HercegBosna.org

sofi

Uvijek dobar tekst Višnje Starešine o suđenju u Haagu.

IZ ZAPISNIKA HAŠKOG SUDA

PICANOVA KAFANA KAO „PICAN'S COFFEE“

Piše: Višnja Starešina

Svjedok, Musliman iz Ahmića prisjeća se kako je bio uznemiren opazivši dan prije napada na selo veći broj vojnika HVO-a oko Picanove kafane. U Picanovoj kafani i ranije su se, veli, okupljali pripadnici seoskog HVO-a, pa mu se činilo da je tamo bilo neko zapovjedništvo. Tužitelj, Amerikanac, nastoji podvući značaj strateških planova skovanih u zapovjedništvu „Pican's Coffee“. U njegovoj izvedbi to zvuči kao „Pikns Kofi“, sa snažnom dramatikom u glasu kao da izgovara Pentagon. I sudac Francuz nastoji rasvijetliti što se događalo u „Caffe de Pican“. Uz francuski izgovor i naglasak na poslednjem slogu Picanova kafana zvuči kao „Kafe d Pikon“ i gotovo da vidite Eiffelov toranj u pozadini. Tako to izgleda kada pred Međunarodnim sudom u Haagu tužitelj, kojeg su nekoliko puta provezli Bosnom, nastoji sucima koji nikad u njoj nisu bili skrenuti pozornost na strateško značenje rezgovora u kafani Jure Picana, u zaseoku Šantići, kod Ahmića, pokraj Viteza.

Tata-mata iz oklopnjaka

Zahvaljujući dobroj volji dosadašnjih tužiteljevih svjedoka, u samo jednom dijelu samo jednog suđenja, onog generalu Blaškiću, moglo se čuti takvih detalja o ljudima i običajima srednje Bosne pred kojima oni koji su u njoj živjeli desetljećima moraju ostati zatečeni.
- „Ostaci komunističke svijesti još su duboko ukorijenjeni u tim ljudima. Nitko nije u stanju donijeti ni najmanju odluku prije nego što pita glavnog zapovjednika, jer nisu u stanju ponijeti odgovornost za svoje postupke.“ – rastumačio je sudu danski vojni obavještajac, specijalist za bivši istočni blok.
Do te dalekosežne spoznaje došao je provodeći šest tjedana u bazi UNPROFOR-a, vozeći se povremeno u oklopnjaku glavnim cestama srednje Bosne, vidjevši pritom vojnike HVO-a i A BiH na kontrolnim točkama, a nekoliko je puta s njima i razgovarao uz pomoć prevoditelja.
No, dok je rigidna komunistička svijest zajednička, postoje i neke bitne razlike između Muslimana i Hrvata iz tog egzotičnog kraja. Barem kako su ih vidjeli strani promatrači. Recimo, hrvatski su zapovjednici puno pokretljiviji i od muslimanskih i od UNPROFOR-a. Dok ovima drugima vojno okruženje ili blokirane ceste predstavljaju fizičku prepreku za kretanje, hrvatski to vrlo lako rješavaju.
- „Nije to nikakav problem. Oni odu gore planinskim stazama.“ – rastumačio je umirovljeni danski bojnik, svojedobno europski promatrač u Bosni. A zašto tako dobro obavješteni unproforci nisu išli tim stazama kada nisu mogli cestom? E, to nisu mogli jer su znali da su ih obje strane minirale, objasnio je njegov kolega. Jedino hrvatski zapovjednici, koji kao da su neki čudan spoj između vjeverice i Batmana, mogli su bez problema preko minskih polja i tako skok po skok sve do mjesta na kojem bi prema optužnici trebali biti.

Sveznalice Hrvati i zaprepašteni Muslimani

Druga bitna razlika na koju su ukazali tužiteljevi svjedoci iz Bosne, između Hrvata i Muslimana, je ta što su Hrvati sve unaprijed znali i planirali, a Muslimani su općenito bili iznenađeni i zaprepašteni. Jer, kako je potpuno istim rječima ispričalo više njihovih lokalnih političara „sve do početka rata život u srednjoj Bosni bio je vrlo lijep, gotovo idiličan...“ Najmanje četiri navlas ista opisa predratne idile koja se mogla čuti pred Međunarodnim sudom neki će promatrači vjerojatno također pripisati ostacima uniformirane komunističke svijesti. Drugi će možda u njim ipak lakše prepoznati istog pisca uvodnih izlaganja koji se baš nije potrudio da ih mnogo mijenja. Ako već ostvare dublji kontakt s egzotičnim stanovnicima tog kraja, oni koji o srednjoj Bosni uče iz sudske rasprave u Haagu mogli bi lako prepznati tko je Hrvat, a tko Musliman i po tome što Muslimani mnogo čvršće spavaju, osobito muškarci i redovito šetaju, bez obzira na okolnosti. Tako svjedokinja Muslimanka priča kako ih je zatekao početak rata: „Najprije sam čula jake eksplozije oko svoje kuće, onda je počelo pucati na sve strane, meci su letjeli oko nas. Probudila sam muža da vidi što se događa...“ A svjedok Musliman iz Viteza, uvijek civil i uvijek iznenađen, sjeća se kako je, nakon što su počele eksplozije i pucnjava, odlučio izvesti ženu malo u šetnju gradom da vide što se to zbiva. Na pitanje je li javio svome štabu što je vidio odgovara: „Kako da im javim kad mi je HVO isključio telefon!“

Šezdesetogodišnjaci i starci

U raspoznavanju stanovnika šire regije od ostataka slušateljima bi moglo pak poslužiti otkriće oštroumnog američkog tužitelja Kehoea. Nakon što je svog svjedoka predstavio kao „60-godišnjeg starca iz srednje Bosne“ i to sucima od kojih najmlađi Jorda upravo ulazi u 60-tu, dok su druga dvojica daleko ispred, morao je ipak objasniti povrijeđenom Francuzu kako to misli da je 60-godišnjak starac. Ali Kehoe se ne da smesti. „Nije to kao kod nas. Kod nas 60-godišnjaci nisu starci, ali u bivšoj Jugoslaviji ljudi puno brže stare“, objasnio je i preživio objašnjenje.
Onima koji pak žele ući u političku pozadinu rata mogu biti od pomoći dugi i sofisticirani razgovori egipatskog suca Riada sa svjedocima, osobito bošnjačkim. On naprosto svakog od njih, ma bio i nepismen tretira kao predsjednika države, političkog i vojnog analitičara u vojnoj osobi. Ili ih barem tako ispituje. Tako će vlasnika ćevabdžinice pitati je li u Vitezu bila na djelu planirana, organizirana i sustavna politika HDZ-a i HVO-a usmjerena na persekuciju Muslimana na kulturnoj, rasnoj i vjerskoj osnovi? A vlasnik ćevabdžinice mudro potvrđuje: „Jest, bila je“. Na pitanje drugog suca odakle to zna, ćevabdžiničar otkriva: „A ja to tako kontam.“

Pitanja za sveučilišnu profesoricu

Sa muslimanskom djevojkom iz jednog sela koja je kao 16-godišnjakinja napustila školu nakon što su u nju uveli „taj svoj hrvatski jezik“, pa više nije mogla pratiti nastavu na jeziku koji ne razumije, sudac Riad će se upustiti u raspravu o kulturnoj persekuciji. Unatoč tome što je nakon dvosatnog svjedočenja izvan sumnje da svjedokinja ima ozbiljnih problema sa shvaćanjem, da ne može suvislo ispričati ni najjednostavniji događaj, da je na rubu mentalne retardiranosti i da je čudno da je uopće išla u školu, sudac Riad je ispituje kao da pred sobom ima barem sveučilišnu profesoricu: „Kada ste napustili školu 1992., učinili ste to iz protesta, jer su promjenili jezik i kulturu. Što mislite pod promjenom kulture? Kakvu su kulturu poučavali u školama i u što je promijenili? Jeste li znali zašto su donijeli takvu odluku? Jesu li pokušavali potpuno izbjeći i diskreditirati bošnjačku kulturu i muslimansku tradiciju? Što se uistinu dogodilo?“ Sve je to tek prvo složeno pitanje nakon kojeg svjedokinja bespomoćno šuti. A kada ga sudac ponovi istim riječima i u istoj širini, ona uspijeva nepovezano promucati: „Kako da vam kažem... Ja znam što se dogodilo... ali ne znam kako da vam to kažem“.
Od 15-godišnjeg dječaka sudac Riad će zatražiti da proanalizira utjecaj hrvatske propagande na izbijanje rata. Od seoske učiteljice da procijeni je li eksplozija koju je čula pokraj svoje kuće „izgledala kao organizirana shema koja se događala simultano“. Od lokalnog muslimanskog zapovjednika iz Ahmića želio je saznati „je li njegova porodica predstavljala društvenu i kluturnu elitu u Ahmićima i jesu li zbog toga imali posebni ugled u mjestu i kao takvi bili poseban objekt persekucije“. A svjedok ga nakon toga jedno vrijeme blijedo gleda, a onda odgovara: „Bio sam odličan đak. Brat mi je bio najbolji student na tuzlanskom univerzitetu, a i svi smo u familiji dobro učili.“

„Jebote, same babe!“

Rasrava bi zasigurno bila još produžena da ne postoji jezična barijera i da sudac uspijeva proniknuti u sve ono što svjedoci kažu. Primjerice, kada pokušava saznati od starije Muslimanke jesu li bile silovane u sabirnim centrima. A ona narodski ispriča kako su dva vojnika jednom ušla u prostoriju, jedan je pitao ima li žena, a drugi rekao: „Jebote, same babe!“ i zalupio vrata. Ako to sudac čuje u prijevodu kao : „Ovdje su samo starije gospođe“, to baš nije osobito inspirativno za daljnju raspravu. A da može ući u bit originala, mogo bi se, recimo, raspitati jesu li to doživjele kao sustavnu i planiranu diskriminaciju na dobnoj osnovi.
Ili, kako predočiti nekom tko ne poznaje zajedničko jezično i izražajno bogatstvo hrvatskog i bošnjačkog jezika, puni sadržaj izraza „Idite kod Alije u p... materinu“ A i takvi su se mogli čuti u sudnici Međunarodnog suda u sasvim neredigiranom obliku. Da poznaje izraz dolovce, sudac Riad bi vjerojatno mogao proanalizirati sa svjedokom najprije što je to p... materina, a što Alija. Je li Alija uvijek muškarac i, ako jeste, kakve veze ima s p... materinom, je li Alija uvijek Musliman ili možda ima i Hrvata Alija i napokon nije li to napokon također dio organizirane persekucije Muslimana poticanjem na odlazak u daleki nepoznati egzil. Jedino što može biti nezgodno i zbunjujuće kad svjedok slikovitog izražavanja doda kako su nakon tog i vojnici HVO-a otišli nekud u „p... materinu“. Pa se više ne zna protiv koga je zapravo usmjerena persekucija.

Večernji list, 27.12.1997.

MIR · **Pridružen/a:** 08 sij 2010, 19:56 **Postovi:** 5139

Ovo je nastavak o Haaškom sudu, ali nije tako šaljiv, a po značaju, mogao bi biti sa vrlo dugim i teškim poslijedicama.

Presuda će promijeniti RH

Citat:

VEČERNJI LIST 16.3.2011. (Milan Jajčinović)

Hoće li Hrvatska biti ista poslije 15. travnja? I može li biti ista pošto sudac Haaškoga suda priopći presudu hrvatskim generalima? Hrvatska će fizički ostati ista, ni veća ni manja nego dotad. Niti će u Slavoniji prestati rasti pšenica, niti će se na gradskim terasama prestati ispijati kave, školarci će nastaviti bučati na odmorima, opet će se igrati nogomet.., neće se smanjiti Jadran. Ali poslije haaške presude Hrvatska vjerojatno neće biti kakvom je bila. Vjerojatno

ne zato što će je se presuda, ma kakva bila, kolektivno dojmiti, nego vjerojatno više zato što bi presuda iz Haaga mogla imati veliki, možda i politički presudan utjecaj na budući međunarodni položaj Hrvatske, na njezinu dugoročnu političku, čak i na povijesnu sudbinu.

Bez euforije ili žalosti

S obzirom na to da je svaka sreća ili nesreća u biti uvijek tek osobna ili obiteljska sudbina, nešto što u konačnici obilježi samo uski krug najbližih, najvjerojatnije je da neće biti ni neke velike euforije budu li presude generalima - Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku - povoljne. Niti opće žalosti budu li bile nepovoljne. Čini se da je u nas tako. Vjerojatno bi neki nacionalno samosvjesniji narod u ovim slučajevima imao dovoljno razloga i za zajedničku radost i za zajedničku tugu. U nas to kao da i nije slučaj. Nesporno zaslužnoga i slavnoga ratnika, generala Gotovinu, godinama se lovi, hajka i vija k'o životinju, a Hrvati najvećma šute. Jer im je vlast, koja je kao oporba na splitskoj Rivi halabučila: "Ne damo naše generale!", kada se vratila na vlast, prijetvorno priopćila da je "predaja generala Gotovine uvjet za ulazak u EU". Onda je napravljen i "akcijski plan" kako uhvatiti generala, plan narodnim masama predstavljen kao nužni, no nesumnjivo patriotski čin. Domoljubna ga je Hrvatina sažela u naputak: "locirati, identificirati, uhititi, transferirati".

Zločinački poduhvat

Kada je general Gotovina ulovljen, EU je ostao jednako daleko kao i prije. Glavni je bukač s Rive i pučki hipnotizer u međuvremenu pobjegao s vlasti i završio u austrijskom bajboku, a HDZ-ov advocatus diaboli ostao u Saboru i dalje narodu soliti pamet. Sigurno će nešto smisliti i nakon haaške presude. A o toj će presudi hrvatskim generalima ovisiti hoće li i cijela Hrvatska nositi teret kolektivne krivnje. Jer, ako Haag prihvati optužnicu o "zajedničkom zločinačkom pothvatu", neće to biti samo negiranje pravnoga principa o individualizaciji krivnje nego još više stvaranje presedana o kolektivnoj krivnji. Pod takvom mogućom presudom krije se zapravo ne samo moguće proglašenje generalske krivnje nego i krivnje cijeloga hrvatskoga ratnog vojno-političkoga vrha za dvostruku agresiju. Na unutarnju - za "etničko čišćenje Srba" u Hrvatskoj, i za vanjsku, za "diobu Bosne i Hercegovine".

Jesu li i hrvatska vlast i puk svjesni što znači ako hrvatskim generalima bude presuđeno za "organizirani zločinački pothvat"? Hrvatska nakon haaške presude generalima neće biti ista. Ne bi smjela biti ista. Tamošnja presuda tiče se svih, ne samo generala. Bez svijesti o tome Domovinski rat ne izgleda samo kao obrambeni i oslobodilački, u koji se išlo iskreno i iz patriotskog zanosa, nego kao himbena vojna sa zločinačkim predumišljajem. Proglasi li Haag to "istinom", nedavna će prošlost biti stubokom preokrenuta, laž će postati "povijesna istina". U takvoj mogućoj inverziji sve će biti preokrenuto. Ne bude li o takvoj mogućnosti i zajedničke nacionalne svijesti, sve što nam se dogodi neće biti "elementarna nepogoda" nego grijeh naše pasivnosti, nesvjesnosti i nesposobnosti naših političkih elita. Koliko li će nam tek potom trebati godina da se lišimo opet nam moguće kolektivne krivnje?

HercegBosna.org

Iz zapisnika haaškog suda - V.Starešina

Online