Evelyn Waugh (1903. – 1966.), nesporno jedan od najzanimljivijih i najboljih engleskih pisaca 20. stoljeća, 1939. javio se kao dobrovoljac u vojnu službu. Prvih godina rata borio se kao komandos u zapadnoj Africi, na Bliskom istoku, na Kreti, a 1943. ozlijedio se pri padobranskom skoku, nakon čega djeluje kao obavještajni časnik. U tom svojstvu 1944. na poziv Randolpha Churchilla, sina britanskog premijera, pridružio se britanskoj vojnoj misiji pri Glavnom štabu NOV-a i PO Hrvatske.
Njegovi izvještaji nisu bili po volji ni Titu s kojim se porječkao još na Visu, ni vrhu partizanskih vlasti pa je dva puta protjeran kao nepoželjan, i to najprije potkraj 1944. iz Topuskog, a potom u veljači 1945. i iz Dubrovnika, nakon čega se nije više vraćao u Hrvatsku.
Njegova veza s Hrvatskom ipak ne prestaje 1945. jer se 1953., kada je Tito posjetio Winstona Churchilla u Londonu, potrudio javno agitirati protiv predsjednika SFRJ.
Tito mu nije ostao dužan pa njegova djela nisu do 1980. bila prevođena na hrvatski, a kapitalna trilogija “Počasni mač” (Sword of Honour) morala je čekati dolazak devedesetih kada je Zlatko Crnković preveo i objavio u biblioteci Hit najbolji engleski roman o Drugom svjetskom ratu po ocjenama britanskih književnih kritičara.
Premda je u plodnom književnom opusu najpoznatije Waughovo djelo “Ponovno u Brideshadeu” (Brideshead Revisited) po kojem je 1981. snimljena i dobro prihvaćena TV serija s Jeremyjem Ironsom u glavnoj ulozi, nama je “Počasni mač” posebno zanimljiv jer su neki akteri Hrvati, a važan dio radnje odvija se u Hrvatskoj.
Čime se zapravo ovaj moderni engleski klasik zamjerio Titu i jugoslavenskim vlastima?
Nema sumnje da su nam prijevodi njegovih djela godinama bili uskraćeni ponajprije jer je negativno, kritički pisao o partizanima i partizanskom ratovanju, a kao antikomunist i praktični katolik nije krio antipatiju prema Titu.
Ratna trilogija “Počasni mač” sastoji se od tri romana: “Ljudi pod oružjem”, “Časnici i gospoda” i “Bezuvjetna predaja”, u kojima pisac opisuje svoj ratni put. Upravo u posljednjem dijelu trilogije, “Bezuvjetnoj predaji”, Waugh opisuje boravak među partizanima u drugoj polovici 1944. i početkom 1945. najprije u Topuskom, a onda u Dubrovniku.
Glavni junak romana Guy Crouchback, evidentno sam autor, iz talijanskog Barija 1944. dolazi “na oslobođeni teritorij” u izmišljeno mjesto Begoy, no iz opisa lječilišta, bazena i perivoja lako je shvatiti da je riječ o Topuskom. Crouchback daje i nimalo romantične opise života u gradu koji su mještani uglavnom napustili, a partizansku vlast opisao je kao grupu neradnika koja se ponajprije bavi špijuniranjem.
Primjerice, u poglavlju “Želja za smrću” (str. 196) ovako opisuje Glavni štab:
“Glavni štab je radio obično noću. Cijelo su dopodne drugovi spavali. Popodne su jeli, pušili i besposličarili, u sumrak bi tek živnuli.”
Citat:
U odličnoj epizodi opisan je i pokazni napad partizanske brigade na domobransku utvrdu nedaleko od Topuskog koji je Glavni štab osmislio da uvjeri savezničke promatrače u svoje mogućnosti. Najprije se partizanska jedinica izgubila pa je greškom zapucala na svoje suborce, nakon čega su se svi razbježali, a u propalom napadu pogiba samo jedan britanski časnik nesvjestan da ga više nitko ne prati.
Nimalo smiješne su zato epizode sa skupinom od stotinjak Židova koji su u Topuskom (pre)dugo čekali spas i tragičan kraj bračnog para Kanyi koji je stradao ni kriv ni dužan od komunističke ruke.
Citat:
Slavni britanski pisac kao časnik u Topuskom: Kao obavještajni časnik 1944. na poziv Randolpha Churchilla, sina britanskog premijera, pridružio se britanskoj vojnoj misiji pri Glavnom štabu NOV-a i PO Hrvatske
Avionska nesreća opisana u romanu slična je stvarnoj nesreći koju je Waugh doživio kod Topuskog sa svojim prijateljem Randolphom Churchillom, a može se pretpostaviti da liječnik koji se u romanu pojavljuje s injekcijom morfija može biti već spomenuti dr. Zdravko Kučić.
U stvarnosti, avionska nesreća dogodila se 16. srpnja 1944. na letu Bari – Topusko. Randolph Churchill i Evelyn Waugh jedva su tada izvukli živu glavu iz zapaljenog aviona. Randolph je šepao, a Evelyn je imao ogrebotine po cijelome tijelu.
Premda je sam Waughov roman mjestimično vrlo neugodan za Tita i partizanski pokret, treba reći da “Bezuvjetna predaja” nije bila glavni uzrok netrpeljivosti jugoslavenskih vlasti prema piscu, već i stoga što je djelo napisano tek 1961. godine. Pravi razlozi leže u službenim izvještajima koje je Waugh slao britanskom ministarstvu vanjskih poslova 1944. i 1945. Tako se u izvještaju (o kojem je prvi opširno pisao književni povjesničar iz SAD-a Ante Kadić) “Crkva i država u oslobođenoj Hrvatskoj” otvoreno okomio na novi režim za koji je tvrdio da pokazuje značajke nacizma, a o svemu je na privatnoj audijenciji Waugh izvijestio i papu Pija XII. 2. ožujka 1945. godine.
Waugh nije pisao dnevnik s namjerom da ga objavi, već kao podsjetnik na datume i dojmove koje bi mogao zaboraviti prije pisanja romana. Materijal je ipak objavljen, i to najprije 1973. u nastavcima na stranicama Observera, a 1976. kao zasebna knjiga.
Dnevnički zapisi Waugha predstavljaju kao teškog čovjeka sklonog porocima, a puni su neformalnih opisa mjesta i ljudi.
Susret s Titom na Visu spada u prilično neobična upoznavanja jer je pisac domaćina koji je sjao u novoj uniformi, sav nakićen, opisao kao “lezbijca”. Točnije, tvrdio je da je Tito žena sasvim zgodna u licu, ali da ima debele noge. U susretu kojem je svjedočio šef britanske misije Sir Fitzroy Maclean, Tito je glasno pitao kapetana Waugha “zašto mislite da sam žena”, ali je pisac izbjegao odgovoriti i nastavio Tita oslovljavati u ženskom rodu.
Ovo bizarno iskustvo sigurno nije pridonijelo dobrom odnosu Waugha s partizanima, ali je on ipak još neko vrijeme bio u sastavu britanske misije na oslobođenom teritoriju.
Sam boravak u Topuskom za Churchilla i Waugha bio je razmjerno ugodan. Boravili su u seoskoj kući izvan centra, kupali se u toplicama, šetali perivojem i opijali. Waugh je kao praktični katolik svako jutro odlazio na misu koju je povremeno služio mons. Rittig, a družio se i s haesesovcima Augustom Košutićem i Brankom Radićem, Stjepanovim sinom. Od partizana najviše se družio s Leom Matesom, službenim prevoditeljem.
Za Rittiga je Waugh napisao da je bio “vrijedna veza između partizana i pristojnosti”, dodajući da je branio svog nadbiskupa (Stepinca) “iako ne previše uvjerljivo”.
Partizanske vlasti
Citat:
Početkom prosinca 1944. Waugh je pod pritiskom partizanskih vlasti prvi put morao napustiti misiju u Topuskom. Put do Barija vodio ga je preko Slunja i Plitvica u Liku za koju kaže da je opustošena, bez civilnog stanovništva, osim par jedva ljudskih bića koja istrče iz kuće te bulje u prolaznike. Preko Obrovca, Biograda na Moru i Šibenika napokon je stigao u Split, gdje je čuo za grube postupke partizana čija tajna policija sumnjiči i hapsi građane.
Zabrinut za sudbinu katolika i Hrvata, Waugh je uspio isposlovati da ga Britanci pošalju u još jednu vojnu misiju pa je potkraj 1944. i početkom 1945. proveo dva i pol mjeseca u Dubrovniku.
Što je doživio, ilustrira dnevnički zapis od 22. prosinca.
“Grad Dubrovnik ostao je u ratu potpuno neoštećen, ali djeluje depresivno; dućani su prazni, tržnica je puna manjih skupina ljudi koji trampe ručne radove za krumpire i domaći sapun, svi su blijedi i zaplašeni, gladni i mrzovoljni. Partizani izgledaju odvratno – spodobe koje su se doimale vjerodostojno u Lici djeluju apsurdno ovdje na ulici, a profinjena arhitektura teško podnosi teret crvenih zvijezda i partizanskih natpisa: Živio Tito! Živio Staljin!”
Waugh je i u Dubrovniku redovito odlazio u crkve gdje je upoznao brojne svećenike pa je dva tjedna nakon dolaska u Dubrovnik zapisao da su mu dominikanci priopćili da su partizani strijeljali četrnaest svećenika.
Nekoliko dana nakon feste Sv. Vlaha, Waugh je drugi i posljednji put izgnan iz Hrvatske. Lokalne vlasti (“cretin” Antorević) izdale su naredbu da se preseli u Trebinje, što je on odbio i vratio se u Bari, odakle je preko Vatikana došao do Londona.
Ponio je sobom poprilično ružna sjećanja, a ostavio nam lijepu svilenu maramu.
