HercegBosna.org

dane-croatia

https://narod.hr/hrvatska/rotim-odgovor ... -od-drzave

https://www.facebook.com/share/v/1Dxo9cmHcq/

Na oko 5:00 iznosi svjedočanstvo o tomu kako je Jure Francetić osiguravao bieg Zidova iz Sarajeva od progona Njemaca. Inače, ovaj Mostovac zanimljivo i konkretno govori. Gušt je slušat njegova razmišljanja i iznošenja više ili manje poznatih činjenica, bilo iz poviesti ali i sadašnjosti.

Sokolić · **Pridružen/a:** 14 sij 2013, 23:25 **Postovi:** 6673

https://m.facebook.com/story.php?story_fbid=10236718924765747&id=1015506058

Citat:

DEMISTIFIKACIJA LAŽI O GENOCIDNOM POČETKU NDH
Stevan Moljević, odvjetnik iz Banja Luke, napisao je prije rata program Homogena Srbija u kojem se spominje granica Virovitica Karlobag.Srbi su se godinama pripremali za rat,iskopani su rovovi, zemunice, ,spremani su oružje i novac ,sanitetski materijal i strojevi za tisak.
Desetak godina prije početka rata napravili su opsežne planove za rat i dočekali su 1941.spremni.Oruzje su dobili od jugoslavenske vojske baš kao i 1991.
U Kraljevini Jugoslaviji Hrvati su ubijani masovno bez ikakvoga razloga,u procesijama, na ulici,brojke idu do 3000 ubijenih ljudi.
Nažalost djeca to ne uče u povijesnim udžbenicima.
Ubojstvo Stjepana Radića bila je kap koja je prelila casu i krece revolucionarna priprema.
NDH je napadnuta i prije no što je proglašena.Prije Kvaternikovog formalnog proglašenja NDH 9.travnja četnici ubijaju Mandu Filipović,trudnicu u petom mjesecu trudnoće i ostavljaju je da leži na cesti kod Bjelovara.Bas je u Bjelovaru od 8 do 25 travnja bez ikakvoga razloga ubijeno 99 Hrvata.
Prema istraživanju Philipa Cohena do kraja travnja nije ubijen nijedan srpski civil ,dok je u istom tom razdoblju ubijeno 254 Hrvata u dvanaestak masovnih zločina.
Prva žrtva NDH nije Srbin,nego Hrvat , brat Slavka Kvaternika Petar,10.travnja u Crikvenici.
Pavelić u tom trenutku nema vojske,samo redarstvo.Zvuci poznato?
Srpska pravoslavna crkva u službenom dokumentu naziva Valerijanov memorandum piše monstroznu laz kako je samo u lipnju 1941 ubijeno 100 000 Srba.
Istina je suprotna,do mjeseca lipnja ubijeno je vise stotina Hrvata.
Sve te laži, poglavito o broju žrtava,dopušta hrvatska država!
Summa summarum 500 000 Hrvata je pobijenih,poklanih i istjeranh iz Hrvatske.
Istina je da su se Srbi spremati za rat,naruzalo se vojno i civilno čelništvo ,kao političko vodstvo imali su Srpski kulturni klub(opet zvuči poznato) I naravno podršku ultrašovinističke Srpske pravoslavne crkve.
Mjesec dana nakon proglašenja NDH Srbi dižu pobunu točno u dlaku isto kako mjesec dana nakon izbora 1990 podižu balvan revoluciju.
Laži,laži i laži.Ovo je samo početak dekonstrukcije mita o genocidnom početku NDH na koji su nažalost nasjeli brojni Hrvati.Propaganda je jednostavno bila prejaka i još uvijek traje jer je Hrvatska okupirana država, okupiranih medija,historiografije i institucija.
Napisat cu serijal postova koji faktima dekonstruira glavne laži i mitove u razdoblju od 41 do 45,a bilo ih je puno i zaista su besramni.

Sokolić · **Pridružen/a:** 14 sij 2013, 23:25 **Postovi:** 6673

https://www.facebook.com/story.php?story_fbid=1008243028245477&id=100071793677131

Citat:

ODJEK

MITSKI, VJEČNI I NEUMRLI HRVATSKI DOMOBRAN----Mentalitet jednog tisućljetnog vojevanja - Od Solferina do Štrosera, opisanih u knjizi Radovana Domagoja Devlića o dragovoljcima s Medveščaka, od Krležine Galicije do zengi, proteže se ista etička i estetska sinapsa: ona o polupobunjenom legalistu, hrvatskom arhetipskom domobranskom ratniku koji se želi vratiti u Donji Dragonožac, koji ne želi poginuti i tomu se moli, ali se vući za nos ne da. Ni „onima gore“, ni „ovima preko“.
On je ratnik po nuždi. Nije nikakav ideološki ratnik. Ideologije ili privremeno prigrli, pa ih u sebi podgrijava dok u njemu istodobno raste paralelni, puntarski otpor, ili ih već u startu opovrgava, iako svoje zadaće protu „Talijancov“ izvršava jer reda mora biti. Ne vjeruje on velikim riječima jer ga a priori ljute i bjesne, ali vjeruje nekom redu, zadaći, zemlji, kući, pravdi nekoj neodređenoj i, kad je povrijeđen ili popije, onda najprvo obrazu. Vlast poštuje dok ga ne počne praviti budalom. Kad ga počne praviti budalom, psuje je, ali se ni tada lako ne odriče zajednice kojoj pripada iako će svome najbližem u oči skočiti ako tijekom kartanja nije pratio boje, prevrnuti stol ako treba, ako ga potkradaju tako ne može i svakom svoje.
Mitološki hrvatski domobranski duh je drevni sklop lojalnosti, bunta, nepovjerenja i rubne poslušnosti, to je duh seljački i nevoljak, ali s dubokim osjećajem pravde i neke temeljne humanosti.
Razlog zašto su braća Radić u jednom trenutku imali možda i najmasovniju podršku hrvatskog čovjeka u povijesti leži upravo u tome što su pogodili taj osjećaj i taj omjer. S jedne strane narodsko katoličanstvo koje će ogovarati župnika da je loše pogodio seosku mrtvačnicu, ali ga ipak neće pustiti ju drugu župu jer se na njega priviklo, a može doći još gori. S druge strane onaj licitarski hrvatski nacionalizam koji je istodobno iskren, svečan, nespretan, ne sasvim pokoran i spontan, to je duh koji miriše na štirk i ajgemahtec, ili na ono staro Kutjevo iz Tomićeve ispod uspinjače gdje je prohrvatska inteligencija išla na gulaše, i u Okićku i na još par mjesta. Zato se, u toj radićevskoj epohi stvorenog ideala slobode po recepturi hrvatskog čovjeka poslije moglo dogoditi da čak i nadbiskup Stepinac rogobori što se na sahranama slika Stjepana Radića nosi odmah iza križa, na čelu povorke.
To je zastor onaj s pozornice HNK kojem je sam Car austrijski došao na otvaranje a hrvatski je duh domobranski klicao, grintao i palio mađarsku zastavu, bjesnio, i uzvikivao protusrpske parole. Isti je to duh živio u jednom, sad pokojnom Slavku sa Svilaje, jednom od ekonoma Konstruktorovih građevinskih pogona po zaleđu, koji bi se 2000-ih, zajapuren od šijavice, unosio čovjeku u lice tvrdeći da je Tuđman bio i bit će za njega jedini predsjednik, a da drugo i nisu predsjednici. Eto, upravo je taj isti Slavko, u vrijeme kad mu je karijerno moglo pomoći da Tuđmana bezrezervno slavi, njega spominjao u svojim najbestijalnijim pučkoanarističkim litanijama, zajedno s ministrima, direktorima, tajkunima i svakojakim beštijama i sotonama, optužujući ih za lopovluke, dogovore sa Srbima i KOS-om, tko zna kakve veze iz prošlosti i loše kadroviranje .U tome nema proturječja. To je ista ona stara domobranska logika. Simbol se poštuje, ali se vlast ne štedi, " ni činovnika ni biskupa". Država se voli neuzvraćeno, ali se njezine gospodare sumnjiči. Predsjednik može biti svetinja, a njegova svita predmet poruge.
Hrvatski domobran nikada nije čovjek ideološke discipline nego čovjek lojalnosti vlastitoj mjeri svijeta. Njegova je politika često nedorečena, njegova je filozofija katkada protuslovna, ali njegov je instinkt postojan: ne dati da ga se vuče za nos. Domobranstvo endehaške intervencije u jezik izruguje i smišlja iz pakosti još ekstremnije oblike, istodobno pod Šimićem drži frontu, ogovara krilne susjede, muslimanske milicije, krajem se te ukupne Golgote i predaje i bude ubijano, i prelazi u pobjednike, i nakon logora služi u Nišu od 1946. do iza "rezolucije" i opet se zapošljava u Solinu u cementari i sluša Tozovca i Malo pomalo, i umire od bolesti pluća.
Možda je upravo zato hrvatski domobran jedan od najtrajnijih, najžilavijih likova naše kolektivne memorije. Nije bio bio najveći ratnik, bio je najprepoznatljiviji Hrvat. Domobran se, to je isto važno, uvijek, bar najmanje, osjeća dragovoljac. Sa zadrškom, ali ipak. Tu je razlog taj što on bar krajičkom srca uvijek misli da on nije nikome dužan ništa, nego je naprotiv on izvaran i pokraden i ako što daje, ili služi, on to daje jer jc pristao iako su se toliki izvukli i još im država plaća doprinose. On pristaje, on nikad i ništa ne čini samo jer je pritisnut, iako jest pritisnut, niti samo jer želi. On pristaje i uvijek " usprkos svemu". Jer njega su tisuću godina hrvatsko kraljevstva oslobađali za novih tisuću godina, ali on i danas sumnja u globalizam, suvereniste, Eurosong, u ove koji su dali 12 bodova Srbiji, on nema trajnu političku opciju nego trajnu političku logiku koju je izrekao mitski gruntovečki lik Čvarkeš kad kaže sav ljutit ali i zabavljen- a oni bi se šteli z našim jelenom vun z dreka zvleči- ovoga. I tu on udari laktom po stolu pokazujući falusni simbol bosanskog i makarskog grba, jezikom osnovnih škola 1970-ih, ulica- raskršće- neboder. To je taj fiktivni Spajićev "rođo" kojem se on obraća, i kojem hrvatski domobran govori svoje " ovoga", kao Čvarkeš, još od kad su Hrvati došli na Jadran...na slici Otona Ivekovića. Čak je i Dabro pokazao svojim iskričavim i nesuvislim, istodobno bećarskim i izmotavajućim odgovorima o " Miloradu" i " grobnici od zlata", da je upravo domobran i pravi mačekovac i sarkotićevac.
Ne ukidam razliku između ustaša, partizana i drugih vojski; ukidam njihovo naknadno samoljublje. Ispod velikih ideoloških kostima najčešće stoji domobran: sumnjičav, uvrijeđen, snalažljiv, odan svojoj mjeri i uvijek uvjeren da su ga “oni gore” opet preveslali. Poslije se to pegla, nadograđuje, retušira i laže dok ne progori. Zato se hrvatski domobran kroz stoljeća pojavljuje pod različitim imenima i zastavama, ali s istom naravi. On je od pamtivijeka, u čas na osmanskoj granici, pa u Srbiji i Rusiji u napadu domobran pod habsburškim orlom, vojnik u galicijskom blatu, pričuvnik i Antin i Titin, i onaj iz teritorijalne obrane iznikao ZNG koji sluša Radio Petrovu goru čekajući smjenu, na Turnju, u Dva volana, čovjek iz tvonice u Jamnici, Pokupskog, Dalmatinske zagore ili Moslavine. Uvijek pomalo skeptik, uvijek pomalo gunđalo, uvijek spreman na prigovor, ali kad dođe čas, na svom mjestu.
Sjetim se Iceka, taksijanera sa Savice, tamo kod nekadašnjeg Slavonca, i njegove neponovljive kletve i prijetnje za " kad se nekaj potpiše" pa rat završi, a on dođe pred ulaz svoj " pa repetira", dočekujući sve koji su otišli u Njemačku ili gdje, koji nisu s njim i Tarzanom stvarali Hrvatsku, i dalje je išlo to njegovo nekim rubom anarhizma, patriotizma i bijesa od kojeg bi se tresli njegovi brkovi a la Zappa. To je duh Gupca i Gregurića, i svih prešućenih što su popadali putem, kako kaže onaj, " ni groba im se ne zna".

Neznam · **Pridružen/a:** 08 kol 2023, 14:57 **Postovi:** 1138

Nedavno sam na jednom portalu pročitao vijest da su franjevci početkom zadnjeg rata ponijeli neke predmete i slike iz muzeja AVNOJA u Jajcu i spasili ih od uništenja te ih kasnije vratili muzeju gdje su i danas jedni od rijetkih sačuvanih predmeta. Malo me je to iznenadilo jer su franjevci često prikazani isključivo kao žrtve i protivnici partizana i komunističkog režima, ali kasnije sam malo pretraživao i sad vidim koliko je iskrivljena slika franjevačkog statusa u WW2, tj prikazana je samo jedna strana, ona u kojoj su bliski s NDH i stradavali od partizana, a druga strana u kojoj su na strani partizana se gotovo i ne spominje iako je puno važnija i presudnija za njihov status u poslijeratnoj SFRJ.

Citat:

Kada Markušić sa svojom delegacijom (dr. fra Rastislav Drljić, direktor franjevačke gimnazije u Visokome, dr. fra Karlo Karin, rektor Franjevačke teologije, i fra Bono Ostojić, župnik u Kiseljaku) ulazi u predsoblje Maršalata, dočekuje ga naočit Maršalov ađutant, jednoruk mladić utegnut u novu uniformu, i priginje mu se na jedno koljeno k ruci da ju poljubi na starinski način bosanskih katolika. Fratar se malo plahne, diže ga i šapće: „Neka, Stipo, ne treba, nemoj...“, a mladić se bezbrižno, istovremeno i šeretski i s ljubavlju, smješka i hrabri ga. Kada se za fratrima zatvore vrata kabineta, mladić se i dalje zadovoljno smješka, popravljajući jedinom rukom rubove bluze i službeni kaiš.

Tko je mladić, koji fratru ljubi ruku, i kojega ovaj oslovljava intimno, imenom: Stipo? Predaja kaže, da je stari Markušić ovaj prijem i uspio ugovoriti na prokušani fratarski način – mimo službenih instanci, nego preko ovoga mladića, privatnim zagovorom.

https://ivanlovrenovic.com/clanci/zapis ... -marsalatu

Citat:

Postoji tu čak i jedan zanimljiv podatak o legendarnom Vladimiru Periću Valteru ("Valter brani Sarajevo"). Zapisan je 6. travnja 1945., dana koji se i danas slavi kao Dan oslobođenja Sarajeva: "Na četvrtu godišnjicu bombardiranja Beograda 'Jugoslavenska Armija' zauzela Sarajevo. U 11:30 u Jajcu poče vojska pucati. Svijet bježi u skloništa, ne zna šta je. Po gradu se vješaju zastave, na samostanu je nema. U Domu Kulture u 19 h miting, kojeg otvara gvardijan fra Bono Ostojić. Govori se da je poginuo neki Walter, Vladimir Perić od Bijelog Polja, misterijozno lice, koji je tri godine kao partijac ilegalno boravio u Sarajevu. Zalazio je mnogo provincijalu fra Kruni Misilu skupa sa dr. Blagojem Kovačevićem, hirurgom. Pogino je slučajno pogođen bacačem u šetnji." Dakle, jedan nevjerojatan podatak, da je legendarni Valter prijateljevao s ratnim provincijalom Bosne Srebrene.

https://ivanlovrenovic.com/clanci/recen ... -markusica

Citat:

Po svemu, u ovoj knjizi su najzanimljiviji fragmenti iz Markušićeva ratnog dnevnika čiji je presjek napravio povjesničar Jozo Džambo, proprativši ga iznimno lucidnim komentarima, a koji bacaju jedno potpuno novo svjetlo na zbivanja u Drugom svjetskom ratu, koji razbijaju neke višedesetljetne stereotipe o tom vremenu, pogotovo kada je riječ o rigidnom antiklerikalizmu partizanskog pokreta. Prenijet ću neke koji mi se čine najzanimljivijima, uz napomenu da će cjeloviti Markušićev ratni dnevnik najvjerojatnije biti objavljen naredne godine. U dnevniku se spominju mnoge povijesne ličnosti partizanskog pokreta, poput Đure Pucara-Starog, Aleksandra Rankovića, Sime Šolaje, Ive Lole Ribara, Tita, Augustina Augustinčića…

Citat:

Markušić i Ostojić su 1943. dobili poziv na povijesno zasjedanje AVNOJ-a, na kojemu su i sudjelovali. “Na koncu ću ovdje”, piše Markušić, “ipak spomenuti jednog govornika na AVNOJ-u one noći, koji je nas kao katoličke svećenike svojim govorom posebno interesirao. Jedan Slovenac, katolik, u svom govoru nekoliko je puta isticao i podvlačio: ‘Mi katoličani ovo i ono’.” (Pretpostavljam, iako se to nigdje ne navodi, da je riječ o Edvardu Kocbeku, slovenskom piscu, katoličkom intelektualcu i sudioniku Drugog zasjedanja AVNOJ-a, autoru knjige “Put u Jajce”.) Još jedan zapis, s konca 1943., posebno je zanimljiv: “Ovaj puta su na Jajcu uopće, a posebno na carevopoljskim ‘Kravljim Kožama’, glavnu borbu vodile dalmatinske brigade. Jedan seljak Hrvat katolik, koji je tu borbu gledao, govorio je, da su se borili kao ‘divlji’. Vidili smo ih na prolazu kako su obuveni u krpe. Kad su prolazili kraj crkve i samostana, njih oko 450, imali su dvije hrvatske zastave sa peterokrakim zvijezdama, i komandirali su: ‘tiho’! Uz Božić su ove dalmatinske brigade boravile po dnolučkim selima; a seljaci su kazivali, da se je orila šuma od njihovih božićnih pjesama.”

https://www.synopsisbook.com/josip-mlak ... deologija/

HercegBosna.org

Manje poznate stvari iz 2sr

Online