačkog ethnosa, s jedne, i kako bi se («S onu stranu fatalizma i racionalizma», str. 161-169), nužnom izmjenom emotivno i poetski sladunjavog untarbošnjačkog patetičkog i fatalističko-racionalističkog diskursa, s druge strane, izašlo na tvrdu ravan znanstveno logičke konzistentnosti koja će, i znati i moći da se, objektivno - in praxi, uspješno nosi ne samo sa potvrđenim neprijateljima Bosne, nego istovremeno i sa terminološki zavodljivim, milozvučnim i dobronamjernim, ali prividno-znanstvenim («van-znanstvenim», Zgodić), kategorijama nesvjesno-pogrešnog i poraznog interpretiranja stvarnosti bosanskohercegovačke povijesti u njenoj faktičkoj, nasilno-tragički i sustavno-planski događajućoj, a ne nekakvoj neumitnoj, i iracionalno-predestinirajućoj bilosti koja nas uvijek iznova (Prokletstvo, Sudbina, Čudo, Tajna) čeka, kako nam taj fatumsko-patetični vokabular bošnjačkih sveznalica/neznalica i patriot-voluntarista, implicite i eksplicite dirljivo sugerira.

Ukratko, kao znanstveno vigilantan autor, Esad Zgodić vodi računa o svim eksterno-internim, kako onim sračunatim, tako i onim nehajno-nespretnim nijansama i jezičkim zamkama koje agresoru na BiH služe, ili mogu poslužiti, u svrhu pravdanja civilizacijski, ljudski, ideološki i politički poraznog držanja kojim se, koliko juče, zločinački-uvjerljivo legitimirao pred cijelim svijetom, a danas bi (cinizmom nemoralne retorike i naručenih izmišljotina), da sramnim plaštom vlastitog divljaštva i vlastite neciviliziranosti prekrije i od međunarodne, i vlastite javnosti sakrije golu bh žrtvu.

Pri tom, iskustveno kvantitativna prednost tog htijenja, sadržana u iskazu da «laž ima sedam lica, a istina samo jedno», obilato ide na ruku potvrđenim ideološkim lažovima, političkim kameleonima i prevarantima, te se, valja to reći, Zgodić, ovom knjigom, prihvatio nimalo zahvalnog posla časne, ali neravnopravne, duge i neizvjesne borbe za očiglednost jedne povijesne istine, ili (što je isto), borbe za istinu jedne povijesne očiglednosti, o kojoj se danas pišu partijski retuširane (h)istorije. Na sceni je neravnopravna borba povijesti i (h)istorije u kojoj post-ideologizirana raz-(h)historija ne pristaje na zbiljski deskript svog povijesnog dogoda; tj. (h)historija u kojoj je Opis zamijenjen Propisom: nije bilo kako je bilo, nego će biti - da je bilo – (onako) kako Mi kažemo da je bilo!

A to praktično znači, da je predratnu antibosansku nacionalističku histeriju zamijenila postratno projektovana historija. Psihodijagnostički, i socio-psihološki govoreći, u slučaju antibosanskog neofašizma radi se o patološki uzornom nastojanju njegovih zbrda-zdolisanih korifeja i nosilaca da, u grčevitom naporu prozirne samoterapije (kao posljednjem pokušaju da pobjegnu ne samo od Haaga, nego i od vlastitog ludila), svoju sopstvenu histeriju, pod krinkom zavodljivog nacional-patriotizma, nekako prometnu u oficijelnu (h)istoriju2.

Najkraće, hegemonističko-mafijaška agresija na BiH i njene građane danas se svjetsko-lobistički racionalizira fantazijama svih vrsta, igrajući na već davno a priori pripremljene zabludne «argumente» neintervencionističke politike i metapolitike («samoskrivljena ili izvana producirana, iznuđena, nametnuta, prisilna egzistencijalna politika u doba Izvanrednog», kako je, na str. 18, precizno definira E. Zgodić), kao mitski-stereotipno fabricirane i pragmatički, ratno-huškački (zlo)upotrebljive predstave o Bosni i Hercegovini.

Upornom logikom te iracionalno-minhauzenovski raspojasane mašte, (uprkos četverogodišnjem simultanom TV svjedočanstvu pred licem cijelog svijeta), 1417 (i slovima: hiljadučetristoisedamnaest) dana duga opsada Sarajeva, pokušava se negirati ideološki mizernom teorijom neopsade, tj. ciničnom budalaštinom otvorenog poricanja krvave opsade čiji je konačni učinak više od desethiljada mrtvih Sarajlija (od toga 1601 dijete) i dva-tri puta toliko ranjenih građana ovog grada.

Konačno, srpskom poricanju i falsificiranju jezive ratne stvarnosti njenim deskriptivnim eufemiziranjem, svjedoči Zgodić, nečasno se pridružuju i poneki prosrpski UN oficiri, poput Kanađanina Barry Frewer-a, koji, umjesto o vojnoj opsadi Sarajeva, jeftino plaćenički tlapi o «okruženju i srpski taktički pogodnoj poziciji» (str. 69), itd. itd. Ukratko, pedantnom evidencijom na tragu širokih bibliografskih uvida, niže se Zgodićeva niska otužnih primjera intelektualnog i oficirskog beščašća agresora i njegovih idejnih satelita..

Sve u svemu, Zgodić nas, didaktički-uzornim i taksativno-analitičkim postupkom – step by step, suočava sa moralnom mizerijom najnižeg ranga; sa ideološko-politikantskim fenomenom koji, čiste savjesti, možemo nazvati - «laži bez granica». Tim i takvim lažima suprotstavljena je logički i faktički konzistentna kontraargumentacija, dovoljno upečatljiva i jaka da obesnaži prethodno naručene gomile prividno dobro upakovanih besmislica.

Stoga, na ovom mjestu, ostaje još samo stručna, i ljudska obaveza iskrene preporuke Zgodićeva rukopisa kako usko stručnoj, tako i najširoj čitalačkoj javnosti. Radi se o logičko-etički snažno utemeljenom štivu poslije čijeg čitanja mnogo toga više, ni na koji način, neće moći ostati isto. Bez obzira na čijoj strani se (akterski gledano), ove intelektualno uzbudljive knjige, neko od njenih potencijalnih čitalaca pojedinačno i intimno pronađe i prepozna.

Esad Bajtal
Breza, oktobar, 2005.

ZGODIĆ, Esad

Esad ZGODIĆrođen je 1950. godine u Goraždu. Osnovnu školu i Gimnaziju završio je u Doboju. Diplomirao je na Odsjeku za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Radio je profesionalno u obrazovnim i andragoskim institucijama u Doboju. Nakon 1984. godine radi u CK SK BiH, a od 1992. godine profesionalno je angažiran kao član Predsjedništva Socijaldemokratske partije BiH. Magistrirao je i doktorirao na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu gdje predaje “Opštu politikologiju” i “Historiju socijalne političke misli u BiH”. Od 1974. godine objavljuje studije, eseje, članke i recenzije u brojnim časopisima i listovima u BiH i na prostorima ex Jugoslavije. Kao član redakcije sudjelovao je u uređivanju časopisa “Lica”, “Sveske” i “Značenja”.

1 Prezentirani tekst predstavlja neznatno izmijenjenu verziju potpisnikove recenzije za prikazanu knjigu prof. dr. Esada Zgodića (predavač na FPN, Sarajevo) koja je prije par mjeseci izašla iz štampe.

2 Vidi o tome šire: Esad Bajtal, Historia est magistra vitae, predgovor knjizi S. Krsmanović: Teatr(e)alitet / u slici ogledalo, Sarajevo, 1998.

Ujedno sa presudama za ratne zločine, opsadu Sarajeva te počinjeni genocid povlači se pitanje i ratnih ošteta gradjanima federacije.RS bi mogla u narednom periodu biti zartpana i u poptpunosti finansijski " obezglavljena " zato što sve više Bošnjaka a i Hrvata podnosi tuzbe za ratnu oštetu.Ranije je ovaj pravni potupak bilo moguće pokrenuti samo u RS pa su se gradjani sa mjestom prebivališta ili imovinom u RS-u ustručavali.Danas je tuzbu za ratnu oštetu moguće protiv RS podnijeti i u dijelovima Federacije, što će pravosudnim instucijama a i gradjanima svakako olakšati u mnogome posao.

U nastavku posta evo primjera :