Eto ti pametan, mi glupi. Vidiš da se igramo sa njim. Ne moraš ti sve shvatit, preplošan si...

BUSOVACA, DOKUMENTARAC

https://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=FHTEMoN13Ys#t=169

Avazovcima smeta hrvatska zastava u Busovači. Dobro se zakačili na komentarima srednjebosanski "kamenjarci" i muslimani.
Lud narod, možeš staviti zastavu Norveške ako hoćeš, ne bi smjeli pisnuti o tome.

http://www.avaz.ba/vijesti/iz-minute-u- ... u-busovaci

Djevojčica iz Busovače, Izabela Vidović, među zvijezdama Hollywooda



Naslovnu ulogu filma "Neprijatelj pred vratima", koji će uskoro imati premijeru i na ovim prostorima, odigrala je djevojčica Izabela Vidović, a kako Pogled.ba njezini roditelji su iz Busovače, Marijo i Elizabeta. Oni su za rata izbjegli u Njemačku pa potom u SAD.

Upravo se dijete ovih raseljenih osoba iz Bosne I Hercegovine našlo među slavnim zvijezdama Hollywooda.

To je sad in iskreno u Svijetu vraćati starije zanate u trend.
Samo da šta pokleplje sjekira i napravi poljoprivrednih alata još više bi zarade imao osim katane i srednjovijekovnih oružija. Ali ima ljudi koji to kupuju. Katana sama po sebi je skupa a i mukotrpna za izraditi a može presjeći cijev metalnu a da se ne istupi.

Sjekira košta cca.20 KM,a kvalitetna industrijska katana min.500 pa naviše.Ručno kovane japanske dostižu basnoslovne sume.

Da jest ali za 1 mjeseca ako je sezona može se poklepati (ne odkovati poklepati ispraviti "žicu i ponovo naoštriti 50 sjekira ako je poljoprivreda dobra* 6KM to je 300 KM.
Kaane se slabo kupuju nemožeš ništa sa njima raditi sjeći drva više su kao suvenir. Tj luksuz su. Nijemac se snašao vjerovatno pošto ih izvozi i prodaje Amerikancima Englezima Francuzima i td. Onima koje se furaju na samuraje i one mačeve. Luksuz su.

Ne bi vjerovao koliko ljudi drži katane po kućama,kao suvenire.
Umjetnost kenjutsu-a je veoma teška,i po pravilu samo majstori barataju pravim naoštrenim katanama.

Povratnik ulaže 2 milijuna KM, a ne daju mu zagraditi imanje



Kako zaustaviti sve masovniji odlazak radno sposobnih ljudi trbuhom za kruhom iz srednje Bosne (a da je samo s tog područja op.a.) u bijeli svijet, prije svega u nekoliko zemalja Europske unije, pitanje je za milijun dolara, kako se to zna reći kada je odgovor na neko pitanje teško dokučiti. A kada se odgovor, bar djelomični na određenoj mikro-lokaciji i ponudi, onda se traže načini kako realizaciju tog mogućeg pozitivnog odgovora zaustaviti, onemogućiti…

U ovoj našoj tužnoj pa i zabrinjavajućoj prići, mikro – lokacija je Busovača, naselje Kačuni ili još bolje locirana – naselje Javor gdje odgovor na to pitanje nudi četrdesetogodišnji Danijel Ninić, podrijetlom iz Javora tog nekada lijepog a sada pustog busovačkog zaseoka. Danijel, naime, već dvadeset i pet godina živi i radi u inozemstvu, obrazovan je i ambiciozan, s velikim i uspješnim poslovnim iskustvom, s visokim austrijskim priznanjima za uspješne mlade menađere. A posao u hotelijerstvu, u iznajmljivanju stambenih i poslovnih prostora već odavno mu cvjeta u Austriji i Njemačkoj, a s uspješnim je iskustvom rada i djelovanja i u Španjolskoj. No, Danijel je zaljubljen u rodni kraj, u svoj rodni i u ratu opustošeni Javor, gdje je on jedini povratnik, ili je bolje reći, pokušava to biti.

„Već dugo živim u inozemstvu gdje imam uspješan biznis, a nikako se nisam mogao othrvati „zovu“ rodnoga kraja. Želio sam i to već dugo planiram, vratiti se bar povremeno i privremeno u rodni Javor, u Kačune, u Busovaču gdje sam se rodio, gdje sam kršten, gdje sam išao u školu, gdje je moja opustošena gruda, gdje žive moji prijatelji iz djetinjstva, Bošnjaci po nacionalnosti. Hrvata u Javoru i nema, sva njihova imovina je uništena i opljačkana, moja rodna kuća je zapaljena, a ako Bog da na tim temeljima planiram uskoro početi graditi novi obiteljski dom. Ali…, zastaje Danijel a pogled mu luta po prekrasnim predjelima na južnoj strani Kačuna, po njegovoj djedovini i očevini, po posjedima njegovih bliskih rođaka koje je kupio ili zakupio ili će tek to učiniti.

„S jednim malim dijelom velikog projekta, s ekološko-organskom proizvodnjom malina već sam počeo. To činim po svim zahtjevima certifikata Europske unije, a ovo područje, moj Javor i okolina su „božje davanje“ za tu proizvodnju, nikada i ničim zagađeno. Prvi uzgoj je već ubran, bit će još berbe, a dogodine neusporedivo više. Do sada sam u proizvodnju malina uložio oko 100 tisuća KM, a s pravim ulaganjima tek trebam početi. Ovo do sada je tek mali dio projekta koji ovdje želim realizirati, na površini većoj od 300 dunuma. Naime, planiram realizirati projekt ekološkog uzgoja junadi i izvoz mesa s certifikatom Europske unije. Plan je u što kraćem roku izgraditi svu potrebnu infrastrukturu za uzgoj junadi, a za početak, u jednom turnusu uhraniti oko tisuću junadi. A iz godine u godinu, broj uhranjenih junadi bi se povećavao sve do tri tisuće grla.“, izlaže nam Danijel svoje obimne planove te nastavlja. „Za sada, oko malina kod mene radi desetak i više mještana, broj zna biti i daleko veći, a varira prema potrebama, a ne bude li problema koje sada imam, već iduće godine uposlio bih, povremeno i stalno, oko stotinu radnika, a taj će broj doseći u dvije stotine uposlenika. Naime, realizacija uzgoja junadi bit će u startu teška oko 2 milijuna KM“, kaže Danijel, a treba reći da takve investicije, s tolikim brojem uposlenih siromašna Busovača poslije rata i nije imala.

O kakvim je problemima riječ pitamo Danijela?.

„Tijekom rata“, pojašnjava Danijel „kroz moj posjed Armija BiH je za svoje potrebe prokopavala putove koji su „isparcelisali“ naše imanje i kroz zemljište koje sam kasnije kupio i zakupio. Rat je bio, Bože moj, i što sada. Ništa, moglo bi se reći, da te putove, poslije rata nepotrebni i u sadašnjem vremenu potpuno nelegalni, ne nastavljaju koristiti, za svoje privatne potrebe, neki od mještana, susjeda… Naime, skraćuju si raniji put do svojih vikendica, pojedinci ih koriste i za nelegalnu sječu šume. A zbog tih i takvih interesa, neću sumnjati i u neke druge razloge i interese, pokušava me se spriječiti ograđivanje svog posjeda i ukidanje nelegalnih putova koji mi „presjecaju“ imanje, bez čega nema ni ekološke ni organske proizvodnje malina niti uzgoja junadi. Uostalom hoću ograditi svoj posjed i na taj način ga obilježiti i zaštititi. Hoću biti svoj na svome. A to pravo za sada, uglavnom verbalno, mi se prijeći s ozbiljnim porukama kako to što želim raditi, što već radim, „nije dobro, nije preporučljivo“, jer, navodi se, svojim planovima uzimam prava nekim od mojih susjeda. A rekao sam o kojim se „pravima“ radi.

Upravo radi toga vrijedni projekt, veliko ekonomsko ulaganje, dobrano kasni. Adekvatnih reakcija nadležnih u tom pravcu još uvijek nema“, naglašava Danijel i pokazuje nam službeni dokument iz Općine koji jasno pokazuje da na njegovom posjedu nema nikakvih ucrtanih putova. To pak govori o nelegalnosti i uzurpaciji vlasništva, a nedavno je spriječen prolaz kamiona javnim putom koji je vozio potreban materijal za obilježavanje i ograđivanje posjeda.

„To čine pojedinci, vlasnici nekoliko vikendica, kradice šume i tko zna čega još, a ja unatoč deklarativnoj podršci zaštite i omogućavanja rada na svom posjedu još uvijek nemam“.

Iako Danijel ne spominje imena, saznali smo u Busovači kako je kolovođa opstrukcije, poruka i upozorenja, „lokalni šerif“, profesionalni policajac u PS Busovači, Zuhdija Smaka, čiji bi zadatak i profesionalna obveza, trebala i morala biti štititi zakonitost, štititi „svetinju“, kako se zna reći za privatnu imovinu, štititi i zaštititi, u okviru svojih policijskih ovlasti, svakog pojedinca pa ma kako se on zvao, kojoj naciji ili vjeri pripadao. A za sada, u Javoru, bar kada je Danijel Ninić u pitanju, nije tako. Naime, kada je zbog sprječavanja prolaza kamiona javnim putom Danijel problem javio u PS Busovača, problem je došao riješiti upravo policajac Zuhdija Smaka koji sve to i „kuha“. I problem je u vrlo kratkom vremenu riješen – kamionu nije dozvoljen prolaz!!!

„Unatoč svemu vjerujem da u našoj Bosni i Hercegovini ima, mora biti, zakona i pravde, da svatko ima pravo na svoje, a ja ništa drugo i ne tražim. Nikoga, baš nikoga, ni na koji način ne želim ugroziti, pravo uskratiti. Naprotiv, iskreno želim pomoći svom rodnom kraju, ljudima koji ovdje vrlo teško žive. To znam i to mogu, a evo, neki ljudi, zbog svojih osobnih ili inih interesa žele me u tomu spriječiti. E, neće!

„Danijelovog oca znam dugi niz godina i o njemu mogu reći sve najbolje. Svog novog poslodavca Danijela poznajem godinu dana, a ovdje je mnogima, pa tako i meni, donio „nafaku“. Nerijetko se mi mještani pitamo što to mladog i uspješnog čovjeka iz inozemstva vuče ovamo. Je li on normalan, pitaju se neki znajući na što sve ovdje nailazi. A nailazi na niz problema, prepreka…, a nas koji kod njega hljeb zarađujemo plaća redovito, bez dana zakašnjenja i plaća nas dobro. A mnogi mještani, kao i ja, poručujemo tim ljudima, pojedincima, koji Danijelu prave velike probleme neka se zamisle, neka dobro razmisle…“, kaže nam Vahid Drinić (63) koji „nafaku“ nalazi kod povratnika Danijela Ninića.