Dobrodošlica i uvodne riječi
Mirsad Tokača, Predsjednik Istraživačko dokumentacionog centra, Sarajevo:
Dame i gospodo, vaše ekselencije, dragi prijatelji iz civilnog društva, dragi gosti, dragi monitori, želim vas pozdraviti u
ime Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, Dokumente, Centra za suočavanje sa prošlošću iz Zagreba i Istraživačko dokumentacionog centra iz Sarajeva, koji su imali čast i zaista jedno veliko zadovoljstvo da organiziramo ovaj skup danas
u Sarajevu i naravno, da se bavimo veoma kompliciranom i za sve nas važnom temom. Temom, koja će vjerovatno još decenijama biti prisutna na različite načine u našem društvu, ili u našim društvima, bolje da kažem, u cijelom ovom regionu. Ali nažalost, to nije tema, koja je prisutna samo u našem regionu. S njom se suočavaju i ljudi po Južnoj Americi i po Africi
i po Aziji. Nažalost, zločini su činjeni, činit će se i čine se još uvijek. I mi smo izgleda osuđeni da stalno diskutujemo o problemu istine, pravde i pomirenja.
Ja, isto tako, koristim priliku da zahvalim onima koji su nas podržali i sponzorirali ovaj današnji skup. Prije svega, Charles Stuart Mott Foundation, Balkan Trust Fond, UNDP-u i Freedom house-u. To su četiri naša sponzora, koja su obezbijedila sredstva da bi mi mogli danas raditi, razgovarati i razviti jedan dijalog o ovom problemu, koji smo stavili na dnevni red.
S toga, da ne bi gubili vrijeme, ja bih zamolio predsjednika Ivu Miru Jovića da u ime Predsjedništva Bosne i Hercegovine pozdravi ovaj skup. Gospodine predsjedniče izvolite.

Nakon oporavka Milankovića, postrojba opet odlazi u BiH. Djeluju na području Doboja i okolnih sela Orašja, Milkovaca, Pridjela itd, a sudjeluju u osvajanju i pljački derventskog naselja „Kineska četvrt“ gdje skupa s ostalim paravojnim skupinama poglavito Kninđama „čiste„ teritoriju od Bošnjaka i Hrvata. Zaštićeni svjedok na suđenju u Haagu ispričao je kako je ta postrojba u travnju 1992 godine opljačkala i zapalila bošnjačko selo Lišnja, gdje je izgorjelo 76 kuća, a svjedok je vidio troje ubijenih civila. Zabilježeno je svjedočenje kako je osobno Milanković ubio dječaka:
Halilović Admir, ADMIR, (Salko), Musliman, dijete, civil, iz Dervente; pripadnici srpskih snaga uhitili su ga 12.05.1992. godine zajedno s drugim članovima njegove obitelji u njihovom stanu, a potom ih sve odveli u dvorište Veterinarske stanice u Derventi; u jednom trenutku Admir je dodao jabuku svojoj sestri, a pripadnici srpskih snaga, vidjevšti što je učinio, izdvojili su ga iz skupine zatočenika i brutalno pretukli. Nedugo zatim u dvorište Veterinarske stanice došao je Veljko Milanković, zapovjednik postrojbe srpskih snaga zvane Vukovi sa Vučjaka, lijevom rukom uhvatio dječaka za ovratnik jakne i iz pištolja ispucao u nj čitav šaržer.

To je paravojska koja je također organizirana poput svih ostalih paravojski onog
vremena - uz pomoć specijalne policije MUPa Srbije, odnosno terenskog čovjeka Stojčića Badže. Vjerojatno je kako je njihovo ustrojavanje pomogao izravno Arkan, jer su mu oni trebali služiti kao čuvari na nafnim poljima u Đeletovcima. Za potrebe „Škorpiona“ podignuta je velika vojarna u centru sela koja je odjednom mogla primiti oko 50-tak ljudi. U njen sastav ušli su uglavnom Srbi iz Hrvatske, naročito oni iz Vinkovačkih Banovaca. Njima je zapovijedao Slobodan Medić zvani Boca. Milan Milanović Mrgud bio je zadužen za raspoređivanje jedinica SDB-a na terenu i za naoružavanje, pa je tako između ostalog bio i veza sa postrojbom „Škorpiona“. Kasnije je bio učesnik sklapanja Erdutskog sporazuma. Bio je aktivno lice MUP-a s vrlo visokim činom.
Postali su svjetski poznati nakon što je tijekom suđenja Miloševiću puštena videokaseta sa snimkom egzekucije 6 muškaraca muslimana, od kojih su 4 maloljetna, a ostala dva muškarca su oko 30 godina. Egzekucija se događa u srpnju mjesecu 1995. nakon pada Srebrenice u mjestu Godinske Bare, nedaleko Trnova. Na video kaseti prikazanoj na Haaškom sudu vidi se svećenik Srpske pravoslavne crkve Gavrilo, iz manastira Svetih Arhangela kraj Šida kako udjeljuje blagoslov "Škorpionima", pri njihovom odlasku na izvršenje zločina u BiH 1995., riječima: "Turci su se povampirili. Hoće srpske teritorije." Zatim se vidi kako pripadnici "Škorpiona" sprovode zarobljenike i hladnokrvno ih ubijaju.
Nekoliko trenutaka prije egzekucije, jedan od ljudi u kamuflažnoj uniformi, s kapom na kojoj je srpska trobojnica, udarao je nogom u glavu žrtvu i govorio: "Šta se treseš, pizda ti materina." Čuje se i glas: "Vidi ovog, ukakio se." Slijede rafali u leđa nenaoružanih ljudi. Poslije ubojstva treće žrtve, osoba koja snima žali se kako mu je "crkla" baterija na kameri, ali poručuje kolegama: "Izdržat će, radite vi." I oni nastavljaju ubijati pred kamerom. Pred ruševinom u kojoj su posljednja dvojica ubijena, čuju se i ove rečenice: "Ima li ko da puca? Pazi, nemoj u zid. Čekaj, čekaj da malo snimim! Ha, stoko. Čekaj, imam još tri metka. Ma čekaj, ovaj još diše, u pičku materinu"...
Najveći doprinos razotkrivanju te postrojbe dao je njezin bivši pripadnik Goran Stoparić. On je svjedočio na suđenju Saši Cvjetanu i ostalima za ubojstvo 19 civila u Podujevu na Kosovu, nakon čega je dobio policijsku zaštitu. On je također otkrio detalje o egzekuciji Srebreničana.
U vojnom dokumentu, u kojem se spominju i Škorpioni, navodi se da je od početka rata 1991. bio angažiran jedan broj paravojnih postrojbi koje su bile i ostale na neposrednoj vezi RDB-a i MUP-a Srbije ili su bile angažirane pod maskom specijalnih jedinica RDB-a, odnosno MUP-a. To se osobito odnosi na „Srpsku dobrovoljačku gardu“ Željka Ražnatovića Arkana, specijalnu jedinicu MUP-a pod zapovijedanjem samozvanog pukovnika Vasilija Mijovića, specijalnu jedinicu „Crvene beretke“ pod zapovijedanjem Žike Ivanovića, paravojnu jedinicu „Škorpioni“ Slobodana Medića, zvanog Boca. Sve navedene jedinice s kompletnim su naoružanjem i opremom prebačene na teritorij Srbije. Iz dokumenta je vidljivo kako te postrojbe neće potpuno ući u sastav JSO-a, nego će se pojedinci iz njih angažirati na drugim "specijalnim zadacima" – utjerivanje dugova, pljačka, šverc, likvidacije nepoželjnih svjedoka i slično.

SUĐENJE

Na suđenju u Beogradu, samo je optuženi Pero Petrašević priznao zločin i pokazao kajanje. "Ubio sam šest muslimana, kriv sam pred Bogom, ali vi ćete da odlučite iz „Specijalnog suda za ratne zločine“, da li sam i za vas kriv. Izvršavao sam naređenja...", Zatim je dodao: "Majke, izgovoriću ovu istorijsku rečenicu, zbog koje je možda bolje da sam tamo ostao da ležim na livadi sa njima. Samo da znate, vaša deca ničim nisu izazvala niti zaslužila ovu smrt. Ubili smo ih zato što su bili muslimani."
{mosimage} Komandant "Škorpiona" Slobodan Medić osuđen je na maksimalnih 20 godina zatvora (na suđenju je izjavio: "Volim samo tri stvari u životu: pičku, pušku i državu") jednako kao i Branislav Medić; Petrašević osuđen je na 13 godina zatvora, dok je Aleksandar Medić osuđen na pet godina, jer nije pucao u zarobljene Srebreničane (ali je zato ostala na video traci zabilježena njegova rečenica upućena jednom od maloljetnih dječaka prije nego što je strijeljan: "Jesi prcao ikad? E nećeš!"), dok je Aleksandar Vukov oslobođen optužnice, jer nije bilo dokaza da je sudjelovao u egzekuciji, iako je bio prisutan na mjestu zločina.

EPILOG

Tijekom suđenja u Srbiji, opet je, kao i za Ovčaru, sudskom vijeću bilo najvažnije negirati povezanost Srbije sa „Škorpionima“ i na taj način skinuti odgovornost za ubojstva s države. Također je ignorirana činjenica kako se radi o zarobljenim civilima s područja Srebrenice, gdje se, čak i po sudskoj presudi, desio genocid. Stoga su ta ubojstva dio počinjenog genocida, a ne samo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. A ako su „Škorpioni“ bili dio sustava MUPa Srbije, što je nedvojbeno potvrđeno od strane mnogih svjedoka i u dokumentima, onda je jasno kako je Srbija ipak umiješana u genocid. A po sudskoj istini - opet je ispala nevina.