Ti pravaši na pogrešnom mjestu gnoje zemlju. Umjesto da misionare među muslimanima u Bosni oni se razbacaju u Hrvatskoj da se ne dira muslimane koji ne žele bit Hrvati.

Ja stvarno nemam ništa protiv da imamo par desetaka tisuća Hrvata islamske vjeroispovijesti u BiH. U USK je to dijelom i uspjelo.

A znam ih masu integriranih. U BiH nisam znao. Zalatko Hasanbegović je dobar primjer.

Loš primjer. Kad je Zlatko Hasanbegović rekao nešto sa čime se ne bi SDA složila?

Godine 2021. je izjavio da Hrvatska i BiH “čine jednu cjelinu”. Ova izjava je izazvala kritike, konkretno od Armina Hodžića, koji je istakao da je NDH završila 1945, da su države samostalne i da nisu “jedna cjelina”.

Hasanbegović je kritizirao Franju Tuđmana zbog toga što, prema njegovim riječima, Tuđman “nije uključio Muslimane u ciljeve RH” nakon 1990. godine, te da je postavljen katoličko-muslimansko razgraničavanje u BiH, što je, po Hasanbegoviću, imalo značajne posledice.

Cvieće, ma lik je promašaj ima normalno ime, a dicu nazvao ko da su jucer iz iraka došli, odasimilirao se.

Muslimansko prezime je kao muslimanski matični broj građana. Nema tu nikad potpune asimilacije. Spavači na neodređeno.

Može li se govoriti da su bosanskohercegovački muslimani, u jednom svom dijelu ili u jednoj fazi društvenog i povijesnog razvoja, bili ne samo dio hrvatskog društva nego i njegova nacionalnog korpusa?



- Točnije je postaviti tezu o tome kako su Bosna i Hercegovina i bosanskohercegovački muslimani bili sastavni i neodvojivi dio svih glavnih hrvatskih političko-nacionalnih programa prije 1945. Ti su programi bili refleksija određene povijesne stvarnosti, a počivali su na pretpostavci da su bosanskohercegovački muslimani temeljem svoga etničkog podrijetla, jezika i ostalih narodnih značajki isto što i ostali Hrvati (katolici) te da će se socijalnom evolucijom i određenom vrstom kulturno-nacionalne akcije i među njima razviti svijest o pripadnosti zamišljenoj višekonfesionalnoj hrvatskoj naciji.



Takva zamisao nije bila tek preporodna dosjetka ili 'hegemonistička pretenzija', nego je imala i svoje pristaše među muslimanskim društvenim elitama, napose inteligencijom. Oni su u određenom hrvatskom nacionalizmu vidjeli i sredstvo razrješenja vlastitih nacionalno-modernizacijskih dvojbi koje su prožimale postosmansko muslimansko društvo u Bosni i Hercegovini. Gotovo bez iznimke, prvi naraštaj muslimanske preporodne inteligencije oblikovan na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće svoje je kulturno-prosvjetne nacrte promišljao i unutar šire hrvatske kulturno-nacionalne perspektive, posebice one pravaškog usmjerenja.



• Često se ističe da je još u Austro-Ugarskoj Hrvatski sabor prvi u Europi nakon Beča priznao islam kao ravnopravnu vjeru.



- Da, tome je prethodilo zakonsko priznanje islama u ostalim dijelovima Monarhije uvjetovano, među ostalim, i posebnim odnosima s Osmanskim Carstvom. U hrvatskom slučaju priznanje se dovodilo u vezu s bosanskohercegovačkim muslimanima posebice među pravaškim zastupnicima koji su u tome gledali ostvarenje vlastitog programa o kršćansko-muslimanskoj slozi i nacionalnom približavanju.



• No, i tada je austrougarska administracija, pogotovo Benjamin Kallay, željela odvojiti muslimane od utapanja u hrvatski nacionalni korpus.



- Problematika Kallaya i općenito neki aspekti austrougarske politike u Bosni i Hercegovini nedovoljno su istraženi ili na odgovarajući način protumačeni. Kallay nikada nije nastupao kao promicatelj jedne gotove i zaokružene bosanske nacionalne koncepcije koja bi bila potpuni ekvivalent srpskoj ili hrvatskoj nacionalnoj ideologiji toga vremena. On je bio prije formulator koncepta određenog domovinskog bošnjaštva koje je bezuspješno suprotstavljao u prvom redu srpskim, kao najizraženijim, a potom i hrvatskim političko-nacionalnim pretenzijama u vezi s Bosnom i Hercegovinom.



• Hrvatsko-muslimanski odnosi imali su različite faze u svom razvoju, od asimilatorskih tendencija kod Hrvata do potpunog odbacivanja, kao recimo u zadnjem ratu kada su se na žalost čak i sukobili.



- Mislim da je pogrešno govoriti o 'asimilatorskim tendencijama', riječ je o različitim integracijskim koncepcijama kojima se nastojalo integrirati muslimane i njihovu kulturno -povijesnu i vjersku baštinu unutar cjeline nacrta o višekonfesionalnoj hrvatskoj naciji kao njezine jednakovrijedne sastavnice. Na toj podlozi razvijaju se odnosi do 1945. Razdoblje poslije 1945., ili završetak građanske epohe, predstavlja prekretnicu ne samo u tim odnosima. Komunistički udar na građansko društvo prekinuo je dotadašnji socijalni razvitak. Bosansko muslimansko društvo od 1945. razvija se na posve drugačijim zasadama. Jugoslavenski komunisti obračunali su se sa svim ranijim tendencijama i odnose između Hrvata (katolika) i Bošnjaka (muslimana) postavili na nove temelje, na prilike sovjetskog federalizma preslikanog u jugoslavenske uvjete.



• Kako su se onda razvijali odnosi Hrvata (katolika) i muslimana prije i poslije 1945., posebice poslije raspada Jugoslavije?



- Prije 1945. različiti oblici jugoslavenskog nacionalizma zaokupljeni su hrvatsko-srpskom (katoličko-pravoslavnom) nivelacijom i muslimanska problematika za njih ima drugorazredni Prije 1945. različiti oblici jugoslavenskog nacionalizma zaokupljeni su hrvatsko - srpskom (katoličko -pravoslavnom) nivelacijom i muslimanska problematika za njih ima drugorazredni značaj. Islamska baština u pravilu je žigosana kao anomalija tuđinske (osmanske) vladavine nespojiva s (jugo)slavenskim rasnim osobinama.

značaj. Islamska baština u pravilu je žigosana kao anomalija tuđinske (osmanske) vladavine nespojiva s (jugo)slavenskim rasnim osobinama.



Muslimani ne zauzimaju posebno mjesto ni u programu hrvatske komunističke ljevice koja nastupa kao dio jugoslavenskoga komunističkog gibanja i koja nacionalno pitanje načelno promatra tek kao sredstvo provedbe glavnoga cilja komunističke revolucije, sukladno naputcima Kominterne. Hrvatska seljačka stranka kao nositelj nacionalnog pokreta u načelu prihvaća muslimane kao sastavni dio hrvatskoga naroda, no prema njima, kao i prema jugoslavenstvu, ima nedosljedan i ambivalentan odnos.



Nasuprot komunističkoj ljevici i HSS-u, od sredine 30-ih godina oblikuje se i snažan protujugoslavenski hrvatski nacionalizam, više ili manje podudaran s ustaškom organizacijom, koja oživljava pravaške predaje u odnosu na Bosnu i bosanskohercegovačke muslimane. Hrvatski nacionalisti prije 1941. nastupaju kao glavni kritičari Mačekove politike prema Bosni i muslimanima, posebice u vezi s granicama Banovine Hrvatske.



Manje je poznato kako je poslije 1939. Mile Budak u ime domovinske ustaške organizacije zagovarao uspostavu autonomne Bosne i Hercegovine kao prijelaznog oblika, prihvaćajući time glavni zahtjev muslimanske politike u Kraljevini Jugoslaviji. Sve to je imalo razumljiv odjek među bosansko-hercegovačkim muslimanima, napose muslimanskim studentima, od kojih se značajan broj priklanja hrvatskim nacionalistima još i prije 1941.



• No, upravo je najveći problem, pa i tabu hrvatsko-muslimanskih odnosa taj krimen NDH.



- Prije bi se moglo reći da je to bio jedan od oblika mogućeg razrješenja tih odnosa ostvaren u promašenoj međunarodnoj konstelaciji te obilježen nekim drugim hipotekama. Svakako to jest tabu, ali ako zanemarimo ostale aspekte, to razdoblje je prvi i posljednji pokušaj konkretnog oživotvorenja pravaških zamisli o katoličko-muslimanskoj simbiozi u sklopu višekonfesionalne hrvatske nacije. Iz današnje perspektive može se reći da je ustaški poraz označio kraj ne samo jedne stranačko-ideološke formacije nego i zamisli o bosanskohercegovačkim muslimanima kao sastavnom dijelu hrvatskoga naroda.



• U današnjoj BiH posebno se tabuizira NDH, a uloga muslimana se prešućuje ili minimizira. Nije ni povijesno razmotreno zašto je dobar dio Spahinog JMO-a prihvatio Pavelića i prišao mu.



Tužno je bilo gledati nedavno obilježavanje godišnjice početka rata u Sarajevu koji je koincidirao i s obljetnicom partizanskog preuzimanja vlasti u gradu 1945. Svi govornici glorificirali su partizansku pobjedu nad fašizmom koji je navodno oživio 1992., previđajući elementarnu činjenicu da je opsadu Sarajeva provela upravu komunistička Jugoslavenska armija predvođena Titovim oficirom Ratkom Mladićem.

- NDH je još uvijek određeni tabu i ovdje u Hrvatskoj, a posebice u Bosni i Hercegovini. Udio muslimana u vojnom, političkom ili upravnom aparatu NDH te ondašnjem kulturnom životu uglavnom se zanemaruje ili objašnjava klišejima o kolaboracionizmu i 'fašizmu'.



U Bosni i Hercegovini, posebice u bošnjačkom društvu, snažno je ukorijenjena mitološka predodžba o jugoslavenskom komunizmu i titoizmu koja onemogućava sagledavanje i razumijevanje stvarnih uzroka krvavoga raspada jugoslavenske države koji je najteže pogodio baš tu zemlju. Rat i s njime povezano stradanje shvaća se kao vanjska intervencija 'fašističkih' elemenata poraženih 1945., a ne entropije i deformacije upravo jugoslavenskog komunizma i titoizma.



Tužno je bilo gledati nedavno obilježavanje godišnjice početka rata u Sarajevu koji je koincidirao i s obljetnicom partizanskog preuzimanja vlasti u gradu 1945. Svi govornici glorificirali su partizansku pobjedu nad fašizmom koji je navodno oživio 1992., previđajući elementarnu činjenicu da je opsadu Sarajeva provela upravu komunistička Jugoslavenska armija predvođena Titovim oficirom Ratkom Mladićem.



S tim u vezi je i pojava nekritičkog glorificiranja ZAVNOBIH-a kao navodnog čvrstog temelja na kojem se može graditi suvremena bosanskohercegovačka državnost, a zanemarivanjem jugoslavenskoga (AVNOJ) državno-pravno-ideološkog okvira unutar kojega je i mogla funkcionirati 'zavnobihovska' socijalistička forma bez sadržaja.



• Kakva je uloga Franje Tuđmana u hrvatsko-muslimanskim odnosima, kao što je pokušaj podjele te zemlje s Miloševićem, pa i izazivanje sukoba?



- Meni je zanimljivije pitanje je li Tuđman kao nositelj određenih hrvatskih nacionalnih koncepcija prema Bosni i Hercegovini bio realizator starih 'velikohrvatskih' tendencija ili izdanak komunističkog iskustva nacionalnih odnosa postavljenih na potpune drugačije temelje, ne samo ustavno-pravne, nego što je to bilo prije 1945.



• I kakav je vaš odgovor?



- On je više-manje jasan. Tuđman je, unatoč optužbama za neoustaštvo, prema Bosni i Hercegovini poslije 1990. nastupio upravo iz perspektive odnosa koji su se stvorili nakon 1945., naravno uglavnom nemušto odgovarajući i na konkretnu političku stvarnost koju je diktirao srpski vojno-politički pohod na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu te držanje međunarodne zajednice. Njegovo 'krivo' iščitavanje određenih povijesnih fenomena poput Banovine Hrvatske, koja je nastala u potpuno drugom kontekstu i, kao što se zaboravlja, kao prilog pokušaju očuvanja Jugoslavije, a ne njezina razbijanja, povjesničare i analitičare Tuđmanove uloge može zavesti na krivi trag. Njegova politika u Bosni i Hercegovini posebice ne može biti krštena 'neoustaštvom' s obzirom na to da su protumuslimanska kampanja, uključujući i rušenje džamija, zamisao o diobi Bosne i ostalo u suprotnosti sa svim temeljnim ustaškim postulatima o Bosni i muslimanima, kao i konkretnoj stvarnosti NDH.



Ovdje bih odbacio i navodni emigrantski koncepcijski udio u njegovoj politici. Nikada, nitko i nigdje u hrvatskoj političkoj emigraciji od 1945. do 1990., uključujući onu 'ustašku', kao i 'neustašku', nije zagovarao podjelu Bosne i Hercegovine ili promicao protumuslimansko raspoloženje. Pojednostavljeno rečeno, Tuđman ne da nije bio vođen shvaćanjem da su muslimani zapravo Hrvati nego je učinio povijesni zaokret u hrvatskoj politici i prvi put 'isključio' muslimane iz hrvatskih nacionalnih ciljeva i kao imperativ postavio potpuno katoličko-muslimansko razgraničenje u Bosni i Hercegovini, sa svim konzekvencijama koje su iz toga mogle nastati i koje su nastale. Da budem ironičan, mislim da mu suvremeni bošnjački ideolozi na tome mogu biti zahvalni…



• Kakvo je danas stanje muslimanske zajednice u Zagrebu?



- Ako zanemarimo albanski udio, u smislu etničke pripadnosti prevladava bošnjačka identifikacija, ali je živa i hrvatsko-muslimanska predaja, posebice u starosjedilačkim obiteljima koje su svoj nacionalni identitet izgradile na pretkomunističkom iskustvu, a o kojima govori i moja knjiga o zagrebačkim muslimanima prije 1945. Kako se Hrvatska bude razvijala u 'normalnu' građansku državu u kojoj će se hrvatstvo razumijevati kao zajednički nazivnik svih subidentiteta, pitanje etničkog identiteta dobivat će drugorazredno značenje. U tom smislu našim upravljačkim i kulturnim elitama ne trebaju preporuke Vijeća Europe. Dovoljno je posegnuti za najboljim dijelovima vlastite političke baštine, Starčevićevom političkom i ustavnom hrvatskom nacijom.





Već smo ustanovili kako se ne može govoriti o "asimilatorskim tendencijama" prije 1945., a u razdoblju od 1945. do 1990. "hrvatske tendencije" prema Bosni i Hercegovini ne postoje u bilo kojem obliku. Suvremeni bošnjački, kao uostalom i svi ostali nacionalni identiteti, oblikovao se kao posljedica komunističkog zahvata u nacionalne odnose poslije 1945., ali i kao izraz konkretnog iskustva zadnjeg rata kao srpskog pohoda na Bosnu i Hercegovinu, s jedne strane, i traume hrvatsko-bošnjačkog sukoba. Latentni strah od hrvatske politike kao jednog od protagonista podjele Bosne i Hercegovine ili protubošnjačke nagodbe sa Srbima postoji.



Kult Milorada Dodiga kao "najvećeg hrvatskog prijatelja" koji promiču određeni hrvatski političko-medijski krugovi tome svakako ide u prilog. No, ipak mislim da u Sarajevu postoji jednoznačan odnos prema Srbiji utemeljen u činjenicama te ambivalentan odnos prema Zagrebu i Hrvatskoj. Taj se odnos kreće od racionalnog sagledavanja drugačije uloge Zagreba ne samo u posljednjem ratu, uključujući i ulogu Franje Tuđmana koji se neovisno o promašajima ne može mehanički izjednačavati s Miloševićem, do histeričnog izjednačavanja Zagreba s Beogradom koje ima dublje utemeljenje još iz jugoslavenske socijalističke uravnilovke kada je na svakog "četnika" trebalo pronaći i jednog "ustašu",

Ma ima, ali u Hasanovom slucaju to nije bilo tako. On se nikad nije odmaknuo od džamije i to je presudilo.

Ne može. To prezime je državljanstvo kalifata. Dekorirano.

XY [MuslimName][MuslimTitle][NationalSuffix]

Ne bih se nimalo složio s time, previše isključivo i emotivno gledaš na to.

Da se jednom za svagda završi priča sa Hasanbegovićem kao Hrvatom

Tribina: „Hrvatsko - muslimanski (bošnjački) rat: uzroci i posljedice" 9. svi 2012.

Samootkrivanje počinje od 30 minute- prvo općenito muslimanski "umjereni" narativ o h-m sukobu, da se dogodio jer je bilo dvije vojske u isto vrijeme na istom prostoru, (a ne zato jer je arbih napala hvo) da su svi jednako krivi bla bla…

Dalje naš Haso kaže:
- bilo kakva podjela bih u opasnost dovodi demografski opstanak bošnjaka
- između redaka prijeti da bi zagovaranjem podjele Hrvati Kiseljaka, Žepča…definitivno ostali izvan hrvatskog dijela – možda i najpoznatija mantra velikobošnjaštva navodna briga za Hrvate srednje bosne koji bi ostali izvan Hrvatske a zapravo prijetnja istima – nemate šanse da se izvučete

31:30 – govori da bi podjelom bošnjaci postali europski palestinci!

- svaka hrvatska politika koja se temelji na podjeli zemlje ili na bilo čemu drugom osim unitarne bih u kojoj bi muslimani mogli radit na dominaciji nad Hrvatima je iluzija i neće se dogoditi
-krivo je reći da svi Hrvati zagovaraju Herceg-bosansku politiku jer o tome ne postoji konsenzus (ovdje valjda misli na mesića, pusićku i par korisnih budala s desnice)
-napada Tuđmana zbog izjava da je bih umjetna kolonijalna tvorevina i produkt osmanskih osvajanja – suverenist i domoljub koji napada Tuđmana, nema šta pravi Hrvat
- tu negdje je spomenuo i likvidaciju Blaža Kraljevića, nijedan Bošnjak ne može bez toga

-38:20 – izravan napad na Tuđmana zbog „hrvatsko-srpskog dogovora“ i želje da komada Bosnu - opet domoljubno hrvatski nema šta
- kontinuirano kmečanje o podjeli Bosne i Hercegovine…

- uvrijeđen je Tuđmanovom konstatacijom da je Izetbegović bespomoćan pred srpskom vojskom, što je najobičnija povijesna činjenica
- konstantno spominjanje „hercegovačkog“ problema uporno svodeći HRHB politiku koja je imala podršku 99% Hrvata svugdje u BiH samo na Hercegovinu, jednom je čak upotrijebio izraz koji sam samo od njega do sad čuo „drvarsko – hercegovačka“ politika – ne treba posebno komentirati gadljivost ovoga, u maniri najodvratnijih SDA talibana

-dalje kaže: Tuđman je htio Srbe u krajini namiriti srpskim teritorijem u BiH, iz pozicije hrvatskog suverenista ovo zaista ima smisla, Tuđmanu je u najmanju ruku trebao jedno važan biti Knin kao i Foča, Vlasenica Sokolac – zločesti Tuđman gleda interese Hrvata

- 40:50 opet kanonada po Tuđmanu (Škoro je do sada već oduševljen, ne može domovinskije od ovog)

Za kraj izlaganja zaključuje: zločesti užasni Tuđman htio je svim silama podijeliti Bosnu i Hercegovinu i stvaranje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne bilo je isključivo zbog tog cilja, ali pazite sad doslovan citat „to mu nije uspjelo zbog bošnjačkog otpora“ valjda junačkog, podsjećam ovo ne govori Džaferovć ili Selmo Cikotić nego navodni hrvatski domoljub suverenist borac za hrvatstvo..

Idemo dalje sa Hrvatom Hasom:

- između redaka kaže: politika Tuđmana i Herceg-Bosne da se uđe u H-M rat (i brani se od armije bih) ugrožavala je povratak okupiranih područja u Hrvatskoj, šta reći a ne skinuti mu cijeli repertoar begova do 1463
- više puta između redova brani Izetbegovića što je odbio CC plan jedan primjer na 55:30

- 58:00 – pričajući od CC-planu ponovo koristi poznatu velikobošnjačku mantru kako bi njime izvan hrvatske jedinice ostalo 59% Hrvata.
Ako svi znamo da svi oni Hrvati koji su živjeli u Sarajevu, Tuzli, Banja Luci nisu nikako mogli biti dio te jedinice a činili su ogroman dio Hrvata Bih čisto zbog veličine tih gradova, dakle najobičniji pokušaj manipulacije brojevima

- više puta spominje nekakve opskurne likove kao nekakve oponente politici Mate Bobana (i Tuđmana) koji su prihvaćanje CC plana zvali – izdajom – omiljena bošnjačka riječ, isto tako više puta se vadi na Katoličku Crkvu koja je navodno bila protiv Bobanove politike, još jedna omiljena bošnjačka matntra – davanje legitimiteta daidžama

„Hrvatskom narodu bi bilo u najmanjem interesu da dođe do bilo kakve podijele po etničkom principu“ – opet dobro znano bošnjačko plašenje Hrvata – svuda ste izmiješani sa nama nećete vi ništa iznijet

Vrhunac svega !IZRAZITO BITNO! 59:15 – Hasanbegović po ko zna koji put braneći bošnjački unitarizam i građansku državu kaže: vlast se u bih treba ustrojiti na temelju rezultata izbora i da paritet odgovara rezultatima izbora (znači jedan čovjek jedan glas) a Domovi naroda mogu služiti samo za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa. Pa jel nije to u dlaku isto ono što dan danas 10 godina nakon ovog videa govori Izetbegović kada priča o promjeni izbornog zakona. Da vidim tko će nakon ovog imat obraza nazvat Hasanbegovića Hrvatom

Oko 1:09:00 Srbi su zbog „stanovitog izbornog zakona“ prezastupljeni u BiH, za koga ono Izetbegovć ovih dana tupi da su prezastupljeni?

I još za kraj jedan komentar Hasanbegovića koji fantastično povezuje ovo sve, nakon par minuta nekakvog naricanja o Sandžaklijama na 1:18:45 Hasanbegović kaže: „uostalom Novopazarski Sandžak je bio dio osmanske bosne“ Bilo bi odlično priupitati Hasanbegovića koje je po njemu zlatno doba Bosne i kako on doživljava osmansku okupaciju Bosne u kojoj su Hrvati izgubili 50% teritorija i 50% stanovištva, jel to po njemu doba okupacije Bosne ili zlatno doba Bosne kada je ona obuhvaćala čak i Novopazarski sandžak kako on kaže.

Nakon svega ovoga Hasanbegović nije ništa više Hrvat od Bakira Izetbegovića i Mustafe Cerića, i tamo gdje se on nalazi tamo sigurno nema hrvatskih interesa i još manje hrvatske pameti.

Ima toga još dosta, tako da svakako preporučujem pogledati cijeli video, namjerno nisam na sve stavljao vrijeme, Ančić i Lučić su ovog Muslimana rastavili na proste faktore.

Pa kad židovi kontroliraju tko dobija Nobela.

Stvarno ste naivni kao francuske sobarice.

Nobela dobijaju podobni, a ne zaslužni.

Bilo bi zanimljivo proučiti što se to dogodilo u mentalitetu Arapa kroz poviest da su odjedanput od ljudi željnih znanja i znanosti postali tako nezainteresirani za to.

Bilo bi zanimljivo proučiti što se to dogodilo u mentalitetu Arapa kroz poviest da su odjedanput od ljudi željnih znanja i znanosti postali tako nezainteresirani za to.

Al-Gazali i propadanje

Rasprostranjenija teza o uzrocima muslimanskog intelektualnog nazadovanja odnosi se na al-Gazalija. U knjizi Lost Enlightenment (Izgubljeno prosvjetiteljstvo), Starr tvrdi da je al-Gazali doprinio intelektualnoj propasti Centralne Azije (i istočnog Irana) svojim napadima na filozofe i promoviranjem sufizma. Al-Gazali － tako tvrdi Starr － nametnuo je epistemološku hijerarhiju koja je “racionalni intelekt” stavila “u podređen položaj u kojem nije bilo moguće, a ni dozvoljeno propitivati znanja stečena mističkom intuicijom i tradicijom.”

Al-Gazali je imao najviše utjecaja na formiranje sunitske ortodoksije, jer je učinkovito napadao “autsajdere” ortodoksije (šiite, mu’tezile i filozofe) dok je, nadalje, ujedinio “insajdere” (eš’arije, šafije, hanbelije, hanefije i malikije). Nadalje, njegova odluka da postane sufija i sve ono što je napisao u vezi s tim doveli su sufizam s periferne pozicije u sami centar sunitskog islama. Tako je al-Gazali odigrao vodeću ulogu u konstrukciji sunitskog islama tokom 11. stoljeća i njegovom očuvanju do današnjeg dana. Neki učenjaci ga smatraju najutjecajnijom osobom islama nakon poslanika Muhammeda.

S jedne strane se slažem s al-Gazalijevim kritičarima, naročito u dva opća aspekta. Prvo, al-Gazalijev eš’arijski okazionalizam koji tvrdi da Bog sve stvara u svakom trenutku, za sobom povlači mnoge problematične implikacije. U knjizi Nesuvislost filozofa, al-Gazali raspravlja o spaljivanju pamuka u kontaktu s plamenom. On prihvata mogućnost (1) pamuka da dotakne plamen bez spaljivanja i (2) spaljivanje pamuka bez kontakta s vatrom. Tako zaključujući “da je Onaj koji dovodi do spaljivanja, izazivanjem gareži na pamuku (…) Bog, bilo da to radi posredstvom meleka ili bez ikakvog posredništva.” Ontološki gledano, prihvatanje ili odbacivanje ovakvog pristupa je lični izbor. Međutim, epistemološki gledano: ako ovo postane dominanti pristup, zasigurno dovodi do sprečavanja naučnog razvoja. Nadalje, ako postane dominantno religijsko gledište, može dovesti do toga da ljude odvede u fatalizam i da za njih postane nemoguće da shvate uzročnost i posljedičnost u svojim svakodnevnim životima. Uz odbacivanje kauzalnosti, al-Gazali predstavlja nauke koje nisu vjerske kao potencijalnu opasnost za vjeru, a filozofe gotovo kategorički kao nevjernike: “Svaki učenik matematike divi se njenoj preciznosti (…) To ga dovodi do toga da povjeruje filozofima (…) i on postaje nevjernik samim time što ih prihvata kao autoritete.” Jedan takav učenik mogao bi kazati: “Da je vjera istinita ne bi promakla ovakvim ljudima jer su tako precizni u tim naukama.” Ove ideje obeshrabrile bi one koji ih shvataju ozbiljno od toga da se bave svjetovnim naukama.

Po meni... dakle moje osobno uvjerenje je da islam svoje zlatno doba ima zahvaliti nemuslimanima sa kojima su bli u kontaktu. To njihovo svijetlo doba je trajalo do negdje 12.stoljeća, točno onda kada su postali većina u mnogim zemljama Bliskog istoka i Afrike, npr Egipta. Parazitirajući uz kršćane, njihove učenjake, škole i instutucije, dakle koristeći nemuslimanski okvir imali su nekog uspjeha. Prevladavanjem islama tj populacijom, urušio se taj okvir i ostali su na goloj ledini sa golom kurčinom u ustima.

Zmaci zelis reci da u tom periodu, tamo gdje nije bilo muslimana vec samo krscani, da je bilo jos bolje i zlatnije? Kao recimo u Evropi?
Poceli ste se kupat prije 80 godina

Zmaci zelis reci da u tom periodu, tamo gdje nije bilo muslimana vec samo krscani, da je bilo jos bolje i zlatnije? Kao recimo u Evropi?

Poceli ste se kupat prije 80 godina

Vi ste si brisali guzicu lijevom rukom sve do jučer.

Vidiš, ti u svojoj zaslijepljenosti islamom zaboravljaš da je u većem dijelu prvog milenijuma nakon Krista cijeli mediteran bio većinski kršćanski, a Mezopotamija i Perzija također nemuslimanski. Slavne knjižnice i učilišta Aleksandrije, Kontantinopola, Babilona... Sve su to Arapi zatekli.







"Prvo sapun onda parfem."