Mrzim dugo uvode jer dugi uvodi obicno ne mogu bez sugestija a sugestije su tu da bi se diskusija odvela u odredjenom pravcu. Samo cu dakle kratko + jedan primjer.

Na forumu postoje i vjernici i nevjernici i ateisti i religiozni i agnostici. Pitanje je upuceno onima sto iskreno vjeruju u to da postoji bog i sve to oko toga sto propovjedaju monoteisticke religije koje su - htjeli mi to priznati ili ne - veoma slicne jedna drugoj ako ih usporedimo s mnostvom politeistickih religija koje i dan danas postoje ali su tokom najveceg dijela historije ljudskog roda upravo te religije dominirale..sve do pojave judaizma, pa krscanstva, i kasnije islama.

Pitanje je dakle za vjernike:

- Kako ste vi "nasli put do boga" i sta to tacno za vas znaci?


Primjer koji je mene licno iznenadio je BH-rapper Frenki.

Jedna od mnostva pjesama - ukoliko postoji neko na forumu ko ne zna ko je Frenki:


I onda ovaj intervju od cirka min. 35:00 pa nadalje:

Agnostik otvorio temu o benefitima praktikovanja islama.

tipicno da drogerasi i opcenito problematicni tipa frenki nadju spas u vjeri ,jer u cemu bi drugom

as agnostic as it gets, kad ti se nacija zove Musliman

To je cesto slucaj, da, ali u slucaju Frenkija se komotno moze govoriti o uspjesnom liku koji je vrlo dobro baratao svojim zivotom.

Robbi, zasto trolas temu? Budi makar kao moderator uzor.

Napisao sam jasno da me ne interesuju religije kao religije vec me interesuje na koji nacin su ljudi na forumu postali pobozni - svejedno koje vjeroispovijesti, i da li su ikad reflektirali tu poboznost..sta za njih to znaci itd..?

A što je uopće stvarna tema?

“lepote islama” ?

Prepravio sam post.

Ovo nije loša tema koju je otvorio Haram. Nekako mislim da takve teme najviše idu na živce tradicionalnim vjernicima.

Što se tiče vjere (tu mogu govoriti samo o kršćanskoj), mislim da blizkost Bogu ili udaljavanje od Boga jako diktira način života nekog vjernika.
Po mom osobnom izkustvu, čim kreneš radit kompromis sa zlom (griehom), to te automatski udalji od Boga a da toga nisi ni sviestan. Jednostavno skužiš da si hladan na čitanja iz Evanđelja ili na propovied nekog svećenika. Također, čim se prepuštaš načinu života gdje u izkušenje dođu tvoja oholost, želja za imovinom, želja za moći, za slavom... To te također automatski odbija od Boga. Mislim da čovjekov povremeni pad (u bilo kojem smislu) zapravo pruža čovjeku priliku da opet pronađe Boga. Po sebi sudim da čovjek ima takvu prirodu da ako mu sve ide od ruku da sam sebe automatski i nesviestno pretvara u boga. Budu trenutci kad te ljudi na sve strane hvale, jerbo se eto tako poklopi da su ljudi uočili tvoje uspjehe. Nakon nekog vremena čovjek se navikne na te hvale, ter čim dođe iznenada neka kritika, ta kritika ti u tom trenutku zvuči kano da te netko iznenada udario šakom u glavu. Također, dogodi se i loše vrieme, zeznuo si ovo ili ono bilo privatno ili poslovno, dogode ti se smrtni slučajevi ili bolesti u obitelji. Tad se osjetiš kukavno, počneš razmišljati da si nitko i ništa i da ništa ne traje vječno. Tada se Isus počinje činiti blizak, a one Isusove rieči ,,blago ožalošćenima...'', ,,blago siromašnima...'' počnu dobivati svoje značenje i buditi nadu.

Jako uništava vjeru i kad se previše pokušavaš svidjet drugima. Na pr. bude svečani ručak. Na njemu sve neke glavešine raznih uvjerenja. Vidiš da nitko ne razmišlja o križanju a kamoli o molitvi i sad ti imaš osjećaj da ćeš izpast kano neki zatucani katotaliban ako se prekrižiš prije jela. Meni je nevjerojatno da kad god bih popustio tom pritisku da se ne prekrižim, takva sitnica te jednostavno udalji od vjere i osjećaj bude banana. S druge strane, kad probiješ led s križanjem unatoč bojazni što će tko drugi misliti, poslije kano da dobiješ neko samopouzdanje. Tako da često puta u životu oko vjere znaju činiti prevagu neke naoko sitne odluke koje te ili udalje ili približe Bogu.

Opet s druge strane, ako križanje koristiš i kano inat. Idem se prekrižit samo da naljutim komunjaru, opet te i to udalji od vjere. Vjernik iz inata spada u tradicionalne vjernike bez koriena.

Primjetio sam i da ironija strašno uništava vjeru. Ta ironija uništava bilo koji ideal a kamoli ne jednu vjeru. Nisam primjetio da je Isus ikad koristio ironiju u razgovoru s neistomišljenicima ili svojim učenicima.

Želim samo reći to da je čovjekova vjera jako krhka i uvelike ovisi o čovjekovu načinu života i čime izpunjava/hrani svoju dušu. Također, za vjeru je potrebna hrabrost da ne radiš nešto samo zato da se svidiš drugome ili da izpuniš pod svaku cienu neke svoje ambicije i nečija očekivanja.

Psihologija religije.

Bog je psiholog...

Žalosno je to, kad mator covjek napokon pronađe "istinu" a njegova istina je zapravo koncept koji je grupa čifuta smislila za sebe prije 3000 godina.

Čovek je po prirodi homoreligiosus , i samo je pitanje šta će odabrati na tržištu religija.
Ateisti su takođe religiozni jer većina njih poseduje objektivni moral ma koliko ga neki ateisti odbacivali , a posedovanje objektivnog morala je nemoguće ako sebe i svoje misli ne postaviš na metafizičku ravan.
Setimo se gomile ateista iz vremena SFRJ i njihove pseudoreligijske pizdarije , tipa nosanje štafeta,Dan Mladosti,....dok danas je to LGBTQ i opšti kult smrti gde se sve zasniva na projektovanju sebe kao malog narcisodinog boga kojemu je sve u životu seks u dupe,droga,abortusi,kastriranje dece.....

Ja nisam vernik , ali sam u današnjici primoran birati pa zato biram hrišćanstvo tj.pravoslavlje ili pak katooličanstvo kao malo zabludelog burazera , dok ostalo mi nije vredno pomena.

Zar ne bi bilo logičnije da su Grci i Rimljani smislili nešto jače?

Ne znam ima li smisla išta pisati, no eto par stvari.

Osobne vjerski odgojene su indoktrinirane i takve, ispranoga mozga, mogu se osloboditi toga, a mogu i početi neki autentični vjerski život koji nije samo štreberski.

Oni koji to nisu, mogu kad su već odrasli doživjeti spiritualno iskustvo, a koje može rezultirati preobraćenjem u neku postojeću religiju- i novije, tipa scientologije, niza kultova itd. To se češće zbiva kod nekih trauma, kriza, ispraznosti, ovisnosti kao alkoholizam itd. Osoba može doživjeti nešto untra, čuti neki glas, imati preobražujući san, vidjeti neki lik iz religija i biti potresena tim da promijeni život i uđe u neku zajednicu-a i ne mora.

Ljudi koji imaju težak život, u logoru su, umiru od bolesti...ne moraju imati ništa slično, i nemaju veze s religijama. Ako su jaki racionalisti, onda će i spiritualna iskustva odbaciti kao halucinacije.

Oni zdravoga duha uglavnom doživljavaju vjerske proče kao zastarjelo drndanje koje je proizvod zatupljenosti i neznanje prošlih epoha. Nitko se ne obraća Zeusu za pomoć. Bog dolazi i odlazi.

Zdravim razumom. Prije ili kasnije, dovede te do Stvoritelja jer to mu i jeste funkcija.

Fizika i filozofija su jednostvano potvrdile tačnost hrišćanske ideje.
Tu čovek može da bira da li će da bude u skladu sa Voljom Tvorca i da bude srećan ispunjen smislom, ili da ne bude, i da bude nesrećan, neznaven.

I druga učenja delimično otkrivaju Boga, pa tako taj čovek sa videa što praktikuje islam, više da svojoj egzistenciji smisla nego npr. Hrobi i Robi što daju smisla svojoj.

Kad bi nevernici u svom matefijalističkom pogledu na život barem uvažavali fiziku, to bi ih vodilo ka spoznaji Božije Istine.

Racionalizam o kojem ti pričaš vodi u bezsmisao i život bez nade. Što čovjek ima od racionalizma i silne pameti kad smrt zakuca na vrata? Vjernik međuostalim ima nadu, a nevjernik je bez nade. Samo strah od nepoznatog.

Zdrav razum i znanost vode do spoznaje da mora postojat neko više stvorenje koje sa svime upravlja. Ali do istinskoga Boga vodi grižnja savjesti, duša i osjećaji, ter razni događaji koji preusmjere tvoj životni put. Čovjek tu ovisi o Božjem milosrđu. Sam razum je izuzetno ograničena ljudska sposobnost.

Zašto ti to sve objašnjavaš i pokušavaš druge uvjeriti da je taj tvoj stav ispravan, postoji li neki razlog ta to? Zašto gubiš vrijeme ovog besmislenog i slučajnog života i trošiš ga na takve gluposti umjesto da ga iskoristiš maksimalno hedonistički. Da ne spominjem zamaranje s tim što će se događati npr s tvojom zajednicom nakon tvoje smrti.

Zašto se toliko zamarati s tim što će se događati sa slučajnim nakupinama atoma nakon što ti također slučajna nakupina atoma umreš? Zašto uopće pokušavati uvjeriti druge slučanje i besmislene nakupine atoma u bilo što? Zar to za ateista nije najveće moguće gubljenje dragocjenog, ograničenog i neponovljivog vremena koje ima na raspolaganju.

To je djetinjasto. Životi velikana koji nisu vjerovali u boga, a imali su itekako ispunjen život (Hobbes, Diderot, Brahms, Marx, Darwin, Einstein, Dirac, Russell, Picasso, ...) pokazuju da je ovo obična djetinjarija.

Što uopće znaš što ja mislim o tzv. "svemu"? Ne pokušavam uvjeriti nikoga ni u što, nego skoro profesorski izložiti kako je tradicionalna, štreberska religija dosadna i moderni ju ljudi ne uzimaju oziljno.

To nije ni za borbu, nego samo za odmahnunuti rukom.

Baš to križanje u svakoj prigodi je profaniralo religiju. Ima smisla ako si poljoprivrednik ili ribar pa jedeš plodove svog napornog rada. Ovako za poslovnim ručkom koji je neki glavonja platio službenom karticom baš ne vidim svrhu. Isto kao u sportu kad se nogometaši prekriže kod ulaska u teren, to bi po meni bio čak i grijeh. Jer sport nije pitanje života i smrti, a i kad ti pobijediš netko mora izgubiti, nije kršćanski nekom željeti poraz.

Irelevantno. Sve ove teme i rasprave su u srži priče postoji li Stvoritelj.

Relevatno je za ove koji govore o tom da je život bez boga besmislen.

A i pitanje stvoritelja je nevažno i ovisno o kulturi.

U SZ postoji Jahve, no nema besmtnosti, nego max neka anemična egzistencija u Šeolu (kao Had kad Odisej posjeti mrtvog Ahila, a ovaj se jada kako život u podzemlju nije ništa, obična sjena).

U SZ, osim što su maznuli dijelove o uskrsnuću od Perzijanaca, nemaju pojma o zagrobnom životu. Mojsije u klasičnom judaizmu nije živ, i nema ga. On je nestao ili živi još gore, kao ovi naši propali starci na aparatima u Šeolu.

Bliski istok je gledao, osim Egipćana, na to da vjeruješ u boga i on ti da dobro, obilje na zemlji. No poslije smrti nema ništa. Našli su se u dilemi s patnjom pobožnika.

Glede stvoritelja, dobar dio Indo-Europljana nije mislio ni o kakvom stvaranju, nego su ljudi i svijet postojali oduvijek. Npr. Aristotel je mislio da svijet oduvijek postoji i da ga nitko nije stvorio. Moderna inačica je Einstein, koji je do Hubbleova otkrića, mislio da je svemir statičan i da je postojao oduvijek, dakle nikakva stvaranja. To su mislili i materijaisti 19. st.

No, kad su Gamow, Lamaitre i ostali pokazali da se zbilo ono šo se kasnije nazvalo vellikim praskom, vjerski su likovi probali iskoristiti za svoje- evo stvaranje, svemir je nastao. No onda slijede pitanja je li ga nešto okinulo u stvaranje ili ne. Pitanja tipa što je bio prije praska nemaju smisla jer je s praskom stvoreno vrijeme, pa je pitanje smisleno kao npr: Tito je imao šećer u poznoj dobi. Je li Tito imao šećer 3 godine prije rođenja?

Besmisao.

A kod velikog praska postoje i modeli cikličkog kozmosa gdje i nema stvaranja, nego se svemir transformira- sažima i uništava, te opet nastaje i raste i tako u stalnim ciklusima, vođen zakonima i bez ikakvoga tvorca.

Zakoni postoje, Zakonodavac ne?