Iskreno ne znam, svaki čovjek je priča za sebe, može biti stvar u trenutnim problemima, u nerealnim očekivanjima od života koja proizlaze od precjenjivanja samog sebe, od raznih trauma iz djetinjstva, može se raditi i o mentalnim poremećajima ili o kombinacijama svega. Nema tu nekog posebnog pravila. U svakom slučaju problem ljudske vrste je što se jako brzo privikne na stvari i onda ih uzima zdravo za gotovo i očekuje potpuno iracionalno još više od toga. Ne zadovoljava te što si sit i što imaš krov za glavom jer vjerojatno nikad nisi bio ni gladan ni bez krova nad glavom ili si bio toliko davno da si zaboravio na to. Ja ti garantiram da te u sred zime netko izbaci na ulicu i da nekoliko dana nemaš što za pojesti da bi skakao od sreće kad bi nakon toga bio sit i u toplome. Ono što mi danas uzimamo zdravo za gotovo je ono zbog čega su naši preci većinu povijesti gubili glave i provodili čitav život pokušavajući si osigurati, da su siti i da im nije hladno i o tome im je ovisio opstanak i nitko im sa neba ništa nije ni poklonio ni olakšao.

Eto sad si sam potvrdio nešto što je i u skladu s kršćanstvom, a to je da je čovjeku potrebna patanja da bi bio sretan, t.j. da bi spoznao sreću. Drugim riečima, za čovjeka je opasno ako živi u blagostanju i komociji. Ateistu u tom slučaju jedino ostaje da svakog tko se muči s ovakvim životnim pitanjima, proglasi čovjekom koji ima mentalne poremećaje, t.j. depresiju, s time da si uzput sam sebi rekao jedan solidan liek za depresiju a to je neki šok u životu (glad, bolest, gubitak posla...). Na sličan način si sebi kano ateistu ali i drugim ateistima također objasnio i jedan od važnih značenja posta koji su sastavni dio brojnih vjeroizpoviesti.

Jedini problem za vas ateiste jest taj da je ovakvo ljudsko ponašanje, t.j. poimanje sreće nemoguće pojasniti s nekog tvarnog stajališta, a bez da zalazimo u sviet duhovnog i nadnaravnog. S tvarnog stajališta, se obično samo koristi pojam ,,mentalni poremećaj'', t.j. da su se impulsi u mozgu nekako poremetili, pak si loše volje. S obzirom da se ti impulsi po pitanju depresije obično poremete zbog komotnog načina života, a ne kad živiš nesigurno i težko, sve to s tvarnog stajališta nema nikakvog smisla i logike.
Ostaje pitanje za ateiste, zašto čovjeka u konačnici ne zadovoljava biti sit, utopljen, spolno zadovoljen, ter zašto ugodan život čovjeka uništava i duševno i tjelesno?

U raju će ljudi navodno čitavu vječnost, milijarde milijardi godina, provoditi u blagostanju i komociji bez ikakvih izazova i bez ikakvog prostora za nazadovanje ili napredovanje.

Vjerojatno će onda biti dosta depresije...




Zato što je težnja za zadovoljavanje potreba sastavni dio ljudske psihologije, bez koje ne bismo dugo preživjeli kao vrsta.

Kada zadovoljiš temeljne životne potrebe (voda, hrana, sklonište...) mozak ti sam traži neke nove potrebe jer ne može stajati u mjestu, jednostavno tako radi. Gladnog čovjeka boli briga za filozofiju, jesmo li sami u svemiru, izlazi li Duh sveti iz Oca i Sina ili samo iz Oca... Ta pitanja su luksuz onih koji su zadovoljili osnovne potrebe za život i imaju višak slobodnog vremena za dumanje.

I smiješno je kada ljudi kažu "nemoguće je objasniti nešto sa prirodnog stajališta", a da se pritom nisu ni potrudili pronaći objašnjenje.

Kad čovjek ima puno posla nema ni vremena razmišljati o smislu života i što ga čeka poslije . Nekadašnji čovjek je radio od djetinjstva do smrti. Imao je i puno djece i obiteljskih obaveza. Današnji čovjek nešto studira do 25. godine pa radi posao maksimalno 8 sati, sa 65 ide u penziju i onda živi još 10-20 godina. Kad se sve uzme prođe mu možda 15% života u radu i to ako je odradio puni staž pa još ako nema obitelj ima previše vremena i onda dolaze psihičke bolesti.

Još ako nije odradio puni staž kao što mnogi nisu u Hrvatskoj, nego 15-20 godina onda znači da 90% provedenog vremena u životu nije radio ni privređivao.

I prije je bilo psihičkih bolesti. Npr što su prije opisivali kao melankonija to bi danas bila depresija. Najvjerojatnije toga ima još, no za ovo sam sigurna.
Ostalo si definitivno u pravu. Da nas stave u okolnosti u kojima su naši preci živili prije cca 200 godina nitko od nas ne bi puno filozofirao

Patnja nije ni potrebna ni nepotrebna, ona se događa svima i neizbježna je. Trebam li biti gladan da bi bio zadovoljan što sam sit ili beskućnik da bi cijenio krov nad glavom? Ja ne trebam. Imam dobru imaginaciju pa mi nije potrebno da se sam opečem.



Opasno je još više da živi u sranju, jadu i bijedi. Kako bi nam kuga, kolera, tuberkuloza i ostale nebrojene bolesti koje dolaze u paketu sa bijedom i blagosranjem pomogle da budemo sretniji?




Ne znam kakve veze depresija ima sa ovom temom i zašto je spominješ kad očito uopće ne znaš što je depresija, miješaš loše i depresivno raspoloženje sa kliničkom depresijom koja je ozbiljna bolest i koja se neće izliječiti sa nikakvim šokovima u životu nego naprotiv sa lijekovima i psihoterapijama s tim da nekad uopće nije izlječiva nego je se može samo držati pod kontrolom.



Mene to sasvim zadovoljava, naravno da nitko neće biti sretan ako je krme, zato postoje razni sportovi i hobiji kojima se može razbiti svakodnevna monotonija i održavati zdravo tijelo, a samim time i psihu.

Što se tiče Raja, razooloženje i osjećaj su odprilike sliedeći: Zamisli trenutak najvećeg uzhita i sreće u životu. Zamisli da si siromah i trenutak kad biš dobio milijun eura. Ili zamisli da si neki sportaš od kojeg nitko ništa ne očekuje, a onda trenutak kad takav osvaja olimpijsko zlato i njegov osjećaj. Svi ti najsretniji trenutci ili trenutci kad si osjećao najveći užitak su samo sjena onoga što osjećaš vječno u Raju.
Mnogi koji su imali priliku provest u trenutke u bezživotnom stanju pak oživjet, svjedoče da su dok su bili na Nebu i gledali Isusa osjećali neopisivu sreću.

Nije mi jasno ovo da kad zadovoljiš osnovne ljudske potrebe da čovjek mora ići dalje i tražiti više. Upravo ta čežnja uništava tvarnog čovjeka jerbo bezpotrebno ga čini nezadovoljnim i bezveze zbog toga rizkira svoj obstanak i sigurnost koju trenutno ima. Sa tvarnog stajališta ta čežnja je suluda, nerazumna i antievolucijska.
Boga su tražili još praljudi koji sigurno nisu imali vremena za filozofiranje dok gladovali i smrzavali se po spiljama, a kamoli u novije doba. Upravo je komocija najviše udaljila ljude i od Boga ali i od poštene filozofije. Moja nona mlikarica i obična seljančica s 4 razreda osnove škole, je imala puno dublja promišljanja i o vjeri i o životu od mnogih današnjih poznanika koje znam.

Nekadašnji čovjek je zazivao Boga u svemu što je radio. Za zločestog čovjeka se nekad govorilo da se ne boji Boga. Nekad se više vjerovalo u Boga ali i u ljude, ter se sve dogovaralo na rieč, a danas ni kad se dogovoriš kod bilježnika uz podpisani ugovor opet nisi siguran da te nisu preveslali.
Ljudi su itekako razvijali filozofiju i puno su više imali vremena za međusobnu priču čak i filozofiranja. Ako je netko radio nedjeljom i blagdanom to je bio smrtni grieh (posebno na zemlji). To da nemaš vremena za ništa nego za posao je bolest modernog vremena. Družtveni odnosi nekad su bili prioritet.

Meni to izgleda kao nezamisliva patnja, ne želim osjećati ni ushit ni orgazam čitavu vječnost. Ne želim uopće postojati i misliti vječno, a kamoli to. Infantilna i djetinjasta priča.

Onda nećeš. Ić ćeš u pakao.

Nećemo se slagati oko politike ali ovo ti je sve na mjestu.

Ići ću kod miki mausa i paje patka u disneyland.

Tko više uživa u hrani, onaj tko je gladan ili onaj tko ne zna što je glad?
Čovjek takav da svaki užitak koji prečesto koristi prestaje biti užitak i to ga tjera na traženje drugog užitka.
Gledaj, ti sad meni možeš tvrditi da si psihički bez Boga čvrst kano stiena, a ja ti mogu vjerovat ili ne moram. Bit je da ljudi koje poznam na razne strane ali niti ja sam nismo takvi.
Bieda nije nikako poželjna ni dobra, ali je absurd to što čovjek u blagostanju prođe na kraju podjednako loše, štoviše psihički i lošije.

Depresija je nešto znanstveno neobjašnjivo, ter je to pošast modernog Zapada. Droga je uviek bila super, ali na kraju samo odgađa neizbježno...

Vjerujem da vjeruješ da si zadovoljan s onim što imaš. Ali tvarno gledajući ništa nije vječno, zar ne?

Biti bezkonačno bezkrajno sretan i zadovoljan tebi je nezamisliva patnja???

Kako ne, pa zar nismo sad pričali o tome da se ljudi na sve naviknu i kako im sve dosadi prije ili kasnije i da im treba malo suprotnog i drugačijeg iskustva da bi mogli više cijeniti sreću? Ako nam nešto ne može dosaditi i ako se ne možemo priviknuti onda nismo ljudi, odnosno nismo uopće Mi nego nekakvi redizajnirani fikusi, bez slobodne volje naravno.

Fascinantan mi je taj kršćansko-islamski fetiš na ideju da će vjerski neistomišljenici gorjeti u paklu cijelu vječnost, samo zato što su odbacili pravu vjeru (koja god to bila).

Smiješan i besmislen koncept.

Evo vam jedan primjer u što se pretvori konstantni ushit i vrhunac zadovoljstva nakon nekog vremena



Izgleda li vam ova žena sretno i ispunjeno?

Koncept je preuzela mafija i meksički karteli. Kad se pristupalo u cozza nostru pristupnik bi davao zakletvu i držao u ruci zapaljeni komad papira ponavljajući da će i on tako goriti ako izda ili pokuša napustiti organizaciju. Koncept je ljudski, primitivan i mafijaški.

Mi nismo gospodari osjećaja sreće. Ne možeš svojim umom natjerati sebe da budeš sretan. Možeš se truditi postići trenutni osjećaj sreće na račun stvaranja okolnosti, ali je pitanje da li ćeš unatoč trudu to i uspjeti. Često trenutna sreća dođe više sama od sebe, neočekivano. Kako bi vi ateisti rekli, nekako se poslože impulsi u mozgu...

Ti sad gledaš sa zemaljskog gledišta da je nemoguće imati stalan osjećaj sreće i da ti sve brzo dosadi. Ali opis Raja je takav da jednostavno tamo imaš bezkonačan osjećaj sreće (znači nema niti tuge niti dosade niti straha...). Sreća i dosada ne idu skupa. Dosada ide skupa s depresijom. Ove osjećaje bezkonačno osjećaš samo u paklu. U Raju nema navikavanja na sreću, kano što u paklu nema navikavanja na bol, strah i muku...

Raj je nešto težko zamislivo, ali ovo su sve pokušaji pojašnjavanja Raja na osnovu onoga kako mi to možemo pojmiti sa zemaljskog stajališta. Vidim da imaš strah od toga da ne budeš nekakav fikus. Kao sad nisi nečiji fikus? Što je tvoj životni cilj, kakvom osjećaju najviše težiš. Koji osjećaj u tebi može biti bolji od sreće?

Jednako tako imaš i mužke poremećaje gdje stalno imaju erekciju koja slabo ima veze s užitkom... Ne znam što želiš ovim primjerom reći? Valjda smatraš da Bog ne može napraviti dovoljno dobro Raj, ter da će ti biti toliko loše koliko je sad ovoj ženi? To ti imaš onaj stav, da Bog ako i postoji, ne može biti dovoljno sposoban da čovjeka učini vječno sretnim u Raju???

Iskreno, ovakvi poremećaji mogu prije biti sjena muka koje bludnika čekaju u paklu, nego kakve to veze ima s Rajem... Ne želim nikako reći da je ova žena za nešto kriva, već samo to da ovaj tvoj primjer nema previše veze s našom razpravom o Raju. Ovo nije sreća, a očito niti užitak, već spada pod muku...

Zašto ti sad nemaš strah od smrti, a da ti liečnik iznenada kaže da ćeš umriet za mjesec dana, dobio biš taj strah? A opet, koja je razlika da li umreš za mjesec dana, za godinu, 10 godina 50 godina...? Isto tako je sa strahom od pakla. Podsjećaš me na priču o tri praščića. Prvo se smiju i rugaju na upozorenja o vuku (tko se boji vuka još...), a onda prestravljeni bježe od vuka i spašavaju se kod pametnog brata... Sve ti je to kako ti se impulsi u mozgu poslože, ali je samo pitanje da li su praščići bili mentalno poremećni dok su se bojali vuka ili dok su se rugali toj opasnosti?

Eto opet govoriš u prilog smisla patnje. Sport je jedna velika patnja, ali ti u toj patnji vidiš smisao i zato dobro podnosiš tu patnju. Na pr. da ti neko da naredbu da ti ili posao bude razbijanje kamenja ili kopanje rovova, u toj patnji ne biš vidio smisla. Isto tako kad ljudi gladuju a žele hranu oni pate bezsmisleno, a oni koji imaju strah da će postat krme, oni gladuju (na dieti su) jerbo imaju cilj, pak je njihova patnja smislena. Isto tako je kod istinskog vjernika, on u poniženju, postu i bolesti vidi smisao borbe protiv svoje oholosti, samozadovoljstva, slavohlepnosti, ter kano takav ima za cilj dobit izgradnju samog sebe, t.j. milost Božju. Bez takvog gledanja, poniženje, bolest i glad jesu bezsmislene patnje i one te uništavaju.

Idealiziranje starih vremena posljedica je toga što nema videozapisa a ni živih svjedoka o tim vremenima. To jest ona su ružičasta samo u tvojoj glavi i glavama još nekih drugih forumaša.

Ali tu i tamo ispliva nešto, baš sam neki dan gledao film Krste Papića o čakijanju u Bosni, kako se potezala čakija i susjedi bi izboli susjede po selima za ono što bi danas bili totalno banalni razlozi. Film je stari crno bijeli iz 60-ih, ti ćeš sigurno reći da je to zbog SFRJ i komunizma, ali nije komunizam mogao u nekoj provinciji promijeniti ljudski mentalitet u tako kratkom vremenu.

Osjećati nelagodu zbog prijetnje iznenadne i prijevremene smrti je sasvim prirodna stvar. Svaka životinja doživljava nelagodu kada osjeti da joj život ugrožen.

Ne znam kakve to veze ima s paklom.




Ne bojim se kršćanskog pakla iz potpuno istih razloga iz kojih se ti ne bojiš islamskog.

Gubitak poštenja i vjere među ljudima u našim krajevima započeo je još početkom 20.st., 2. svjetski rat i komunizam nakon ga je ubrzao, da bi međuljudski odnosi skroz zamrli u odoba komocije i trčanja za novcima.
Tučnjava je uviek bilo (ali u Istri i Primorju ne s noževima), ali poštenih i većinom bez zle krvi da. Drugi dan su takvi međusobno govorili kano da ništa nije bilo. Za Zagorje je to slično opisano u romanu U registraturi.