Papa srušio mit: Židovi nisu krivi za Isusovu smrt!

Papa Benedikt XVI. još je jednom produbio dobre odnose između Katoličke crkve i Židova i potvrdio da mu je osobno i te kako stalo da se sa židovskog naroda skine dvijetisućljetna "krivnja" za smrt Isusa Krista. Štoviše, mediji javljaju kako je Benedikt XVI. "oslobodio Židove krivnje" u svojoj najnovijoj knjizi "Isus iz Nazareta", iz koje su izvaci u srijedu objavljeni u Vatikanu.

Riječ je o drugome dijelu knjige "Isus iz Nazareta", koji obuhvaća dio Kristova života od ulaska u Jeruzalem do uskrsnuća (prvi je objavljen 2007. na Ratzingerov 80. rođendan i dostigao je 420.000 primjeraka) u kojemu se papa pita tko su točno bili Kristovi tužitelji, podsjećajući da ih se u Evanđelju po Ivanu navodi tek kao – Židove.

Židovski miljenik
Međutim, tim nazivom ni na koji način nije obuhvaćen izraelski narod općenito, tvrdi Benedikt XVI. "Još manje je 'rasistički' jer je i Ivan bio Izraelićanin, kao i Isus i njegovi sljedbenici", tvrdi papa i dodaje on ima "precizno i strogo ograničeno značenje" te da se isključivo odnosi na "aristokraciju u hramu", koja je željela Isusovu smrt zato što se proglasio židovskim kraljem i prekršio židovske vjerske zakone. "Kako je cijeli narod mogao biti prisutan u tome trenutku i tražiti Isusovu smrt", pita papa u knjizi.

– Mi u židovskoj zajednici jako smo zadovoljni iskazanim stavovima pape Benedikta XVI., koji će sigurno pridonijeti još boljim odnosima Židova i kršćana širom svijeta – rekao nam je glavni rabin za Hrvatsku dr. Kotel Da Don. Upravo su židovske zajednice najsnažnije pozdravile njegov izbor za 265. poglavara Katoličke crkve. Primjerice, Israel Singer tadašnji predsjednik Svjetskoga židovskog kongresa rekao je da je Joseph Ratzinger, još kao predstojnik Kongregacije za nauk vjere, pozitivno "promijenio dvije tisuće godina dugu povijest odnosa između židovstva i kršćanstva".

Benedikt XVI. prvi je papa koji je pozvao jednog rabina da govori pred biskupskom sinodom, a zaustavio je proces za proglašenje blaženim jednoga francuskog svećenika kojemu su se predbacivali antisemitski govori te je posjetio više sinagoga nego svi pape prije njega. Praktički, njegov prvi službeni čin kao Petrova nasljednika bilo je pismo jednoj židovskoj zajednici u Rimu.

Stav u bestseleru
"Moram reći da mi je na neki način od prvoga dana moga studija teologije odmah postalo jasnim nutarnje jedinstvo Staroga i Novoga zavjeta, dvaju dijelova našega Svetog pisma. Shvatio sam da Novi zavjet možemo čitati samo zajedno s onim što mu je prethodilo, inače ga uopće ne bismo razumjeli. Potom je, dakako, nas kao Nijemce pogodilo ono što se dogodilo u Trećemu Reichu i tek nas je to potaknulo da ponizno, sa stidom i ljubavlju promatramo židovski narod. Ove su se stvari, kako je rečeno, povezale već za vrijeme moga teološkog obrazovanja i oblikovale moj put u teološkomu mišljenju", objasnio je papa svoj stav prema Židovima u bestseleru Svjetlo svijeta.

Inače, Drugi vatikanski sabor oslobodio je židovski narod svake odgovornosti za razapinjanje i smrt Isusa Krista. Nova knjiga Benedikta XVI. bit će predstavljena 10. ožujka istodobno na sedam jezika.




Edit - Zaboravih postaviti izvor:

http://www.vecernji.hr/vijesti/papa-sru ... nak-259897

Ratzinger po onoj: "Ko igra za raju i zanemaruje taktiku..."

Pessimus, aj nam pojasni zašto se evanđelje po Marku dramatično razlikuje od evanđelja po Ivanu glede suđenja Isusu? Evanđelje po Ivanu je čisti naknadni PR za Rimljane, po kojem Pilat navodno čak 3 puta uzvikuje da Isus nije kriv, dok kod Marka (svaki Marko radi naopako?) o tome nema spomena?

I tada je bio OHR...i Visoki predstavnik a la Poncije...

S obzirom da se kršćanstvo kasnije širilo uglavnom na Rim... (tj. da se nije proširilo na Rim, danas ne bi bilo među svjetskim religijama. Stotine religija su pokušavale osvojiti što veće tržište, ali globalni nastup je uspio samo onima koje su se uspjele vezati za neko moćno carstvo u datom trenutku (Rimsko Carstvo-kršćanstvo, Arapski Kalifat-islam, Kinesko Carstvo-budizam))
Ja da sam pisac evanđelja dao bih tom tekstu spin tako da Rimljani nisu ništa krivi za smrt Isusa. Kako ćeš nekome prodati novu religiju ako je taj u njoj prikazan kao negativac?

Prije nego što me netko optuži da sam ateist...

http://www.theologicalstudies.org/class ... nlist.html


Obrana bi mi mogla bit to da sam samo za jedan put više ateist od drugih, tj. 4200 puta sam ateist, a ostali su "samo" 4199 puta ateisti , tj. ne vjeruju u 4199 religija, i u svakoj od njih će na određeni način biti kažnjeni zbog toga.
4199 puta kažnjeni!

Kršćanstvo se širilo Božjim naumom i Duhom Svetim koji je vodio apostole...

Ako je itko proganjao kršćane i ubijao ih,onda je to tadašnje Rimsko carstvo.

Rimsko Carstvo opisano je u Bibliji kao ”zvijer“.

Danijel je vidio četiri velike zvijeri koje su predstavijale četiri svjetska carstva - Babilon (lav), Medo-Perziju (medvjed), Grčku (leopard) i Rim.
Četvrta je zvijer, Rimsko Carstvo, tako strašna da je simbolizirana zvijeri koja nije bila nalik nijednoj drugoj (Danijel 7:1-8).

Naravno, to je vjersko-teološki pogled na stvar, ovo što sam pisao je više povijesno gledište.

Svaka organizacija vremenom postane sama sebi svrhom. To uključuje, naravno, i religijske organizacije, a pogotovo jednu tako centraliziranu kao RKC.

Hijerarhija prije svega, uz koju, obično, dolaze robovanje formi i licemjerje, koje je baš očito kad se uspoređuju katoličke i protestantske, geografski bliske, zemlje u Europi.

Meni je suvremena crkvena povijest donekle uže područje interesa, a s teološkom problematikom nisam toliko duboko upoznat, budući da mi predstavlja rubno područje interesa, odnosno, njome se bavim uglavnom kada mi je potrebna, u službi boljeg razumijevanja suvremene crkvene povijesti.

Stoga, ne bih mogao dati neki konkretan i precizan odgovor na postavljeno pitanje, no Ivanovo evanđelje pisano je kasnije od ostalih triju kanoniziranih (sinoptičkih) evanđelja i općenito gledajući, ima poprličnih razlika u odnosu na njih. Drži se da je njegov autor upravo apostol Ivan, dok je Markovo evanđelje najstarije, a njegovim se autorom smatra jedan od Isusovih učenika/sljedbenika, koji ne pripada krugu dvanaestorice apostola.

Prema tome, može se pretpostaviti kako je Ivan u odnosu na Marka imao nešto jasniji i neposredniji uvid u zbivanja oko Isusova javnog djelovanja, a i Robbiejevo se tumačenje čini logičnim. Međutim, ponavljam, ne smatram se dovoljno upućenim u problematiku, kao ni u teološke poglede KC po ovom pitanju, pa ne mogu dati neki konačan odgovor. Eventualno ću se pokušati raspitati oko toga, pa ukoliko dođem do nekog konkretnijeg tumačenja, javim ovdje.

Ne bih želio nikoga uvrijediti, zbog toga samo par uputa:

1) Pročitati sva 4 evanđelja paralelno, i obratiti pažnju na poprilične razlike u opisu istih događaja (pogotovo onih ključnih, koji su uvelike oblikovali vjeru i pojedine dogme)
2) Podsjetiti se na vrijeme nastanka sva 4 evanđelja
3) Razmisliti malo o motivaciji cara Konstantina za prihvatanje kršćanstva
4) Informirati se o nicejskom saboru gdje se trgovalo ko na pijaci, gdje je u "debati" pobjedio koncept svetog trojstva
5) Zašto evanđelja preskaču Isusovo djetinjsto (izuzev jedne pripovjetke), i što sa ovim: http://en.wikipedia.org/wiki/Infancy_Gospel_of_Thomas

Stara komunjaro.

To je u načelu istina, politika je debelo utjecala na kršćanske dogme.

Jok komunjara, ja sam najveći branitelj katoličke crkve (pogotovo od napada agresivnih i zagriženih fundi-ateista kojima je RKC kao biku crvena krpa ) kao jedne izuzetno humane organizacije, moralnog stupa društva, i garanta opstanka Hrvata (+ narodne kohezije) kroz stoljeća.

Samo sam htio napomenuti da prosječni kršćanin (katolik) u biti zna vrlo malo o nastanku KC, formiranju dogmi, povijesnom kontekstu, pa i naivnoj vjeri da su spisatelji evanđelja maltene bili Isusovi najbolji jarani koji su ga u dušu poznavali (a ne anonimni spisatelji koji su info dobivali 50-100 godina kasnije iz treće, pa i četvrte ruke, i prepisivali jedni od drugog).

Koliko sam ja upoznat, tzv. gnostička evanđelja nemaju apsolutno nikakve veze s onima kojima se pripusuju, nego su nastala puno kasnije. Njihov nastanak vezan je za pojavu novih teološko-filozofskih pogleda koji su kombinirali kršćanski nauk s grčkom filozofijom. Ona nemaju nikakvo značenje, ali ih se uporno gura u propagandne i praktične svrhe.

Što ti znači da svaka organizacija postaje sama sebi svrhom? Koja je po tebi bila izvorna svrha religijskih organizacija, a koja je to danas? Zašto bi se uz hijerarhiju vezalo licemjerje? Hijerarhija je nužna da bi organizacija mogla opstati, a ona sama po sebi ne mora biti loša. Ovo o usporedbi katoličkih i protestantskih crkvi nisam razumio, hoćeš reći da su protestantske crkve manje licemjerne jer imaju drugačiju organizaciju ili nešto drugo? Uostalom, kako ih se uopće može usporediti kad protestantskih crkava ima bezbroj, a niti jedna nije univerzalna, kao katoličanstvo ili islam?

Ne pokusavam dokazati neku meritornost ili istinitost gnostickih evandjelja, nego cinjenicu da obicni smrtnici unutar crkve odredjuju sto je autenticno a sto nije, sto je dogma a sto nije. Povijesno i objektivno gledajuci, gnosticka evandjelja nisu puno "ludja" niti puno manje vjerodostojna od 4 "odabrana" evandjelja.

Ajde vepre, oladi malo. Svrha bi im trebala biti pronositi Istinu. Danas im je prvenstvena svrha jačati vlastiti financijski, politički i svaki drugi utjecaj u društvu. Negdje je to dobro i geopolitički korisno za neke nacije (kao hrvatsku u 20. stoljeću), negdje nije.

Mentalitet je u protestantskim zemljama Europe takav da je, generalno, manje licemjernosti nego u katoličkim, prema osobnom iskustvu.

Puno je tu još stvari nerazjašnjeno.

Meni gnostici zanose na scijentologe-elitistički karakter sekte i njeno podcjenjivanje stvorenog svijeta obilježili su između ostalih karakteristika, način mišljenja ovih heretika. Upravo je to najznačajnija karakteristika gnostika.
Oni su imali iste tajne spise kao Crkva, ali su ih interpretirali drugačije. Istinski Bog prema njima nije bio stvoritelj Starog Zavjeta; oni su razlikovali nekoliko Krista između bića nebeskog svijeta. (Aeons).


U čemu je razlika između kanonskih i apokrifnih evanđelja?

Dok inspirirajuća priroda kanonskih evanđelja nije sama po sebi dokaziva, prva vidljiva razlika je vanjština samih evanđelja:

►Kanonska su evanđelja dio biblijskog kanona, a apokrifna evanđelja nisu.

► To znači da su kanonska evanđelja prihvaćena od istočne i zapadne Crkve kao originalna apostolska predaja u generaciji koja je slijedila odmah nakon apostola;

► Apokrifna evanđelja, iako povremeno korištena od strane raspršenih grupa, nikada nisu dosegla prihvatljivost niti su bila priznata od jedinstvene Crkve.

►Važan razlog za ovo, koji može biti povijesno dokazan, je taj što su kanonska evanđelja pisana za vrijeme apostolskog razdoblja, shvaćeno u općem smislu, to jest, dok su apostoli ili njihovi prvi učenici još uvijek bili živi. To može biti izvedeno iz dodataka za njih od strane kršćanskih pisaca iz sljedeće generacije, a također i iz činjenice da je oko 140. godine napravljen sklad od odlomaka iz četiri kanonski prihvaćena evanđelja (Tatian).

►S druge strane, dodaci za apokrifna evanđelja su nađeni tek kasnije, oko kraja drugog stoljeća.

● Apokrifni rukopisi sa stilom pisanja sličnim kao u evanđeljima, neki iz sredine drugog stoljeća, vrlo su nepotpuni, a to je znak da djela koja predstavljaju nisu bila dovoljno cijenjena da bi bila pažljivo prenesena na naredne naraštaje.

● Apokrifni rukopisi koji su preživjeli ili su nađeni nedavno vrlo se razlikuju od kanonskih evanđelja i po formi i po sadržaju.

►Oni koji su poznati kroz patrističko i srednjovjekovno razdoblje puni su priča o legendarnoj ili fantastičnoj prirodi. Pokušavaju zadovoljiti uvjete tradicionalne pobožnosti dajući detaljne izvještaje o događajima koje kanonska evanđelja ili uopće ne spominju ili govore o njima tek sažeto.

►Općenito se slažu s naukom Crkve. Sadrže priče o svetom Joakimu i svetoj Ani, o rođenju Blažene Djevice Marije, o tome kako je primalja otkrila Marijino djevičanstvo (originalno Evanđelje po Jakovu), o čudima koja je činio Isus kao dijete (lažno Evanđelje po Tomi), itd.

►Vrlo su različita apokrifna evanđelja iz Nag Hammadia (Egipat), koja su bez dvojbe gnostička i heretička. Oblikovana su kao tajna Isusova naučavanja (Koptsko Evanđelje po Tomi), ili otkrivenja uskrsnulog Gospodina o porijeklu materijalnog svijeta (apokrifno evanđelje po Ivanu), ili o uzašašću duše (Evanđelje po Mariji Magdaleni), ili su naduto smišljanje ideja uzetih vjerojatno iz homilija ili kateheza (Evanđelje po Filipu). Iako bi neka mogla biti prilično stara, možda iz drugog stoljeća, razlike između kanonskih evanđelja su jasno uočljive.


Postoje tri tipa apokrifnih evanđelja koja su postala česta u Crkvi od II stoljeća nadalje:

> ona od kojih je svega nekoliko fragmenata papirusa ostalo i koja u velikoj mjeri oslikavaju kanonska evanđelja

> ona koja su sačuvana u potpunosti, i pripovijedaju pobožne priče koje se odnose na život našeg Gospodina i Blažene Djevice Marije

> ona koja su stavljena pod ime apostola, ali šire doktrine protivne onome što je Crkva smatrala istinitim, prema apostolskoj tradiciji.

Postoji par primjera prvog tipa i jedva da kažu što novo, možda jer se malo zna o njihovom sadržaju.

> Jedan takav primjer je "Petrovo evanđelje", koje pripovijeda muku našeg Gospodina.

Od drugog tipa, najstarije je tzv. "Dječje evanđelje po Jakovu"

> Ovaj dokument pripovijeda kako je Blažena Djevica Marija bila u Hramu od svoje treće godine i kako je sveti Josip, koji je bio udovac, bio određen da se brine za nju od njene dvanaeste godine. Svećenici hrama su sabrali sve udovce skupa i Josip je bio onaj koji je odabran nakon što se golubica čudesno pojavila iz njegovog štapa.

> Kasnija apokrifna evanđelja poput "Pseudo Mateja" također sadržavaju ovu priču, kazujući da je štap čudesno procvao.

> "Dječje evanđelje" također opisuje rođenje Isusa dok je sveti Josip bio na svom putu u Betlehem sa Marijom. Kazuje nam da je sveti Patrijarh tražio porodilju koja je potvrdila nevinost naše Gospe nakon porođaja.

> Na sličan način, druga apokrifna evanđelja poput "Rođenja Marijinog" pripovijedaju kako se naša Gospa rodila Joakimu i Ani kad su bili već uznapredovali u godinama.

> Djetinjstvo našeg Gospodina i čuda koja je učinio kao dijete, kazuju se u "Pseudoevanđelju po Tomi".

> Smrt svetog Josipa je glavna tema "Povijesti Josipa drvodjelje".

> U kasnijim arapskim apokrifnim evanđeljima djetinjstva čitamo o Tri mudraca i dana su nam njihova imena u etiopskom tekstu.

> Veoma voljen motiv drugih apokrifnih evanđelja, poput "Knjige odmora" ili "Pseudo Melitona", je smrt i Uzdignuće Blažene Djevice Marije, gdje nam se kaže da je umrla okružena apostolima, te kako ju je naš Gospodin uzeo na nebeskim kočijama.

> Sve ove pobožne legende su imale široku cirkulaciju tokom srednjeg vijeka i služila su kao inspiracija mnogim umjetnicima.

Treći tip apokrifnih evanđelja su sadržavali heretičke doktrine.

> Rani crkveni oci su ih citirali ne bi li ih opovrgnuli, i imenovali su ih ili po autoru, poput Markonija, Bazilideja ili Valentina ili prema njihovoj namijenjenoj publici poput Židova ili Egipćana.

> U drugim slučajevima, ti isti rani crkveni Oci su optuživali ove heretike da su razlagali svoje doktrine pod imenima apostola poput Jakova ili Tome.

> Informacije dobivene od crkvenih otaca su potvrđene otkrićem nekih četrdeset "gnostičkih" radova u Nag Hamadiju (Egipat) 1945. Oni uglavnom sadržavaju Isusova tajna otkrivenja, i nemaju bilo kakav tip pouzdanosti. Ona teže da zamišljaju Boga Stvoritelja kao nižeg i nepristupačnoga boga (demijurga) te tvrde da je zadobivanje spasenja, s čovječje strane, moguće uslijed spoznaje božanskih izvora.





Prvi sabor u Niceji bio je Prvi ekumenski Sabor, naime opći s obzirom da su na njemu sudjelovali biskupi iz svih područja nastanjenih kršćanima. To se je dogodilo u vrijeme kada je crkva uživala stabilan mir i uz to posjedovala slobodu okupljanja. Odvijao se od 20. svibanj - 25. srpnja 325. godine. Na njemu su bili biskupi koji su na svojim tijelima imali još ožiljke od nedavnih mučenja jer su ostali vjerni u progonima, a sve se to događalo ne tako davno.

Car Konstantin, koji u to vrijeme još nije bio kršten, olakšavao je sudjelovanje biskupa stavljajući im kod putovanja na raspolaganje carsku poštu i nudeći im gostoprimstvo u Niceji u provinciji Bitiniji, odnosno kraj svoje rezidencije u Nikomediji. U stvari držao je da je vrlo pogodno to okupljane, s obzirom da je ostvarivši pobjedu nad Licinijem 324. godine postigao ujedinjenje carstva, te je želio vidjeti i ujedinjenu crkvu, koja je u to vrijeme bila potresena propovijedanjem Arija koji je negirao istinitost božanstva Isusa Krista. Od godine 318. Arije se suprotstavio svom biskupu, Aleksandru Aleksandrijskom i bio izopćen sa sinode svih egipatskih biskupa. Pobjegao je u Nikomediju, zajedno sa svojim prijateljem biskupom Euzebijem.

Među saborskim ocima sudjelovale su najvažnije crkvene ličnosti tog vremena. Osio biskup iz Kordobe, koje je navodno predsjedavao sjednicama. Aleksandar Aleksandrijski također je nazočio potpomognut u ono vrijeme đakonom Atanazijem. Marcelo iz Ancire, Makarios iz Jeruzalema, Leoncije iz Cezareje u Kapadociji, Eustahije Antiohijski i nekoliko svećenika u ime rimskog biskupa , koji zbog poodmakle dobi nije mogao prisustvovati. Također nisu nedostajali ni prijatelji Arijevi, kao Euzebije iz Cezareje , Euzebije iz Nikomedije i još neki. Bilo je ukupno nekih 300 biskupa na saboru.

Pristaše Arija, koji su raspolagali i s podrškom cara Konstantina , mislili su da kada izlože svoja gledišta, da će sabor prihvatiti njihova gledišta. Međutim, kada je Euzebije iz Nikomedije uzeo rijeć i govorio da Isus Krist nije ništa više nego jedno stvorenje iako vrlo istaknuto i uzvišeno. Te da nije božanske prirode. Velika većina sudionika je uočila odmah da ovaj nauk izdaje vjeru primljenu od apostola. Da bi se izbjegle daljnje ozbiljne nedoumice, saborski Oci odlučiše sastaviti nacrt na bazi krsnog vjerovanja crkve iz Cezareje, simbola vjere, koji odražava sintetički i jasno ispovijest izvorne vjere koju su kršćani primili i prihvatili od samih početaka. U njemu se kaže da je Isus Krist „ iste biti s Ocem, Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, rođen, ne stvoren , homoousios tou Patrou (istobitan s Ocem). Svi saborski Oci, osim dva biskupa ratificirala su ovo vjerovanje, (Nicejski simbol vjere), 19. lipnja 325.

Osim tih temeljnih pitanja vjere u Niceji se odredio datum proslave Uskrsa na prvu nedjelju nakon prvog punog mjeseca u proljeće , slijedeći praksu rimske crkve i mnogih drugih.

Što se tiče najvažnijeg pitanja, arijevske krize, nedugo nakon toga Euzebije iz Nikomedije uspio je uz pomoć Konstantina vratiti se u svoje sjedište, sam car naredio je biskupu Konstantinopola da prizna Ariju pravo na zajedništvo u crkvi. Nakon smrti Aleksandra Atanazije je uspio postati biskupom u Aleksandriji. Bio je jedna od najvećih ličnosti Crkve tijekom četvrtog stoljeća, koji je na visokom intelektualnoj razini branio Nicejsko vjerovanje, ali koji je radi toga bio poslan od cara u progonstvo.

Povjesničar Euzebije Cezarejski, također blizak Arijevim postavkama, pretjeruje u svojim spisima o utjecaju Konstantina na Nicejskom saboru. Ako bi se koristilo samo njegove izvore, moglo bi se činiti da je car uz nekoliko riječi pozdrava na početku sjednice, imao vodeću ulogu u pomirenju protivnika i vraćanju sklada kao i da se nametnuo također u doktrinarnim pitanjima iznad biskupa koji su sudjelovali na saboru. To je iskrivljena verzija stvarnosti.

Na temelju svih raspoloživih izvora može se reći, sa sigurnošću, da je Konstantin podržao održavanje Nicejskog sabora i utjecao da se on održi, pružajući svu moguću podršku. Međutim, istraživanja dokumenata pokazuju da car nije imao utjecaj na formulaciju vjere koja je u Vjerovanju, jer nije bio sposoban dominirati teološkim pitanjima o kojima se tamo razgovaralo. Tim više što prihvaćeni zaključci nisu odgovarali njegovim osobnim sklonostima koji su bili više naklonjeni Ariju, naime da, Isus Krist nije Bog nego uzvišeno stvorenje.

Odakle dolazi nauka o Trojstvu?

Gdje su počeci Trojstva?

Da li u poganstvu, crkvenim koncilima, ili u Bibliji?

Svakako ni jedno, ni drugo, ni treće. Trojstvo nema početka, niti kraja. Trojstvo postoji od vječnosti, i to u onom obliku u kojem Ga i danas poznajemo. Objava nauke o Trojstvu počinje prvim stihovima Biblije. U prva dva stiha vidimo Boga, ali i Duha i Riječ. Počevši od prvih stihova Biblije, istina o Trojstvu se objavljuje sve detaljnije. Ona svoj vrhunac dostiže u Novom Zavjetu. Čini se suprotno mnogim mišljenjima, ali mi nemamo što dodati niti oduzeti od novozavjetne objave Trojstva.

Postavlja se pitanje koliko su ljudi kroz povijest shvatili da je Bog Trojstvo? Ili, kada su počeli jasno shvaćati trojstvenu Božiju prirodu?

Znamo da već Stari Zavjet objavljuje Trojstvo. Vidimo množinu u božanstvu i upoznati smo s Mesijom i Duhom Svetim. Ali, da li su vjernici ovo shvatili? Sa sigurnošću možemo reći da su poznavali istinu o jednom Bogu, a da li su shvatili množinu unutar božanstva? Moguće je da su Židovi imali ideju o božanstvu Mesije (vidi Mt 26:63-66).

Što se tiče konačnog razumijevanja Trojstva, sva literatura upućuje na novozavjetni period. Jasno razumijevanje trojstvene Božije prirode vidljivo je kod novozavjetnih pisaca Biblije. Oni pišu o Ocu, Sinu i Duhu Svetom, njihovom djelovanju, prirodi, osobinama i odnosima. Međutim, problemi nastaju kasnije kod tumačenja ove objave.

Nakon završetka Novog Zavjeta, već u drugom stoljeću, javljaju se neka krivovjerja o Trojstvu. (Suočavanje s prvim krivovjerjima vidimo već i u vrijeme apostola.) Budući da Biblija jasno objavljuje da je Bog jedan, ali također Trojicu naziva Bogom, mnogi pokušavaju ovo nekako logički protumačiti.

Pojavljuje se nauka koja se zove monarhijanizam. Ona se razvija u dva pravca. Prvi se zove dinamički monarhijanizam ili adopcijanizam. Oni koji su zastupali ovu herezu, u Kristu vide čovjeka, koji je rođen od djevice i Duha Svetoga. Njega je na krštenju ispunila božanska snaga (grč. dunamis). Tako je, ustvari, Krist posinjen. Nije izvorni Bog. Dakle, negira Kristovo božanstvo i jednakost Ocu. Čini se da je prvi predstavnik ovog naučavanja bio Teodot iz Bizanta. On je 190. god. došao u Rim propovijedajući svoju nauku. Izopćen je iz crkve zbog svog naučavanja.

Drugi pravac monarhijanizma je modalizam. Prvi zagovornik ovog krivovjerja smatra se da je Noet iz Smirne. On je tumačio da je Bog jedan, ali i da je Krist istovjetan s Ocem, te je iz toga zaključio da je Otac postao čovjek i trpio na križu. Noet je isključen iz crkve. Kasnije je herezu propovijedao Sabelije (po kome se i zove sabelijanizam), početkom trećeg stoljeća. On uči da se Jedan Bog objavljuje nekad kao Otac, nekad kao Sin, a nekad kao Duh Sveti. Nema dakle tri osobe, nego jedna, koja se objavljuje u tri oblika (modusa). Ovo je, dakle, jedan oblik naučavanja o Trojstvu. Uči se da je Bog jedan, a istovremeno prepoznaje da su Otac, Sin i Duh Sveti Bog i to u potpunosti. Pogrešno je to što se ne vidi da su Otac, Sin i Duh sveti tri osobe, a ne jedna.

Modalizam je više bio prihvaćen od strane običnih ljudi, koji su bili svjesni Božije jedinstvenosti, ali i potpunog Kristovog božanstva, dok je dinamički monarhijanizam pristaše nalazio više u intelektualnim krugovima.

Kod pitanja o Kristu (Logosu) vidimo kako se tumačenja kreću ka ekstremnim shvaćanjima. S jedne strane, Krista se stavlja na nivo stvorenja, a s druge strane se u potpunosti izjednačava s Ocem do te mjere da se negira svojstvo osobe.

Značajnu ulogu u diskusijama o Trojstvu ima Origen (rođen 185). Međutim, njegova uloga i nije baš pozitivna. On kao da utire put najvećoj herezi četvrtog stoljeća, arijanizmu. Origen uči o božanstvu Logosa (Krista), i Duha Svetoga, ali ih ne izjednačava po božanstvu. Uči da je Sin po svojoj biti jednak Ocu (homoousios) i da je od iskona, ali je samo Otac ''Bog od sebe'', dok je Logos ''drugotni Bog'', a Duh Sveti još manji od Sina. On, dakle, uči da je Sin Bog, ali ne u potpunosti jednak Ocu, nego nekako manji. Za njega Sin nije podređen Ocu samo u službi, nego u samom biću je inferiorniji. Ovakva hereza se zove subordinacijonizam. Slična krivovjerja se javljaju i prije Origena. Origen je bio jedan od glavnih ličnosti Aleksandrijske teološke škole.

Osim ovih koji su držali krivovjerja, postojali su i oni koji su vjerovali biblijski. Sudeći prema kasnijem razvoju događaja možemo zaključiti da nisu bili u manjini. Ovdje je zanimljivo spomenuti i rasprave koje su se dogodile oko 260. godine. Naime, starješina Dionizije Rimski uputio je pismo Aleksandrijskoj općini, jer je čuo da Dionizije Aleksandrijski piše o Kristu neispravno. U tom pismu podržava Sabelija, ali također piše da je potrebno čvrsto vjerovati u Božiju jedinstvenost kao i u božansko Trojstvo, a kaže i to da je bogohulno govoriti o Kristu kao stvoru ili tvrditi da je bilo vrijeme kad nije postojao ili pak ''njegovo božansko i neizrecivo rađanje'' nazvati stvaranjem. Želio je da Dionizije Aleksandrijski točnije izrazi svoje mišljenje. Dionizije Aleksandrijski piše, da bi se opravdao, i kaže da i on odbacuje odijeljenost Oca, Sina i Duha, ali ostaje pri tome da su to tri ''hipostaze'' (osobe), jer bi inače Trojstva nestalo.[33]

Naravno, ovo sve se događa prije koncila u Carigradu. To je bitno primijetiti jer neki koji pišu protiv Trojstva kažu da je nauka o Trojstvu formulirana (odnosno nastala) tek na koncilu u Carigadu. Sve ovo se dešava davno prije i Nicejskog koncila. Da li je dakle ispravno tvrditi da nauka o Trojstvu nije postojala, ili da je bila nepoznata u prvim stoljećima crkve, prije Nicejskog i Carigradskog koncila? Svakako ne.


Druga teološka škola onog vremena bila je u Antiohiji. Lucijan, koji se smatra osnivačem ove škole, o Kristu je učio subordinacijski. Iz ove škole izlazi Arije koji je u krivovjerju otišao puno dalje. On uči da Krist nije pravi Bog. Od Boga se razlikuje u biti, nije vječan, svemoćan, suveren. Za Arija Krist je stvoreno biće. Možda je na Arijevu nauku imao utjecaja gnosticizam, koji je učio da je tijelo zlo. Tako je bio problem prihvatiti Božije utjelovljenje (ovaj problem vidimo i u Prvoj Ivanovoj poslanici). Tako je Arije Isusa spustio na nivo stvorenja, ali je dozvolio da Ga se naziva Bog.

Uskoro su, na sinodi u Aleksandriji (318. god.), egipatski i libijski starješine izopćili Arija i još nekoliko propovjednika. Time problem nije riješen, jer je Arije nastavio djelovanje. Zbog ozbiljnosti problema koji su nastali, Konstantin saziva Prvi Nicejski sabor 325. god. Ovom saboru je je sudjelovalo oko 300 crkvenih starješina iz cijelog kršćanskog svijeta. Nakon dugih i žestokih rasprava doneseno je i prihvaćeno tzv. nicejsko vjerovanje. Arije i njegove pristaše su izopćeni i prognani. Naređeno je da se njihovi spisi spale. Značajnu ulogu na nicejskom saboru, a i kasnije, imao je đakon Atanazije, koji je kasnije postao starješina.

Međutim, i nakon nicejskog koncila vode se diskusije i polemike. Nicejsko vjerovanje kaže da je Sin istobitan (homoousios) s Ocem. Neki koji su se odvojili od strogog arijevstva (umjereni poluarijevci) žele izraz istobitan promijeniti u sličan (homoiousios).



Godine 381. Teodozije saziva drugi opći, Carigradski koncil. Na njemu se potvrđuje Nicejsko vjerovanje i proširuje kratkim dodacima. To se zove nicejsko ili nicejsko-carigradsko vjerovanje i izgleda ovako:

Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga.I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božijega, rođenog od Oca prije svih vjekova, Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno. Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom. Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan. I uskrsnuo treći dan, po Svetom Pismu. I uzašao na nebo: sjedi s desne Ocu. I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i Njegovu kraljevstvu neće biti kraja.

I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca; koji izlazi od Oca i Sina. Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima.

I u jednu svetu sveopću i apostolsku Crkvu. Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha. I iščekujem uskrsnuće mrtvih. I život budućega vijeka. Amen.



Kroz ovaj kratki pogled u prošlost djelimično smo se upoznali s povijesti nauke o Trojstvu u prvih nekoliko stoljeća. Svrha je da primijetimo da je u crkvi drugog, trećeg i četvrtog stoljeća postojalo razumijevanje biblijske nauke o Trojstvu, i ne samo to, nego se pravovjerje čvrsto branilo. Iako su napadi lažnih nauka bili jaki, pravi vjernici su ustali i jasno izrazili svoje vjerovanje u Sveto Trojstvo. Iako su vjernici jasno izrekli što vjeruju o Trojstvu, time se nisu riješili mnogih krivovjerja koja su postojala, i koja su ostala sve do danas.

Od takovog promotora činjenica, slova zakona i zdrave logike , ovakva paušalna i neutemeljena izjava , iznenađuje.

Što drugo rade nego prenose istinu, odnosno riječ Božiju. Crkva ima svoje poslanje, funkciju i smisao i sve što radi je u svrhu svog poslanja, odnosno promocije i širenja evanđelja, iako se možda ponekad tako ne čini, ali to je samo zato što nisu svi dovoljno zainteresirani i upućeni da shvate ili zato što su svećenici ipak samo ljudi pa kao takvi i oni griješe.

Druga teza ti je ostala nedorečena pa se svašta može pomisliti. Želiš li reći da je manje licemjerno javno obožavati ljudska prava i prava pojedinca, dok istovremeno satireš i pljačkaš pola svijeta ili je manje licemjerno javno se zgražarti nad npr rasizmom ,a u praksi rasizam na svkom koraku ili spašavati prašume, zalagati se za prava mnjina, a rođenog brata ili oca potpuno zanemariti i u slučaju potrebe, je li to manje licemjerno od toga da se ide svake nedilje u crkvu, a čim se izađe psovati i ogovarati susjeda(što se načešće zamjera katolicima)?

Protestanti su manje upućeni jedni na druge, više su okrenuti sebi pa se njihovo licemjerje ne vidi u svakodnevnim ,manje važnim stvarima, ali u situacijama veće važnosti, politika, standard, način života, suživot... tu su itekako usmjereni svom interesu, iako javno promoviraju druge vrijednosti.

Govorio sam o mentalitetu ljudi, ne o geopolitici i ne znam čemu. Recimo, ono što sam baš primijetio kod katoličkih zemalja je da su im propisani standardi visoki, ali se primjenjuju, ajmo reći, fleksibilno. S druge strane, protestantske zemlje ne moraju imati stroga pravila za svaku pizdariju, ali ona koja imaju se zbilja primjenjuju. Da ne govorim o razini profesionalnosti i ozbiljnosti koja postoji, primjerice, u Americi (i gdje Amerika stvarno cijelom svijetu treba biti uzor, primjerice u visokom obrazovanju), manjka preseravanja i robovanja formi, itd.

Što se samosvrhovitosti tiče, tu je teško kvantificirati i odrediti kriterije, tako da i afirmacija i negacija ostaju na subjektivnoj razini. Drugim riječima, ne ulazi mi se u neke široke rasprave o tome. Osim toga, znam da ću tu na forumu biti u debeloj manjini pa mi se ne da natezat.

Ok, senzacionalizam. Službeno je to tako od Drugog vatikanskog koncila, novinari tek sad otkrili
Što se tiče omrznutosti Židova, oni su bili i još jesu Božji izabrani narod. Bog svoje Saveze ne prekida.
Pogledati u kojoj zemlji i u kojem gradu će Isus sići na zemlju i gdje će otpočeti posljednja vremena...
Ali su i narod koji nije prihvatio Vijest. To je bilo prilično razočaravajuće za prve kršćane jer su svi bili Židovi. Tu je korijen amoziteta.

Koliko znam, sva sinoptička evanđelja imaju približno isti stav. Rimljani jesu formalna vlast, ali je na Izabranom narodu da odluči.
I usmjeri svoju povijest, koja je Božanska. Oni su ti koji, prema Bibliji, iniciraju progon, tuže Isusa... Točnije njihova svećenička kasta kako bi spriječili sektaštvo.
Prvi kršćani se tu javljaju kao suvremeni proroci koji upozoravaju Izrael da je zastranio, da ga vode ljudi koji su se udaljili od Boga.
Ivanovo evanđelje je tu malo strože, istina, s onom užasnom rečenicom: Krv tvoja na nas i na djecu našu.
Rim griješi, ali on i nema Uvid, tek ga dobiva s prihvaćanjem Riječi, a to prihvaćanje ga, u određenoj mjeri, iskupljuje.
Također, sva sinoptička evanđelja, osim Lukinog, pisali su Židovi. Sigurno ne s namjerom poticanja antisemitizma, mada je ona grozna rečenica iz Evanđelja po Ivanu poslužila upravo tome. Kršćani druge generacije, koji se identificiraju s Rimom, sigurno ne vide svoju odgovornost za ubojstvo svoga Boga.

Bez sumnje, odnos prema Židovima nakon Drugog vatikanskog koncila korak je u pravom smjeru.

Zašto se ograničiti na jadnu malu wiki, kad KC ima o tom golem tekst s imprimaturom:
http://www.ks.hr/knjizara.php?id=1357

Knjiga na hrvatskom ima skoro 900 stranica velikog formata- na engleskom možda manje jer su engleske riječi kraće.
Sjedi, knjigu u ruke i uživaj

http://www.amazon.com/Introduction-Test ... 793&sr=1-3

A, jesu. Većina je gnostičkih tekstova loša literatura, a usto su i nesuvisli.
Ova 4, a napose sinoptičari bar imaju glavu i rep, dok su gnostički spisi ludorija
bez kraja i konca.

On u čem su originalni, to je profil tih spisa- evanđelja, rasprava, poslanica,..
To je nekakav fantasy onoga doba, daleko radikalniji od Tolkiena.