Tata, stric, ujak i tri tetka bili dragovoljci, s time da je jedan tetak posebna priča kojeg ću se dotaknuti u nastavku.

Uglavnom, tatina prva akcija je bila oslobađanje Borongajke, kasnije se borio u zadarskom i šibenskom zaleđu. Tatu i strica u Zadru i još nekim velikim vojnim operacijama je predvodio pokojni Andrija Bartulić podrijetlom iz Tomislavgrada. Tata mi svašta ispričao o tom periodu svog života, ali ono što je meni bilo zanimljivo čuti je to da se u zadarskom zaleđu po hrabrosti jako isticao danas od medija ozloglašeni i pokojni Vinko Žuljević Klica i za kraj da se dotaknem čovjeka koji je oženio pred kraj osamdesetih sestru od mog tate.

Radi se o Srbinu iz šibenskog zaleđa koji je naravno bio srpski dragovoljac i predvodnik balvan revolucije, pucao na mog tatu i strica. Moja tetka ga slijepo slijedila, pa tijekom oluje pobjegli u Beograd. Ništa moja obitelj o njima nije znala do 2000. kada moja tetka moli mog tatu preko pisama da im pomogne financijski jer su sve izgubili odnosno navodno su opljačkani bili od lokalne surčinske mafije.

Moj tata slao mojoj tetki u Beograd 150 eura svaki mjesec do 2005., pozivao mog tetka Srbina da se vrati u šibensko zaleđe jer mu je država obnovila kuću i garantirao mu da se ništa neće dogoditi, ali on ostao ponosni i siromašni četnik u Beogradu umjesto da živi u svojoj obnovljenoj kući koja i dan danas zjapi prazna.

Zanimljiv je i moj stariji bratić koji je rođen 1990. u Šibeniku, danas veliki delija i navijač Crvene Zvezde, gori četnik od oca.

Na primjeru iz svoje uže obitelji sam lijepo mogao sagledati kakve sve posljedice nosi miješani brak. Sjećam se da sam i na ovom forumu čitao i ostalo mi u pamćenju komentar jednog forumaša da su djeca iz miješanih brakova (ima iznimaka) duhovno prazne osobe koje nastoje tu neku svoju unutarnju prazninu riješiti na neke poprilično čudne načine i oni u pravilu imaju ekstremne ideje i stavove bilo da je to ekstremni ateizam, ekstremna anacionalnost ili pak druga krajnost - ekstremni nacionalizam ili potreba pripadnosti nekoj grupi, npr. navijačkoj preko koje se žele "dokazati". Oni su prema tom forumašu "tabula rasa" koju oni očajnički pokušavaju ispisati pod uvjetima i utjecajem razno raznih ekstremnih obiteljskih, društvenih, nacionalnih i ideoloških faktora.

To nije stvar miješanosti, nego uspješnosti u životu. Sigurno da neki krkan ili iskompleksirani luzer ima još problem više ako je iz miješanog braka u sredini gdje se to gleda.
Dok neki vrhunski sportaši na svjetskoj razini ili poduzetnici ili bilo kakvi iznadprosječno uspješni ljudi sigurno nemaju se potrebu dokazivati i svidjeti se nekim jadnicima koji im mjere nacionalnost.

Dva puta sam zapocinjao pisanje na ovoj temi pa sam odustajao, nekako sam razmisljao sta da napisem, i da u određenim segmentima ne odem predaleko sa opisima i spominjanjem lica, ajde barem iz treceg puta da pokušam ...

Vidim vecina klinci bili u ratu, a oni koji nisu ne pišu puno, ni u detalje sto je opet razumljivo, meni licno su uvijek bile zanimljive te zivotne price pojedinaca, dogodovstine, svakodnevne aktivnosti i price drugih i trecih lica, na stranu sto je tu bilo mnogo lovackih prica i namjerno izokrenutih dogadjaja, ja cu to pokusati ipak iz nekog svog ugla i viđenja ali i sjecanja

Mene je rat docekao u naselju u kojem sam zivio tek dvije godine od izbijanja rata u Sarajevu, iz naselja Dolac Malta smo se preselili u Dobrinju tacno dvije godine i tri mjeseca do izbijanja rata, - mart 1990.
Tada je to naselje za tadasnje uslove bilo top moderno, izgrađeno za potrebe ZOI-a, stari kao visi rukovodilac u jednom poznatom Sarajevskom preduzecu dobio je trosoban stan, pa smo iz manjeg dvosobnog kao cetveroclana porodica presli u komforan i veci trosobni stan, kasnije ce nam i stan i zgrada biti na prvoj liniji, a mi kao porodica na spisku lokalnih "muslimanskih patriotskih snaga" ...

Tada kao momčić u početnim dvadesetim brzo sam se sprijateljio sa lokalcima, jos nista nije mirasalo na rat, te godine aktuelno je bilo svjetsko prvenstveno u Italiji, od euforije do kolektivnog razocarenja u svega dvije sedmice, i nesretnog ispadanja od Argentine u penal lutriji 3:2, i tada kao i danas imam tik u glavi, i ubijeđan sam i mislim da je svo sranje, rat, i sav jad i bijeda da su došli sa tim ispadanjem i sa tim penalima, dan danas vjerujem u to i u to sam ubijeđen, i vjerujem da ce tako biti sve dok sam god živ, nekog logicnog objašnjenja za to jednostavno nemam, ali smatram da je tako

U društvu nas je bilo svih nacija, profila, zanimanja, i interesovanja, od Srba, Hrvata, Muslimana, Slovenca pa i jednog Bugara, koji je to bio samo po majci, ali nama svima je bio Bugar i ako mu je otac bio Srbin sa Sokoca, takav oznacen u drustvu i jbg tako je moralo biti
Početkom 1991. zbog starijeg brata sam postao faca, uglavnom zbog njega i preko njega i samo u svom drustvu, jer je otvorio videoteku u naselju, tada jednu od desetak u cijelom gradu, postalo je to mjesto okupljanja mlađih generacija u naselju pa i šire, ispred smo otvorili i mini kafić, pa smo non stop kao goste imali top ribe, bajkere, lokalne bildere iz teretane preko puta, mlađe klince koji su gledali omote pornića, ukratko neoficijelno okupljalište i polazna tačka za sve dogovore u naselju, u maniru gdje cemo se naci? naci cemo se ispred videoteke ...

Prve priče o ratu dolaze krajem 1991, neoficijelno među nama klincima na terenu nakon lopte, sve na nivou sta bi bilo kad bi bilo, i na kraju vecina nas se slozila da bi prvo otisli Slovencu na vrata da mu neizmjenicno "opalimo" sestru, jer tada je važila za jednu od boljih ako ne i najbolju ribu u naselju, i tu smo se svi slozili od nas Srba do Hrvata, Muslimana i Bugara, niko se nije bunio i svi smo se bratski složili

Sa ratom u Hrvatskoj, i desavanjima na Plitvickim jezerima, dosta toga se uozbiljuje, na TV-u gledamo pocetak rata u Hrvatskoj, stari kao zakleta komunjara dobiva ponude da se uclani u SDS i da pocne razmisljati "o sebi i svojoj porodici", zovu ga na okupljanja, on odbija, i ne pomišlja na to, određenih prehrambenih artikala u dragstorima sve manje i manje, baba sluti i kuka da ce biti rata, pominje 1941 i ustaše (scena kao u filmu "Rane"), majka domaćica pocinje sa kamaranjem konzervi "za svaki slucaj", komšinice između sebe prenose priče svojih muževa ...

U tom periodu drugu Hrvatu dolazi "rodbina" iz Hrvatske tacnije rođaci, u drustvu "došle ustaše", sjecam se prici da su dosli da se organizuju izmedju sebe, hotel "Delminijum" u naselju Doglodi (da ne detaljisem, opste poznato), nakon par sedmica starijeg brata mu ne viđamo, njegova prica je bila da je otisao kod djevojke u hercegovinu, i ako smo znali da se zabavljao sa djevojkom iz Sarajeva, među drustvom je bilo "otisao na ratiše u Hrvatsku"

Početkom 1992, starom dolazi kolega Srbin sa posla, javno pred svima nama govori da ce biti rata i kod nas, da se pripremimo na najgore i starom porucuje da se prijeveremeno penzonise da bi mogao naplatiti finu svotu od preduzeca, jer i onako sve ide niz vodu, sa druge strane stariji brat starom iz sedmice u sedmicu cita bukvice, brat postaje clan SDS-a i punopravni clan Srpskih odbrambenih grupa kako smo tada u pocetku zvali, babu iz starog dijela grada iz bezbjednosnih razloga selimo kod nas, a zatim i nju i majku kasnije u vikendicu u Vojkoviće kraj sarajeva, jedno vrijeme stari, brat i ja boravimo sami u stanu ...

Do nas stižu raznorazne price, vec se osjeti nacionalna netrpeljivost, u naselju patroliraju raznorazne policije, od one regularne tada jos mjesovite i zajednicke, do onih u maskirnim uniformama u kasnim vecernjim satima, u tom periodu i brat se povlaci i prelazi u Vojkovice, ja niti izlazim, niti se druzim, u naselju vec "fale" cijele porodice koje su se odselile, pretezno Srbi i Hrvati i ostali, muslimani ostaju, nema više djece na igralištima, naselje kao da se prepolovilo i utihnulo preko noći

Jedno jutro traze i brata, petorica naoruzanih teritorijalaca i to nalogu SUP-a Novi Grad, sto je tada bio apsurd, da jedna paravojna vojna formacija postupa po nalogu tada jos regularne policije, sto je i nama na kraju bilo jasno da je sve bilo inscenirano i da su se zanimali iskljucivo gdje se nalazi, jer su ocito znali da je aktivan na Srpskoj strani

U tom periodu mjesec dva pred sam rat dolazi i do masovnih pljački, otimacina i krađa, sporadicnih incidenata u gradu, pucnjave oko kasarne Maršal Tito, ubija se i Srpski svat na Bascarsiji a u gradu sve je više Sandžaklija, tada nam pale i videoteku koja iz objektivnih razloga jedan period i nije radila, kao ociglednu i jasnu poruku bratu

Sa diverzijom Srbskih specijalaca nad samom bazom u naselju Krtelji i nad opremom i vozilima bivse zajednicke specijalne republicke specijalne jedinice u noci izmedju 05. i 06. aprila dolazi i do detonacija koja se cuju i u nasem naselju (naselje Dobrinja i Krtelji dijeli par ulica i aerodromska pista), dan poslije dolazi i do prvog veceg oruzanog okrsaja izmedju Srbskih specijalaca i muslimanskih sa druge strane u naselju Vraca, tada i po cijelom gradu izbijaju oružani okršaji, i tada se vec naslucuju prve linije odbrane, na nasoj zgradi dolazi do lomljenja stakala, i manji projektil pada ispred haustora ispaljen iz pravca muslimanske strane (Alipašino polje), od podneva 06.aprila pa sve do kasno u noć 07.aprila, gradom su odjekivale manje detonacije i rafalne paljbe, sa svitanjem 07.aprila sve prestaje i status quo i opšte beznađe traje sve do otvorenog sukoba i napada na kolonu JNA u Dobrovoljačkoj ulici, kada dolazi do opšteg rata u Sarajevu

Taj mjesec ne mogu tacno ni opisati, mogao si se kretati, i ici gdje si zelio, ali na svakom koraku su bila uniformisana lica, tada se vec znalo cije je sta, samim tim i ta nacija je obezbjeđivala to podrucje i taj kontrolni punkt, a pojavili su se i i metalni ježevi po ulicama kao jedan vid zpreke, svaka treca prodavnica je radila, a i one koje se radile bile su poluprazne taj period ja i stari smo malo isli u vikendicu pa se opet malo vracali u stan, sve dok brat nije stavio jasno do znanja da vise ne mozemo i da je pre opasno, i to je negdje semicu pred desavanja u Dobrovoljačkoj i sam početak rata

Sa početkom opsteg izbijanja rata i ja postajem vojnik, u srednjim dvadesetim, najlepše godine života sam proveo u rovu i na kiši i na suncu, i na plus 30, i na minus 30, od te klike nas desetak troje je poginulo, dva muslimana i jedan Srbin, ostatak živi rasut po svijetu, svako je otišao na svoju stranu, bio uz svoj narod i mislio da treba raditi ono sto treba u tom momentu i tim okolnostima, ja ranjen dva puta, stari kao civil jednom ...

Rat iz zenskog ugla

Kada sam shvatila da pocinje rat? Kasno. Mozda i prekasno. Vec je uveliko trajao, a ja u nekakvoj cudnoj agoniji i velikom neznanju, zivotnom neiskustvu i zenskom naivnoscu.
Tesko i rijetko se prisjecam ratnih zbivanja. Potiskivanje stresa ili sta vec? Rane dvadesete, udajem se i postajem majka. Ne pratim politiku, ne gledam vijesti, citam samo zenske casopise i knjige. Izolovana u svojoj sreci. Ne znam ni hoce li biti rata ili nece. Neko kaze hoce, neko nece, ja gledam Yutel i cekam sta ce Goran Milic da kaze. A kaze ,,Ko je za mir neka upali i ugasi svjetlo,, Potrcah do prvog saltera. Pogledam kroz prozor. Pale se i gase svjetla. Uh, sretna sam, nece biti rata.
Pocinje. Pratim vijesti. Informisem se o trenutnoj politickoj situaciji. Prisjecam se lekcija iz istorije. Slazem kockice. U kuci napeto. Muz bez posla. Majka, ratno siroce, nestalo je osmijeha s njenog lica.
Kriza. Nema brasna. Nema novca. Nema ni struje, ukrali nekakvo ulje iz trafo stanice. Teglim na cetvrti sprat vodu iz podruma. Nema vise ni za jedan obrok.
Pijaca. Skupljam stvari iz ladica, odjecu, obucu, ukrasne figure, posudje iz vitrina, goblene i slike, knjige, ploce, sve.....
Stojim u redu, red za ulje, red za brasno, red..... Komentari u redu. Zna se ko je poceo i ko je kriv. I osjecam krivicu iako politicki i vjerski polupismena. Cutim, grc na licu, tjeskoba u grudima i neizvjesnost. Nemam plan, nemam viziju, samo znam da nije dobro....
Jos uvijek ne pomisljamo na odlazak. Smirice se. Sve ce biti kao sto je bilo...
Pijaca. Prodale se sitne stvari. Sada su na redu burme, namjestaj, djecije igracke.... Prazni mi, prazan stan.
Mobilizacija. Sakrivanje iza ormara. Nema hrane. Nema novca. Nema nicega.
Uzbuna. Podrum. Uvrede. Odustajanje od podrumskog skrivanja.
Muslimani traze 700 njemackih maraka za odvodjenje do hrvatske teritorije. Prodaja, vise poklanjanje, auta, starog zastavinog pistolja i pozdravljanje... Odvode muza par kilometara prema hrvatskoj teritoriji, tu ce da ga zarobe, pa razmjene. Na pola puta ga ostavljaju i kazu da vice ,,ja sam srbin,, .....Hoda po tenkovskim minama prugom, ne vidi nista, mrak, nevrijeme, ugleda crveno svjetlo i vice.....Zarobili, razmijenili....Mobilizacija cim je krocio....
Nemam vise sta za prodati. Za jednog hrvata, rodjaka otkupljujem zlato, prodajem cigare i prezivljavam... Privode me par puta, otimaju mi cigare, sredjuje mi lokalni razbojnik iz zgrade da mi vrate... Kao drug iz djetinjstva. Uvijek slinav i priglup, tada velicina i veliki ratnik....
Idem i ja s djetetom. Majka ostaje. Tako smo se dogovorili, da cuva stan....Gdje ti je muz? Otisao u cetnike? Razdor i u familiji. A sta ce tamo? Da puca na nas? Gdje si posla? Imas li malo pameti?
Jos imam nejasnu sliku o ratu. Ne znam tacno sta me snaslo....
Pakujem se. Par dobrih odjevnih predmeta, malo kozmetike, po koja igracka za dijete i to je to.....Kao da sam krenula na godisnji odmor. Zensko. Busovaca, Kobiljaca, Sokolac. Strunjace. Popis. Pita me covjek nacionalnost. Rekoh Jugoslovenka. Pogleda me malo podsmjesivo, nije podrugljivo, vise onako ,,gle ovu, odakle je ,,,,pala,,...
Veliko putovanje. Han Pijesak, Zvornik, Banjaluka.
Prezivjeli smo. Ranjeni u dusi. Vise puta.

Čovjek ti pomogne, a ti njemu da je glup i razbojnik.

Razbojnik velikog kalibra. Bio bi iznenadjen da znas o kome se radi. Nisam imala lijepo misljenje o njemu ni kao dijete, a tek u ratnom periodu da ne govorim. Covjek koji ne zasluzuje trunku uvazavanja. Rahmetli. Cak ne vrijedi ni ona ,,o pokojniku sve najbolje,,

Sarafina prestani izmisljati

Jeste vi meni odnekud poznati?! Laki ili BBC? Nemam sada vremena da proanaliziram, poslije cu.
Ne izmisljam, to je skracena, zenska verzija rata. Moja verzija.Ima tu jos svega za naskrabati, ali otom potom...

Po quick analizi moj dragi Laki. Pa kako je Lakice? Pocrnio, naduo se od pive? Nisi se utopio? Ponio misice i slauf. Kazu pobjegli morski psi, ko zna zasto?

Nije Sarafina.

Zanimljiva priča. Jeste u kontaktu s njima, jel dolaze ili se samo pratite preko fejsa?

Mogao bi znati onda ujaka od moje stare, on je isto završio na prvoj liniji, tj. na ničijoj zemlji, ne znam koliko je dana gladovao, užasna priča uglavnom, izašao je tek 1995. iz Sarajeva i nikad se ni on ni djeca nisu vratili, danas su svi razasuti po Hercegovini.

LakePlacid sta ti je s bratom bilo, jel izvukao zivu glavu i jel jos u BiH?

U kontaktu smo s tetkom koja dođe jednom godišnje u Hrvatsku zbog kuće koju imaju u šibenskom zaleđu. Jednostavno mora plaćati nekakve račune i koliko toliko održavati tu kuću, ali tetak nema šanse da se pojavi u Hrvatskoj. Sve skupa je to hladan odnos. Sa svojim tetkom npr. nikada nisam komunicirao, a bratić se prvi put pojavio sa tetkom u Hrvatskoj 2008. god. Sjećam se gledali smo zajedno 2008. nekakvu vatrepolo tekmu između Hrvatske i Srbije te je žestoko navijao za Srbiju. Malo smo se podbadali, ali ok kontakt smo imali tada i još nekoliko godina kasnije dok se on nije odlučio obilježiti nekakvim ćiriličnim četničkim tetovažama i prodavati neki radikalizam, tako da od 2015. ne komuniciram ni s bratićem.

Sestra je preko fejsa povezana sa tetkom i bila je sve do nedavno povezana s bratićem, ali on više nije aktivan na fejsu tako da i sestra više nema nikakav kontakt s njime. Tetka nam priča da je živ i zdrav i to je uglavnom to. Jednostavno ja i moji nemamo tu neku obiteljsku povezanost s rodbinom u Srbiji kao s ostalom rodbinom u Hrvatskoj i Hercegovini.

Lake Placid piše da misli da je svjetsko prvenstvo krivo za rat.

Ta 1990. je prva godina moja pravih sjećanja, naučio vozit BMX, cijelo ljeto se igrao u majici Italia 90 i jako dobro pamtim utakmicu s Argentinom. Bili smo kod tating prijatelja u kući u Zagrebu, on je iz istog sela kao i stari samo iz suparničkog plemena i sjećam se kao sad da sam svim srcem navijao za Argentinu i stari je navijao, a ovaj navijao za Jugoslaviju, umalo se nisu potukli na kraju jer je stari provocirao.

Hoću reći, nije ni čudo da su ovi mulkulti najebali kao žuti, nikom ništa nije jasno bilo ni početkom 1992., evo i do danas im nije jasno, a mi smo već u ljeto 1990. bili nabrijani kao struja.

Široki Brijeg 1990.





Tomislavgrad 1990.

Na ovom videu uzvikuju Ovo je Hrvatska i Ovo nije Srbija.




Isto tako i gdje su Hrvati dočekali rat psihološki nespremni, uljuljani ili nezainteresirani, prošli su kao bosi po trnju, srećom glavnina naroda je znala što se sprema i donekle dočekala spremna rat uz sve manjkove naoružanja u to doba.

P.S. ove videe mogu gledat 100 puta da mi ne dosade, divota.

Vjerovatno da znam, pogotovo ako je imao djecu tada mojih godina, a ako nista onda iz viđenja sigurno, prva linija i kasnije nicija zemlja je blok zgrada u dvije linije, svako je svakoga znao, bilo je dosta tih slucajeva, sto iz nemoci, ne znanja i ne snalazanje u svemu sto iz psiholoske blokade, pogotovo ljudi koji nisu znali sta se desava, sta da rade i gdje da idu, isli su logikom da im je najsigurnije u svojim stanovima, bilo je dosta slucajeva prvenstveno starijih lica koji su u opstoj psiholoskoj blokadi bili totalno dezorijentisani, znam za dva slucaja, prvi u septembru 1992. kada je granata sa muslimanske strane koja je bila namjenjena nama pogodila taj blok zgrada, i jedan od stanara koji je ostao tu da živi bio je profesor u penziji tada +80 i nešto godina, jednostavno nije imao gdje a ni nekoga da brine o njemu, covjek je tada lakše ranjen po pricama, par dana nije izlazio niti je trazio pomoc i na kraju je podlegao povredama, vjerovatno iskrvavio, a tijelo odnosno ono sto je ostalo pronasli su nasi u proljece 1993. kada je doslo do pomjeranja linija, sve strah i ta mentalna blokada
A drugi slucaj jeste opet penzioner ali mlađi koji je iste godine negdje u jesen biciklom ponijem izasao na glavnu saobracajnicu, na nišanu nama, na nišanu muslimanima, on po sred ulice vozi kao svi sretni, zovemo ga mi, zovu ga muslimani, on ne raguje, niko nije reagovao ni zapucao, na kraju skrenuo u jednu od sporednih ulica i nestao, kao da je želio namjenski dobiti metak u celenku, pa mu svejedno od koga, Srbadije ili muslimanije ...

Za mlađe i nepucene, naselje Dobrinja 1992 iz ugla Francuskog reportera Filipa Bufona i sa muslimanske strane snimano, pravi "urban warfare" sto bi danas rekli ... naselje od 2:31

22:40 natpis videoteka i ulaz sa desne strane



@PCM, Živ i zdrav, živi vani, proslavio se u ratu, dođe svakih par godina, dođe i kod mene i u grad, ali nije to to jednostavno, rat je dosta toga ucinio, prije svega promijenio mentalni sklop ljudi, osjeca jednostavno prezir i gađenje prema gradu, nema više tih ljudi, poznanika, a i da ima kako sa njima, jednostavno jedan grad ne cine parkovi i zgrade vec ljudi, a takvi se danas barem u Sarajevu mogu izbrojati na prste ...

Da, imao je 3 kćeri tvojih godina, jedna s kraja 60-tih, druge dvije s početka 70-tih, to je ako sam dobro shvatio tvoja generacija.

Čitam ovo od Lake Placida, i šta reći, uvijek ću biti slab na predratno Sarajevo...imali smo nešto nevjerojatno, unikatno, što nitko sa strane neće razumjeti. Nadam se da ima nekoliko alternativnih dimenzija gdje je rat zaobišao Sarajevo i gdje se dogodila ekstrapolacija legendarnih 80ih u neku današnju inačicu, ma koliko to nemoguće djelovalo.

Da, tu negdje, koja godina gore - dole, ipak imati tri ćerke ne može proci nezapaženo

Bila je jedna Srpska porodica sa cetiri ćerke u mom bloku (oznaceno, ulica Emila Zole isti naziv prije rata ali i danas), ali se Hrvatske porodice sa tri ćerke iskreno ne sjećam, onda nije baš najbolje opis sa tvoje strane, ali ako nisi iz Sarajeva onda sasvim razumljivo, ako se radi o zgradama na prvoj liniji koje su bile kasnije striktno nicija zemlja (oznacene u crvenom kvadratu) znao bi sigurno, ostatak crvenih linija je linija razgranicenja i sa svih strana su zgrade koje su koristene sa obje strane a bilo je i nesto civila u njima, i vjerovatno onda da su tu negdje živjeli jer i to je bila prva linija ali nije bilo famozne nicije zemlje, dakle izvan mog kvarta, a u dijelu kvadranta C5 sa zauzimanjem aerodroma sa nase strane u tom dijelu je ostalo mnogo civila na samom pocetku i za razliku od ostalih dijelova naselja duz linije razgranicenja veci dio njih se nije uspio evakuisati i bukvalno su ostali u sendvicu u pocetnim prvim borbama, i ujak vjerovatno da je tu negdje zaglavio sa muslimanske strane, sa naše nije sigurno jer bi ili bi poginuo od silovitih dejstava, ili bio zarobljen i odveden u Kulu (vojni zatvor) ili još nesto gore da je naletio na "vojnike sa strane"

I ti Sarajlica, nisam znao, nisi jedini koji dijeli takvo mišljenje, iz ove danasnje perspektive mozemo pricati i pametovati do besvijesti, imali smo sto niko drugi nije imao, i po tome bili prepoznatljivi u cijeloj bivšoj jugi, na kraju koliko nismo znali, toliko i nismo htjeli, a u dosta toga bili i gurnuti, na kraju bilo i prošlo, ponoviti se neće to je jedino sigurno, ostaje ono da se s vremena na vrijeme sjetiš i prisjećas, idu i dolaze neke nove generacije, za par godina sa nama nece biti ni tih sjecanja, jbg ide život i gazi, pa kako se ko snađe u svemu ...

Veli mi stara da mu je stan ostao sa srpske strane nakon Daytona, e sad koliko je to točno ne znam, a Sarajevo premalo znam da bi ti rekao u kojoj je od ovih Dobrinja živio.

Jesi ti danas u srpskom ili federalnom Sarajevu i kako to da si ostao, u kojem dijelu radiš?

Meni kad čitam izgleda poznato, u predratnom Mostaru je bilo vrlo slično. Ista atmosfera, isti odnosi među ljudima itd. Meni je prije rata bilo super.

Što se tiče ovoga foruma, Hrvati iz Sarajeva su duže vrijeme imali relativnu većinu. Nisam brojao u zadnje vrijeme, ali je dojam da su nas pretekli Mostarci, što je bilo i za očekivati.

Apropos svega lijepog izrečenog na konto Sarajeva, samo da objasnim ostalima - nije riječ o pukom idealiziranju mlađih dana (nostalgiji). Nakon života u mnogim ostalim mjestima i gradovima isto kao čovjek, Sarajevo je ipak bilo nešto posebno...mada naravski dozvoljavam da ću od nekoga čuti isto za Mostar, BL, Tuzlu itd.

Taman odgovarao dok si i ti pisao, i na neki način preduhitrio ovo rezoniranje.

To je onda sa ove prve karte Dobrinja 4. ili 1. sto posto, gotovo pa sigurno, nedavno sam o tome pisao na drugoj temi, dakle mnogo blokova ispred mog kvarta ...

Crveno je ratna linija razdvajanja sa kraja rata, koja je nakon potpisa dejtona bila entitetska linija.
Plavo je linija razdvajanja nakon arbitraže sredinom 2001 kada je jedan dio Dobrinje pod kontrolom Republike Srpske pripao federaciji, i tu negdje mu je i stan ...

Dobrinja 4



Dobrinja 1



Riješena dilema

Ako je ostao na Srpskoj strani znas li kako se izvukao? malo mi je vjerovatno da je kao Hrvat ostao pune tri godine na Srpskoj strani, mozda je presao na muslimansku stranu kasnije, jer dosta stanovnika tih djelova koji nisu bili Srbi presli su na taj dio teritorije, po nekoj mojoj logici vjerovatno je u prvim danima rata bio tu, i nekako se izvukao na kraju a ostatak rata docekao na Dobrinji pod kontrolom muslimana ...