A Muslimani?

Jaka nacija,stavljaju se u isti kos sa Bosnjacima.

Možda u tvojoj glavi, ali na popisima stanovništava to su dvije odvojene kategorije i kao takve su zavedene u državnim zavodima za statistiku.

Je li Erdogan spreman izazvati ratni sukob s Izraelom da bi ostvario svoje političke ciljeve?
Autor Mario Galić
Petak, 09 Rujan 2011 17:39

U ovo predizborno vrijeme, kad razina političkog nemorala i bezobraštine prijeti da će ponovno dotaknuti dno dna Tuđmanove ere i njegove poznate izreke o „stoci krupnog i sitnog zuba“, u naše se medije vijesti o događajima u svijetu do hrvatske se javnosti probijaju jako teško. Pa čak i onda kad se radi o prijetnji novog rata na Sredozemlju. A upravo se jedna takva prijetnja prije samo jednog dana (8. rujna) nadvila nad istočnim dijelom Sredozemlja. Radi se o prijetnji turskog premijera Tajip Erdogana da će poslati turske ratne brodove da prate konvoje koji će probijati izraelsku pomorsku blokadu Gaze.

Erdoganu je više nego jasno da izraelska vlada ne može dozvoliti probijanje blokade jer bi to značilo ne samo političku kapitulaciju već i opasnost da u bliskoj budućnosti palestinskim teroristima u Gazi počnu stizati tone oružja i vojne opreme. Izraelskoj je vladi istovremeno kristalno jasno da je Erdogan spreman sprovesti svoj plan i tako izazvati oružani sukob Turske i Izraela. Jer Erdoganu uopće nije stalo do Palestinaca već pokušava iskoristiti situaciju kako bi ostvario svoje političke ciljeve kako vanjskopolitičke tako i unutarpolitičke.

Da bi tekst bio jasniji moramo objasniti da je Tajip Erdogan svoju političku karijeru započeo u Stranki blagostanja, koja je 1998. zabranjena zbog širenja radikalnog islama. Erdogan se potom uključio u Stranku vrline, zapravo Stranku blagostanja s promijenjenim imenom. Sam je Erdogan 1999. dobio desetomjesečnu zatvorsku kaznu zbog širenja vjerske mržnje, no odslužio je samo četiri mjeseca. Stranka vrline je zabranjena 2001. te je Erdogan osnovao Stranku pravde i razvoja. Ta je stranka pobijedila na izborima održanim 2002. te je dobila dostatnu većinu u parlamentu kako bi promijenila ustav te Erdoganu omogućila da postane premijer. Erdoganova je pobjeda odmah potakla sumnje u Europi da će Turska odbaciti svjetovnu tradiciju Kemala Ataturka te krenuti u islamizaciju. No Erdogan se pokazao mudrijim nego što su mislili te nije odmah krenuo u ostvarivanje svih svojih političkih ciljeva. Tek nakon što je po treći put pobijedio na izborima u lipnju 2011. zaključio je da je dovoljno učvrstio vlast da može krenuti u odbacivanje političkog nasljedstva Kemala Ataturka i početi s islamizacijom Turske.

Međutim, na tom mu putu stoji snažna sila – turska vojska. Erdogan se sve do ove godine nije usudio ozbiljnije sukobiti s turskim generalima. No treća izborna pobjeda zaredom dala mu je dovoljno hrabrosti da krene i u taj obračun te slada zadnju ozbiljnu prepreku za svoje političke namjere. I po svemu sudeći uspio je jer su 29. srpnja ove godine zajedničku ostavku dali turski načelnik glavnog stožera general Isik Kosaner i zapovjednici svih triju grana. Erdogan je ostavke naravno odmah prihvatio. Bio je to vrhunac sukoba Erdogana i turskog vojnog vrha, posljedica čistke koju je politička vlast provela u turskim oružanim snagama. Posljedica te čistke je da u turskim zatvorima čami 40 turski generala i 360 visokih časnika. Svi su oni optuženi za raznorazne urote protiv Erdogana (link).

Iako se čini da je Erdogan pobijedio turski vojni vrh ipak ne može spokojno spavati jer mu još uvijek prijeti opasnost od vojnog udara. A kako se unutarnji politički odnosi najbolje rješavaju izazivanjem vanjskopolitičke krize Erdogan je odlučio odvući Tursku na rub rata s Izraelom. Nije to prvi slučaj da političari krize u državi pokušavaju riješiti izazivanjem rata. Jedan od svježijih primjera je iz 1982. kad je argentinska vojna hunta napala Falklande i izazvala rat s Velikom Britanijom. Povod za rat je bilo očajno političko stanje u Argentini pa su se generali nadali da će na krilima pobuđenog rodoljublja sačuvati svoje pozicije. Izgubili su rat i svoje položaje.

Sada se Erdogan nada nečemu sličnom. Naravno ne da će izgubiti rat već da će izazivanjem krize s Izraelom dobiti podršku širokih masa te tako spriječiti vojsku da ga vojnim udarom zbaci s vlasti. Tim prije jer Turska ne graniči s Izraelom pa će Ankara moći dozirati razinu sukoba po svojoj volji. Može poslati nekoliko humanitaraca na brodovima i kao pratnju nekoliko korveta te čekati da vidi reakciju iz Jeruzalema, ali i još važnije reakciju turske javnosti. Jer ako turske mase stanu iza njega vrh turske ratne mornarice neće moći odbiti zapovijed da krene u suludu avanturu prema Izraelu. Ako to i učini Erdogan će dobiti odličnu priliku da u zatvor potrpa i zadnje turske generale i admirale, sve pod opravdanjem nacionalne izdaje - upravo ono što priželjkuje. Uopće nema sumnje da će turske mase podržati Erdoganovu politiku izazivanja Izraela pa se Erdoganu i njegovim savjetnicima sve ovo čini kao prilika koja se ne smije propustiti.

Međutim, to je računica koja u obzir uzima samo jednu stranu. Vlast u Ankari naime ne računa da bi Izraelski odgovor mogao biti žestok. Izraelske zračne i pomorske snage dovoljno su snažne da nanesu teške udare turskoj ratnoj mornarici i zrakoplovstvu. Iako je to teško sa potpunom sigurnošću tvrditi izvjesno je da se Erdogan nada da će Obama zaustaviti Izraelce u namjeri da se obračunaju s Turskom. Jer Obama se u svoje nepune tri godine vladavine dokazao kao američki predsjednik koji nimalo nije sklon Izraelu.

Izazivanje oružanog sukoba s Izraelu Erdoganu bi donijele i nemale međunarodne probitke. Nakon što su pobune protresle arapski svijet, a snažna je kriza poljuljala Egipat te ugrozila njegovu dominantnu poziciju u arapskom i islamskom svijetu, Erdogan je zaključio da je došlo vrijeme da se Turska u velikom stilu vrati na to područje na kojem se prije stotinu godina prostiralo Otomansko carstvo. Erdogan je već otprije uspostavio odlične odnose s Teheranom, a sada se trudi proširiti turski utjecaj na ostale države Perzijskog zaljeva, te na Siriju i Jordan. Pokušao se umiješati i u svrgavanje Gadafija, ali nije uspio dobiti neku značajniju ulogu. U trenucima kad je egipatska politička budućnost neizvjesna, jer se tamošnjim generalima baš i ne žuri raspisati izbore, a sirijska vojska svaki dan ubije desetak Sirijaca u pokušajima da uguši pobunu, Turska se pokušava nametnuti arapskim državama kao novi veliki saveznik. Doduše, nije turski interes u arapskim državama motiviran isključivo političkim razlozima. Sve su to bogate države i potencijalno velika tržišta za tursku robu, pa su i ekonomski razlozi itekako važni.

A kako je najlakše i najbrže dobiti arapsku naklonost? Pa tako da zaratite sa za Arape „najvećim zlom na Zemlji“ – Izraelom.

čekali i dočekali

Napad na članicu NATO-a se smatra kao napad na sve njih.
NATO protiv Izraela???

S Turcima nema šale, znate kad je Hitler imao brifing sa svojim generalima gdje se odlučilo da se ide sa eliminacijom Poljske on je njima rekao: Imate Armensku kvotu. Generali onako zbunjeno gledali, a to je bila mahom Puska vlastela nemajući blage veze što ta krilatica znači a u stvari to se odnosilo na Osmanlijski razračun sa Armenima u prvom svijetskom ratu gdje se smatralo da su Osmanlije na ovaj ili onaj način potamanili 1.500.000 Armena. Eto

S Turcima nema šale, znate kad je Hitler imao brifing sa svojim generalima gdje se odlučilo da se ide sa eliminacijom Poljske on je njima rekao: Imate Armensku kvotu. Generali onako zbunjeno gledali, a to je bila mahom Puska vlastela nemajući blage veze što ta krilatica znači a u stvari to se odnosilo na Osmanlijski razračun sa Armenima u prvom svijetskom ratu gdje se smatralo da su Osmanlije na ovaj ili onaj način potamanili 1.500.000 Armena. Eto

S Turcima nema šale, znate kad je Hitler imao brifing sa svojim generalima gdje se odlučilo da se ide sa eliminacijom Poljske on je njima rekao: Imate Armensku kvotu. Generali onako zbunjeno gledali, a to je bila mahom Puska vlastela nemajući blage veze što ta krilatica znači a u stvari to se odnosilo na Osmanlijski razračun sa Armenima u prvom svijetskom ratu gdje se smatralo da su Osmanlije na ovaj ili onaj način potamanili 1.500.000 Armena. Eto

Bečo, za podebljano, nikakvog 'razračuna' tu nije bilo, klasična agresija i pokolj! Za uvećano: gamad se tamani, a ljudi ubijaju! Zbog ove tvoje dvije suvisle misli, rado bih te poslao na hlađenje 7 dana, da naučiš poštivati žrtve, ma čije one bile.

iako se slažem sa tobom u vezi beče........volio bi da mi pojasniš kako da mi poštujemo žrtve srebrenice kad musly negiraju genocid nad Hrvatima Herceg-Bosne !!!!!!!!!!

Ne , ukoliko Turska napadne prva , za što je Izrael može isprovocirati , onda se to ne gleda na taj način.

Ima USA i sa Izraelom sporazum o vojnom savezništvu. Stoga u slučaju sukoba između te dvije zemlje USA može birati hoće li na ovu ili onu stranu ili biti neutralna.