U čuda se veruje i čuda su stvarna uvek po potrebi ljudi , i ja zato podržavam čuda sve dok imaju smislen i pravedan cilj.
Nekad je teško razlučiti jel nešto čudo ili ne , kao što je teško razlučiti šta je dobro a šta nije , tako da hoću reći da je ljudska dobrota zapravo čudo zato što mnogi misle da se ona kod ljudi podrazumeva.

Čuda su moguća!
Poznata rečenica. Ne samo da su moguća, nego se i dešavaju! Svakodnevno. Treba samo znati čitati ,,Znakove pored puta,,
U svakodnevnici, sve što prevazilazi očekivano je čudo. Čudo je kada neko neočekivano ozdravi, iz finansijskih nevolja pređe u blagostanje, čudo je uvijek iznova rođenje ili smrt....
Čudo je začin života, taman kada pomislimo da određenom rutininom živimo do kraja života, čudo ga okrene naopačke.

vjerujem. jedno mi je spasilo život, jednom davno.

Ispričaj nam to ,,čudo,,!

nije nešto ekstra zanimljivo za druge, morat ćeš mi vjerovati na riječ

Samo postojanje svemira je čudo. Kako netko može gledati u svemir i ne čuditi se.

ne moraš ići tako daleko, pogledaj oko sebe.
ja gledam maslačke pred zgradom. da, maslačke.

Dodirnem tipku na laptopu, ali ja je u stvari nisam dodirnuo. Tipke skoro da i nema, među atomima je prazan prostor. Praktično cijeli prostor tipke je vakuum. Naravno i moj prst je vakuum. Čvrsta tijela su praktično prazan prostor, pa što onda dodirujem? Pa ne dodirujem ništa, nego samo ne mogu postojati dva atoma na istom mjestu, i onda odbojnom silom gurnem atom tipke na tipkovnici da je ne dodaknem.

Ako je to sve prazno, što onda vidim? Pa ne vidim ni tipkovnicu ni prste, tek analiziram fotone koji su stigli iz tog pravca, a što je tipkovnica nikad neću saznati.

Na kraju krajeva, dali smo ime atom za nešto, a dali smo ime vjeverica za nešto drugo, ali u stvari nemamo pojma što je atom, a ni vjeverica nema pojma da je vjeverica. Možda ona misli da je jedinstvena i ne bi se ubacivala u te kalupe, na kraju krajeva ne postoje dvije identične vjeverice.

I onda dođe neki ljevičar kaže ma to ti je lako, grmljavina je pražnjenje elektriciteta i to je to. Čuo u 8. razredu ima elektricitet i zadovoljan je, kasnije sretno upisao Sociologiju. A ni on ni škola ne znaju što je elektricitet.

Pitanje je zna li vjeverica šta je elektricitet

Postavljaš važna pitanja.

Vjerovali ili ne, da.

Ali kao iznimno rijetke dogadjaje nepoznatog porijekla.

Čudo je teško nekima vidit jer sama definicija čuda ovisi o karakteru i očekivanju čovjeka.

Nekome je čudo slučajnost koja je prevelika slučajnost da bi bila slučajnost, drugi pak čudo vide u konkrentnijim primjerima, žele vidit auto da levitira primjerice.

Tko je skroman i slobodan od svog ega, siguran sam da će primijetit par čuda u životu.

Slažem se, "čudo" je redovito u očima promatrača. Nedavno sam naletio na video nekog američkog youtubera koji je odlučio nasumičnim ljudima u radničkoj četvrti zvoniti na vrata i davati im po 1000 dolara za režije. Skoro svaka od tih osoba je krenula plakati i navedeni događaj proglašavati čudom.

Ne sumnjam da je to iskustvo mnogima od njih učvrstilo vjeru u vlastitu religiju, iako pripadaju različitim religijama i denominacijama.

Jakog čuda, pa mi svi u ulici bi ridali! Pošalji ga nama!

to je pravo cudo.

Moram vjerovati. Bar za jednog manijaka sa motorom kojeg nedavno zamalo nisam ubio. Ima dobre reflekse pa je ostao u komadu.
Koji su to jebeni idioti nije čudo da popunjavaju statistike i crne kronike.

Skrećem iz sporedne ulice desno i lijevo jedan oveći SUV daje signal da će skrenuti desno. Meni slobodno da nastavim. I kreten se sa nekim niskim motorom zalijepio na metar iza SUV nisam ga ni vidio i kako su puknutih živaca preticao SUV prije nego je ovaj napustio glavnu cestu i to na punoj crti. Ostatak možete zamisliti. Jebeni idioti, poslije na sudu moraš objašnjavati što se dogodilo.

Kako da povjerujem kada još ni o jednom čudu ne pročitah ništa na ovoj temi!?
Sve čudaci, a nigdje ,,čuda,,!?
Dajte bar jednu konkretno ,,čudnu priču,,!
Onaj opičenjak Buenos bi je sada ispričao garant, da nije otišao u penziju!

Čuda, u smislu da su se stvari sredile same od sebe u trenutku kada nije bilo šanse da se tako nešto desi.

Bilo je to vrime prije ere mobitela, tamo početkom 2000-ih...

Skupili smo se jer se ženio jedan od naših frendova (kako on nije iz tog mista dogovorili smo se nać kod Crkve, da ne idemo kod mlade) potrefilo se da su svi auti bili zauzeti, subota ništa čudno. Tako da smo se našli kod jednog od nas i njegov nas buraz odbacio do Crkve, jedno sat-dva vremena ranije, jer je i on imo neke svoje obveze.
Nije nam ništa bilo sumnjivo, jer smo mislili da smo prvi stigli, i otišli na cugu u kafić, nakon nekog vremena stigle su cure i još neki momci, tako da nas se skupilo 12 sve zajedno. Neke su dobacili roditelji neki su stigli Bus-om i Taxi-em.

Kako se bližilo vrijeme počeli smo se zezat da smo jedini i tako to... međutim onda smo skužili da nešto ne štima, ne znam koje kriv za nesporazum.
E sad se ne sjećam jel jedna od cura imala pozivnicu sa sobom il je zvala iz kafića nekog da provjeri i tada smo bili sigurni da smo fulali Crkvu, jer je još jedna u tom mistu, al 5-6 kilometara dalje...

U kafiću nema nikog osim nas, subota nema prometa tu i tamo koji auto, a nas 12...probali smo stopat, al nema nikoga, jedan dva auta i svi nam pokazuju da idu tu blizu...ono nervoza, mi momci bi pješke krenuli pa kad stignemo, al cure nam govore da ne mogu toliko hodat u visokim petama...pa red zajebancije izbacite malo nogu-sisu stat će neko za vas... međutim problem je što ne znamo di je to točno, kad imaš Crkvu u svakom mistu, a ne pamte ljudi nazive svake... pa opet malo svađe koje kriv itd.

Tada ja kažem "Eee kako bi volio da Bog sad napravi neko čudo i da se sve ovo riješi" i svi se usaglase se samnom
U tom trenutku ide Caravella (VW-kombi sa 9 sjedala) i vozi neki svećenik i ja krenem stopat on stane ispred mene, kad izlazi neki stariji lik, valjda mještanin što ga je povezo i svećenik meni rukom mahne ulazi...
ja: faljen Isus
Svećenik: uvijek faljen bio, kuda ideš?
ja: pa htio sam vas zamolit....

Uglavnom on nas svih 12 potrpa u kombi i odveze do Crkve i taman stigli...

To se prepričava i dan danas i uvijek se dobro nasmijemo, svaka čast svećeniku

Čudnoga mi čuda!
Brane, antitalent za priču!

Godinama sanjam jedan te isti san. Kratko traje. Nema ni nekakvu radnju. Ni aktere. San kao san. Maglovit i dalek. Konfuzan.
Sanjam tako godinama već jedan most. Ogroman, siv, vuče kao vakum. Iz daljine se nazire svjetlo ispod mosta, par niskih zgrada i velika rijeka. Prolazim ispod mosta, onako bojažljivo i nesigurno. Ne gledam sa strane, samo idem pravo kao hipnotisana. Dolazim do spomenutih zgrada i sjedam na klupu. Gledam u rijeku! Mirna, nekako zlosutna. S druge strane rijeke par kuća. Izgledaju napuštene. Krećem se jednim uzanim putem. Park. Veliki, a pust. Ugledam klupe.Pored klupa vrba. Nepodšišana. Grane se spustile na zemlju. Gavranovi grakću. Nije mi jasno zašto sam tu! Šta radim na ovom nepoznatom mjestu, gradu!? Osvrćem se. Nigdje nikoga.
Danas živim u tom gradu. Isti most, iste zgrade, park, klupa, rijeka. Sve je isto, samo je obojeno. San je bio crno bijeli!

Jednom ja htio na koncert ali nije bilo više karata.

Pomalo revoltiran, zavapih - molim te Bože, daj mi ulaznicu.

Par sekundu kasnije vjetar donese neki papir. Ulaznica.


Valjda se to računa?

Ovo nije nikakvo čudo....bila si nezadovoljna prijašnjim životom u malom bezperspektivnom mjestu. Frustriranost na javi, košmari u snu. Egzistencijalni problemi.
Svaki grad ima netku reku i most. Te zgrade i straćare. Tako sanjala si novi život.

I doselila u Hessen....grad......neka pogađaju tkoji.