Ovdje možemo ostavljati sve što znamo o ovim logorima smrti.Počećemo sa Logorom na istočnoj strani Mostara zvani
SDK left bank Mostar.
SDK je bilo ime koncetracijskog logora u gradu Mostaru.
Period napada 1993 godine Armije BiH na HVO u kojem je vremenu otvarala i logore smrti za Hrvate
Opis logora i njegove struktureOvaj logor je napravljen puno više nego pred sami sukob bošnjačkih snaga sa HVO-om 1993 godine. Nalazio se točno u bivšem
SDK trezoru u kojem se čuvao novac, preko puta poznate robne kuce Razvitak u istočnom dijelu Mostara.
Ovaj logor prednjači nad drugima a razlog je nekažnjavanje ljudi koji su počinili zločine u ovom logoru nad hrvatskim stanovništvom. Visoki zapovijednici bošnjačkih snaga su odobravali osobno pred zatočenicima nehumane radnje i to navodno radi priznavanja podataka o crtama obrane,vojsci i tehnologiji te ljudstvu.
Opis nekih nehumanih radnji ovog logora
Da su Hrvati bili zarobljeni i stradali u logoru u istočnom dijelu
Mostara 6. svibnja 1993. godine od strane Bošnjaka, još puno prije nego je sukob i počeo dokazuje sam ovaj logor SDK u Mostaru.
Hrvati su u više navrata pretučeni pred muslimanskim vojnicima koji su ih zarobili gdje su zadobili povrede glave i leđa od udaraca kundacima pušaka. U zarobljenički zatvor su ih dovodili u nekoliko navrata u polusvjesnom stanju.
Nakon nekoliko dana boravka u zarobljeništvu zatočenici su bili izvedeni i isprebijani batinama od strane žena gdje su se iživljavali nad istima. Tom prilikom ako bi se koji usprotivio zadobio bi i kundak od prisutnog stražara ili zapovijednika stražara
Slobodana Marića, te mu nebi bila pružena adekvatna pomoć nego bidrugi zatočenik pomogao u zatvoru da se zaustavi krvarenje i druge povrede.
Tjeran da vrši teške poslove čišćenje, kopanje grobova, služen kao živi štiti prema crtama HVO-a, psihički slomljavan i tjeran na moljenje za život i prijetnjama ubistvom te bezbroj nehumanih radnjih koje su
ne dozvoljene Ženevskom konvencijom.
U više navrata bi padali u nesvjest a razlog je što su im vadili krv u većim količinama od dozvoljenih,te su u isto vrijeme odvođeni na prisilne radove.
Ostali zatočeni koji nisu uspijeli otići na razmijenu ili su dovedeni nakon prve razmjene su se susreli navećim ljudskim strahotama. Svjedok A.K. kaže da je najčešće bio na borbenoj liniji zadužen za prikupljanje i nošenje ranjenika i tako izloženi pogibelji. Premlaćivanje i inače maltretiranje bila je svakodnevna praksa. Bio je smješten u jednoj od tri podrumske prostorije zatvora, dimenzija 5x 20 m. U jednoj prostoriji bilo je smješteno oko 70 zatočenika. Svakodnevna obveza u većini slučajeva bila je odlazak na rad, najčešće na prvu borbenu crtu. U premlaćivanju zatvorenika isticao se zatvorski stražar Alija Gušić iz Tasovčića kod Čapljine i njegov posinak i drugi koji su bili stražari ovog logora.
Svjedok nadalje tvrdi da su im često prisilno uzimali krv. Drugi svjedok je doveden u SDK od
Alena Katice iz Jasenice koji je dezertirao u VP HVO i predao ga u ruke A BiH da bi opravdao sebe da nema nista sa prošlom postrojbom koja nije muslimanska iz koje je dezertirao.
Zatočeniku J K (iz Uzarića, Široki Brijeg), odrezali su pola uha, a njegov suborac, sada zatočenik, ubijen je. Ovi podaci ne daju cjelovitu sliku ukupnog broj poginulih i nestalih zatočenika ovog logora, jer ih je jedan broj nestao, a nisu evidentirani. I ovdje, kako i kod većeg broja zatvora, odnosno logora ne podudara se stvarno stanje sa raznim evidencijama, posebno domaćeg i međunarnodnog Crvenog križa, te drugih humanitarnih organizacija. Padom u muslimanske ruke glavnine sjeverne kotline mostarske općine, uključiv i Carinu, Sjeverni logor i dio južne zone, od 30. lipnja 1993. godine Armija BiH ide od hotela "ERO", Šantićevom ulicom-Ričine, Bulevarom do Čekrka i Vinarije, te cestom Mostar-Nevesinje do Blagaja, Kosora, zračne luke i dalje Bunicom. Prema iskazu svjedoka M.B muslimanski vojnici, su se u zajedničkim borbenima akcijama veoma često kukavički i nekorektno ponašali prema Hrvatima kao saveznicima, odnosno suborcima.
Prije svega, u obrani Mostara učestvovao je jedan njihov vod zv. "Mostari", te jedan broj njih u sastavu postrojbi HVO-a i HOS-a. U borbenim okršajima sa četnicima i JNA bezglavo su bježali ostavljajući oružje, koje su najčešće dobili od HVO-a. Svjedok je u zatvoru u IV. osnovna škola bezočno zlostavljan, čak su mu uzeli i vjenčani zlatni prsten. Gledao je kako premlaćuju zatočenika M S da su mu čak i rebra polomljena. Svakodnevno je, skupa sa ostalim zatočenicima, tjeran na rad na borbenu crtu (kopanje rovova, njihovo utvrđivanje), gladni i žedni...
Ponašanje zatočenika nakon rata i boravka u SDK
Posljedice:Nakon završetka rata svi zatočenici su pretrpili razne traume.
* Naješći oblici psihičkih trauma su PTSP od kojih preživjeli u mnogo slučajeva dižu ruku na sebe i završava samoubojstvom.
* U većini slučajeva preživjeli budu izritirani okolinom i državom ,jer do sada se nezna slučaj da su državne službe za pitanja branitelja samostalno pozvali ove osobe i dali objašnjenje koja prava mogu ostvariti a činjenica je da ova vrsta ljudi ne koristi nikakve medije jer se povuku u svoje izmjenjene ličnosti(postaju druge osobe).
* Osobe koje su izvršile genocide nad ovim ljudima i druge radnje često nebudu optužene od strane zakona zbog složenosti državnog uređena kao što je i BiH, dovode do promjene ponašanja preživjelih zatočenika nakon rata.
Izvori
Link: Logori u MostaruMolba svim forumašima:Molimo sve koji znaju bilo što o ovim zločincima Alena Katica I slobodan Marić i njihovim radnjama u logoru SDK Mostar da mi jave ovdje ili privatno. Samim tim ćete pomoći u procesima koji sljede. Pozdrav od pravog Hercegovca i ratnog zatočenika.
