Planina Sinaj u Saudijskoj Arabiji – arheološki nalazi

"„A kada te tvoj sin jednom upita: ‘Što to znači?’ reci mu: ‘Snagom ruke izveo nas je GOSPODIN iz Egipta, iz kuće ropstva.“ /Izlazak 13,14

Moderna arheologija potvrđuje da je priča o izlasku Izraela iz Egipta točna. Biblija nam govori da se planina Sinaj nalazi u Arabiji, a ne u Egiptu kako nas uče generacijama. Ne može biti na Sinajskom poluotoku koji je u Egiptu ako su Izraelci izašli iz Egipta kad je Mojsije bio na Sinaju i primio zapovijedi. Logično.

„Jer ta Hagara je brdo SINAJ U ARABIJI i odgovara sadašnjem Jeruzalemu, jer robuje zajedno sa svojom djecom. Ali Jeruzalem koji je odozgor slobodan je, koji je majka svima nama.“ /Galaćanima 4,25

Tradicija koja kaže da se planina Sinaj nalazi na egipatskom Sinajskom poluotoku seže tek od 4. stoljeća. Nova istraživanja ukazuju da postoji 600 godina starija ljudska predaja, prema kojoj se planina Sinaj nalazi na sjeverno-zapadnoj strani Saudijske Arabije. Smatra se da je planinski vrh Jabal Maqla blizu granice s Jordanom zapravo planina Sinaj. Lokalno stanovništvo naziva planinu Jabel Musa po Mojsiju. Planina ima zacrnjen vrh (samo površinski) što je u skladu s biblijskim izvještajem:

„A Mojsije je čuvao stado svog tasta Jetra, midijanskoga svećenika. I odvede on stado duboko u pustaru te dođe do brda Božjega, to jest do Horeba. I ukaza mu se anđeo GOSPODINOV u rasplamtjelu ognju usred nekoga grma. On pogleda, i gle, grm gori sav u plamenu, ali ne izgara.“ /Izlazak 3,1-2

Ovo se mjesto drži u strogoj tajnosti i nadzoru od strane saudijskog režima kako ne bi postalo središte turističke atrakcije i idolopoklonstva. Iskreno, kad ovo mjesto ne bi bilo zaštićeno, ubrzo bi postalo mjesto hodočašća i mnogi bi dolazili moliti se pred planinom Sinaj, tako da je vladina odluka na mjestu.

Idemo putevima kojim su prolazili Mojsije i izraelski narod…
Nakon što je Mojsije ubio Egipćanina koji je zlostavljao hebrejskog roba, pobjegao je u zemlju Midijan i tamo na zdencu upoznao Jetrove kćeri, od kojih je jednu oženio, Siporu. Arheološki nalaz pokazuje točno mjesto zdenca.

„A kada je faraon to doznao, pokuša on smaknuti Mojsija. No Mojsije pobježe od faraonova lica i skloni se u zemlju Midijan; i sjede kraj nekoga zdenca. A midijanski svećenik imao je sedam kćeri. One dođoše i zahvatiše vodu te napuniše pojila da napoje stado svoga oca.“ /Izlazak 2,15-16

Postoje dvije teorije o mjestu prelaska Crvenog mora, ali najizglednija je ona na mjestu plaže Nuweiba gdje su pronađeni ostaci kočija faraonove vojske.

Nakon prelaska Crvenog mora i čudesne Božje providnosti da prođu po suhom, Izraelci su se zaustavili u blizini planine Sinaj.
„I stigoše do Elima, gdje bijaše dvanaest zdenaca i sedamdeset palmâ; i utaboriše se ondje kraj voda.“ /Izlazak 15,27

Do danas postoji ovih 12 zdenaca koji dokazuju kako se Bog pobrinuo za svoj narod da ne ostanu žedni. No, kad su se nastanili u Refidimu, tamo nije bilo vode, pa su se mnogi pobunili protiv Mojsija i iskušavali Boga.

Uslijedilo je još jedno Božje čudo kad se Bog opet pobrinuo da narodu ništa ne nedostaje.
„Ja ću, evo, stajati pred tobom ondje na stijeni u Horebu; i udari tu stijenu i poteći će iz nje voda da narod pije.’ I učini Mojsije tako naočigled Izraelovih starješina.“ /Izlazak 17,6

Ova rascijepljena stijena i danas je evidentna.
„I nazva on to mjesto Masa, i Meriba, zbog prepiranja djece Izraelove i zbog toga što su iskušavali GOSPODINA govoreći: ‘Je li GOSPODIN među nama ili nije?’“ /Izlazak 17,7

Također postoji nalazište Mojsijevog oltara.
„I zapisa Mojsije sve riječi GOSPODINOVE. I ustade on rano ujutro i načini žrtvenik na podnožju brda, i dvanaest stupova za dvanaest Izraelovih plemena.“ /Izlazak 24,4

Iako se Bog nadnaravno brinuo za svoj narod, slao im manu s neba i vodu iz stijene, narod se uskoro odao idolopoklonstvu – štovanju drugih bogova.
„[Aron] ih primi iz njihovih ruku i, nakon što je načinio lijevano tele, obradi rezbarskim oruđem; a oni rekoše: ‘Ovo su tvoji bogovi, Izraele, koji su te izveli iz zemlje egipatske.“ /Izlazak 32,4

Dok je Mojsije bio u Božjoj prisutnosti i primao Božje zapovijedi, narod se počeo klanjati zlatnom teletu. „Zlatno tele“ je danas univerzalni obrazac za svaki oblik štovanja među kršćanima, a nije Bog na prvom mjestu.
Ispred planine postoje ostaci oltara i nacrti tih štovanja. Nakon što je Mojsije uništio zlatno tele, pogubljeno je 3.000 ljudi, što dokazuje otkrivena masovna grobnica u blizini.

Izvještaj o oslobođenju Izraela iz egipatskog ropstva slika je Božjeg izbavljenja po Isusu Kristu. Prijelaz preko razdvojenog Crvenog mora slika je našeg očišćenja od grijeha. Nakon toga Božja providnost da ne budemo žedni. Izrael nam daje izvrsnu pouku kako da ustrajemo na našem uskom putu posvećenja, umjesto da počnemo stavljati druge idole na mjesto koje pripada samo Bogu, gunđati, mrmljati, odavati se bludu, iskušavati Boga.

„…svi su isto duhovno jelo jeli i svi su isto duhovno piće pili: jer pili su iz duhovne Stijene koja ih je pratila, a ta Stijena bijaše Krist. Ali mnogi od njih nisu bili po volji Bogu: jer bijahu poobarani u pustari. A sve su to primjeri za nas da ne žudimo za zlima, kao što su oni žudjeli.“ /1. Korinćanima 10,3-6"