dreamteam je napisao/la:
Bogopsovka je u Hercegovinu došla iz Dalmacije prije stotinjak godina otprilike, veze nema s bliskoistokom, obilježje mediteranskih katolika je teško psovanje, često svetinja nažalost.
Ustaše su u svojim logorima po Italiji imali strogu zabranu psovanja uz kažnjavanje, s obzirom na sastav te prve ekipe Ustaša to je bilo logično.
Možda jedna od većih izmišljenih gluposti koje sam pročitao na forumu "bogopsovka" došla iz Dalmacije u Hercegovinu.
pa odakle ideja za ovakve nebuloze?
Citat:
Svetogrđe, odnosno psovanje Boga i svetinja, u Bosni i Hercegovini izravno je potvrđeno u pisanim izvorima franjevačke provenijencije. U pastoralnom djelu Nauk krstjanski (Venecija, 1611.), koje je bilo namijenjeno puku Bosne Srebrene, franjevac Matija Divković u tumačenju Druge Božje zapovijedi izričito piše: „Ne psuj imena Božjega, ni Boga, ni svetaca njegovijeh, jer je to velik grijeh.“ Ova rečenica jasno pokazuje da se psovanje Boga pretpostavlja kao stvarna pojava u svakodnevnom govoru vjernika, na koju autor izravno reagira moralnom opomenom.
Za područje Hercegovine, franjevački pastoralni zapisi i njihova historiografska obrada svjedoče o istoj praksi. Utemeljeni na samostanskoj građi hercegovačkih franjevaca, povjesničar Dominik Mandić navodi formulacije koje se ponavljaju u izvješćima o stanju puka, među kojima stoji: „Psovanje imena Božjega i svetinja spada među najčešće grijehe naroda.“ Takav opis govori o svetogrđu kao uobičajenoj i prepoznatljivoj pojavi u lokalnoj sredini. Konkretno, kada govori o psovanju Boga i svetinja, Dominik Mandić se oslanja na franjevačke pastoralne zapise i kronike iz 18. i 19. stoljeća, na dokumente hercegovačkih samostana, osobito Humca i Širokog Brijega, te na izvješća o stanju vjere i morala u puku toga razdoblja.
Slično se navodi i u zapisima crkvenih vizitacija za Bosnu i Hercegovinu, u kojima se stanje vjere i morala opisuje standardiziranim izrazima poput: „Narod je sklon psovanju imena Božjega“ te „zbog čestog svetogrđa biva opominjan.“ Ovi navodi, zajedno s izravnim pastoralnim opomenama, potvrđuju da je psovanje Boga i svetinja bilo prisutno i dovoljno rašireno da uđe u službene crkvene zapise namijenjene opisu stvarnog života puka.
300 godina zapisa o svetogrđu i u Bosni i u Hercegovini.
