Put za Dayton (1): Izvještaji američkih diplomata i pregovarača o završnici rata i pripremi Dejtonskog mirovnog sporazuma

Bolje da Bihać spase Hrvati, nego da ga zauzmu Srbi

State Department je skinuo oznaku tajnosti sa više od hiljadu stranica diplomatskih izvještaja o pripremama Dejtonskog mirovnog sporazuma. Redakcija Dana, u saradnji sa Intelwire.com Johna Bergera, objavljuje najvažnije dijelove izvještaja američkih diplomata u regiji i ključnih američkih pregovarača u Kontakt-grupi i Daytonu o najdramatičnijim i najtežim epizodama završnice ratova na području Hrvatske i BiH. Kako je predsjednik Tuđman, za večerom sa predsjednikom Turske Demirelom i ambasadorom SAD-a u Zagrebu Galbraithom još 21. jula 1995. najavio hrvatsku vojnu operaciju za spas Bihaća i kako je Galbraith zatražio od Washingtona “zeleno svjetlo” za Oluju



Izvještaj je, s razlogom, označen tajnom: “Hrvatski ministar odbrane Šušak mi je rekao prošle noći (21. jula) da je predsjednik Tuđman odlučio da spriječi pad sigurnosne zone Bihać direktnom vojnom intervencijom” – napisao je državnom sekretaru SAD-a Warrenu Christopheru američki ambasador u Zagrebu Peter Galbraith 22. jula 1995. godine. “Na poziv u posljednjem trenutku, odletio sam helikopterom sa Šuškom i ministrom vanjskih poslova Granićem na Brione kako bih se pridružio maloj večeri sa turskim predsjednikom Demirelom. Tokom večere, Tuđman je rekao Demirelu da je Bihać, kao i Knin, bio glavni grad Hrvatske i ’šalio’ se o oslobađanju hrvatskih glavnih gradova. Kasnije je Tuđman navijestio da bi akcija mogla da počne u narednim sedmicama.”

Dvije opcije

U Galbraithovom izvještaju koji nikada ranije nije objavljen, navodi se da je poslije večere sa Tuđmanom i Demirelom, Šušak rekao Galbraithu da je donesena odluka da se ide na direktnu vojnu intervenciju kroz Krajinu kako bi se spasio Bihać: “Šušak je rekao da Peti korpus Armije BiH procjenjuje da se može suprotstavljati napadima još samo tri dana. Nije bilo letova sa isporukama municije otkako je u maju oboren helikopter u kome je bio pokojni ministar vanjskih poslova BiH Ljubijankić, što je imalo za posljedicu da branitelji Bihaća imaju samo 30 metaka po borcu. Koristeći ruskog pilota, hrvatska vojska će pokušati noćni let 21. jula.”

Sa Galbraithovog izvještaja o večeri na Brionima i posljedicama najave hrvatske vojne operacije Oluja, State Department je skinuo oznaku povjerljivosti u paketu sa više od 1.000 stranica diplomatskih izvještaja o pripremi Dejtonskog mirovnog sporazuma od proljeća do jeseni 1995. godine. Oznaka povjerljivosti je skinuta na zahtjev američkog novinara Johna Bergera (Intelwire.com). Redakcija Dana, u saradnji sa Intelwire.com, objavit će u narednim brojevima najvažnije dijelove izvještaja američkih diplomata i pregovarača o najdramatičnijim i najtežim epizodama završnice ratova u Hrvatskoj i BiH i pregovora sa međunarodnim zvaničnicima i lokalnim akterima u pripremi Dejtonskog mirovnog sporazuma.

U svom komentaru, ambasador Galbraith opisuje Tuđmana kao čovjeka koji se opustio nakon što je donio tešku odluku. Iako nije bio siguran da će hrvatska akcija odmah uslijediti, Galbraith kaže da Hrvatska ne može tolerirati pad Bihaća i da bi bilo kakvo pogoršanje situacije dovelo do vojne akcije. U svom prijedlogu Washingtonu, Galbraith opisuje “dva moguća odgovora na hrvatsku vojnu akciju”:

“Ne raditi ništa: pad Bihaća će stvoriti 160.000 novih izbjeglica i dalje razoriti kredibilitet napora UN-a. Ako međunarodna zajednica, ne može da spasi Bihać, zar ne bi bilo bolje da ga Hrvati spasu, nego da ga Srbi zauzmu?

Ni obećanja, ni sankcije

Obećati Hrvatima da ako oni budu suzdržani, SAD će se suprotstaviti svakom daljnjem ublažavanju sankcija Srbiji, dok ne prizna Hrvatsku. Mogli smo da odgodimo sličnu hrvatsku odluku 13. novembra prošle godine, uvjeravajući Tuđmana da ćemo iskoristi sva sredstva, uključujući održavanje sankcija Srbiji, da dođemo do mirnog rješenja situacije u Krajini. Sa našim rezultatima sa Miloševićem, nemamo bilo šta da ponudimo Hrvatskoj za miran povratak njenog teritorija. Otuda hrvatska odluka da povrati Krajinu vojnim putem. Pad Bihaća bi takvu akciju otežao, pa srpski napadi samo ubrzavaju hrvatske planove.”

“Treća opcija – prijetnja Hrvatskoj sankcijama – neće biti djelotvorna”, procjenjuje Galbraith, “jer Vlada Hrvatske vidi da međunarodna zajednica i dalje razmatra nagrađivanje MIloševića, i pored dokaza o njegovoj umiješanosti sa bosanskim Srbima u zauzimanje sigurnosnih zona UN-a. Stoga Vijeće sigurnosti neće nametnuti Hrvatskoj ozbiljne sankcije zbog spašavanja sigurnosne zone. Galbraith naglašava da UN nisu uspjele da spriječe napade na sigurnosnu zonu Bihać sa područja Krajine zbog čega se Hrvatska može pravno pozvati i na svoje međunarodne obaveze da spriječi takav napad sa svoje teritorije. Sve druge bilateralne sankcije ne bi imale veći značaj u poređenju sa hrvatskim vitalnim nacionalnim interesom”, zaključuje Galbraith.

Redakcija Dana je zatražila komentar ovog Galbraithovog izvještaja od dr. Miroslava Tuđmana, koji je kao ravnatelj Hrvatske izvještajne službe sudjelovao u ovim događajima i dr. Davora Marijana, povjesničara koji sistematski istražuje događaje iz ratova devedesetih od Vukovara do Oluje. Tuđmanovo i Marijanovo tumačenje dokumenta pokazuje hrvatske reakcije, ali i otkriva kako su vlasti Republike BiH i grada Bihaća tražile hrvatsku vojnu pomoć, u vrijeme krize u BiH, nastale poslije pada Srebrenice: “Situacija u Republici BiH zbog okupacije Srebrenice je vrlo teška. Sada je kriza sa Žepom. Strahujemo da može doći do masakra. U takvoj situaciji predlažem da najvažnija, ako ne i jedina, točka naših razgovora budu pitanja vojnog saveza RH i RBiH radi zajedničke borbe protiv srpskog agresora. Jedino iz tog razloga mogao bih, u ovim izuzetno teškim uvjetima, napuštati zemlju”, poručio je Izetbegović Tuđmanu 18. jula. Predsjednici Tuđman i Izetbegović su razmjenjivali poruke preko ambasade BiH u Zagrebu. Galbraithov izvještaj potvrđuje da su SAD i Turska znale sedmicama unaprijed za hrvatsku odluku da, na pozive iz Sarajeva i Bihaća, direktnom vojnom intervencijom spriječi pad Bihaća. Uslijedio je Splitski dogovor o vojnom savezništvu Hrvatske vojske, HVO-a i Armije BiH koji je doveo do vojnog i političkog preokreta u završnici ratova na području Hrvatske i BiH.

Prof. dr. Miroslav Tuđman

Dokaz šta je ko radio

Izvješće veleposlanika SAD-a Petera Galbraitha State Deparmentu od 22. srpnja 1995. samo je još jedan dokaz o razjedinjenosti, nespremnosti i neodlučnosti međunarodne zajednice da poduzme zajedničku akciju protiv ofanzive srpskih snaga u srpnju 1995. na UN zaštićena područja Srebrenicu, Žepu, Goražde i Bihać. Međunarodnoj zajednici bilo je već tada vrlo dobro poznato da je nakon pada Srebrenice 11. srpnja 1995. uslijedila genocidna odmazda nad civilnim stanovništvom. Istodobno je situacija u Žepi bila vrlo kritična, te je u strahu od novog masakra predsjednik Izetbegović uputio poziv da se omogući iseljavanje pučanstva iz Žepe. To znači da Armija BiH nije imala snage i mogućnosti obrane Žepe, već se orijentirala na obranu Goražda.

Načelnik općine Bihaća 21. srpnja 1995. upućuje apel predsjedniku RH i predsjedniku Sabora RH “da se spasi ovaj herojski grad i njegovo napaćeno stanovništvo”. “Sudbina 180.000 stanovnika… je neizvjesna. Bolnici nedostaju lijekovi, bolesnici primaju samo jedan obrok dnevno, a već ’smo imali i prve slučajeve umiranja od gladi’.”

U takvim okolnostima predsjednik Tuđman donio je odluku da se vojno intervenira kako bi se spasila UN zaštićena zona Bihać. Preduvjet za tu intervenciju bilo je potpisivanje sporazuma između RH i BiH. Predsjednik Izetbegović predlaže (18. srpnja 1995.) razgovor o pitanju “vojnog saveza Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine radi zajedničke borbe protiv srpskog agresora”. Prijedlog je prihvaćen istoga dana ali s porukom da je potrebno “postići i politički sporazum o oživotvorenju vašingtonskih dogovora te ponuditi zajednički prijedlog svjetskim čimbenicima za razrješenje krize u Bosni i Hercegovini i okupiranih područja Republike Hrvatske”. Narednog dana predsjednik Tuđman primio je na Brijunima veleposlanika BiH Kasima Trnku gdje su dogovoreni detalji oko sastanka u Splitu 22. srpnja 1995. na kojem je potpisana Deklaracija o oživotvorenju sporazuma iz Washingtona i zajedničkoj obrani od srpske agresije.

Galbraith je upozoren da se Bihaćka enklava može braniti tek još nekoliko dana. Ne brine ga sudbina tih ljudi koliko ga brine to da bi novih 160.000 izbjeglica bila pljuska vjerodostojnosti naporima UN-a.

Galbraith izvješćuje da osobno “nije potpuno uvjeren” da će Hrvatska odmah vojno pomoći Bihaću, iako je svjestan što bi za Hrvatsku značio pad Bihaća. Unatoč svojoj sumnji točno nabraja dvije, odnosno tri, opcije koje SAD, odnosno međunarodna zajednica mogu poduzeti kao reakciju na hrvatsku vojnu intervenciju.

Prva je opcija – ne poduzeti ništa. Kako međunarodna zajednica nije spremna intervenirati da spasi Bihać, “bolje je da ga spase Hrvati nego da ga osvoje Srbi”.

Druga je opcija – obećati da će SAD vršiti pritisak na Srbiju kako bi priznala Hrvatsku. Sam je svjestan da SAD ne može ništa obećati Hrvatskoj da ona mirnim putem povrati svoj okupirani teritorij.

Treća je opcija i za Galbraitha nerealna: prijetiti Hrvatskoj sankcijama ako se upusti u spašavanje UN zaštićenih zona, kada međunarodna zajednica istovremeno razmatra “nagrade” Miloševiću ako – bez obzira na genocid u Srebrenici – odustane od potpore bh Srbima za napade na UN zaštićena područja.

Nije slučajno predsjednik Tuđman pozvao Galbraitha na večeru s turskim predsjednikom Demirelom, da ga informira o hrvatskoj vojnoj intervenciji radi spašavanja Bihaća. On je bio svjestan da će Hrvatska biti izložena međunarodnim pritiscima i osudi u oba slučaja: i ako poduzme vojnu operaciju i ako ne poduzme ništa za spas Bihaća. Zbog nejedinstva i oprečnih interesa međunarodnih čimbenika. Zato mu je bila potrebna potpora Turske, koja je članica NATO-a, ali i dobar prijatelj i Hrvatske i BiH. Dobio je od Demirela obećanje i za vojnu i za političku potporu. Zato je bilo potrebno da i Galbraith i Demirel budu upoznati s poduzetim koracima.

Splitski sporazum, potpisan narednog dana, trebao je potvrditi i vojni i politički dogovor RH i BiH radi zajedničkog vojnog nastupa protiv agresora i političkog prema međunarodnim čimbenicima. Galbraith sam piše da Hrvatska ima “obvezu i prema međunarodnom pravu da spriječi napade sa svojeg teritorija na teritorij susjedne BiH države”. Unatoč tome već drugog dana Oluje međunarodna zajednica je nametnula sankcije Hrvatskoj, odnosno EU je suspendirala sve pregovore s Hrvatskom – otpalo je potpisivanje Sporazuma o suradnji i Phare program.

Galbraithovo izvješće od 22. srpnja 1995. samo je još jedan u nizu dokaza da se na tlu RH i BiH vodio jedan rat protiv samostalnosti i teritorijalne cjelovitosti i RH i BiH; da međunarodna zajednica nije poduzela odlučne korake da odgovori na 8.000 likvidiranih civila u Srebrenici; da je hrvatska službena politika činila sve da dobije potporu međunarodne zajednice kako bi se spriječili napadi na UN zaštićena područja u BiH, i primorali pobunjeni Srbi na mirnu reintegraciju hrvatskih okupiranih teritorija.

Splitski sporazum bio je konačni pristanak Izetbegovića na vojni sporazum s RH, pa su vojne operacije Ljeto ’95 i Oluja bile jedini konkretni odgovor na srpske napade na UN zaštićena područja. Vojno-redarstvena operacija Oluja oslobodila je 10.400 četvornih kilometara hrvatskog okupiranog teritorija, ali je spasila i 180.000 ljudi u bihaćkoj enklavi od progona i masakra. Takvo rješenje očito nije bilo u interesu određenih međunarodnih čimbenika, pa su već drugog dana Oluje počele optužbe na račun Republike Hrvatske. Hrvatski generali u Haagu i danas plaćaju cijenu tog razmimoilaženja i različitih interesa međunarodnih čimbenika. Optužbama u Haagu prikriva se su-odgovornost međunarodnih čimbenika, u najmanju ruku, za ne-činjenje kako to svjedoči i Peter Galbraithovo izvješće State Departmentu.

Davor Marijan

Novina bez novosti

“Dokument jest novina, no u njemu suštinski nema ništa novo. Da su SAD bile u tijeku s hrvatskim vojnim namjerama otprije je poznato. O tome su neki svjedoci (npr. ministar Mate Granić i general Krešimir Ćosić) detaljno govorili. To ne znači da dokument nije nezanimljiv. Zanimljiv je iz dva razloga. Prvi, jer ponovno pokazuje koliko je Hrvatska bila zainteresirana i poduzetna da se Bihaćki džep održi jer se radilo o strategijskom pitanju za njenu budućnost, što bošnjačka publicistika (uglavnom vojna) sustavno minorizira. Drugi razlog iz kojeg je izvješće zanimljivo jest zbog njegovog potpisnika, veleposlanika Petera Galbraitha. Za njega je dio sudionika s hrvatske strane naznačio da se radi o nedoraslom diplomatu, što on nesumnjivo i jest bio. Nakon masakra u Srebrenici, njegovo zdvajanje je li bolje da Bihać zauzmu Srbi, ili ga spase Hrvati ne pokazuje toliko nerazumijevanje problematike prostora na koji je delegiran, već beskrajno povrijeđenu taštinu. Galbraithu je bilo jasno da pokretanje HV-a prema Bihaću znači i kraj njegove opsesije da bude upamćen kao diplomat koji je riješio ’srpski problem’ u Hrvatskoj, planom Z-4 na hrvatsku štetu. Poznato je i da je dan uoči Oluje pokušao Tuđmana odgovoriti od pokretanja operacije”, izjavio je za Dane vojni povjesničar Davor Marijan, autor knjige Oluja.

Među izvještajima koji su sada objavljeni, izdvaja se Galbraithova depeša od 4. augusta o tome kako je 3. augusta obaviješten o početku operacije Oluja. Galbraith izražava žaljenje što se “Vlada Hrvatske nije suzdržala još par dana kako bi vrednovala namjere krajinskih Srba” prema sporazumu: “Rekao je da ne razumije zašto Vlada Hrvatske nije mogla da sačeka još kratak period vremena kako bi pokušala da izbjegne ovaj konflikt”.

Prema dokumentima koji su sada dostupni, Galbraith je u svojoj depeši državnom sekretaru SAD-a od 11. septembra 1995. godine tražio da sekretar Christopher 12. septembra 1995. godine, tokom susreta sa ministrom vanjskih poslova Granićem, zatražio da se postavi pitanje zaštite ljudskih prava i imovina Srba u Krajini. Galbraith je tražio da se hrvatskom ministru jasno kaže da će neuspjeh da poštuju prava Srba u Krajini predstavljati trajnu prepreku priključenju Hrvatske Zapadu i zapadnim ekonomskim i političkim institucijama, te reintegraciji istočne Slavonije. U svom obraćanju novinarima 12. septembra, poslije susreta sa Granićem, Christopher je naglasio značaj poštovanja prava Srba u istočnoj Slavoniji.

Nema "da Bihać spase Bošnjaci" ?

Kome ono danas muslimani u nogometnom savezu pucaju oštre kazne za pokazivanje lika Ante Gotovine na nogometnim utakmicama ? Podsjetite me.

Galbraith je bio uistinu tašti amater za kojim ne žalim, a Amerima ove pogriješke ne služe na čast, mada ih poštujem kao narod.

kad gledam stanje danas, sve više mi se čini da smo napravili strateškiu grešku, možda bi bilo bolje da smo pustili da bihać isklrvari, pa onda udarili srbe, oni bi bili malo iscrpljeniji, pijani od slavlja, pružili bi još slabiji otpor(koji i ovako nije bio nešto naručito za naše snage), a bošnjaci?????pa zar nakon ovakvih ponašanja prema svojim spasiteljima, netko može tvrditi da su zaslužili nešto bolje...

U nekom novom eventualnom sukobu na Balkanu, a kojeg jedino mogu izazvati muslimanske zajednice na Balkanu, Srbija i Hrvatska neće biti na suprotnim stranama, po prvi put u povijesti nemaju otvorenih pitanja a zajedničkih interesa svake godine sve više.

Sarajevo trenutno ima iznimno loše i zagađene odnose sa svima u regiji. Odnosi Zagreba i Mostara nikad bolji u zadnjih 10 godina.

Da se srbima pustilo da osvoje Bihac sigurno bi napravili još vece sranje nego u Srebrenici i tad bi mi imali odriješene ruke te nas sigurno ne bi zaustavljali ispred Banja Luke, ali je opet pitanje da li bi mi došli do Banja Luke u tom slucaju jer bi sve srpske snage bile usmjerene na nas (ovako je 5 korpus barem dio snaga zadržao uz sebe) a i padom Bihaca krajina bi dobila zaleđe te bi ju bilo daleko teže osloboditi...

Ne volim muslimane, ali tada smo jednostavno bili potrebni jedni drugima i zato je nemoguce gledati na te događaje i uspoređivati ih sa današnom situacijom. Jednostavno porazom jedne strane i druga bi došla u jako nezavidan položaj i zbog toga smo morali (a i opet cemo jednog dana morati) surađivati bez obzira da li se volimo ili mrzimo...

Muslimani su sad bahati jer ih nitko ne ugrožava, ali sacekaj malo da srbi opet pocnu zveckati oružjem pa ces vidjeti kako ce naše cvijece opet postati pitomo i umiljato, a onda cemo ih mi opet pomagati jer bez obzira kakvi god oni bili i kakav god stav mi imali prema njima bolje je da su tu i da stoje kao brana po kojoj ce srbi udarati a mi naoružavati i pomagati da ne padne nego da oni odu u propast pa da moraju naši ljudi ginuti...

Davor Marijan

Novina bez novosti

“Dokument jest novina, no u njemu suštinski nema ništa novo. Da su SAD bile u tijeku s hrvatskim vojnim namjerama otprije je poznato. O tome su neki svjedoci (npr. ministar Mate Granić i general Krešimir Ćosić) detaljno govorili. To ne znači da dokument nije nezanimljiv. Zanimljiv je iz dva razloga. Prvi, jer ponovno pokazuje koliko je Hrvatska bila zainteresirana i poduzetna da se Bihaćki džep održi jer se radilo o strategijskom pitanju za njenu budućnost, što bošnjačka publicistika (uglavnom vojna) sustavno minorizira. Drugi razlog iz kojeg je izvješće zanimljivo jest zbog njegovog potpisnika, veleposlanika Petera Galbraitha. Za njega je dio sudionika s hrvatske strane naznačio da se radi o nedoraslom diplomatu, što on nesumnjivo i jest bio. Nakon masakra u Srebrenici, njegovo zdvajanje je li bolje da Bihać zauzmu Srbi, ili ga spase Hrvati ne pokazuje toliko nerazumijevanje problematike prostora na koji je delegiran, već beskrajno povrijeđenu taštinu. Galbraithu je bilo jasno da pokretanje HV-a prema Bihaću znači i kraj njegove opsesije da bude upamćen kao diplomat koji je riješio ’srpski problem’ u Hrvatskoj

U nekom novom eventualnom sukobu na Balkanu, a kojeg jedino mogu izazvati muslimanske zajednice na Balkanu, Srbija i Hrvatska neće biti na suprotnim stranama, po prvi put u povijesti nemaju otvorenih pitanja a zajedničkih interesa svake godine sve više.

Sarajevo trenutno ima iznimno loše i zagađene odnose sa svima u regiji. Odnosi Zagreba i Mostara nikad bolji u zadnjih 10 godina.


Samo su dva moguća ratna sukoba u budućnosti u Europi.
Također, samo su dva muslimanska naroda u Europi, dok su ostali narodi civilizacijski kršćani.
Zanimljivo je, da se obje točke sukoba, vežu za muslimane.

Od 40 europskih naroda i etničkih grupa, dvije muslimanske i dva potencijalna rata. Makedonija i BiH. Slučajnost? A ako nije slučajnost ide pitanje: što je razlog?

Dodatno pitanje je, zašto Flamanci u Belgiji ne prijete uništenjem Valoncima, kao što rade Muslimani u BiH kršćanima?
Zašto Španjolci nemaju frustrirane i ratoborne medije, kao što su sarajevski?
A radi se o mini narodu od miljon i po pripadnika.

Šta je zanimljivo tu? Argumenti za ratove u Evropi su nikakvi jer ta Evropa djeluje pod jednom vojnom i drugom ekonomskom zastavom, time se mogućnost sukoba smanjuje a nakon 2 svjetskog rata Njemačka koja je bila najveći problemEvope za buduće sukobe je neutralizovana. Evropa je bila narednih 50 godina okrenuta protiv komunizma.

A inače nisu ni oni pacifisti neki, ratuju po cijelom svijetu kad zatreba nešto, vode nepravedne ratove i rade zločine kao i drugi, pa i više, samo se ne vole igrati u svom dvorištu.

Ti dobro znaš da su ratovi na Balkanu vođeni radi nekih drugih razloga a ne radi muslimana i ako ih opet bude opet će se voditi radi nekih drugih stvari a ne zato jer je neko musliman ili šta.

Dodatno pitanje-kako muslimanki prijete kršćanima?

Bihać je vezan za Hrvatsku i tamo ljudi vole Hrvatsku. Tamo nije bilo sukoba ABIH i HVO-a.

Put za Dayton (2): Izvještaji američkih diplomata i pregovarača o završnici rata i pripremi Dejtonskog mirovnog sporazuma

Bildtove poruke u Washington i dalje tajne

State Department je skinuo oznaku tajnosti sa više od hiljadu stranica diplomatskih izvještaja o pripremama Dejtonskog mirovnog sporazuma. Redakcija Dana, u saradnji sa Intelwire.com Johna Bergera, objavljuje najvažnije dijelove izvještaja američkih diplomata u regiji i ključnih američkih pregovarača u Kontakt-grupi i Daytonu o najdramatičnijim i najtežim epizodama završnice ratova na području Hrvatske i BiH. U ovom pregledu prenosimo kako je i zašto poginuli ambasador Frasure početkom juna 1995. najavio mogući napad na Srebrenicu; ko je sve i o čemu razgovarao u “sigurnoj sobi” Američke ambasade u Beogradu 15. jula 1995. godine i o čemu je iz Beograda ministre vanjskih poslova članica Kontakt grupe izvještavao Carl Bildt

Robert C. Frasure, specijalni predstavnik predsjednika SAD-a za Bosnu i Hercegovinu, koji je poginuo sa još dvojicom američkih diplomata na igmanskom putu prema Sarajevu 22. augusta 1995. godine, upozorio je još početkom juna 1995. godine da strahuje od mogućeg napada na Srebrenicu. “Nažalost, jasno je da su događaji u toku protekle dvije sedmice – zračni udari, taoci, obaranje F-16 itd. – preokrenuli bosanski kaledioskop na negativan način za naše interese. Mislim da trebamo da priznamo sami sebi da su ’robusne’ opcije potrošene, i ostat će neupotrebljive sve dok mi i naši saveznici ne budemo spremni na dramatičnu eskalaciju na način za koji mislim da je politički neodrživ. I strahujem da će čak i na ograničene napore sa osnaženim UNPROFOR-om, za početak možda u Sarajevu, biti odgovoreno napadima na drugim mjestima; na primjer na Srebrenicu, ali i uzimanjem novih talaca”, upozorio je ambasador Frasure u svojoj depeši, koju je uputio iz beogradske ambasade SAD-a 5. juna 1995. godine.

Pregovori u ćorsokaku

Pad Srebrenice 11. jula 1995. godine doveo je do dramatične promjene međunarodne politike prema Srbiji, BiH i Hrvatskoj. O takvoj promjeni svjedoči pregled izvještaja američkih diplomata i pregovarača od marta do novembra sa kojih je State Department sada skinuo oznaku povjerljivosti. U trenutku kada je Frasure pisao svoju depešu iz Beograda, višemjesečni pregovori sa Miloševićem o međusobnom priznavanju BiH i Srbije, uz olakšanje sankcija Beogradu, zapali su u ćorsokak. Milošević je tražio sve više i više ustupaka: “Suočavamo se sa neugodnim izborom: ili ćemo se povući iz ovih razgovora, uz rizik da Rusi, Britanci ili Francuzi preuzmu inicijativu – ili ćemo se složiti da balkanskom političkom ubici platimo cijenu koju on sada traži za svoje obećanje da će riješiti naš bosanski problem”, napisao je Frasure, opisujući ponašanje Karadžića na Palama i Miloševića u Beogradu kao “igru dobrih i loših Srba” koja ima za cilj da paralizira UN i NATO; osigura da nema vojne intervencije protiv Karadžića i da Milošević pri tome izgleda razumno.

Poslije pada Srebrenice, Vlada SAD-a je 12. jula uputila demarš Miloševiću, koji je odgovorio pitanjem zašto krive njega: “Razgovarao sam sa Miloševićem jedan sat tokom 12. jula kako bih mu uručio demarš. Jasno povrijeđen zbog onoga što mu je rečeno, Milošević je pitao: ’Zašto krivite mene?’ Tvrdio je da je bio iznenađen brzim padom Srebrenice i da nije mogao da kontaktira Mladića od jučer ujutro. Dodao je da je ipak primio poruku da niko od osoblja UN-a nije povrijeđen niti zatočen i da je akcija Vojske RS-a bila neophodna zbog ’muslimanske ofanzive’ iz Srebrenice koja je uništila dva srpska sela. Rekao je da ne zna da li će VRS krenuti na druge sigurnosne zone, ali je dodao da bi pomoglo kada bi UNPROFOR garantirao demilitarizaciju ovih područja. Pod pritiskom, Milošević je dodao da će pokušati da ubijedi Mladića da obnovi UN-ovu vlast u Srebrenici sada kada je prijetnja od ’daljnjih ofanziva’ eliminirana”, pisalo je u depeši koju je 12. jula 1995. godine uputio Rudolph Perina, šef američke ambasade u Beogradu u Washington o demaršu Miloševiću povodom pada Srebrenice. U toku razgovora sa Miloševićem, Perina mu je rekao da će njegovi odgovori da nema utjecaja na događaje u Srebrenici i BiH, dovesti u dilemu diplomate u Washingtonu: “Carl Bildt pregovara sa njim na pretpostavci međunarodne zajednice da on može da doprinese mirovnom procesu. Odgovori koji dobivam čini se da pokazuju da on nema utjecaja na bosanske Srbe. Logično je pitanje koje su mnogi postavili zašto se dogovarati sa Miloševićem kada on nema utjecaja?”, napisao je Perina prenoseći Miloševićev odgovor da će on pokušati da utječe na Mladića, kada ga najkasnije do petka bude vidio u Beogradu, zbog novog kruga razgovora sa Carlom Bildtom, izaslanikom UN-a.

Poruke iz Beograda

Iz američke ambasade je 15. jula 1995. godine upućena poruka američkom državnom sekretaru od Carla Bildta. Ovu poruku je on uputio i svim ostalim ministrima vanjskih poslova zemalja-članica Kontakt-grupe te Španije. U ovoj poruci Bildt izvještava o progresu tokom razgovora sa Miloševićem do jutarnjih sati 15. jula. Bildt je okupio u Beogradu Stoltenberga, Akashija i Ruperta Smitha zbog koordinacijskog sastanka. Prvi takav koordinacijski sastanak je održan u jutarnjim satima 15. jula u “sigurnoj konferencijskoj sobi” Američke ambasade u Beogradu. Razgovori sa Miloševićem su nastavljeni u toku 15. jula. Bildt je, prema izvještaju američke ambasade, namjeravao da ostane i nastavi razgovore sve do nedjelje. “Bildt nam je rekao privatno da je on razgovarao sa ministrom vanjskih poslova BiH Šaćirbegovićem kako bi ga informirao o pregovorima sa Miloševićem”, kaže se u depeši. Ova depeša je do sada ključni dokaz da su, u trenutku kada su već počela masovna pogubljenja Srebreničana, sve ključne zainteresirane vlade, uključujući vlade država-članica Kontakt grupe, Vladu Republike BiH, Vladu SR Jugoslavije i Vojska RS-a bile u međusobnom kontaktu, ali nisu poduzele ništa kako bi spriječile ova masovna ubistva. Od Mladića je na ovim sastancima u Beogradu zatraženo da dopusti ulazak timova Međunarodnog komiteta Crvenog križa koji će popisati ratne zarobljenike. Milošević je to izdiktirao generalu VRS-a Ratku Mladiću koji je to upisao u svoj dnevnik. Jedina sačuvana bilješka o Srebrenici iz Mladićevog ratnog dnevnika potiče upravo sa ovog sastanka sa međunarodnim pregovaračima. Mladić je u svom dnevniku taj dogovor opisao kao “Sporazum iz Dobanovaca”, postignut u subotu, 15. jula 1995. godine.

U jednoj od verzija prijevoda Mladićevih dnevničkih bilješki, koje je objavio Der Speigel 2011. godine, navodi se da je Mladić poslije sastanka od 14. jula 1995. godine napisao da “Bildt ima informacije da su u Bratuncu (u blizini Srebrenice) zarobljeni brojni Muslimani. Rekao je da se nešto mora uraditi preko vikenda ili će biti problema. Ljudi moraju biti oslobođeni. Bildt je zahtijevao da oslobodimo i 48 holandskih vojnika koji su sa nama.” Dan kasnije, Mladić je, prema tvrdnjama Spiegela, napisao da mu je britanski general Smith rekao da ima informacije o ubistvima i silovanjima poslije zauzimanja Srebrenice. U verziji Mladićevog dnevnika, koju je novinar Dana imao na uvid, nije bilo ove bilješke. U verziji dnevničke bilješke koja se navodi kao dokaz prezentiran tokom suđenja u Haagu, navodi se u prijevodu Mladićev zapis da je Bildt rekao da se mora nešto postići preko vikenda ili ćemo zapasti u probleme, te da treba osloboditi mladiće iz Srebrenice koji su odvedeni u Bratunac. Carl Bildt je, također, opisao sastanke u Beogradu u svojoj knjizi Misija mir. Upravo na ovo Bildtovo svjedočenje da je Mladić bio 14. jula u Dobanovcima kod Begrada pozvao se i Radovan Karadžić tokom ispitivanja jednog zaštićenog svjedoka 28. novembra 2011. godine. Svjedok je tvrdio da je Mladić tog dana bio prisutan tokom ubijanja zarobljenika. Uobičajeno su navođena mjesta Grbavci ili Orahovac kod Zvornika. O ovim tvrdnjama da je Mladić 14. jula bio prisutan na mjestima zatočenja ili ubistava, Michael Dobbs je u svom istraživanju koje je objavila Foreign Policy, također, naveo da nisu potpuno pouzdana i da je potrebno sačekati sa objavljivanjem svih dokaza odbrane i optužbe tokom suđenja Mladiću prije konačnog suda o tome.

Telegrami pod zaštitom

Sporazum u Dobanovcima je, dakle, postignut poslije upućivanja Bildtove poruke za Warrena Cristophera i ostale ministre vanjskih poslova država-članica Kontakt-grupe. Prema Mladićevoj dnevničkoj zabilješci, od njega je traženo da se “obezbedi pristup snagama MKCK do prihvatnih centara za ratne zarobljenike, njihovo evidentiranje i (...) za recipročnu razmenu”. Na sastanku su, prema Mladićevoj bilješci, bili prisutni Stoltenberg, Akaši, Bildt, francuski general Bertrand de la Presle, general Rupert Smith. Nije sporno da su, dakle, međunarodni zvaničnici imali informacije o zarobljenim Srebreničanima. Ostaje pitanje zašto nije ništa urađeno preko ovog ključnog vikenda srebreničke tragedije. Depeša poslana iz Američke ambasade u subotu 15. jula 1995. sa Bildtovom porukom ministrima vanjskih poslova za sada ne razotkriva ovu misteriju. Većina poruke je izbrisana iz javno dostupne verzije dokumenta, prije nego što je skinuta oznaka povjerljivosti. Razlog za zadržavanje takve povjerljivosti sadržaja depeše jeste u tome što je njen “izvor strana vlada”.

Iz Američke ambasade u Beogradu je istog dana, 15. jula, ali šest sati kasnije, poslana i druga poruka čiji je sadržaj sada djelomično dostupan. U ovoj depeši se opisuje sastanak američkih diplomata sa kompletnim timom UN-a i Međunarodne mirovne konferencije za bivšu Jugoslaviju (ICFY). Prethodno su otpravnik poslova Rudolph Perina i Butler, zamjenik šefa misije beogradske ambasade SAD-a imali sastanak sa Carlom Bildtom i njegovim timom, dok su čekali na Stoltenberga, Akašija i generala Smitha. Na sastanku u sigurnoj konferencijskoj sobi Američke ambasade u Beogradu su bili prisutni Carl Bildt i njegovi saradnici (general De La Presle, general Elliot, David Austin, pukovnik Puga, Bjorn Lyrvall); Stoltenberg i njegovi saradnici (Ramcharan, Kai Eide); Akaši i njegovo osoblje (Armstrong); general Rupert Smith i njegovi saradnici (pukovnik Baxter i major Wood), britanski otpravnik poslova u Beogradu Roberts te američke diplomate Perina i Butler, koji je zapisivao bilješke. Bildt je imao dva razloga za sastanak: da izvijesti o razgovorima sa Miloševićem 14. jula i pripremi se za nove razgovore 15. jula, te uspostavi bolju komunikaciju među međunarodnim članovima bosanskog mirovnog tima. Iz zabilješke o dnevnom redu sastanka saznajemo i o čemu su razgovarali, ali i o čemu nisu. Međunarodni predstavnici tima za mirovne pregovore, američke i britanske diplomate su razgovarali o Bildtovom maratonskom sastanku sa Miloševićem i Mladićem 14. jula; oslobađanju holandskih talaca; Churkinovom miješanju; nedostatku koordinacije između Bildta i Stoltenberga/UN-a; napretku u pregovorima o skidanju sankcija/priznavanju te narednim koracima u Srebrenici, Goraždu, Žepi i Sarajevu. Na kraju depeše se upozorava da su svi učesnici sastanka govorili neformalno i off the record zbog čega se traži potpuna zaštita sadržaja ovog telegrama iz Beograda. Naredne četiri strane ove depeše iz američke ambasade su i dalje nedostupne javnosti.

Narednog dana u nedjelju, 16. jula 1995. godine u 11:17 sati iz američke ambasade u Beogradu je upućena nova poruka Carla Bildta američkom državnom sekretaru u Washington. Ova poruka o rezultatima njegovih sastanaka u Beogradu tokom 15. jula upućena je i svim ostalim ministrima vanjskih poslova članica Kontakt-grupe. U sažetku poruke se, poslije jedne izbrisane rečenice, naglašava da “zaista postoje snažne indikacije da će bosanski Srbi zauzeti i Žepu”. Potom se najavljuje da će Bildt, poslije sastanka sa MiIoševićem 16. jula, napustiti Beograd i da američka ambasada ne očekuje daljnje informacije od njega. Najavljeno je da će se u Bruxellesu, u utorak 18. jula, susresti američki pregovarač Frasure i Bildt, kako bi diskutirali bosanske pregovore o priznavanju. Sav ostali sadržaj poruke, osim potpisa Rudolpha Perine, otpravnika poslova američke ambasade u Beogradu je izbrisan.

U ovom paketu američkih diplomatskih izvještaja, još jedna depeša od 18. augusta 1995. godine, koja govori o Bildtovim pesimističkim očekivanjima prema rješenju krize na Balkanu, i dalje je većim dijelom zaštićena i nedostupna: “Evropski pregovarač Bildt je oslikao pesimističku sliku za Nijemce, poslije svojih nedavnih diskusija na Balkanu”, navodi se na početku izvještaja kojeg je potpisao Redman.

U jednom izvještaju, kojeg su iz američke ambasade u Stockholmu uputili 15. augusta 1995. američkim diplomatima Holbrookeu i Fraiseru, koji su bili uključeni u mirovne pregovore u BiH, iznose se i analiziraju osjetljive informacije iz biografije Carla Bildta, zbog čega je većina ove poruke i dalje nedostupna za javnost.

Za to vrijeme, američke diplomate u Sarajevu su bili zabrinuti čak i za vlastitu sigurnost. Jedan od izvještaja, koje je 23. jula 1995. godine u 12:51 sati, poslao John Menzies, kao tadašnji šef misije u Sarajevu, opisuje alarmantno stanje u Sarajevu i drugim zaštićenim zonama u BiH: “Prije nekoliko minuta, jedan djelatnik ambasade je prošao pored Predsjedništva, gdje je jedna mlada žena ubijena srpskom granatom. Sve više je ubijenih u Bosni. Direktor bosanske bolnice nam je rekao da sada dnevno bude ubijeno 4-5 ljudi u Sarajevu a 12-15 ljudi bude ranjeno. U petak je u Sarajevu bilo 7 ubijenih i 38 ranjenih, uključujući 7 djece. Francuski izvještaj govori da je u prvi tri sedmice jula ranjeno 630 ljudi, što je otprilike broj vojnika u francuskom bataljonu, a ubijeno je 130 ljudi”, napisao je u svom komentaru izvještaja o stanju u BiH John Menzies.

Krajem jula 1995. američki predsjednik Clinton je odlučio “da promjene na terenu i nova odlučnost NATO-saveza predstavljaju temelj za puni diplomatski napor da se okonča rat u BiH”. Depeše sa kojih je sada skinuta oznaka tajnosti, pokazuje kako je bila ogorčena diplomatska borba između predstavnika zemalja-članica NATO-a i UN-a oko promjene načina odobravanja upotrebe zračnih udara radi zaštite sigurnosnih zona, kao što je Goražde. Ta diplomatska borba je bila presudna za NATO akciju. Američke diplomate su vršile pritisak da se ovlaštenje za upotrebu UN-ovog ključa za odobrenje zračnih udara spusti na nivou vojnih komandanata na terenu, te da se u napade ide “bez obzira na mogućnost uzimanja talaca ili druge terorističke akcije”. Takva spremnost na akciju je bila potpuno različita u odnosu na stanje koje je opisao ambasador Frasure u junu 1995. godine, kada je prvi put najavio moguće napade na Srebrenicu. Zaštita neodbranjivih sigurnosnih zona u istočnoj Bosni više nije bila prepreka ni za vojnu intervenciju NATO-a, niti za mirovno rješenje koje će konačno uslijediti u Daytonu.

Put za Dayton (3): Izvještaji američkih diplomata i pregovarača o završnici rata i pripremi Dejtonskog mirovnog sporazuma

Ganićev prijedlog: Tri entiteta sa pravom veta

State Department je skinuo oznaku tajnosti sa više od hiljadu stranica diplomatskih izvještaja o pripremama Dejtonskog mirovnog sporazuma. Redakcija Dana, u saradnji sa Intelwire.com Johna Bergera, objavljuje najvažnije dijelove izvještaja američkih diplomata u regiji i ključnih američkih pregovarača u Kontakt-grupi i Daytonu o najdramatičnijim i najtežim epizodama završnice ratova na području Hrvatske i BiH. U ovom pregledu prenosimo šta su američkim diplomatama o stanju u BiH i SDA govorili član Predsjedništva BiH dr. Ejup Ganić i predsjednik Vlade Republike BiH dr. Haris Silajdžić

Američke diplomate, angažirane u potrazi za mirovnim rješenjem koje bi okončalo rat u BiH, razgovarali su u pripremi mirovnih pregovora u Daytonu sa brojnim političarima iz BiH i regije. Jedan od najdužih razgovora obavila je Swanee Hunt, tada američka ambasadorica u Austriji sa Ejupom Ganićem, “dok se inkognito oporavljao od posljedica teške saobraćajne nesreće u jednoj austrijskoj vojnoj bolnici izvan Beča”. Svrha njene posjete je bila da Ganiću, kao članu Predsjedništva BiH i potpredsjedniku Federacije BiH prenese elemente revidiranog mirovnog rješenja. Posjeta se pretvorila u diskusiju o stanju u regiji, na osnovu koje je ambasadorica stekla dodatni uvid u način mišljenja jednog od vodećih političara u BiH. Ganić je rekao da njemu mirovni prijedlog ne izgleda obećavajuće. Dodao je da Bosna ne može odustati od Goražda, jer bi to bio moralni poraz za državu. Poslije Goražda, mogli bi da uslijede novi srpski zahtjevi, dodao je Ganić. Sjedinjene Države trebaju da nastave pritisak za održavanje BiH kao multietničke, demokratske države sa garancijama sigurnosti.

Ambasadorica Hunt je 15. augusta na 11 stranica poslala izvještaj koji je trebao da pročita samo pokojni ambasador Robert Frasure, koji je 19. augusta 1995. poginuo na igmanskom putu kod Sarajeva. Iz izvještaja je vidljivo da su o odlasku u bolnicu kod Ganića 14. augusta razgovarali Hunt i Frasure, te da je Ganić očekivao da ga Frasure, poslije posjete ambasadorice Hunt, nazove na broj u Austriji. State Department je sada objavio cijeli izvještaj ambasadorice Hunt. Nema podataka u dodatnim izvještajima da li su Frasure i Ganić razgovarali prije saobraćajne nesreće u kojoj je poginuo američki diplomata.

Tri entiteta

Na početku tročasovnog razgovoru, vođenog 14. augusta 1995. godine, Ganić je rekao da je informacije o stanju u BiH dobio od ministra unutrašnjih poslova BiH, koji ga je posjetio u bolnici i ministra vanjskih poslova BiH, s kojim je razgovarao telefonom. Ganić je predvidio ozbiljne probleme. “Rekao je da bi odustajanje od Goražda bilo izuzetno teško, jer se u njemu nalazi oko 60 hiljada ljudi, od kojih su 95 posto muslimani a većina pripadnika Armije BiH dolazi iz istočne Bosne.” Ako bi tražili da odu, to bi bio moralni poraz za Bosnu i još jedan primjer etničkog čišćenja, ovog puta sa Vladom kao učesnikom. “I ako Bosanci odustanu od Goražda, šta će Srbi tražiti sljedeće? Odustajanje od Goražda moglo bi da vodi do novih srpskih zahtjeva, najvjerovatnije Sarajeva. Iako je Banjaluka grad bosanskih Srba, tamo ne vjeruju Karadžiću i on će željeti Sarajevo za svoj glavni grad”, rekao je Ganić. “Ranije su Bosanci imali Srbijance na leđima (čitaj Krajinu). To se promijenilo sa uspjehom u Krajini, koji je Bosni omogućio pristup moru preko Knina. Ideja Velike Srbije je poražena. Srbi su napravili stratešku grešku napadajući Bihać. Sada se Bosanci osjećaju ohrabreni jer imaju više povjerenja u vlastite vojne mogućnosti. (Naglasila sam da ako se ne postigne mir i ako embargo na oružje bude poništen, UNPROFOR će se povući.) Ganić je istakao rizik da ako NATO dođe da otvori puteve kako bi se UNPROFOR izvukao nastupit će “haos”. Tada će biti moguća “intervencija”, NATO udar protiv Srba. (Insistirala sam da je to nerealistično.)”, napisala je ambasadorica Hunt.

Potom je Ganić govorio o odnosima sa Hrvatskom, koje je opisao kao, u osnovi, dobre. “Nekoliko je puta opisao Hrvate kao ’divan narod’, posebno one na obali koji su imali puno kontakata sa evropskim turistima. Napomenuo je da zbog svoje starosti Tuđman neće još dugo vremena biti faktor. Umanjio je značaj čuvene Tuđmanove salvete. Hrvatima ne treba Bosna, jer ne treba da umiruju Srbiju, poslije nedavne pobjede. Slavonija nije ni strateška ni bogata regija, i s njim mogu da se bave kasnije. Hrvati neće napadati uskoro i možda će tražiti rješenje sa Miloševićem. Katolička crkva u BiH je revitalizirana sa novim kardinalom kojeg je postavio Papa, te franjevcima koji su prisutni 700 godina u BiH. Katolička crkva želi da očuva BiH”, naglasio je Ganić, prema ovom izvještaju, nadajući se da Holbrooke neće ići na Pale i pregovarati sa tamošnjim rukovodstvom jer na području koje kontrolišu Karadžić i Mladić, kao proglašeni ratni zločinci, živi samo 500 hiljada Srba od 1,4 miliona Srba koliko je bilo u BiH prije rata. Prijedlog plana nije izgledao obećavajuće za Ganića, koji je predviđao da bi “Milošević mogao biti protiv konfederacije entiteta bosanskih Srba i Srbije jer bi to moglo da vodi ka zahtjevu za konfederaciju bosansko-muslimanskog džepa unutar Srbije sa Bosnom”.

Ganić je uvjerovao ambasadoricu da “SAD treba da vide Bosnu kao test, jer je Vlada BiH legalno izabrana i odgovorna svim građanima a ne bilo kojoj etničkoj grupi. SAD će izgubiti utjecaj u svijetu ako ne podrži demokratsku, multietničku Bosnu. Taj gubitak utjecaja će posebno biti izražen u umjerenim muslimanskim zemljama, uključujući Tursku, strateški važnog člana NATO”. Zalažući se protiv podjele BiH i protiv stvaranja etnički čistih područja, Ganić je tražio da bude garantiran povratak svima. “Bosna bi mogla da bude Federacija sa bosanskim Srbima i drugima, koji djeluju nezavisno na većini pitanja unutar države. Trebala bi da budu tri entiteta, muslimanski, srpski i hrvatski, sva tri jednaka, sa jednim državnim parlamentom, sa određenim pravom na veto za svaki od entiteta radi zaštite njihovih ljudskih prava”, predlagao je Ganić prema izvještaju ambasadorice Hunt.

Poljubac smrti

Ganić je posebno govorio o opasnosti fundamentalizma u BiH. “Dok Srbi prave pritisak za stvaranje male bosansko-muslimanske države”, Ganić je rekao da se on suprotstavlja tome jer bi to bilo “samoubilački za naše društvo” zbog toga što bi došla muslimanska braća iz Irana, Sudana, Alžira i drugih zemalja. Ganić se pozvao na razgovor sa kraljom Hasanom iz Maroka koji je rekao da se moli da SAD pomognu Bosnu i sačuvaju je od islamskog fundamentalizma. Ganić je naglasio da sadašnja situacija u Bosni hrani fundamentalizam. “Islamski svijet je veliki i prostran i budućnost će biti loša ako se ove zemlje ne demokratizuju.” Egipatski predsjednik Mubarak je rekao Ganiću da je Bosna bila njegov glavni unutrašnji problem te da da je to destabiliziralo vladu. Ganić je upozorio od pretvaranja Bosne u “Gazu” Evrope. Skrenuo je pažnju na priču o Egipćanima koji distribuiraju hranu, ali daju je samo onim ženama koje su pokrivene po islamskim pravilima. Kada ga je ambasadorica Hunt upitala, odgovorio je da je iranska obavještajna služba pomogla Bosni da osigura oružje, ali bilo kakve bliže relacije, izjavio je, bile bi “poljubac smrti”.

“Bosna mora biti sačuvana kao sekularna država. Sarajevo, također, ima Jevreje, ne samo Srbe, Hrvate i Muslimane. Bosanci moraju da nauče da žive jedni pored drugih, iako se mole različito. Religija je privatna stvar”, rekao je Ganić, dodajući da svakako treba riješiti pitanje privatnog vlasništva i treba se odrediti prema kompenzaciji ili reintegraciji. Ganić je rekao da bi predloženih 20 miliona dolara pomoći bilo premalo i da bi tek 200 moglo imati značajnije učinke na rekonstrukciji infrastrukture, iako ne bi stabiliziralo cijelu zemlju.

Upitan da li su ratni profiti prepreka mirovnim naporima, Ganić je izrazio mišljenje da su ratni profiteri sada manje takav faktor jer je većina napravila dovoljno novca i sada želi da se rat zaustavi kako bi uživali u svom novom bogatstvu. “Naznačio je da je višestruko savjetovao da se Oružane snage BiH ’bore dostojanstveno’, da ne ubijaju žene, djecu i ranjenike te da neprijateljske vojnike uzimaju za zarobljenike. Ali, vojska, dodao je, “više sluša Izetbegovića i ’nije profesionalna’”. Ganić je dao primjere bosanskih vojnika koji su uhapšeni zbog ubijanja ili prijetnji srpskim civilima.

Ganić je opisao sebe kao “čovjeka koji ima ’mali ego’, za razliku od Silajdžića, koji ima problem da prihvati koncepte ograničenosti mandata i konkurencije za političku moć”. Ganić je rekao da on ima podršku među intelektualcima, ali da se pridružio masovnoj partiji kako bi poslao konzistentnu poruku za sve, promovirao demokratiju i privatno vlasništvo nad imovinom. Rekao je da je bio izabran na multikulturnoj listi kao sedmi član Predsjedništva BiH, dok je Izetbegović izabran kao Musliman. “Ganić je rekao da ga se Srbi plaše jer je uspješan. Napisao je četiri knjige, pokrenuo dva žurnala, bio domaćin svjetskim konferencijama. Ranije je želio da sačuva Jugoslaviju, ali sada mu je cilj da sačuva Bosnu. Iako sebe vidi kao muslimana, kaže da je prvo Evropljanin. Od 1972. do 1982. godine bio je u Sjedinjenim Državama, za koje kaže da ih puno voli”, navodi se u izvještaju ambasadorice Hunt, uz opis Ganićeve američke i potom bosanske karijere, te članove njegove porodice.

Ali, naravno, američke diplomate su razgovarale i sa drugim bošnjačkim političarima, uključujući i Harisa Silajdžića i Muhameda Šaćirbegovića. U jednom od izvještaja koje je pripremio, Dan Serwer, američki koordinator za Federaciju BiH, prenosi i svoj razgovor sa Silajdžićem: “Premijer Silajdžić je višekratno lamentirao zbog polarizacije bosanske politike, u kojoj nacionalistički političari dominiraju kompletnom scenom. Prema njegovom viđenju, oni su potpuno oteli Federaciju, ostavljajući po strani one koji zaista vjeruju u multietničku, demokratsku Bosnu. Suočen sa izborom između velike političke bitke da se vrati nazad i odustajanja od učešća u izgradnji Federacije do završetka rata, premijer je rekao da je izabrao da se umiri (odgurnut, dodao je ogorčeno, od strane Nijemaca, koji ga nisu pozvali na sastanak u Petersburgu o izgradnji Federacije prošlog marta). Ali, priznao je rizike napuštanja Federacije do završetka rata: ekstremisti bi mogli da pobijede na kraju, dijeleći Bosnu između sebe. Samovoljno je rekao da je zabrinut zbog sudanskog i iranskog utjecaja u Sarajevu, rekavši da je svjestan da novac ide na određene bankovne račune. Složio se da čak ni saudijska pomoć nije dijeljenja ekumenski, tražeći od nas da mi to raspravimo sa princom Selmanom, koji vodi Saudijski kraljevski komitet za Bosnu”, piše u izvještaju od 21. oktobra iz Sarajeva o polarizaciji unutar Federacije BiH, koji je potpisao Gardner .

“Hrvati su jasno frustrirani onim što vide kao bošnjačko zaustavljanje federalnog pitanja. Iako je Izetbegović prihvatio hrvatski prijedlog da on bude ne-rotirajući predsjednik Federacije, nije napravljen napredak na ovom pitanju. Silajdžić objašnjava zašto: on to vidi kao pokušaj slabljenja republike.” “Slabljene Republike dok još traje rat je neprihvatljivo za nekoga ko želi da vidi multietničko društvo na 100 posto bosanske teritorije.” Na drugoj federalnoj strani, prenose američke diplomate, “Zubak je iritiran izostankom konačnog bošnjačkog odgovora na prijedlog o integraciji Federacije i Republike, ali također i svojim isključivanjem iz mirovnih pregovora, o kojima mu Bošnjaci ništa ne govore. Više o tome čuje od Zagreba nego od Sarajeva i moli američke pregovarače da Federacija bude predstavljena u razgovorima. Zubakova molitva možda ima mračnu stranu: Silajdžić kaže da Hrvati razgovaraju o mapama direktno sa Srbima. On žali zbog toga, ali razumije zašto se to dešava. Zubak primjećuje da će Herceg-Bosna slabiti samo ako Federacija ojača. Očito je da iz toga proizlazi da će Herceg-Bosna jačati ako Federacija slabi”.

“O Federaciji je optimistički govorio jedino onaj koji nije bio tu proteklih mjeseci. Potpredsjednik Ganić vratio se iz Austrije u rehabilitacioni centar u Fojnici pun entuzijazma da nastavi sa Federacijom, ne čekajući da se okončaju pregovori. Ali i on je, takođe, realist: Bosanci ne mogu da sami riješe ove probleme. Zbog toga je tražio da međunarodna zajednica ostane angažirana, poštujući rokove, šaljući posmatrače, posredujući, arbitrirajući, gurajući i pokazujući. Obećao je da će se fokusirati na pitanje povratka u Jajce, prihvatajući da je to istovremeno i problem i prilika. Najavio je da će uz rehabilitaciju, biti u stanju da obavlja značajne poslove i vrati se u Sarajevo. Zubak je sretan zbog njegovog povratka”, navodi se u ovom oktobarskom izvještaju.

Bez promjena

Niz ovih izvještaja ukazuje na američku zabrinutost zbog prisustva i utjecaja islamskih zemalja kao što su Sudan, Iran i Saudijska Arabija u BiH. Samo par dana uoči potpisivanja Dejtonskog sporazuma, Peter Galbraith, američki ambasador u Zagrebu je posjetio Aliju Izetbegovića i ministra vanjskih poslova Sacirbeya. Galbraith u poruci od 11. decembra 1995. piše u Washington da su im prenijeli “snažnu poruku o mudžahedinima”, ali ne iznosi detalje: “Razgovarali smo jutros sat vremena sa Izetbegovićem i Sacirbeyom. Uz našu snažnu poruku o mudžahedinima, naglasili smo još tri tačke. Mora se održati momentum za Dayton, bez promjena temeljnog sporazuma i mapa. Bosanci trebaju napraviti još više napora da uvjere bosanskosrpsku zajednicu oko Sarajeva. Implementacija sporazuma o Federaciji je od ukupnog značaja za implementaciju Dejtonskog sporazuma", napisao je Galbraith. Njegov izvještaj pokazuje da su sve do samog potpisivanja Dejtonskog sporazuma u Parizu postojali pokušaji da se ponovo otvore pojedini važni dijelovi sporazuma ili mapa: “Izetbegović je bio neuobičajeno optimističan, rekavši da je Dejtonski sporazum dobro primljen. Jedino ima otpora na područjima na kojima će sporazum dovesti do teritorijalnih promjena, kao što je Brčko. Slažući se da je trebalo više uraditi kako bi se otklonili strahovi Srba oko Sarajeva, Izetbegović je izrazio sumnju da Pejanović i Srpsko građansko vijeće mogu da imaju utjecaj. Složio se da bi razmjena pisama sa Miloševićem o Sarajevu mogla da bude korisna, sve dok naglašavaju da nema promjena Dejtonskog sporazuma. Izetbegović se žalio da Srbi lojalni Palama ne žele da se sretnu sa njim kako ne bi bili proglašeni za izdajice. Sacirbey je rekao da vlada treba da bude proaktivna u svom pristupu. On je takođe odbacio Chiracovu ideju o ponovnom otvaranju dijela Dejtonskog sporazuma o Sarajevu. Složili smo se da se Dayton ne može ponovno otvoriti. Izetbegović je rekao da je primio pismo iz Washingtona o manjim problemima sa mapama, ali da se ti problemi mogu riješiti bez ponovnog otvaranja sporazuma. Odgovorili smo da se mogu razmotriti samo promjene o kojima se slažu obje strane. Mapa je zatvorena.”

Na kraju su američke diplomate ponovo postavile pitanje Federacije. Sacirbey je rekao da je susret Zubaka i Ganića rezultirao time da bi Zubak mogao da ostane predsjednik Federacije. Kako Bosanci doživljavaju Zubaka, kao najumjerenijeg političara u odnosu na njegove hrvatske kolege, to će predstavljati značajnu pomoć za implementaciju sporazuma. Izetbegović je zaključio dodavši da je napredak na povratku muslimanskih i hrvatskih izbjeglica spor, ali da nakon Daytona izbjeglice mogu da posjete svoje domove, ako ne mogu da se vrate u njih”. Američke diplomate su uočavale da na obje strane postoje oni koji vjeruju da izgradnja federacije treba da sačeka okončanje mirovnog procesa: Hrvati jer se nadaju jačanju Herceg-Bosne a Bošnjaci jer se nadaju jačanju Republike. “Snage unutar Bosne koje favoriziraju Federaciju ostaju politički slabe, a jedini balans sve većoj polarizaciji ostaje međunarodni pritisak”, pisale su u oktobru 1995. godine američke diplomate iz Sarajeva.

Osobno ne vjerujem da će u Europi ikad više biti pravi oružani sukob, i nadam se da će tako i biti.

Da se srbima pustilo da osvoje Bihac sigurno bi napravili još vece sranje nego u Srebrenici i tad bi mi imali odriješene ruke te nas sigurno ne bi zaustavljali ispred Banja Luke, ali je opet pitanje da li bi mi došli do Banja Luke u tom slucaju jer bi sve srpske snage bile usmjerene na nas (ovako je 5 korpus barem dio snaga zadržao uz sebe) a i padom Bihaca krajina bi dobila zaleđe te bi ju bilo daleko teže osloboditi...
Ne volim muslimane, ali tada smo jednostavno bili potrebni jedni drugima i zato je nemoguce gledati na te događaje i uspoređivati ih sa današnom situacijom. Jednostavno porazom jedne strane i druga bi došla u jako nezavidan položaj i zbog toga smo morali (a i opet cemo jednog dana morati) surađivati bez obzira da li se volimo ili mrzimo...
Muslimani su sad bahati jer ih nitko ne ugrožava, ali sacekaj malo da srbi opet pocnu zveckati oružjem pa ces vidjeti kako ce naše cvijece opet postati pitomo i umiljato, a onda cemo ih mi opet pomagati jer bez obzira kakvi god oni bili i kakav god stav mi imali prema njima bolje je da su tu i da stoje kao brana po kojoj ce srbi udarati a mi naoružavati i pomagati da ne padne nego da oni odu u propast pa da moraju naši ljudi ginuti...

Put za Dayton (5): Izvještaji američkih diplomata i pregovarača o završnici rata i pripremi Dejtonskog mirovnog sporazuma

Burton: “Oni žele mir, ali ne vjeruju ni Hrvatima, a kamoli Srbima”

State Department je skinuo oznaku tajnosti sa više od hiljadu stranica diplomatskih izvještaja o pripremama Dejtonskog mirovnog sporazuma. Redakcija Dana, u saradnji sa Intelwire.com Johna Bergera, objavljuje najvažnije dijelove izvještaja američkih diplomata u regiji i ključnih američkih pregovarača u Kontakt-grupi i Daytonu o najdramatičnijim i najtežim epizodama završnice ratova na području Hrvatske i BiH. U završnom dijelu feljtona, prenosimo kako su američke diplomate vidjele bošnjačke, srpske i hrvatske ciljeve uoči početka pregovora u Daytonu i kako su procjenjivali mogućnost njegove primjene; Izetbegović je stigao u Dayton kao umjereni optimista, dok je Milošević prvo razmišljao o bojkotu, a onda težio bilo kojem sporazumu



Serija diplomatskih depeša, od kraja augusta do kraja oktobra 1995. godine, omogućava uvid u američko državničko i diplomatsko umijeće koje je u jednu vojnu bazu dovelo ključne aktere višegodišnjeg rata u kojem je nestalo tridesetak hiljada ljudi, ubijeno više od 100 hiljada ljudi a milioni raseljeni. U prvoj od depeša iz ove serije, John Michael Lekson, zamjenik šefa američke misije pri OSCE-u u Beču, izvještava da je predstavnik BiH u Stalnom vijeću OSCE-a predstavio mirovni plan od 12 tačaka, koji je prethodno najavljen u Sarajevu 18. augusta. Nije bilo rasprave o Izetbegovićevom planu, tako da je Lekson u depeši američkom državnom sekretaru samo prenio njegov sadržaj.

Plan u 12 tačaka

Prva tačka plana je precizirala da bilo kakvo mirovno rješenje mora biti zasnovano na suverenitetu i teritorijalnom integritetu BiH. Druga tačka je afirmirala plan Kontakt-grupe iz jula 1994. godine kao i dalje validan plan. Treća tačka je tražila rješenje za Sarajevo mirovnim planom i proklamirala da poslije Srebrenice i Žepe “nismo spremni da Sarajevo bude upravljano od strane UN-a”. Četvrta tačka proklamira da je pitanje Bosne i dalje pitanje demokracije, ali da se razlikuju prava Srba u BiH i paljanskog režima, koji treba da bude ili vojno poražen ili potpuno izoliran, jer je utemeljen na genocidu. Mirovni sporazum ne smije sadržavati ništa što bi onemogućilo mirnu reintegraciju BiH, ali mora sadržavati sve što podstiče njenu reintegraciju, kaže se u petoj tački. Progon za ratne zločine bit će intenziviran i ubrzan, rečeno je u šestoj tački. Sedma tačka traži vojnu podršku planu od zemalja Kontakt -rupe, uključujući SAD kao inicijatora. Osma tačka traži značajnu podršku potpisnica sporazuma obnovi zemlje. U devetoj tački se traži podrška za jačanje Federacije BiH i jednakih odnosa između Hrvatske i Federacije BiH. U desetoj tački se traži da bi pregovore sa srpske strane treba da vodi predsjednik Srbije Slobodan Milošević. Potom se traži podrška za jačanje odbrane BiH i njeno uključenje u međunarodne organizacije kao što su IMF, Svjetska banka i druge. U završnoj tački se traži da mirovni sporazum potpišu predstavnici zemalja Kontakt-grupe i predstavnik Organizacije islamske konferencije, kojeg ona odredi (1995 – 08 – 25 OSCE BOSNIAN REP ANNOUNCES IZETBEGOVIC’S PEACE PROGRAM).

Početne pozicije vlada BiH, Hrvatske i Srbije uoči mirovnih pregovora pokazuje depeša sa sastanka kojeg je sekretar Warren Crhristopher održao sa “balkanskim ministrima vanjskih poslova” 25. septembra u hotelu Waldorf-Astoria u New Yorku, dva dana uoči sastanka Kontakt-grupe. Muhamed Sacirbey, Mate Granić i Milan Milutinović su izrazili podršku za američku mirovnu inicijativu i naznačili moguće teškoće koje stoje pred pregovaračima. Sacirbey je rekao da njegova vlada želi sporazum, nada se da će i Beograd uvažavati suverenitet BiH, kao što ga sada poštuje Hrvatska, te da jedino brine da bi primirje moglo da zaledi nepravedno stanje na terenu, posebno oko Sarajeva. Milutinović je malo toga imao reći o predloženim ustavnim principima, ali je bio protiv uključenja pitanja istočne Slavonije u pregovore, zagovarajući bilateralno rješenje Hrvatske i Srbije. Granić je rekao da je Hrvatska prestala da podržava ofanzivu snaga Federacije BiH u zapadnoj Bosni, ali da nastavlja saradnju prema Splitskom sporazumu Tuđman – Izetbegović. Holbrooke je rekao na sastanku da pitanje istočne Slavonije ostaje top-prioritet za njega i njegov tim, koji se vraća na teren u regiji, te izrazio nadu da će Beograd i Sarajevo približiti stavove o ustavnim principima (1995 – 09 – 30 SECRETARY’S MEETING WITH BALKAN FOREIGN MINISTERS).

Riječi znače drugačije

Sarajevo je 4. oktobra 1995. godine posjetio Carl Bildt i američke diplomate su izvijestili o njegovim sastancima koje je održao odvojeno od Holbrooka. Posebno se, zbog značaja rasprava koje traju sve do danas, izdvaja dio izvještaja o razgovorima Carla Bildta i Harisa Silajdžića o tijelima na nivou države, njihovom sastavu i načinu izbora. Bildt je, brifirajući Silajdžića o sastanku ministara vanjskih poslova EU, naglasio da EU ima dugoročan interes u razvijanju ekonomskih i trgovinskih relacija sa Bosnom i drugim državama bivše Jugoslavije. “U Bosni, to je direktno povezano sa ustavnim pitanjima jer postoji potreba za centralnim vlastima koje imaju neophodne kompetencije za zaključivanje političkih i ekonomskih sporazuma sa EU.”

“Silajdžić je rekao da su Bosni neophodna tijela za održanje njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta kao države, kao što su Ustav, Parlament, Predsjedništvo i Kabinet. Predsjedništvo bi trebalo da ima sedam direktno izabranih članova iz cijele BiH. Bosanci su rekli da su odbacili američki prijedlog o tročlanom Predsjedništvu BiH. Američki prijedlog odgovara američkom konceptu snažnog predsjednika, dok, prema Silajdžiću, Bosna želi podjelu vlasti između Predsjedništva, Parlamenta i Kabineta. U New Yorku je Bosna odustala od ranijeg insistiranja na direktnom, općem izboru za Predsjedništvo tek kada je postalo jasno da su Srbi spremni da napuste sastanak na tom pitanju. Nažalost, zbog bosanske nedemokratske tradicije, riječi kao što su ’slobodni, demokratski i fer’ nemaju isto značenje kao na Zapadu. Silajdžić je, također, rekao da on preferira izbor svih sedam članova Predsjedništva direktno glasovima iz cijele Bosne. Hasan Muratović je dodao da će biti poštovan princip etničkog balansa u Predsjedništvu, kako bi bila izabrana po dva Muslimana, Srbina i Hrvata sa jednim članom koji bi predstavljao ostale nacije. Ratnim zločincima neće biti dozvoljen izbor na funkcije. Muratović je dodao da se nada da će se Milošević pobrinuti za ratne zločince u rukovodstvu bosanskih Srba. Silajdžić je rekao da vlada, sastavljena od pet do 6 ministara, treba da ima odgovornost za carine, monetu, vanjsku trgovinu, komunikacije i međunarodne sporazume. Muratović je dodao da prirodni resursi i međunarodni kriminal treba da budu na listi ovlasti središnje vlade. Druga područja, kao što su kultura, jezik i religija, ne treba da budu regulirana od središnjih tijela. Bosna bi trebala da bude sekularna država sa autonomnim religijama.”

Bildt je rekao da se “Krajišnik opire davanju širokih ovlasti centralnim vlastima. Srbi se opiru davanju centralnoj vladi ovlasti za vanjsku trgovinu, jer i dalje misle na stari način, po kome država kontroliše ekonomske aktivnosti. Oni ne razumiju da bi centralna vlada trebala da ima ovlaštenje da reguliše, ali ne i da aktivno kontoliše sve ekonomske aktivnosti. Preduzeća u oba entiteta trebaju da imaju široku slobodu da sami vode svoje ekonomske aktivnosti. Silajdžić je naglasio da je u pregovorima o uspostavljanju Federacije BiH, hrvatski lider Boban pokazao isto zastarjelo mišljenje o ulozi države u ekonomskim aktivnostima, dok bi Milošević kao bankar trebalo da razumije potrebu da centralna vlada vodi ekonomsku i monetarnu politiku. Treba da postoji jedna valuta u BiH, čak i kada bi imala različita imena u dva entiteta”. Bildt i Silajdžić su se složili oko prava izbjeglica da glasaju na izborima u mjestima porijekla, a ne mjestu boravka. Bildt se potom na splitskom aerodromu susreo sa Sacirbeyom, koji je, također, podržao ovo pravo izbjeglica. Sacirbey je, u razgovoru o broju ministara centralne vlade, naglašavao značaj funkcionalnosti a ne brojnosti. “Bosanci žele da spriječe Srbe kako ne bi prvo blokirali centralnu vladu a onda tu blokadu koristili kao izgovor za napuštanje Bosne i traženje unije sa Srbijom. Sacirbey je rekao da bi centralna vlada trebala da se fokusira na ono što je neophodno za vanjsku politiku, međunarodne ekonomske odnose i monetarnu politiku. Svaka nacionalna grupa bi trebala da ima određeni broj ambasadora. Ministar vanjskih poslova bi uvijek trebao da bude Musliman, jer Srbi i Hrvati u konačnici, imaju Beograd i Zagreb da štite njihove interese.”

Bildt je, također, razgovarao sa predsjednikom Federacije Krešimirom Zubakom, koji mu je rekao da je nedavno razgovarao dva sata nasamo sa Izetbegovićem. “Rekao je da dijeli njegovu odlučnost da Federacija funkcioniše. Dodao je da ne insistira na konfederalnim vezama sa Hrvatskom, kako bi izbjegao davanje izgovora bosanskim Srbima da traže konfederalne veze sa Beogradom. Zubak je primijetio da su hrvatske snage zaustavile svoju ofanzivu u Bosni, ali da snage bosanske vlade nisu. Hrvatske snage ne mogu dugo ostati u defanzivi, bez primirja” (1995 – 10 – 05 BILDT MEETING IN SARAJEVO).

Sada dostupne depeše američkih diplomata otkrivaju kako su oni među sobom diskutirali pojedina rješenja i odnos prema stranama u sukobu i pregovorima. Tako je Christopher Hill uputio depešu američkom ambasadoru Peteru Galbraithu 21. oktobra 1995. objašnjavajući mu da još nije “vrijeme da se predstavi detaljan prijedlog u ime američke vlade. Naša glavna briga u ovom trenutku jeste da ne otjeramo Hrvate u ugao prije njihovih izbora i početka Dejtonskih pregovora, jer bi ih tako mogli da primoramo da odgovore sa velikim ’Ne’, što bi bilo katastrofalno za naše napore. Umjesto toga, sastanke od 23. oktobra možete upotrijebiti da obje strane predstave svoje ideje za rješenje”, kaže se u ovoj depeši Galbraithu.

Dogovor Milošević – Karadžić

Milošević i Karadžić su se sastali u Boegradu 25. oktrobra kako bi diskutirali taktiku za Dejtonske pregovore, o čemu svjedoči depeša američke ambasade u Beogradu od 27. oktobra 1995. godine. U pregledu srpskih teritorijalnih ciljeva i javnih izjava o tome, izdvaja se kao jedan od ciljeva “zadržavanje dijela Sarajeva pod kontrolom bosanskih Srba”. “Beogradski analitičari tvrde da će Milošević prepustiti Sarajevo bosanskim Muslimanima, ako Srbi dobiju istočna i jugoistočna predgrađa Ilidžu i Ilijaš”. Također, navode se najave da će tražiti Sanski Most; proširenje Koridora kod Brčkog na 20 kilometara, sa Teočakom; Termoelektranu južno od Majevice i izlaz na more. Prenosi se da se Milošević navodno složio sa minimalnim zahtjevima, ali da je dodao da će njegova riječ biti zadnja. Dok se Aleksa Buha zalagao za kompletno razdvajanje Srba i Hrvata, te održivu teritoriju za Srbe; Krajišnik se izjasnio protiv dogovora po svaku cijenu (1995 – 10 – 27 BOSNIAN SERBS LAY DOWN MARKERS FOR DAYTON). U depeši koju je Rudolph Perina poslao iz Beograda 29. oktobra 1995. godine navodi se da Milošević možda neće ići u Dayton, ukoliko prije polaska ne dobije pisane garancije kada će biti skinute sankcije protiv SRJ. Reakcija je uslijedila poslije članka u New York Timesu da je američka administracija protiv dizanja sankcija za SRJ. Milutinović se žalio da SAD ne tretiraju pregovarače ravnopravno, navodeći da se predsjednik Clinton personalno sreo sa Izetbegovićem i Tuđmanom, dok do njega nikad nije stigao prijedlog za suspenziju sankcija, kao ono što je važno Srbima. Zbog izjava da ostaje“vanjski zid sankcija”, Milošević bi mogao da odluči da ne ide i da prepusti pregovaranje samim bosanskim Srbima, koji to mogu da urade bez njega. Perina je odgovorio da ne može da sudi da li su novinski izvještaji tačni, ali da bi bojkotiranjem Daytona Milošević napravio najveću grešku. “Poslije izvještaja o zločinima u Srebrenici, nema mnogo simpatija u Washingtonu za Srbe da bi bili nagrađeni čak i prije potpisivanja mirovnog sporazuma”. Perina je upozorio Washington na Miloševićevu igru da spriječi povezivanje skidanja sankcija sa Kosovom, Haškim tribunalom ili drugim pitanjima, te da će Milošević do posljednjeg trenutka odugovlačiti put u Dayton ako ne bude odgovora na ovaj demarš. U depeši od 1. novembra, Perina izvještava Washington da je od jednog Miloševićeg savjetnika saznao da je za Miloševića 31. oktobra bilo primarno da u Daytonu bude postignut sporazum, dok je od sekundarnog značaja kakvi će biti njegovi detalji.

Tri dijela elite

Depeša američke ambasade iz Sarajeva od 1. novembra navodi da Izetbegović stiže u Dayton sa umjerenim optimizmom, prije svega zbog snažnog američkog angažmana, ali kada jednom budu poznati detalji sporazuma, Izetbegović će trebati da ih predstavi sumnjičavoj političkoj eliti, punoj nade. “Oni žele mir, ali ne po svaku cijenu, i duboko ne vjeruju Srbima, a u nešto manjoj mjeri ni Hrvatima”, navodi se u ovoj depeši, uz predstavljanje stavova tri međusobno udaljena i samo djelomično povezana dijela bosanske političke elite. Prvi dio je službeno političko rukovodstvo, oko Izetbegovićeve SDA. Naglašava se da je rat decentralizirao političku moć u Bosni, sa rastućim ovlastima lokalnih zvaničnika. Kao drugi dio političke elite su opisane tradicionalne begovske porodice koje su stoljećima bili ključni politički igrači, kontrolom kulture i trgovine u urbanim centrima. Rat je stvorio novu elitu moćnih komandanata, trgovaca oružjem i krijumčara, koji su uspostavili vrlo složenu podzemnu mrežu kako bi snabdijevali Sarajevo i druge gradove pod opsadom. Bosanci sa različitih dijelova političkog spektra duguju, za svoj opstanak, puno ovoj novoj klasi. Potom se analizira šta sve utiče na njihovu perspektivu. “Bosance je tokom cijelog rata progonilo pitanje da li je multietnička ili etnički homogena država odgovor na stoljeća krvoprolića na Balkanu. Izetbegović, Ganić i Silajdžić su najprominentniji zagovornici multietničkog modela, iako su Bosanci duboko nepovjerljivi ne samo prema Srbima, nego i prema Hrvatima, za koje strahuju da će nastaviti sa Tuđmanovim nedeklariranim ciljem kasnije podjele BiH sa Srbima.

Za bosansku političku klasu, ključno pitanje je dugoročna, a ne kratkoročna, održivost Bosne, i kao države i kao centra moderne islamske kulture u Evropi.” U depeši se objašnjava da će Izetbegović, Ganić, Silajdžić i Muratović biti od ključnog značaja za dobijanje podrške za Dejtonski sporazum, ali da će Izetbegović igrati na dvije karte: vojne snage IFOR-a pod NATO komandom i fond za rekonstrukciju zemlje. Primjena sporazuma mora biti brza unutar nekoliko mjeseci, kako bi se spriječilo da se sumnje preobraze u opoziciju sporazumu i treba da bude viđena u javnosti kao uspješna. “Nakon tri godine intenzivnih borbi, Bosanci žele da budu uvjereni da su Srbi i Hvati jednako zainteresirani za poštovanje mirovnog sporazuma”, napisao je Fletcher M. Burton, tadašnji zamjenik šefa misije u Ambasadi SAD u Sarajevu i sadašnji šef misije OSCE u BiH. Izvještaji američke ambasade u Sarajevu u toku trajanja Dejtonskih pregovora pokazuju povezanost pregovora sa događajima na terenu u najmanje dva slučaja: povratka izbjeglica u Jajce i Bugojno (1995 – 11 – 06 DP RETURNS TO JAJCE AND BUGOJNO: NON-IMPLEMENTATION OF 11/2 DAYTON AGREEMENT), te naporima da se osigura puštanje na slobodu američkog novinara Davida Rohda (1995 – 11 – 02 CSM CORRESPONDENT DAVID ROHDE), koji je bio zatvoren na Palama i u Bijeljini. “Uzajamna sumnjičenja i lokalne opstrukcije koje postoje na objema stranama ne predviđaju dobro dugoročno zdravlje Federacije, koja uskoro mora naučiti da hoda ili nikada neće doseći tinejdžerski uzrast”, napisao je Burton.