Značajne političke snage, pa i vladajuće, u državama zapadnog Balkana s većim teritorijalnim i demografskim potencijalima smatraju da vanjske granice njihovih zemalja nisu konačne. To je najlošija strana sigurnosne arhitekture na Balkanu. Takve političke snage u Srbiji, Hrvatskoj i Albaniji, dok su u ime svojih naroda i država historijski kontinuirano i politički međusobno sukobljene, ulaze u zakamuflirane međudržavne saveze po osnovu ambicija da mijenjaju granice svojih država. Dakle, iako se međusobno sukobljavaju i odvojeno i zajednički djeluju radi kompromisne promjene granica, na štetu teritorijalnog integriteta trećih zemalja. Ako bi to postigle, ubrzo zatim prekinuli bi svoje zakamuflirane saveze i krenuli u još žešće međusobne sukobe jer ni te granice ne bi smatrali konačnim.
Imajući upravo to u vidu, često se postavlja zanimljivo pitanje: Da li je moguće da Srbija, Hrvatska i Albanija na miran način postignu ciljeve promjene granica? Neki smatraju da to mogu postići bez klasičnog rata, neki da to nije moguće, a patrioti Bosne i Hercegovine smatraju da na štetu teritorijalnog integriteta njihove domovine niko ni s ratom ni bez rata ne može uvećati teritoriju svoje države.
Na političkoj sceni Balkana uobičajeno je izjednačavanje odgovornosti za razne negativne posljedice očitih opstrukcija reformama na putu BiH za članstvo u EU. Glavninu tih opstrukcija čine političke snage u BiH koje služe kao oslonac velikosrpskoj politici iz Beograda, ili velikohrvatskoj politici iz Zagreba. Te politike smatraju da granice Srbije, odnosno da granice Hrvatske nisu konačne s očitim ambicijama njihovog uvećavanja na štetu teritorijalnog integriteta i suvereniteta BiH.
Oslonci takvih politika u BiH diktirano iz Beograda i Zagreba djeluju na održanju “statusa quo” u BiH. Takvo stanje održava se čuvanjem anomalija i nedostataka dejtonskog Ustava BiH, što je ustvari otpor reformama. Ako djeluju na izlasku iz “statusa quo”, onda to čine u pravcu proizvodnje još goreg stanja i još slabije efikasnosti državnih institucija, radi postizanja konačnog destruktivnog cilja nestanka BiH i priključenja njenih teritorija susjednoj Srbiji i susjednoj Hrvatskoj. Niko drugi, osim režimi u Beogradu i Zagrebu, ne može otkloniti opstrukcije, blokade i zastoje u reformama na putu BiH prema članstvu u EU. Dakle, blokade reformskog puta BiH čine članica EU Hrvatska i “napredni” kandidat za članstvo u EU Srbija. Proizlazi da postoji velika odgovornost EU za negativno stanje u BiH u pogledu opstrukcija, zastoja i blokada reformama, što nikako ne znači da dio odgovornosti ne snose i političke snage koje se pejorativno nominiraju da su “probosanske”.
ODGOVORNOST EU
Zemlja članica EU (Hrvatska) i zemlja “napredni” kandidat za članstvo u EU (Srbija) subverzivno su agresivne prema BiH, koja je na začelju pristupnog puta do članstva u EU. Ustvari, Bosna i Hercegovina, dok teži postati članica EU, mora se braniti upravo od subverzivne agresivnosti svog susjeda člana EU (Hrvatske) i od subverzivne agresivnosti svog susjeda “naprednog” kandidata za člana EU (Srbije). U tom kontekstu, jasno se uočava činjenica da brži napredak prema članstvu u EU imaju zemlje koje ugrožavaju svog susjeda (BiH), nego BiH, koja je u nužnoj odbrani od opasne agresivnosti svojih susjeda – jednog u statusu člana EU (Hrvatska) i jednog u statusu “naprednog” kandidata za članstvo u EU (Srbija).
Dakle, EU je zabrinuta za sigurnost na Balkanu, ali ista ta EU ne daje odgovor na dva pitanja: Ko je taj što svojim ponašanjem na zapadnom Balkanu ugrožava sigurnost i šta EU poduzima prema svom članu Hrvatskoj i prema Srbiji kao “naprednom” kandidatu za članstvo u EU da prestanu subverzivno ugrožavati BiH?
Iako od zvaničnika EU traži odgovor kada će Srbija biti primljena u članstvo, Vučić ne daje odgovor na pitanje kada će Srbija na trajnim osnovama urediti svoje odnose sa susjedima s kojima se sukobljava o granicama, uz poduzimanje subverzivnih operacija na štetu teritorijalnog integriteta svojih susjeda.
U Crnoj Gori, iako je u integracijskom procesu do 2018. godine postigla najviše jer je zaključila pregovore po 30 od ukupno 35 pregovaračkih poglavlja, integracijske zastoje i blokade može uzrokovati jaka velikosrpska, ekstremno desničarska, pročetnička opozicija koja intenzivno bojkotira rad Parlamenta i drugih institucija Crne Gore. Ta velikosrpska opozicija u Crnoj Gori djeluje isto kao što se na štetu BiH ponašaju vladajuće srpske političke snage u entitetu RS-u. Režim Srbije iz Beograda, u pogledu sadržaja i subverzivnih metoda, koordinira i usmjerava ujednačeno djelovanje snaga pod svojom kontrolom u BiH i Crnoj Gori. Entitetska forma unutarnjeg uređenja BiH vrlo je loš i izrazito destruktivan primjer koji pojačava i dodatno motivira nacionalističku destrukciju na Kosovu, u južnoj Srbiji, zapadnoj Makedoniji i Crnoj Gori, naročito u njenim sjeveroistočnim dijelovima.
http://stav.ba/beograd-i-zagreb-najveci ... rcegovine/Svi u zavjeri protiv multietničke Bosne.