Ovo je tema za filozofiju, sociologiju ili povijest, ali stavio sam je tu jer je ovo najposjećeniji podraspravnik.

I životinje se tuku za ozemlje i ženke. Rat postoji u najprimitivnijih i najmanje kontaktiranih plemena današnjice. Jesu li rat i destrukcija u prirodi čovjeka? Zašto naraštaji ljudi proriču kad će kraj svijeta i uvijek samo što nije? To znači da ljudi ustvari žele kraj svijeta, žele neku kataklizmu, žele biti sudionici nekog prijelomnog događaja. Žele da njihovo vrijeme bude posebnije od prijašnjih, ne žele biti samo karika u lancu (živjelo se i prije njih i živjet će se i nakon njih).

Asmati, naziv za sve domoroce nizinskih močvara južne Papue, podijeljene u mnoštvo plemena i klanova. Danas ih živi oko 70 000, ali su prodorom zapadne civilizacije akultivirani i pacificirani. Njihova kultura je bila jedna od najbrutalnijih na Novoj Gvineji. Visoki, snažni crnci živjeli su sasvim goli i nisu prekrivali ni spolne organe, jedino su se nekada pokrivali pepelom. Gradili su velike raskošne muške kuće i njegovali osobito bogatu plemensku umjetnost. Tijekom inicijacije prakticirali su obrednu homoseksualnost. Morali su piti spermu uglednih staraca, a u nekim drugim obredima plodnosti igrali su s ukrućenim spolnim udovima i orgijali. Bili su lovci na ljudske glave. Često su odlazili u ratoborne pohode na zemlje susjednih plemena, a među prvima su im na udaru bili Korowai. Žrtve svojih pohoda Asmati su jeli kako bi preuzeli njihovu moć i snagu, a lubanje žrtava su čuvali u muškim kućama i spavali na lubanjama kao na jastucima. Bili su opsjednuti ratom, krvi i spermom. Među Asmatima je 1961. godine nestao Michael Rockfeller, najmlađi sin njujorškog gradonačelnika Nelsona Rockfellera, tada jednog od najbogatijih ljudi na svijetu. Ubili su ga i pojeli.

Novogvinejsko pleme Dani prije prodora zapadne civilizacije gospodarstvo je temeljilo na svinjama i krumpiru, te su poznavali efikasan sustav navodnjavanja polja. Glavna preokupacija svih muškaraca bio je rat. Imali su strogo određeno ozemlje s kojeg se nisu micali. Između njih i susjeda bila je ničija zemlja, bojno polje. Na marginama svog ozemlja dizali su promatračnice i stražarili. Svaki mladić koji bi uspio ušuljati se na neprijateljski teren postao bi junakom. Čim bi jedna strana imala povod za sukob, objavila bi rat. Na bojnom polju zaraćene su strane odmjeravale snage. Precizan domet tri metra dugog koplja nije bio veći od desetak metara, pa su se trebali dobro približiti jedni drugima. Nije bilo teško ni izbjeći koplje, pa čim bi pala prva žrtva sve je prestalo. Pobjednici bi odnijeli zaplijenjeno oružje protivnika koje su nazivali mrtvim pticama. Te su trofeje izložili u selu i dva dana slavili pobjedu pjesmom i plesom. Nedaleko od njih poraženi su oplakivali žrtvu i jadikovali. Žene bi kamenim sjekirama odsjecale prste ako bi žrtva bila njima u krvnom srodstvu. Zbog velike smrtnosti muškaraca Dani su razvili poligamiju. Nisu odlazili u rat iz osvete niti su osjećali bijes prema neprijatelju. Rat je bio konstanta, svi njihovi preci su ratovali, svakih nekoliko dana ili tjedana. Djeca su se rano navikavala na plač majki zbog izgubljenih očeva. Heider navodi da su Dani vodili ceremonijalni, tobožnji rat. Cilj nije bio pobijediti, oduzeti protivniku ozemlje i dobra. Rat je bio sam sebi svrha. Dani nisu znali zašto to rade niti su razmišljali o mogućnosti mira. Rat je bio konstanta, norma.

Da li je zlo prirodno?smrt?eto tí odgovora.

Prirodna selekcija, najsposobniji prežive.

Moj profa je imao običaj govoriti:"Samo je smrt sigruna".

Prirodno, no ne i neizbježno stanje. S napretkom civilizacije ratovi postaju sve rijeđi, većina europskih zemalja proživljava svoje najdulje razdoblje bez rata i ozbiljnih oružanih skupina

Na početku 1950., ukupni esadeovski proračun iznosio je oko 40 000 000 000, a dio koji je otpadao na vojsku iznosio je oko 12 000 000 000. Već 1955. samo vojni dio proračuna iznosio je 40 000 000 000 od ukupne 62 000 000 000 dolara. Godine 1960. vojni je proračun iznosio 45.8 milijardi dolara, 49.7% proračuna. Kennedyjeva je administracija u 14 mjeseci povećala sredstva za obranu na 9 000 000 dolara. SAD je imao 1 500 atomskih bombi, 50 interkontinentalnih balističkih projektila, 80 projektila na nuklearnim podmornicama, 90 projektila u prekomorskim bazama, 1 700 bombardera sposobnih doseći SSSR, 300 borbenih bombardera na nosačima zrakoplova sposobnih nositi atomska oružja i 1 000 supersoničnih borbenih zrakoplova na kopnu sposobnih nositi atomske bombe. SSSR je očito zaostajao jer je imao između 50 i 100 interkontinentalnih balističkih projektila i manje od 200 bombardera dalekog dometa. Međutim, histerija zbog izmišljene prenapuhane opasnosti od komunista je prevladala. Do 1970. esadeovski vojni proračun iznosio je 80 000 000 dolara, a korporacije uključene u vojnu proizvodnju zarađivale su golema bogatstva. 2/3 od 40 milijardi koje su se trošile na sustave naoružanja išlo je u ruke 12 ili 15 industrijskih korporacija. Pomoć inozemstvu više je bila namijenjena jačanju vojne moći u nekomunističkim zemljama. Od 50 000 000 000 dolara koje je 1952.-1962. SAD dodijelio 90 zemalja, samo je 5 000 000 bilo za gospodarski razvoj. Prije Castrove revolucije esadeovske su kompanije nadzirale 80 do 100 posto kubanskih javnih poduzeća, rudnika, rančeva sa stočnim fondom i rafinerija nafte, 40% industrije šećera i 50% državnih željeznica. 1960-ih došlo je do pobuna crnaca, žena, domorodaca i zatvorenika. Došlo je i do spolne revolucije. Eksplodirao je gnjev potlačenih i znatno su poboljšali svoj položaj. Godine 1971. SAD je bacio 800 000 tona bombi na Laos, Kambodžu, Vijetnam. Tijekom Vijetnamskog rata bilo je mnoštvo prosvjeda i odbijanja novačenja. 1970-ih Esadeovci su izgubili povjerenje u sustav. Godine 1940. 20% anketiranih odbilo se opredijeliti bilo kao demokrati bilo kao republikanci, a 1974. njih 34%. Korporacije su se lako izvlačile u istragama protiv njih. Od 1974. do 1975. broj Esadeovaca s primanjima manjim od 5 500 dolara narastao je za 10% i iznosio 25.9 milijuna ljudi. Stopa nezaposlenosti 1974. iznosila je 5.6%, a 1975. narasla je na 8.3%. Ako je tijekom 1975. 16.6% stanovništva bilo prosječno nezaposleno 6 mjeseci ili je 33.2% bilo u prosjeku nezaposleno 3 mjeseca, prosječna godišnja brojka koju je vlada iznosila je 8.3%, što je zvučilo bolje. Godine 1960. za vanjsku politiku trošilo se 53.7% proračunskih sredstava, a troškovi za socijalne programe iznosili su 22.3%. Do 1974. vanjska politika uzimala je 33%, a socijalni programi 31%. 1960. 18% javnosti složilo se da se troši previše na obranu, a 1969. ta je brojka skočila na 52%. Godine 1960. bilo je osam esadeovskih banaka s inozemnim podružnicama, a 1974. 129. Aktiva tih prekomorskih podružnica 1960. se penjala na 3.5 milijardi dolara, a 1974. na 155 milijardi. 1960. 63% onih s pravom glasa glasovalo je na izborima, 1976. 53%. Panamski kanal je esadeovskim kompanijama uštedio 1.5 milijardi troškova prijevoza, a SAD je godišnje prikupljao 150 000 000 dolara vozarine, od čega su vladi Paname plaćale 2.3 milijuna, a uz to su na tom području držale 14 vojnih baza. Esadeovske su korporacije između 1956. i 1965. u Europu uložile 1.8 milijardi dolara i zaradile 5.5 milijardi dolara profita, u Latinskoj Americi uložile 3.8 milijardi i zaradile 11.2 milijardi, u Africi uložile 5.2 milijardi i zaradile 14.3 milijarde. 1975. SAD je izveo oružja u vrijednosti 9.5 milijardi dolara. 10% esadeovskog stanovništva s najvećim primanjima imala je primanja 30 puta veća od onih koje je imala desetina na dnu. 1% nacije posjedovao je 33% bogatstva. Najbogatijih 5% osobno je posjedovalo 83% korporativnih dionica. Jedna stotina najvećih korporacija u prosjeku je plaćala 26.9% poreza, a vodeće naftne kompanije 5.8% poreza. 244 pojedinca koja su zarađivala više od 200 000 dolara nisu plaćala nikakve poreze. Godine 1979., dok su siromašni trpjeli rezove, plaća predsjednika upravnog odbora Exxon Oila porasla je na 830 000 dolara godišnje, a ona predsjednika upravnog odbora Mobil Oila na više od milijun dolara godišnje. Dok je čisti prihod Exxona narastao za 56%, na više od četiri milijarde dolara, 3 000 malih neovisnih benzinskih crpki prestalo je s poslovanjem. Do jeseni 1991. Reagan i Bush popunili su više od polovine 837 saveznih sudačkih mjesta i imenovali dovoljno desničarskih sudaca da se transformira Vrhovni sud. Vraćena je smrtna kazna. Vodeći generalni direktori (CEO-i) korporacija 1980. zarađivali su 45 puta veće plaće od prosječnog tvorničkog radnika, a 1989. 93 puta toliko. U 12 godina od 1977. do 1989. prihod prije plaćanja poreza onih najbogatijih 1% narastao je za 77%. Zbog bogatima pogodnih promjena u strukturi oporezivanja, u desetljeću koje je završavalo 1990. najbogatijih 1% doživjeli su porast čisrog prihoda nakon plaćanja poreza za 87%. Čisti prihod nakon plaćanja poreza niže 2/5 stanovništva ili je pao za 5% na razini najsiromašnijih ili se popeo za više od 8.6%. Mladi crnci dostigli su stopu nezaposlenosti 30 do 40 posto. Zajedno sa siromaštvom došli su razoreni domovi, obiteljsko nasilje, ulični kriminal, droge. U Washingtonu, D.C., 42% mladih crnaca od 18 do 35 godina bilo je u zatvoru ili na slobodi uz jamčevinu ili uvjetno otpušteno. Kad se 1989. SSSR počeo raspadati i nije bilo više komunističke prijetnje, vojni proračun donekle je smanjen, ali je ostao golem. S 281 milijarde smanjen je na 275 milijardi, dva posto. Vojna pomoć režimu u Salvadoru ukupno od 1946. do 1979. iznosila je 16.7 milijuna dolara, a u prvoj godini Reaganovog predsjedničkog mandata brojka je narasla na 82 milijuna dolara. Clinton je 1990-ih predložio čak još više novaca za vojsku. 1991. u Rose Gardenu tražio je u idućih 6 godina povećati izdatke za vojsku za 25 milijardi dolara. Godine 1999. SAD je prodao oružje u vrijednosti od 11 milijardi dolara, 1/3 prodanog oružja u cijelom svijetu. Pomoć Indoneziji se nastavila unatoč invaziji Istočnog Timora. Najbogatijih 1% steklo je 1980-ih i 1990-ih više od bilijun dolara što je posljedica poreznih olakšica. Clinton je bijedno povećao poreze za superbogate, najviša stopa porasla je s 31 na 37 posto, a korporativni porezi s 34 na 35 posto.

Sama činjenica da se ovoliko uložilo u oružje vuče na zaključak da će kad-tad biti rabljeno.

Zar je smrt zlo? Zlo je bolest, nesreća, ali ne i smrt.

U ljudskoj borbi za opstanak javlja se instinkt za samoodržanjem a on ne isključuje rat u bilo kom obliku.

Pitao sam da li je smrt prirodna...ti smatraš da je smrt nešto dobro,ako već nije zlo ili loše?

Smrt nije baš vesela ali ne bi se mogla smatrati zlom ili dobrom ona je neutralna u neku ruku. Nekad je dobra a nekad zla.

Pa šta ako nije vesela? Nemoguće je u životu doživljvati samo ugodnosti. Malo sreće, malo nesreće i to je život.
I vrapci znaju da je jedina izvesna stvar kada se čovek rodi da će umreti, i zato je strah od smrti po malo neozbiljna stvar.

Oprosti, nisam videla odgovor.

Smrt nije dobro ali, ako je neizbežna onda nije ni zlo ni loše. Pa zbog čega je onda ne bismo prihvatili kao prirodnu tekovinu i naravno, bez razmišljanja o njoj.

Ne zaboravimo besmrtnost, ali to je već druga tema.

Valjan odgovor na ovo pitanje ne mogu da ponudim, međutim na mene je ostavio utisak jedan događaj. Dok sam sedeo na klupi pored igrališta za decu, posmatrao sam dva dečaka kako se čupaju i otimaju za igračku (obojica su bila između 2 i 4 godine).
Kada je dečak koji je pobedio konačno mogao da zadrži igračku samo za sebe, ubrzo posle pobede odbacio ju je i nastavio da se igra u pesku. Postoji nešto uznemirujuće u ljudskoj prirodi, ne znam kako to da okarakterišem ali je definitivno prisutno u nama.

Ali evo trenutno - Libija, Sirija, Irak, Afganistan, Ukrajina, Izrael. Konstatno ima 5-6 velikih ratnih žarišta u svijetu i zadnjih tridesetak godina je to konstatno.

U zadnjih tri mjeseca u svim tim ratovima otišlo ljudskih života kao u jednom prosječnom zimskom danu na Istočnom bojištu.
I taj dio je bitan, sve su to sukobi niskog intenziteta, isključivši sirijski rat.

Rat je mislim prirodno stanje zivotinja. Ljudi su zivotinje. Mozda ljudi nece biti zivotinje u tom smislu bas kada prestanu ratovati oko teritorija i bogatstava i kad se jednog dana izbrisu granice. Mozda su samo neki ljudi "zivotinje" pa nam zato trebaju granice i rat.

Što se onda čudimo ratovima,pogibijama,zvjerstvima,terorizmu...to je sve onda evolucija,zakon jačeg,prirodno stanje-dakle nešto sasvim normalno?
Kolika je onda cijena života?Svrha?

Nije to evolucija. Evolucija ce biti kad ne bude granica, pa time ni ratova. Sad smo kao i sve druge zivotinje koje imaju svoj teritorij na kom se oni hrane, zive i zbog njega ratuju. Od mrava pa do vukova. Medjutim, one su potrebne, upravo zato sto svi ljudi (tocnije narodi) nisu isti, koliko god to neki tako nastojali prikazati.

I mir je prirodno stanje .

Pa ako cemo mudrovati sve je zapravo prirodno, jer svi smo mi od prirode pa sve sto i radimo je prirodno.

Naravno.Mir jeste prirodno stanje.Normalan čovjek voli i želi mir,život,iskonsko dobro,teži ka miru,i ostalim dobrim stvarima,tj. životu.Sve kontra toga je uljez u životu,neprirodno i zlo.

pa nije bas tako jednostavno. jesi ti bio u ratu, ratovao? Ja koliko znam da jesi, onda si po ovom tvome neprirodan i zao?

Nije u tome fora, koliko mogu prokuziti Markana to mu je doslo kao obrana obitelji, pa napokon i one sire, hrvatske.
Nuzno zlo, takoreci.

Nije i ne može biti prirodno stanje. Ne postoji uzalud izreka "rat nikomu nije brat". Mislim da je glavni uzrok većine ratova ljudska pohlepa ali i religija visoko kotira.

eeee, e nije Markan tako rekao. Shvacam ja to, al to on nije rekao. I u Bibliji pise (valjda pise) ko tebe kamenom ti njega kruhom, okretanje drugog obraza itd... Ali tako svijet jednostavno ne funkcionira, a i kad bi zlo bi pobijedilo. Mislim da je ipak bolja ona "klin se klinom izbija".

mada iskreno ja bas i ne znam sta Markan prica ovdje.