HRVATI BIHAĆKOG KRAJA

*

GEOGRAFIJA

Bihać se nalazi na krajnjem zapadu Bosne i Hercegovine, u srednjem toku rijeke Une. Smješten je na 250 metara nadmorske visine, nedaleko od granice s Hrvatskom. Od Zagreba je udaljen oko 65 kilometara zračnom linijom, a od Banje Luke oko 85. Stara gradska jezgra je na lijevoj obali Une ali se grad urbanizacijom u XX. stoljeću proširio i na desnu. Bihać je središte istoimene općine. Općina Bihać se najvećim dijelom teritorije poklapa sa turskom nahijom Bihać, i kasnijim kotarom Bihać. Južni dijelovi današnje općine Bihać oko Kulen-Vakufa su bili dio kotara Petrovac, i Bihaću su pripojeni nakon Drugog svjetskog rata. Najjužniji dijelovi su izdvojeni od općine Drvar i pripojeni općini Bihać nakon Daytonskog sporazuma. Nakon 1945. bihaćkoj općini su pripojena i sela na Plješivici koja su prije toga bila dio Hrvatske.

Samo ime Bihać se prije uvođenja obaveznog školstva i pojave modernih medija moglo čuti i kao Bić, Biać i Bišće. Ime je nastalo od riječi koja označava kraljevsko dobro. Riječ se sreće i kao bihag, bihak, bišća. Naziv dolazi od uloge koju je bihaćki kraj imao za vrijeme Hrvatskog kraljevstva. Zbog svoje centralne lokacije, okolina Bihaća je bila u izravnom posjedu hrvatskih i ugarskih kraljeva, za razliku od drugih krajeva koji su bili pod upravom kraljevih vazala. Zanimljivo je da je oblik Bihać kao nominativ potisnuo OBLIK Bišće vrlo rano, ali se drugi oblik zadržao mnogo duže u ostalim padežima. Tako i dan-danas stariji ljudi znaju reći da su iz Bišća umjesto Bihaća.

STANOVNIŠTVO

U Bihaću I okolnim selima u zadnjih nekoliko stoljeća dominira muslimansko stanovništvo. Pravoslavno i katoličko stanovništvo je u manjini. Katolici su živjeli južno i zapadno od grada, a pravoslavci istočno i sjeverno. Ni jedni ni drugi nisu imali svoje zemlje, već su radili kao čifčije begovima iz Bihaća. Jedina iznimka su nekoliko katoličkih rodova iz Golubića koji su bili zemljovlasnici. Ovi rodovi su starinački i imali su svoju zemlju od dolaska Turaka. Do 1850. kršćani nisu mogli živjeti u samom gradu. Nakon sloma autonomaškog pokreta od strane Omer-paše Latasa, prvi ne-muslimani dolaze u grad. Katolici i pravoslavci dolaze kao obrtnici, a židovi kao trgovci.

Prvi službeni popis stanovništva BiH je napravljen 1879., godinu dana nakon austrijske okupacije. Popis je relativno nepouzdan, što zbog još uvijek nestabilne situacije, što zbog očitih tiskarskih grešaka, pa ga zbog tog preskačemo. Slijedeći popis, onaj iz 1885., je mnogo pouzdaniji i bolji. Na tom popisu je u granicama tadašnjeg kotara Bihać živjelo 11,648 osoba islamske vjere, 7,034 osobe pravoslavne vjere, 2,522 osobe katoličke vjere i 147 ostalih. 1921. je na području kotara živjelo 12,076 osoba islamske vjere, 11,636 osoba pravoslavne vjere, 3,241 osoba katoličke vjere i 199 ostalih. 1991. je na području tadašnje općine Bihać živjelo 44,958 osoba islamske vjere, 10,846 osoba pravoslavne vjere, 5,346 osoba katoličke vjere i 9,582 ostalih. Među mnogobrojnim ostalim su pripadnici drugih vjera kao i ateisti i oni koji su se odbili izjasniti. Treba napomenuti da su granice općine i prijašnjeg kotara različite i da su se promjene odrazile na broj sve tri vjerske zajednice.

POVIJEST



Bihać se često navodi kao nekadašnji stolni grad hrvatskih kraljeva narodne krvi, ali taj epitet je upitan. Osim činjenice da se Bihać izričito ne spominje u ta vremena, treba imati na umu da srednjovjekovne države u Europi nisu imale glavne gradove u današnjem smislu. Kraljev „dvor“ je bio pokretna institucija koja bi selila po čitavoj državi jer je to bio jedini mogući način da se kraljeva vlast izravno vrši u svim dijelovima njegove države. Stoga, moguće je da su hrvatski kraljevi izdali neke povelje u Bihaću, ali to ga ničim ne bi razlikovalo od Knina, Biograda ili drugih gradova u kojima su ti kraljevi privremeno stolovali.

Fra Ivan Tomašić u svom ljetopisu koji piše u drugoj polovici XVI. stoljeća kaže da je Bihać osnovan 1205. Ovo je samo nagađanje, i grad bi mogao biti stariji od toga, ali je važno naglasiti da su prvi spomeni Bihaća u poveljama upravo iz tog stoljeća. Jedna takva kraljevska povelja iz 1260. poklanja zemlju u mjestu Kralje kod Bihaća opatiji Topusko. Sam Bihać je već vlasništvo opatije, i povelja za njega kaže da je smješten na otoku Sv. Ladislava na Uni. Selo Kralje postoji i danas i njegovo ime potvrđuje tezu da su Bihać i okolica bili kraljevski posjedi. Bihać ne ostaje vlasništvo opatije dugo, i već 1262. postaje slobodni kraljevski grad.

Usponom srednjovjekovne bosanske države, njena granica za vrijeme najvećeg teritorijalnog opsega dolazi u blizinu Bihaća. U vrijeme dinastičkih ratova u Ugarsko-Hrvatskom kraljevstvu, oko Bihaća se često vode bitke, i u jednom trenutku ga zauzima i bosanska vojska pod vojvodom Hrvojem, u ime svog saveznika kralja Ladislava. 1434. Bihać je potvrđen kao posjed Frankopana, koji su za njega i neke druge gradove založili 42,000 dukata. Bihać ostaje u rukama Frankopana čitavo stoljeće, s malim prekidom 1490.-ih, kada ga privremeno gube zbog podrške Maksimilijanu Habsburškom protiv ugarskog kralja Vladislava Češkog. Ipak, iako je Bihać pravno u rukama Frankopana, njim još od 1500. faktički upravljaju hrvatski banovi, koji tu drže vojsku radi obrane od Turaka.

Padom Bosanskog kraljevstva u turske ruke 1463., Ugarsko-Hrvatski kraljevi uspostavljaju crtu obrane na Vrbasu i u te svrhe formiraju Jajačku banovinu. Ipak, i Jajce pada 1527. i crta obrane se premješta na rijeku Unu. U to vrijeme gine i zadnji Jagelović u borbi protiv Turaka kod Mohača i Ferdinand Habsburški postaje hrvatski kralj. On obeća hrvatskom plemstvu pomoć u obrani od Turaka, i zapovijedi da se od Bihaća do Kostajnice postave vojne posade u svim tvrđavama. Bihaćki kapetan je imao nadzor nad svim ovim posadama. Do kraja XVI. stoljeća se oko Bihaća neprestano vode borbe. Turska vojska često pljačka Hrvatsku, pa čak i Kranjsku i dalje. Na tim pohodima prolaze kroz bihaćki kraj, koji se postupno ispražnjava. Seosko stanovništvo bježi na zapad, ili traži zaštitu unutar zidina okolnih utvrđenja. Vlaški martolozi u borbama sudjeluju na obje strane. 1557. turska vojska pokušava sagraditi most na Uni s cijljem zauzimanja Bihaća ali im to ne polazi za rukom. 1565. Krupa pada pod Turke i položaj Bihaća se dodatno pogoršava. 1576. Turci osvajaju Cazin i Bužim, što dovodi do skoro potpunog okruženja Bihaća.

1578. Turci opsjedaju Bihać s vojskom od oko 12,000 ljudi. U svrhu obrane se skuplja vojska od 9,000 seljaka koji uspiju kod Pištalina sjeveroistočno od Bihaća poraziti Turke. Međutim, napadi na Bihać ne prestaju. Svake godine Turci pokušavaju zauzeti grad. Krajiška uprava, koja je bila nadležna za pogranične dijelove Hrvatske s Turskom, nekoliko puta razmatra da napusti grad zbog nemogućnosti dugoročne obrane. Konačno, 1591. spremi Hasan-paša Predojević najveću tursku vojsku do tad i krenu na Bihać. Opsada poče 10. lipnja, a bombardiranje grada 14. lipnja. Bihaćani su po početku opsade poslali pismo krajiškom generalu Auerspergu moleći pomoć, ali je turska vojska bila prevelika i presnažna da bi Bihać mogao dugo izdržati, ako bi pomoć uopće bila poslana. Vidjevši situaciju, gradski vojni glavari odlučiše se na pregovore s Hasan-pašom. Paša obeća da ako se grad odmah preda, svi koji žele otići mogu to slobodno učiniti i sa sobom ponijeti sve što žele. S druge strane, oni koji žele ostati mogu i to učiniti, i ništa im se neće dogoditi. Kapetan bihaćki Lamberg mu 19. lipnja preda grad i ode u Karlovac. Predojević pogazi danu riječ i turska vojska zapali i opljačka Bihać, ubijajući pri tom mnoštvo kršćana. Tako Bihać pade u turske ruke u kojima će ostati skoro 300 godina, do austrijske okupacije Bosne 1878.

O muslimanima Bihaćke krajine

Stavit ću ovo ipak odvojene od dijela o porijeklu Hrvata oko Bihaća.

Prva stvar koju treba napomenuti je da porijeklo stanovništva nemoguće točno odrediti i da se sve zasniva na tradiciji. Čak i kad bi napravili DNK analizu današnjeg stanovništva, to nam ne bi puno pomoglo jer nemamo DNK analizu stanovništva od prije 400 godina. Tradicija je problematična iz više razloga. U nepismenoj sredini, ona je isključivo usmena, i kao takva vrlo nepouzdana. U patrijarhalnoj sredini, tradicija se odnosi samo na mušku granu obitelji, pa nam daje samo polovičnu sliku. Ipak, neke tradiciji i njihovi dijelovi su potvrđeni kavkim-takvim izvorima pa možemo donekle pratiti razvoj stanovništva i njegovo porijeklo.

Bihaćki kraj, kako možemo vidjeti u dijelu u povijesti koji sam stavio iznad, nije odjednom pao pod tursku vlast. Možemo reći da je taj kraj "padao" više od 50 godina. Za to vrijeme se mnogo katoličkih starosjedilaca iselilo. Neki su otišli samo malo dalje na zapad, u "Ostatke ostataka," neki su otišli dalje na sjever, dok su neki otišli i u današnje Gradišće u Austriji. Mnogo ih je i stradalo u neprestanim borbama, a dio je odveden u ropstvo u vrijeme turskih pohoda prije pada samog Bihaća. U vrijeme konačnog pada Bihaćke krajine, čitav taj prostor nije bio puno više od nekoliko tvrđava s praznom, spaljenom zemljom između.

To se najbolje može vidjeti iz turskog deftera iz 1604. Taj defter popisuje posjede i porezne obveznike u sandžaku Bosna, a napravljen je malo poslije pada Bihaća. U tom trenutku, Velika Kladuša još uvijek nije bila u turskim rukama, tako da ovaj defter nije obuhvatio cijeli prostor današnje Bihaćke krajine. U tom defteru možemo vidjeti da je čitavo područje zapadno od Vrbasa ispražnjeno. Oko samog Bihaća navodi se nekoliko sela koja su ispražnjena, jer je raja koja je obrađivala zemlju pobjegla "prijeko." U samoj tvrđavi Bihać i njenoj mahali je živjelo 50-ak muslimanskih domaćinstava, a za glave par domaćinstava se kaže da s u novi muslimani, tj. konverititi. Za ostale nema naznake o porijeklu. Oni su najvjerovatnije došli s turskom vojskom, ali je teško odrediti odakle.

Neposredno nakon Prvog svjetskog rata, geograf Milan Karanović je obišao čitavu Bihaćku krajinu i istražio porijeklo rodova koji su tada u njoj živjeli. Njegova istraživanja su obuhvatila tadašnje kotare Cazin, B. Krupa i Bihać. Na čitavom prostoru Karanović nalazi 2,000 muslimanskih rodova s 10,549 domaćinstava. 46% svih domaćinstava je pripadalo rodovima koji tvrde da im je rodonačelnik došao "iz Anadola." 2% obitelji čine rodovi koji tvrde da su u svojim selima i gradovima živjeli i prije turskog osvajanja, dok 45% obitelji su preselili iz jednog dijela Bihaćke krajine u drugi, ali dalju starinu ne znaju. Nekih 2% stanovništva ne zna ništa o porijeklu, a 5% ih je iz raznih dijelova BiH.

Na prvi pogled, ove brojke izgledaju nevjerojatno. 46% muslimanskog stanovništva porijeklom iz Turske po muškoj liniji? Ako je tako, morao bi i velik dio onih 45% koji su unutarnji migranti isto tako daljim porijeklom biti iz Anadola. Čitava priča o Anadolu počinje zvučati kao način da se prikrije konvertitsko porijeklo, ali je li baš tako nemoguće? Već smo spomenuli da je kraj oko Bihać bio gotovo pust početkom XVII. stoljeća. Iz izvora znamo i da je zemlja podijeljena spahijama u turskoj vojsci koji su sudjelovali u zauzimanju grada. Takva je otprilike i tradicija većina "anadolskih" rodova. Ti vojnici nisu bili samo etnički Turci, oni su mogli biti i iz Grčke, Srbije, Bosne, itd. "Anadol" samo označava da su oni već bili muslimani.

Prije nekog vremena, istraživanja u Irskoj su otkrila da 10% Iraca su po muškoj liniji potomci jednog čovjeka koji je živio prije 1500 godina. Taj broj raste na 20% u sjevernom dijelu otoka. Pretpostavke su da bi taj čovjek mogao biti legendarni Niall Noigiallach, irski kralj iz ranog srednjeg vijeka i predak mnogih važnih irskih dinastija i obitelji. Zašto se smatra da bi to mogao biti Niall? Zato što je samo vrlo važan čovjek mogao proslijediti toliko genetskog materijala. Ne samo da je on bio važan, nego i njegovi potomci, koji su se ženili i udavali u razne krajeve i time širili njegove gene. Ovaj slučaj nam može pomoći razjasniti i situaciju u Bosanskoj Krajini.

Moćniji i važniji rodovi će na jedan ili drugi način zatrti slabije, bar po muškoj liniji. To će nekada biti doslovno fizičko ubijanje slabijih, ali se najčešće odražava preseljenjem. Spahijske obitelji vrlo brzo postaju naslijedne begovske obitelji, koje drže svoju zemlju i nemaju potrebe seliti. Vremenom će se drugo stanovništvo smjenjavati zbog pritiska na zemlju. Da bi se određeni rod zadržao 400 godina u istom selu, oni moraju posjedovati zemlju u većim količinama. Kad uzmemo ove stvari u obzir, anadolsko porijeklo velikog dijela muslimanskog stanovništva ne izgleda tako nelogično. Treba napomenuti i da je tradicija muslimana u Bosni o anadolskom porijeklu specifična za Bosansku Krajinu. U srednjoj Bosni je normalno da među 200-300 rodova jedan ili dva tvrde da su turskog porijekla. Naravno, ovo se sve odnosi na mušku liniju. Vrlo je vjerojatno da je po ženskoj liniji to stanovništvo starinačkog porijekla. Isluženi vojnici su dobijali zemlju u novo osvojenim krajevima, ali nije zabilježeno da su iz rodnih krajeva dovodili žene. Isto tako je logično očekivati da nakon pada bihaćkog kraja, među preostalim stanovništvom bude više žena.

Što je onda s onima koji za sebe tvrde da jesu starinci, po muškoj liniji? Takvih je najviše u nekadašnjim utvrđenim gradovima, što je i logično. Nakon što su se ti gradovi predali, dio stanovništva je prelazio na islam. Često su to činili sitni plemići, koji bi onda postajali dizdari tih tvrđava pod novom upravom. Navedimo nekoliko primjera takvih rodova.

U Bihaću, u mahali Gornje Prekounje, živjelo je 1920. petnaest domaćinstava Lonića. Imali su tradiciju da su im rođaci katolici Kolići u Golubiću. I sami Kolići imaju istu tradiciju, a uz to tvrde da su u Golubiću od prije dolaska Turaka. Kolići su imali svoju zemlju i u vrijeme turske vlasti. U Bihaću je živjela i obitelj Midžić koja je znala da su u gradu od vremena turskog osvajanja, ali nisu znali jesu li odnekud došli. Po svoj prilici su i oni katolički konverititi. Fazlići, Topići i Kunići u Sokocu se isto tako smatraju za starince. Dalje od Bihaća imamo starince i u Ostrošcu, nizvodno na Uni. To su Durdžići i Bekonjići, koji trde da su od "Ugra." Mađari je inače naziv za katolike općenito u Bihaćkoj krajini. Tako se katolički dio sela Golubić do 1878. zvao Mađarski Golubić a muslimanski Turski Golubić. Starinaca ima i u drugim mjestima, kao što je Krupa, gdje su znameniti begovi Badnjevići tvrdili da im se predak kod pada Krupe sakrio u badanj i da su po tome dobili ime.

Gle, potpuno samo zaboravio spomenuti Liku.

Sve ovo o Anadolu odnosi se na davno porijeklo. Inače bar četvrtina muslimanskih rodova su muhadžiri iz Like. Većina njih tvrdi da su u Liku došli iz Anadola.

A pošto su danas ljudima većinom zanimljivi selebritiji, da dodam malo i porijeklo nekih poznatih muslimana iz tog kraja.

Lipovače(Hamdija gradonačelnik i Zele "bosanski Ritchie Blackmore"): Iz Ripča kod Bihaća, došli iz Udbine poslije 1699. Predak im je Mustaj-beg Hasunović ili Mustaj-beg Lički iz narodne pjesme.

Pozderci(Hamdija, Nurija, Hakija, Vuk Jeremić): Došli iz Požege u Cazin nakon oslobođenja Slavonije i Karlovačkog mira 1699.

Abdići (Fikret "Babo" Abdić): Iz Vidovske. Došli iz Pećigrada, a tamo iz Anadola.

dosta cesto naidjem na izjave muslimana turske hrvatske,tocnije bihaca,kako su dobro upoznati sa svojim korijenima,odnosno hrvatskim korijenima,ali da su oni danas bosnjaci (sto god to znacilo)..... posteno od njih

Ikavska šćakavica nema nikakve veze s genetskim porijeklom stanovništva. Srbi oko Livna su ikavci, pa nisu popravoslavljeni Hrvati tih sela.

I još jednom ću ponoviti, muslimani Bihaćke krajine ne mogu biti porijeklom od autohtonog stanovništva tih sela jer su ta sela 1604. na poreznim popisima prazna. Osim ako neko misli da su katolici prvo pobjegli, pa se onda vratili i prešli na islam.

Osim toga, radi se o porijeklu po muškoj liniji. To ne znači da je genetska komponenta iz "Anadola" najvažnija i najveća. Izvorni genetski fond muslimanskog stanovništva Bihaćke krajine je vjerojatno imao puno više žena nego muškaraca, što je i logično u okupiranom kraju.

Meni se čini da je glavni razlog nevjerice kod porijekla tih muslimana ne činjenica da postoje dokazi o hrvatskom porijeklu, nego što postoji želja da im se prikaže hrvatsko porijeklo.

uz duzno postovanje,otisli ste stranputicom.
temeljita genetska istrazivanja nisu uopca provedena,niti ce biti kroz nekih 20 godina.uradjena je jedna studija na osnovu kojeg su muslimani zakljucili da su autohtoni na balkanu,odnosno iliri

i pobogu kakve veze ima dijalekt sa genetikom,kakve su to price.kakve veze je imao neretvanski cakavac sa istarskim ili bihackim onomad,odnosno po vasem oni su trebali imati istu genetsku strukturu da bi se mogli uopce pricati isti dijalekt,da bi bili hrvati.
eto naucit cu od vas nesto novo,odnosno pretpostavljam,odnosno upucujete da ste nasli originalni hrvatski marker,referentni hrvatski marker koji vuce korijene sa obala crnog mora,dok su jos onomad hrvati tamo pecali ribu.cisto me zanima koji je to marker

protjerivanjem turaka iz dalmacije i like,te konacnim oslobadjanjem zadnjih dijelova zapadne slavonije od turaka,islamizirano stanovnistvo se povlaci nigdje drugo negoli u tursku hrvatsku.
ajmo reci da sam ja ovo izmislio,ali kako to da muslimani turske hrvatske sami imaju zivucu legendu o svojim islamiziranim precima iz ovih navedenih oslobodjenih krajeva

meni kao pojedincu najmanje trebaju takvi hrvati,kao sto su oni,samo su cinjenice prebanalne

protjerivanjem turaka iz dalmacije i like,te konacnim oslobadjanjem zadnjih dijelova zapadne slavonije od turaka,islamizirano stanovnistvo se povlaci nigdje drugo negoli u tursku hrvatsku.
ajmo reci da sam ja ovo izmislio,ali kako to da muslimani turske hrvatske sami imaju zivucu legendu o svojim islamiziranim precima iz ovih navedenih oslobodjenih krajeva

Koji izvori?

Milan Karanović

Uz dužno poštovanje prema Gosp. Pavi, primjetio sam u njegovim upisima o povijesti bihaća da se služi ''Pounjem u Bosanskoj Krajini'' od Milana Karanovića kao jedinim izvorom.

Pa ja sam i rekao da terenska istraživanja pokazuju da skoro polovica muslimanskog stanovništva Bihaćke krajine vodi porijeklo iz Like(ne iz Slavonije, jer ni jedan rod nema tradiciju slavonskog porijekla). Odakle ti izvlačiš činjenicu da su ti ljudi porijeklom od starosjedilaca Like a ne doseljenika? U tome je problem. Uzimaš zdravo za gotovo da su lički muslimani lokalni konvertiti, a izvori to ne potvrđuju.

baš mi se sviđa ovaj dio BiH, i muslimani toga kraja mi djeluju dosta "pitomo" i nekako naški za razliku od ostalih dijelova BiH ..Šteta što nismo uspjeli vratiti granicu s Turcima do Požarevaćkog mira..

Kažu da na nekoj kuli i sada ima Frankopanski grb !? Može li netko postaviti sliku a zna nešto više o ovome !?

U svakom jebenom postu pišeš o svojoj želji priključivanja Turske Hrvatske RH ili HB, a zagovaraš iseljavanje Hrvata iz krvavo obranjenih područja Srednje Bosne, Posavine i drugih krajeva.
Trebao si ti dobit ban već odavno.