Međutim muslimansko vodstvo je poprilično... recimo da se ponašaju kao da su izašli iz Mujo & Haso viceva.
Ako ne bude smirivanja s njihove strane kad dođu rezultati popisa, onda je raspad puno realnija opcija.

Oni su prilično racionalni i pametni, njihovi birači nisu ni blizu toga. Politički lideri im truli bogataši, narod crkava od gladi. Kad se usere ode Zlaja u Dubrovnik hladiti guzicu i "prikupljati sadaku" sa svojom djecom na sigurnoj udaljenosti.

Raspad BiH je počeo 1992. godine. Prolazi kroz etape. Otprilike sam proces je pri kraju. Onaj ko rat priželjkivao u kući mu bio. Mir nema alternativu. Baš kao ni raspad.

Lord David Owen: BiH je trebalo podijeliti na tri dijela

Nekadašnji mmirovni posrednik EU-a, lord David Owen, u intervjuu za Globus govori o najboljim rješenjima za BiH, o Franji Tuđmanu i Aliji Izetbegoviću, ulasku Hrvatske u EU. On pojašnjava zašto se više nikada neće vratiti u BiH, zašto upravo Hrvatska i Srbija imaju veliku ulogu na europskom putu BiH te zašto je najgori mogući scenarij za BiH onaj da bude "opkoljena" EU-om.

Razgovarala: Bisera Fabrio

U dobi od 76 godina, lord David Owen – čovjek koji je, kao mirovni posrednik Europske Unije, dodao puno začina u ratove na području bivše Jugoslavije, nekadašnji ministar vanjskih poslova Velike Britanije (od 1977. do 1979.) i nekadašnji laburist koji je postao socijaldemokrat, političar je dugog pamćenja koji vlastite greške danas doživljava s odmakom.

Iako je svojevremeno bio jedan od onih političara mlađe generacije koji su obećavali, a bilo je to sedmadesetih, njegova autodestruktivna energija uvijek ga je pratila. Prepoznale su to i njegove kolege koje su za Owena rekle da je on sam sebi najveći neprijatelj.

Ali, isto tako, lord David Owen – kojega su sve strane ovdje baš onako zdušno mrzile sredinom devedesetih – jedni zato što su ga smatrali odgovornim za hrvatsko-bošnjački rat, drugi zato što su ga smatrali previše naklonjenog Srbima, treći zato što su ga smtrali obnoviteljem Jugoslavije – danas otvoreno kaže da je možda bio u krivu.

Najvećom greškom smatra činjenicu da je 1993. propao plan – tzv. Vance-Owenov plan – koji je mogao zaustaviti sukobe. Najtragičnijom danas smatra to što su se pregovori nastavljali, baš kao i krvoprolića i etničko čišćenje. Miloševića za to smatra izravno odgovornim.

Lord Owen, koji se danas više ne bavi Balkanom nego Prvim svjetskim ratom (upravo je objavio knjigu o 1914. godini) i Rusijom, a i u konzultantskim je odnosima s najbogatijim Rusom Alisherom Usmanovom, bio je supredsjedatelj Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji od 1992-1995., zajedno sa američkim diplomatom Cyrusom Vanceom. Napravili su mirovni plan za BiH koji je propao zbog odbijanja Srba.

Nikada nećemo znati što bi se dogodilo da je plan prihvaćen, bi li rat zaista završio, ali je njime, sasvim sigurno, završilo Owenovo bavljenje Balkanom.

Nakon toliko godina od završetka sukoba Owen je neobično iskreno o svemu progovorio uz jutarnju šalicu kave u kafiću Doma lordova. Žao mu je, na Balkan se više ne može vratiti jer mu je on emocionalna trauma.

Put do pakla opet je bio popločan dobrim namjerama.


Kad danas gledate na epizodu mirovnih pregovora na području bivše Jugoslavije, što je ono što tada niste znali, a danas znate?


- Da uvijek puno pažnje treba usmjeriti na Sjedinjene Države. To znam još od 1992. i usporavanja Vance-Owenova plana. Od tada mi je ostalo na pameti da uvijek i u svakoj situaciji treba paziti na Sjedinjene Države i ono što one i kada one žele postići.


Zašto niste uspjeli?

- To mi je uzelo tri godine života. Bilo je to teško vrijeme za mene. Moja je kći odrastala i nisam je puno viđao jer sam stalno bio na terenu. To nije na nju ostavilo neke posljedice, ona je divna djevojka, i ne žalim što sam se prihvatio posla. Razumjela je to i moja žena.

Netko je, k vragu, trebao krenuti u taj posao i uhvatiti se pregovora u situaciji kad je bilo teško. Mogao sam odbiti i imati kvalitetniji život. Ali nisam.

Krenuo sam u sve to, ostao sam tri godine, nakon toga napisao Balkansku odiseju i završio s Balkanom. To je prikaz pokušaja međunarodne zajednice da se nosi s raspadom bivše Jugoslavije. Nije riječ o povijesti početka rata, niti pak njegova razvitka, premda se na tu povijest pozivam zbog njezina utjecaja na današnjicu. Moje je polazište polazište pregovarača koji se uključio u jesen 1992., pošto je rat u Bosni i Hercegovini već bio uzeo vrlo teške žrtve. Iako je bilo svakakvih kritika i optužbi na moj račun na području Balkana, nitko nije izašao javno ni s jednim argumentom koji bi srušio neki od onih koji su izneseni u knjizi. I na to sam vrlo ponosan. Nijedno pismo nisam dobio koje bi tvrdilo da sam nešto netočno napisao. A mi smo krenuli od dokumenata i njih smo proučavali. Oni su danas svi dostupni i ljudi ih mogu istraživati.


Mogu li oni pomoći današnjem razumijevanju situacije u BiH?

- Nisam siguran. Ali sigurno je da su stvari mogle biti drukčij da je plan prihvaćen te 1993. Radovan Karadžić bio je taj koji je odustao od plana i stvari su krenule unatrag. Mislili smo da smo uspjeli, da smo sve strane uspjeli uvjeriti u ovakav mirovni plan i onda ništa. Plan je predviđao decentraliziranju BiH, podijeljenju u deset pokrajina, koje bi imale nadležnosti nad unutarnjim posloima i obrazovanjem. Pokrajine bi bile formiranje po etničkom principu, dok bi glavni grad Sarajevo bio demilitariziran distrikt sa sjedištem centralne vlade.
Milošević je bio prihvatio plan u travnju 1993. Prihvatili su ga i Bošnjaci, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i predstavnici Hrvata. Ali, kad ga bosanski Srbi nisu prihvatili i kad nitko više nije mogao utjecati na njih, plan je bio mrtav.
Mislim da je više toga igralo protiv našeg plana. Amerika se nije uključivala na konstruktivan način. UN je, kao i uvijek, bio raštrkan u svojim politikama i vladao je potpuni kaos, aonda je cijeli plan potkopala i Clintonova administracija, i to baš u vrijeme dok je američki državni tajnik Warren Christopher bio na turneji po regiji. Do 5. svibnja 1993. Clinton je već čitao knjigu 'Balkanski duhovi' Roberta Kaplana i nosio je pod rukom, pa je bilo jasno da je izvukao iz nje zaključke kako ne bi bilo pametno ulaziti u bilo kakvu vrstu intervencije. Nisu željeli ući u konfilkt. Barem je tako Clinton mislio i tu mu moram odati priznanje, za razliku od Warrena Christophera, koji nije imao ama baš nikakvu politiku, osim što je mrzio Vance-Owenov mirovni plan iz nekog razloga koji vjerojatno zadire u psihologiju.
Dakle, Amerikanci su kao načelno podržavali plan, ali nisu učinili ništa da se provede u djelo, i to je Ratku Mladiću savršeno poslužilo da pronađe izgovor za daljnje napade.


Kako je reagirala bošnjačka strana?

- Alija Izetbegović znao je da je to jedini plan koji će držati zemlju u komadu. Bilo nam je svima jasno da, ako plan propadne, dogodit će se neka vrsta podjele, BiH nikada neće biti jedinstvena. I zaista, tako se dogodilo. Kad je plan propao, ja više nisam želio biti mirovni pregovarač i odlučio sam odstupiti jer ništa više nisam mogao napraviti. Otišao sam Izetbegoviću i rekao sam mu: Slušajte, ja sam se obavezao i obećao sam vam da ću BiH držati cjelovitom. Ne mogu. Ne mogu više ovako i ovaj plan više ovako ne može ići dalje. Ako želite da nastavim, stvari se moraju sada mijenjati i morat ćemo doći do toga da BiH mora doživjeti podjelu.


Kakvu?

- Podjelu na tri dijela. To je tada bilo najbolje rješenje i ja i danas mislim da je to najbolje rješenje. No, do toga nije došlo...


Vjerojatno tako misle i Hrvati u BiH, koji se osjećaju zakinuti ovom daytonskom podjelom.

- To se nije dogodilo. Od trenutka kada je Vance-Owenov plan propao, zemlju više nije bilo moguće držati na okupu. To je prošlo kao mogućnost. Za razliku od većine Britanaca, ja nemam nikakvih zamjerki na ono što je kasnije Richard Holbrooke radio i kako je na kraju riješio stvar. Da sam bio u njegovoj koži, napravio bih isto što je i on učinio. On je napravio ono što je morao. Mi smo, jednostavno, morali zaustaviti taj rat. I zato smo morali imati Miloševića na svojoj strani. Jer, da nismo, ne bismo, ne bismo mogli ništa postići. On je kontrolirao snage na terenu. Osim što smo morali sve glavne faktore uključene u sukob imati na svojoj strani, us smislu da moraju biti zainteresirani za rješavanje sukoba i mirovne planove koje imamo izložiti, znao sam da moramo nekako pridobiti Amerikanceda postanu aktivniji, da uđu u cijelu priču. Postojala je cijena koja se za to morala platiti. Konkretno, trebalo je Amerikancima prepustiti inicijativu.

Ja sam bio spreman otići. Cyrus Vanceme nagovarao da i ja odustanem, da dam ostavku kada je i on izašao iz cijele priče i bio sam u iskušenju da to i učinim, ali nisam. Europljani su me tada podržavali, nisu željeli da odem, čuvali su mi leđa i nisam otišao. Ali, nije više bilo moguće vratiti se na stari plan. Nije moguće ni danas. Danas su tu novi ljudi koji se time bave. Ne pada mi na pamet govoriti im što trebaju, a što ne trebaju raditi.


Zašto ste ostavili situaciju takvom, na neki način neriješenom? Svjesno ili ne, ali našli ste se u situaciji da danas većina ljudi na vas i vaš diplomatski angažman gleda vrlo negativno, barem kada je riječ o narodima s područja bivše Jugoslavije.

- Kad sam otišao s mjesta pregovarača, vratio sam se u BiH samo jednom. I to vrlo privatno, prije godinu i pol dana. Otišao sam svojim automobilom i vozio skroz do Bosne. Sa mnom je bio moj rođak. Nitko nije znao da dolazim. Prošao sam preko Save. I prije nego što sam mu pružio putovnicu, srpski mi je policajac rekao: O, dobro jutro lorde Owene! Bio sam u košulji, bez odijela, bez kravate.

Zadržao sam se u Slavnoskom Brodu i u Hrvatskoj se činilo da me nitko nije prepoznao. Onda smo otišli u Tuzlu, u koju nikad prije nisam mogao ući, pa dalje prema Srebrenici.
Nijedan putokaz nije nas vodio onamo, cijelo je područje još bilo u fazi potpunog odricanja. Kad sam došao u Srebrenicu, nisam mogao dulje ostati tamo. Nisam mogao izdržati. Otišao sam do Memorijalnog centra, stavio dva ljiljana na spomenik, jedan za Cyrusa Vancea, a jedan za sebe. Gledao sam sve te grobove oko sebe. Vidio sam da su to imena dječaka, muškaraca, i bilo je već iz toga jasno što se tu dogodilo - strašni genocid.
Nisamo dotad ni shvaćao koliko je mladih ljudi tamo ubijeno. I bilo mi je jeako teško. Emotivno sam u tome trenutku bio posve shrvan.

Prošli smo kroz grad i doživio sam traumu. Jer, zamalo se u Srebrenici masakr dogodio još 1993. u ožujku, ako se ne varam, i tada sam jako puno vremena proveo u telefonskim razgovorima s Miloševićem, uvjeravo sam ga da ni u kojem slučaju ne smije dpustiti da vojska uđe u grad, vikao sam da mora zaustaviti Mladića i Milošević je u tom trenutku to shvaćao.
Nisam mogao izdržati u Srebrenici, bilo mi je preteško. Nisam mogao ni stati. Samo smo se provezli jedan krug i otišli. Nisam mogao. Stvarno nisam. I to je jedino što sam napravio u pitanju Bosne kasnije.

Više se nikad neću vratiti.

Ne mogu. Nastojim to izbjeći. Ne želim se mentalno vraćati u to vrijeme i mislim da u današnjoj raspravi ne mogu ni na koji način pridonijeti.
Ovo je moj oproštaj.
Naravno, pratim što se događa u medijima. Zanima me.


I do kojih zaključaka dolazite?

- Volio bih da prosvjedi u BiH dovedu do nečega novoga, do novih promišljanja i razmišljanja o budućnosti te zemlje. Ako promjena dođe odozdo, onda možda i postoji šansa. Ali više vjerujem da će do nekih stvarnih promjena doći onda kada Srbija bude bliže Europskoj Uniji. Uvijek sam u to vjerovao. Mislim da je u tome EU jako dobra. Ona stvarno od zemlje traži da se promijeni i da usvoji određene reforme, određene standarde. Vi u Hrvatskoj to dobro znate. Nema kraćeg puta. Ako smo i dopustili prečice, zbog njih smo zažalili i morali smo ih nekako rješavati, kao u slučaju Rumunjske i Bugarske.

Ali, mislim da lady Catherine Ashton nije priznat trud koji je uložila da za isti stol dovede srpsku i kosovsku stranu. Europska je diplomacija spora, ali učinkovita. Ne mora se sve raditi na američki način.
A što se tiče BiH, očekujem da bi pametno i dobro bilo da Hrvatska i Srbija i u tom smislu potegnu i sada dobronamjerno pomognu da BiH krene nabolje. Ali, samo s dobrim namjerama.


Je li u tom smislu Hrvatska dobro prošla ulaskom u EU?

- Svakako. Imali ste i jake saveznik. Njemačka je zdušno zagovarala Hrvatsku. Vi ste uli prije svih ostalih i sada je vrijeme da to otplatite tako što ćete pomoći regiji, ovima koji su iza vas, da i oni dođu do toga. Budite kreativni i pomažite Bosni. Ali, u suradnji sa Srbijom. To se od vas očekuje.


Ali, Hrvati u BiH nisu zadovoljni načinima na koji im sadašnja hrvatska vlast želi pomagati , tu postoje velike razlike. Ideje iz Zagreba već dugo nisu dobrodošle u Mostaru jer Hrvati u BiH smatraju da im je napravljena nepravda i da su u toj zemlji marginalizirani.

- U redu, ali moraju gledati širu sliku. Što ako svi uđu u EU osim BiH? Što ako uđu Srbija, Crna Gora, Hrvatska je već u EU...Kakav to život misle da će imati izolirani u tom europskom okruženju? Kakvu će to budućnost imati? Pritom, Bosna nije Švicarska.
Naravno, u idealnim okolnostima, volio bih da BiH uđe u EU istovremeno kada i Srbija i Crna Gora, ali mislim da se to neće dogoditi. Eu na to nije spremna. I zato je pustila Hrvatsku prvu. Nisam čak ni bio kritički raspoložen prema tome, mislim da je uredu da je Hrvatska dobila šansu.
Sa Srbijom je drukčije, ona mora doživjeti puno drugih transformacija, i zato je bilo pošteno da Hrvatska ide prva u Uniju. Ali, budite fleksibilni, pomozite i drugima. I, najvažnije, pomozite i Bosni. Jer nema nikakve šanse da EU, ni u najdubljem snu, prihvati BiH u svoje članstvo u ovakvom stanju u kakvom je ona sada. Ni uz najbolju volju na svijetu to nije moguće. Govori se - ali pustili smo podijeljeni Cipar. Jemo, i to je velika pogreška. I bilo je onih koji su to znali od prvog dana.


Jeste li tada, devedesetih, znali da će baš Hrvatska biti prva koja će ući u EU? Je li bila "zapadnija" od ostalih, naravno ne samo zemljopisno?

- Ne, ne i ne. Naša je namjera bila d aučinimo tako da Srbija i Hrvatska uđu zajedno. Ne Crna Gora, jer je ona tada bila tako korumpirana, ali Srbija i Hrvatska, to da. I siguran sam da će EU tražiti od Hrvatske i Srbije da zajedno rade na tome da cijela regija ima europsku perspektivu. Za BiH će trebati vremena, ali ako nešto ne naprave, naći će se u situaciji da su posve opkoljeni Eurospkom Unijom i da tako izolirani neće moći dalje. To je suluda situacija. I, iskreno, vratit će se debelo u prošlost, a to ne smiju dopustiti. Moraju shvatiti da je EU životno važna za BiH kao politički i ekonomski plan, koncept.


Je li čovjek s kojim set se puno susretali, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman bio svjestan da Hrvatska mora imati konstruktivnu ulogu u Bosni, a ne dijeliti je? Je lio n želio tu podjelu?

- Prvo što se mora razumijeti jest činjenica da je Franjo Tuđman dobio rat. On je izašao kao pobjednik. Točka. Čak mi i smeta što to moram priznati, ali tako je. Franjo tuđman imao je jedan i jedini cilj, i od toga nikada nije odstupao i to nije ni na koji način skrivao - on je želio Hrvatsku u njenim povijesnim granicama. Želio ju je kao samostalnu i neovisnu državu. Želio je i da se proširi u BiH, to je svakako bila jedna od njegovih opcija, ali bio je prije svega pragmatičar.

Dobro je shvatio, na vrijeme, da to neće biti moguće i onda se vrati u okvirove onoga što je ostvarivao. On bi učinio sve da to ostvari. Sve. On se sramio svoje uloge partizana i Titova generala. Bilo mi je iskreno neugodno zbog njega. I za razliku od svih ostalih, on je bio vrlo iskren u tome što je mislio i na što se fokusirao. Svi drugi su imali stotinu drugih planova i ideja. Tuđman ne. S njim ste znali na čemu ste. I zato je pobijedio. Imao je cilj pred sobom i činio je sve da to tog cilja dođe. Kad je shvatio da bi trebao s Amerikancima paktirati radi toga, on je odmah na to pristao. Nije razmišljao niti trenutka. Ako mu je to omogućilo nezavisnu Hrvatsku u njezinim granicama, on je to pristajao. Nije to skrivao.


Ali, Tuđman je podržao i vaš plan, je li?

-Da, jest. Vidio je u tome korist. S njim ste se mogli svađati do beskraja. Njegov je način govora bio rasistički i on to nimalo nije skrivao. Nije se pravio u tom smislu fin. Bilo je jasno što misli. Na večerama koje smo zajedno imali često bi imao rasističke ispade. Nije bio diplomat. Ali, sve to je činio uvijek uvjeren da je ono što govori i radi najbolje za nejgovu zemlju. U to nije bilo sumnje. Od ostalih nitko nije govorio istinu. Svi su stalno nešto lagali, izmotavali se...

Na koji način?

- Na primjer Alija Izetbegović nikada nije bio komunist, i to je bilo prilično jasno. Imao je drukčiji način razmišljanja. Znali ste da on zna da vi znate kad je lagao. I to je, naravno, bilo tragično.
Milošević i Tuđman bili su drukčiji. Oni su bili na svoj način uvjereni u ono što misle i kako se ponašaju. Tuđman je pritom jako volio i povijest. Ali, iskreno govoreći, nikada nije prihvatio miješanje UN-a na način kako je to izvedeno. I bio je u pravu, ako gledamo s njegova gledišta. Zato je koristio svaku priliku da govori protiv njih, iako ih je formalno morao podržavati. Pa bi jednog dana dočekao te UN-ove zapovjednike kao tko zna kakve mirotvorce, a onda bi ludio zbog toga što su u Hrvatskoj.
Ja na početku nisam u sve to bio umiješan ali brzo sam shvatio kako stvari funkcioniraju. Kad sam otišao, i kada seu se nakon toga počeli događati još gori zločini, etničko čišćenje i genocid u Srebrenici, bilo mi je drago što sam daleko od svega. Rekao sam to Francuzima, kada su oni preuzeli predsjedanje EU-om, početkom 1995.
Rekao sam Francoisu Mitterrandu da ću ostati samo dok traje francusko predsjedanje jer je on tako htio. I ni dana dulje.

Dosta mi je. Moram ići i ne mogu više.

Dugujem to svojoj obitelji i svojoj ženi. Što sam mogao napraviti, napravio sam. I tada je Europa bila spremna da odem, da izađem iz svega. Završio sam tu priču i u meni je ostalo puno osjećaja, puno trauma, puno žaljenja. Ali, nisam više mogao.
Dao sam najbolje od sebe što sam u tom vremenu znao. U tom smislu ne žalim. Žalim za ljudima koji su stradali u tom ratu i zato se više ne mogu vratiti u Bosnu.

(Izvor: Globus)

Svakih 40 god. je ovdje neki rat, samo treba da prođe još neko vrijeme i
da stasaju ovi što za rat ne znaju jer ovi što znaju do rata im nije.

jedino pametno što mogu da urade za svoje buduće naraštaje je da se dogovore
o uređenju zemlje a to ne žele (ne svi).

Znači vjerojatno rat u nekoj budućnosti i ostavljam
10% šansi da prevlada razum i mirno riješenje.

Srbi i Hrvati nisu ratovali protiv svog sopstvenog naroda, prema tome Srbi i Hrvati treba da se dogovore o podeli BiH, da pomognu jedni drugima, da lobiraju sinhronizovano, da zajedno gurnu pod tepih proislamiste iz svojih redova, a muslimanima šta ostane njihovo je.

Recimo dobar početak bi bio otvaranje konzulata HB u Beogradu i inteziviranje saradnje sa Mostaraom i Banja Lukom ignorišući Sarajevo, dok se islamisti ne prizovu pameti i izaberu predstavnike koji su za bošnjački kanton, a ne rat i veliku unitarnu BiH tamnicu hrišćanskih naroda.

Beograd je ukinuo predstavnisvo za RS i dijasporu.Moš misliti koliko ih tek zanima HB kad ih mi ne interesujemo.
HB treba da otvori svoju kancelariju u Subotici ili negde gde ima Hrvata koji nisu otrovani sa EU.
U suštini Srbi i Hrvati unutar tkz.BiH po meni su sami,sa Muslimanima.Zato nam valja sesti i videti šta da se radi.Ova gologuzija iz BG i ZG ako nas se sete,sete se,ako ne,da mi vidimo sta ćemo.

Itekako mi interesujemo Beograd. Borhan Tadići je iskoristio nas na jedan najgori mogući način da bi se zadržao na vlasti, s druge strane Ivicu i Acu itekako interesuje RS. Mada zbog svojih politika ne mogu to baš pokazati onako kako bi mi u RS to željeli, ali itekako im je bitna RS. Jer su daleko svjesniji situacije na Balkanu od prethodnika.

Što se tiče podjele, naša stvar i naša briga nije Federacija, jer zašto bi mi stajali i na čiju stranu??? Nemamo potrebu. Imamo RS i ona je naša sloboda i sigurnost, vrijeme će nam donijeti nezavisnost, jer je to realnost prostora. A ljudi u Fedi nek se dogovore kako žele živjeti na tom prostoru.

bravo stora,volim kad je netko iskren.neka ovaj tvoj komentar procitaju hrvati srboljubi koji se klanjaju dodiku i RS jer misle da ce im on i srbi pomoci u borbi za treci

naivan smo narod a jos su naivniji oni koji vjeruju srbima

a srbi u federaciji bi trebali imati prava kao i hrvati u rs,ona sacica koja je ostala tamo,no nazalost srbi u federaciji imaju veca prava,a
sto se tice srpske,brinite se vi za nju a ne za federaciju i HB,nesto ste tanki kod brckog,jos malo pa cete se rascijepati na
dva i vise dijelova