Da se povijest ponavlja više po negativnom nego po dobru, jasno nam pokazuje općeljudsko iskustvo, pa je stoga uvijek korisno zaviriti u knjigu rimskoga povjesničara Svetonija: "Životopis dvanaestorice careva", koje je 1936. prevedeno. Iako Svetonijeva povijest od Cezara do Domicijana ima mnogo povjesno nepotvrđenih legendi, ipak nam može biti korisnom za uvid i u današnje funkcioniranje vlasti, u ono kako se čovjek teško mijenja nabolje, a vlast ga najbrže kvari.
Vjerojatno nigdje u svijetu, a u Europi zasigurno, ne postoji zemlja kao što je Bosna i Hercegovina koja se zadnjih dvadeset godina smatra demokratskom a u njoj vlada toliki broj političara koji su istodobno i monarsi i bogovi. Ima sličnih zemalja, i susjednih i udaljenih, ali nijedna kao naša s tolikim svojim političarima nije usporediva s rimskim carevima prvoga stoljeća poslije Krista, osobito od Kaligule do Domicijana, od 37. do 96.
Gotovo svi ti carevi su vojničkog podrijetla ili djeca nekog vojskovođe adoptirana od nemoralnih rimskih careva i carica; opstojali su na vlasti ratom, ratnom slavom i plijenom; bili su okrutni populisti, apsolutistički i samoljubivi vlastodršci, spremni na razne urote ne samo protiv svojih protivnika nego i vlastite rodbine i prijatelja. Njihovu vlast su pratila javna ili tajna smaknuća i uklanjanja onih koji su ih ugrožavali, ponajčešće uz optužbe za nikad dokazane veleizdaje.
Prvi među njima je Kaligula. Proglasio se ne samo carem nego i inkarnacijom Jupitera. Bio je rasipan, ekstravagantan despot, oblačio se poput božice. Jedna od najgrotesknijih rimskih vladarskih figura, imao je pogubno načelo: Neka me samo mrze, važno je da me se boje! I on, kao i kasnije Klaudije, Neron, Domicijan, najveću bitku vodi s rimskom aristokracijom, kritičkim slojem obrazovanih ljudi i posebno sa senatom, dakle sa zakonom. Čak će imenovati svoga konja Incitatusa senatorom kako bi obezvrijedio svaku političku demokratičnost, ismijao i skršio ponos rimskih građana. Uz Kaligulu se veže i korištenje olova u piću (saturnizam). Valjda se jedino s nekim opijumom može vladati.
Božanski Klaudije je potplaćivanjem vojske i ratnih veterana stigao na carski tron. Bio je toliko čudan, rastresen i zaboravan da je za njega vlastita majka kazala kako je "nakaza od čovjeka koju priroda nije dovršila", iako je bio lijepe vanjštine. Jednom je tako Klaudije dao ubiti četvoricu svojih prijatelja da bi sutradan tražio da ih se zovne kako bi s njime doručkovali, a kad nisu stigli, primijetio je to da su veliki pospanci. Bolovao je za prošlošću i za precima. Iz Egipta je dopremao u Rim stare spomenike. Organizirao je gladijatorske igre za rimsku svjetinu kako bi stekao popularnost.
Svetonije i kasnija tradicija rimskog su Nerona označili za jednog od najizopačenijih careva povijesti. Iako su neke stvari prezaoštrene i povijesno neutemeljene, ipak on, po svom vlastohleplju, bez sumnje spada među najbolesnije vladare u povijesti. Trudio se raskinuti s tradicionalnim rimskim vrednotama, i kao sedamnaestogodišnji imperator umišljao se da je Aleksandar Veliki. Za njegov uspon na tron i održanje na njemu nisu trebala samo ubojstva najbliže rodbine, oca, brata, majke, žene, nego još mnogo više prolivene krvi. Konfiscirao je imovinu mnogima koji su mu se protivili, mnoge nedužne poslao je u progonstvo. Iako vjerojatno nije zapalio Rim, kako se uvriježilo, lažno je optužio kršćane za to. Vodio je raskošan život, volio kazališta i cirkus. Ne samo da je bio u društvu umjetnika, pomagao ih ako bi mu laskali nego je i sam htio biti veliki glumac, pjesnik, trkač na konjskoj dvokolici. U grčkoj Olimpiji izgradio je svoju palaču, i kao što je mijenjao zakone u državi, mijenjao je i pravila na olimpijadi kako bi pobijedio. I on je sužavao prava senata. Bio je potpuni teokrat. Naime, uz to što je vladao senatom i tako bio iznad zakona, od njega počinju progoni kršćana, ne zato što su oni drugačije vjerovali nego jer se nisu klanjali njemu kao vrhovnom bogu.
Pred kraj I. stoljeća zavladat će Domicijan, dominus i deus, zbog svoje okrutnosti prozvan i "ćelavi Neron" jer nastavlja Neronovu okrutnost prema rimskoj aristokraciji, senatu i kršćanima. I poput svojih predšasnika, koji su ubijeni ili se sami ubili, i on je naprasno skončao. Senat je nad njim čak izrekao "damnatio memoriae", potpuno brisanje njegova imena i uništavanje svih njegovih kipova. Ipak je Domicijan ušao u povijest. No, ima li išta izvan povijesti careva i bogova? Gdje su oni koje su oni "izbrisali iz memorije"?

Znaš Stjepane, nije davno bilo
Sveg' mi sv'jeta nema ni sto ljeta
Kad u našoj Bosni ponositoj
I junačkoj zemlji Hercegovoj
Od Cetinja pa do Savskih vrba
Nije bilo Bošnjaka ni Srba
A danas se preko našeg širu
Ko zla voda od svuda izviru
Oba stranca u našim zemljama
Al začudo u našim haljama
Jednom turban glavu prepokrio
A nekada i on naš je bio
Drugom brada duža od pameti
Da ga hoće crn šejtan odnijeti
Oba su nas gosta saletila
Da nam otmu najsvetije blago
Naše ime ponosno i drago
Pjesma „Od Cetinja do široke Save “
Runje pl.Zvonimir 18. VII 1845.god.

Prica o Svetom Savi

Kad je Sveti Sava išao po zemlji
Još pre svog rođenja
Dok se zvao Rastko
Kao što ide i sada
Samo ga ne vidimo
A možda je to bilo i docnije
Krenuo je Savinim stopama
Ka Savinom izvoru
Ka Savinom vrhu
Kuda i mi idemo
Jer drugoga puta i nema.
Kad je negde oko Savina dana
Naišao Savinom stranom
Napali su ga psi
Kao što i sad napadaju
Svakoga ko se uputi Savinim tragovima.
Putnik je najpre sastavio tri prsta
Kakve je odredio da se i mi krstimo
Plašeći ih znakom
Od koga su još više pobesneli
A ni do danas nisu uzmakli.
Onda se sagnuo da dohvati kamen
Ali kamenje beše zamrznuto
Svezano za zemlju studenim sindžirima
Jer beše jaka zima
Kao i ove godine
Kao uvek oko Savina dana.
Već su raznosili Savina stopala
Savin kuk i Savin lakat
Po prodolima i jarugama zemlje
Zbog koje je podeljen svet
Kad je Sveti otpasao mač - usta
Jedino oružje koje je nosio
A koje je i nama ostavio
Govoreći ove reči:
-Neka je prokleta zemlja u kojoj su
Paščad puštena, a kamenje svezano.

Matija Bećković

«.... A doći će se, daklem, suditi i presuditi, razložiti i rasturiti tisuću godina poslije onoga dana u koji će Gospodin Bog Sabaot, u prevelikoj srdžbi svojoj, prokleti i posljednji narod što gamiže ovom dolinom suza, gamiže a da ni sam ne zna zašto gamiže, jer zaboravi na Gospodina. Trideset i sedme godine po raspeću našega Gospodina Isukrsta, Tito poubija jedanaest tisuća Žudija, a ono što preosta odvede u ropstvo i rasturi po vascelom svijetu ...
Tisuću godina poslije ovoga prokletstva stiže i drugo i sruši se na narod ovaj naš hrvatski. A zbi se, daklem, ovako:

Gospodin naš Isukrst prenu oda sna kralja Zvonimira i govoreći mu reče:
«Zvonimire kralju, sine moj! Ustani, pripaši mač, podigni junački narod svoj i otmi grob moj iz ruku nevjerničkih».

Kad kralj to priopći narodu, narod ustade i reče:
«Hoćeš li zar da svi izginemo za grob iz kojega je Gospodin naš odavno izišao i na nebo uzašao ?!... Buduć je narodu zgodnije i Bogu ugodnije da izgine jedan nego svi, pogini!»

I pogibe ondje od ruku naroda koji kralja i Boga prisvaja samo dotle dok su mu od koristi. Tada se stisnu nebo i zemlja, udari sjevatanja i grmljavina, a glas strašni sve to prekri i govoreći reće:

«Evo od sada će umjesto rose prokletstvo padati na glave vaše, na glave sinova i unuka vaših. Pretpostaviste mi zemlju, neka vam je! Živjet ćete u njoj, množiti se na njoj, ali gospodari njeni nikada više nećete biti. I nikada je tuđin neće osvojiti, a ipak će vladati njom i vama, i djecom vašom, i stokom vašom, i ložnicu dijeliti sa ženama vašim. Kako će to vladati, a zemlje neće zadobiti? Sami ćete ga dovoditi, sami obilaziti sve četiri strane svijeta i sa prosjačkim suzama gospodare namicati ...
Evo, gle, i sreća će vaša sveudilj vapiti za slobodom, ali vrat će vaš sam od sebe u jaram ropski hitati ....»

Ukoliko moderator u roku od dva sata ne zatvori ovu temu, ja ću na nju odgovoriti naučno dokazanim istorijskim činjenicama.