Matvejević zrači karizmom žrtve, jednostavno ona njegova faca na neki način zove: "tuci me!"

Čovjek-Mučenik, osjeća bol svijeta.

@Junuz
Mislila sam da malo promoviraš naše pisce :))

Uf, pa enciklopedija je to...

Mlakić, Mlakić, Mlakić, pa onda par klasa, pa onda ostali, barem od suvremenika...

KNJIŽEVNIČE ,neću čupat riječi iz tebe !!
Ja sam mislila ,da ti je stalo do naših pisaca

To je sve petorazredno, najvažniji hrv. pisac je trenutno, uz Aralicu, Luko Paljetak.
http://www.vjesnik.hr/Article.aspx?ID=8 ... 374C621C5E

Lako je o Bosni pisati, treba u Bosni živjeti



Intervju - Nebojša Lujanović

Mislim da se u Bosni na skučenom prostoru očituju svi europski problemi, izvedeni do svoje krajnosti i ogoljeni naslaga lažne demokracije, građanske uljudnosti i tobožnje tolerancije. A ti se problemi svode na činjenicu da živimo u duboko podijeljenim društvima

Razgovarao: Ivica Majić

Nebojša Lujanović, mladi hrvatski pisac bosanskih korijena, rođen je 1981., a već je objavio svoju četvrtu knjigu – „Orgulje iz Waldsassena“. Debitirao je romanom „Stakleno oko“, a zatim je došla zbirka priča „S pogrebnom povorkom nizbrdo“, koja je izazvala značajnu pozornost književne javnosti, pa onda roman „Godina svinje“. Školovao se u Zagrebu, potom se nastanio u Splitu, čime su određeni i okviri u koje ga se kao književnika svrstava. Za ljeto planira promociju svoje najnovije knjige u Sarajevu.

■ Vas kao da je dostigla ona kletva: „Dabogda ti život bio zanimljiv!“ Rođeni ste u Novom Travniku, školovali se u Zagrebu, a radite u Splitu, što je činjenica koja se redovito dovodi u vezu s vašim književnim radom. Veza nesumnjivo postoji, no zanimljivo bi bilo čuti kako je vi vidite.

- Drago mi je što se ne uklapam ni u jedan princip kategorizacije. Ni po lokalnom, ni regionalnom, ni književno-nacionalnom ključu. Smatram da sam time u nekoj prednosti. Recimo da neki predmet drugi jedva naziru u polumraku, a meni je on osvijetljen iz više kutova, s više svjetiljki. Čini mi se da imam bolji pregled nad ljudskim glupostima. Problem je jedino što se svaki osjećaj slobode veže na osjećaje nesigurnosti i usamljenosti. Ali, to je cijena koju sam voljan platiti. Ovako se barem uspješno branim od naših kultura koje su u svojoj srži zatvorene i egocentrične. Njihovi su tipični predstavnici uvjereni da žive u najljepšim gradovima na svijetu, da jedu najbolju hranu, da imaju najbogatiju prirodu i povijest, te najljepše žene. Prema tome, nema smisla da putuju (osim na skijanje), da prevode i čitaju tuđe pisce (osim američkih po kojima je sniman film) ili da nečiju kulturu upoznaju (osim onu u kojoj gostuje nogometna reprezentacija).

■ Najnovije vaše djelo, Orgulje iz Waldsassena, tematski je vezano uz BiH. Kada se tome doda da su likovi franjevci, logično je da se javljaju paralele s Andrićem. No, Josip Mlakić vam je, kako ste rekli, skinuo veliki teret s leđa tvrdnjom da je Andrićev utjecaj sveden na minimum. U kojem bi smislu Andrić bio teret?

- Teško mi je nadati se da će se na ovim prostorima pojaviti pisac koji će toliko obilježiti čitave kulture i epohe. Naravno da nešto od tih tragova nosim i u sebi, ali bih svejedno volio na kraju progovoriti vlastitim glasom. Ali, osvrnuo bih se na aluziju ‘odricanja’ koju ste, vjerujem nenamjerno, imputirali u svoje pitanje. Jer, to danas Andrić i jest – identitetski nečist i problematičan autor kojeg je bosanska, a posebno hrvatska, književnost pažljivo i sustavno odstranila. O Andriću se kod nas ne održavaju znanstveni skupovi, ne vode rasprave, ne obilježavaju adekvatno obljetnice, ne objavljuju reizdanja (osim Proklete avlije koja je za lektiru, ostala djela zadnji put objavljena u osamdesetima morate iskapati iz najzabačenijih polica antikvarijata). Andrić je taktički izmicao uokvirivanju nacionalnim/nacionalističkim paradigmama (pa i ako je zbog oportunizma, neka je).
Kao što je fra Marijan Šunjić (povijesna ličnost čiju sam biografiju u romanu Orgulje u Waldsassenu iskoristio kao književnu građu) radio na diplomaciji između dviju vjera i otvarao škole za katoličku i muslimansku djecu. Međutim, našem domaćem čovjeku, koji je jedino sposoban za identifikaciju retorikom plemenske krvi, draži su likovi masnog brka i oštre sablje koji tako jasno i čvrsto simboliziraju kako se postaje ‘svoj na svome’.

■ O BiH se danas puno govori, iz kojekakvih pobuda i iz kojekakvih pozicija. Kakva je vaša uspomena na Bosnu? Muče li vas aktualne prilike političke, društvene, gospodarske…?

- Kad pišem o Bosni, ne vraćam se nečemu sigurnom i poznatom. Ja je ustvari tek tada upoznajem. Kao što je Andrić tek radom na Travničkoj kronici upoznao grad s kojim su ga toliko povezivali, a u kojem je proveo kratko vrijeme djetinjstva do kojeg sjećanje ne seže. Osim nejasnog osjećaja privlačnosti, kroz to upoznavanje i istraživanje me nagoni i jedna nakaradna znatiželja. Mislim da se u Bosni na skučenom prostoru očituju svi europski problemi, izvedeni do svoje krajnosti i ogoljeni naslaga lažne demokracije, građanske uljudnosti i tobožnje tolerancije. A ti se problemi svode na činjenicu da živimo u duboko podijeljenim društvima. Samo što je u Bosni glavni uzrok te podijeljenosti (ili se barem tako želi prikazati) uvijek onaj vražji etnički identitet, plemenska krv koju strukture moći znaju tako dobro iskoristiti kada im to zatreba. Zato u Bosni još jako dugo nećemo doživjeti neke druge oblike solidarnosti, kao što je prosvjed radnika ili akcija za jednakost žena pri zapošljavanju. Zato je naivno vjerovati da se zlo s početka devedesetih ne može ponoviti. I upravo zato treba skakati za vrat na svaki ispad mržnje, ma kako se bezazlenim činio. To mi se čini kao glavni motiv pisanja i istraživanja o Bosni. Ali, lako je o Bosni pisati. Treba u Bosni živjeti.

■ Trenutačno sam u takvoj situaciji da moram raditi sve osim onoga što me veseli, rekli ste svojevremeno u jednom intervjuu. Je li stanje promijenilo? Što sada radite?

- Nema neke veće promjene. I dalje, kao i prije pet godina, živimo u licemjernim društvima koja se busaju u prsa višestoljetnom humanističkom tradicijom, kojima su puna usta znanja i kulture, a s druge strane rade na srozavanju svih moralnih i kulturnih vrijednosti. U takvim je društvima očito previše očekivati da se doktor znanosti bavi znanošću u okviru neke institucije, ili da pisac od subvencija i honorara za knjigu na kojoj je radio dvije tri godine plati barem jednu mjesečnu stanarinu i režije. Nema pretjeranog smisla žaliti se kada je većina pristala na stanje marginaliziranih intelektualnih elita, umrtvljene kritičke svijesti, sve to začinjeno žutilom i jeftinim spektaklom. Danju robujem u takvom sustavu, a noću se, vjerojatno poput malog broja mojih kolega, pokušavam izboriti za svoj mali prostor otpora. Iz njega izbacujem ovakve odgovore i nekakve tekstove, ali mi sve to sliči na pucanje iz praćke na tenkove.

| Hrvatska riječ |