Radoslav Dodig je na portalu
http://cropedia.info/hercegovina/pojam-hercegovina.html objavio članak o pojmu Hercegovina.
Naziv HERCEGOVINA u cjelovitom obliku prvi put se susreće 1. veljače 1454. u pismu osmanskoga zapovjednika Isa-bega Isakovića (Exebegh Isachouich) iz Skopja. U pismu Isaković preporučuje svojega trgovca Franka, koji trguje njegovim novcem po Hercegovini. Ime je nastalo od titule herceg, koju je 1448. vojvoda Stjepan Vukčić Kosača sebi prisvojio. Herceg (njem. Herzog) titularni je naziv (odgovara grčkome strategós, latinskome dux), koji vuče podrijetlo od starovisokonjemačkoga herizogo, vojskovođa (germanska složenica od *harjaz, gospodin i *teuhan, voditi). U osmanskom razdoblju (15.-19. st.) postoji Hercegovački sandžak i kratkotrajno u prvoj pol. 19. st. Hercegovački pašaluk ili vilajet (Vilâyet-i Hersek). Nakon Berlinskoga kongresa 1878. u službenu uporabu ulazi naziv Hercegovina.
Riječ-dvije i o
Staroj Hercegovini. Radi se o povijesno-zemljopisnom pojmu koji se prostirao na području Bosne, Crne Gore i Srbije.
Iz
Bosne pripadali su joj
Kalinovik, Foča, Goražde, Čajniče i Rudo,
iz
Crne Gore Nikšić, Šavnik, Žabljak, Plužine, Pljevlja i Herceg-Novi,
a u
Srbiji Mileševski kraj –
Priboj i Prijepolje. Hercegovina u tom internacionalnom opsegu, pretjerano je reći Velika Hercegovina, imala bi površinu od 21.923 km² i 843.357 stanovnika!
Karta Hercegovačkog sandžaka -> izvor: Hazim Šabanović: Bosanski pašaluk, Sarajevo, 1982. (Karta Hercegovačkog sandžaka u XVI. i XVII. stoljeću.):
Veći dio Stare Hercegovine nalazi se u današnjoj Crnoj Gori s tim da su dijelovi općina Kotor i Herceg-Novi pogrešno ucrtani kao dio Stare Hercegovine:
Crvenom bojom podcrtana hercegovačka plemena na tlu Stare Hercegovine (Banjani, Drobnjaci, Pivljani itd.) koja su danas većim ili manjim dijelom desrbizirana i montenegrinizirana:
Bošnjaci o Staroj Hercegovini:
Peti genocid nad muslimanima uglavnom Albancima i Bošnjacima događa se na prostoru Srbije i Crne Gore između 1876. i 1878. godine. Odlukama Berlinskog kongresa Srbija i Crna Gora stječu potpunu neovisnost, ali uvelike proširuju svoje teritorije. Tako se Srbija teritorijalno proširila niškim, pirotskim, topličkim i vranjskim okruzima,
a Crna Gora u Hercegovini (Nikšić, Grahovo, Bileće i Trebinje). Grad Nikšić 1876. godine naseljavali su 98% muslimani Bošnjaci da bi 1879. ovaj grad ostao bez Bošnjaka, jer su se nikšićki muslimani pokrenuli na veliki muhadžirluk [izbjeglištvo] prema Turskoj, Sandžaku, Albaniji, Kosovu i Bosni. Sve pod pritiskom nove crnogorske vlasti koja je Bošnjacima - muslimanima pokazala put za Tursku, tako su muslimani Nikšića s velikim bolom napustili svoj vatan [domovinu] i svi su se uputili u puste krajeva Anadolije, da se više nikad ne vrate, jer
nisu htjeli da im sudi kaurin.
http://www.camo.ch/deset_genocida.htmMuslimanska epika crnogorsko-hercegovačkog tipaSličan slučaj je s muslimanskom epikom tzv. crnogorsko-hercegovačkog tipa, koju čitavo jedno stoljeće, od kraja 19. stoljeća, donose crnogorsko-muslimanski doseljenici u Hercegovinu, a u kojoj ona već egzistira u sličnim uvjetima.
“
Staroj Hercegovini”, kako narod naziva nekadašnju državu Stjepana Kosače, pripadali su dijelovi nekadašnje Crne Gore (Banjani, Piva, Drobnjak i krajevi oko Nikšića).Najbolji poznavatelj i najveći skupljač muslimanske epike u Crnoj Gori u prvoj polovini 20. stoljeća je Andrija Luburić. (Zaostavstina Andrije Luburica. Arhiv Srpske akademije nauka i umetnosti-SANU, Etnografska zbirka br.355; Zbirka Andrije Luburica. Arhiv Srbije:AL-4,AL-6, AL-7,AL-8,AL-9, AL-10.)
http://www.akos.ba/geografski-prostor-bosnjacke-epike/Crnogorci o nikšićkim Turcima:
O onome što su Turci radili može se vidjeti i iz pisma Župljana, Ozrinića i Bršnjana upućenog Vladici Petru I Petroviću 17. maja 1809. godine u kojem se između ostalog navodi:
’’A potom neka znate braćo Crnogorci i Brđani kako smo se odbili
od Turaka nikšićkijeh a evo i zašto: Kada se gradio grad Onogošt bilo je 2000 kuća oko njega, koje su jaramazi nikšićki rasćerali na svaku stranu po svijetu, eto ih među vama u svako selo i pleme crnogorsko i brcko i koje su poklali i pobili broja im se ne zna: Od 2000 kuća nijesu ostavili ni 200 i to sve što je najgore bilo gole, bose i sirotne, koji su bili na svaku muku naučili.
A ostalo što ne poklaše to razagnaše kao vuci po planinama kada razgone ovce. Samo što je bilo u naša vremena i što su nama činili, ne bi smo vi mogli naše muke i nevolje za neđelju dana kazati a kamoli na malom papiru hartije napisati. Ubili su nam dva igumana na vratima crkve, ubili su kneza Đurovića iz Riđanah i kneza Matijaševića iz Dragovoljića, i ostale naše braće nemamo hesapa. No, ali bi valjana čovjeka i prikladna momka, ili junaka, sve ubiše, konje i volove i ostali mal uzeše a naše oružje oteše a nas na ništa i bez ništa ostaviše. Ubiše nam kneza Zaka i Bogića Kostića, Stojana Mašnića sa sinom, Boža Pavlovića i druge.
I sve to ćasmo trpjeti ali ne mogasmo što nam
crkve porušiše, djecu silom Muslimani, i žene naše iza živijeh muževa uzimaše.’’
Ovaj dio pisma jasno govori kroz kakve muke je prolazilo stanovništvo ovih krajeva, ali nije klonulo duhom ne napuštajući borbu za slobodu.
http://www.zupaniksicka.me/dogadjaji%20u%20zupi.htm
Šalim se, zanimljivi prilozi.
. Ja ću se kao novi ovdje, barem zahvaliti hrvoju35 i zamoliti ostale ako imaju ovakvog bogatstva, da ga s nama podijele.
