Uvidjevši da bi Muslimani mogli ostati u veoma lošem položaju između Srba i Hrvata u pokušaju podjele Bosne i da će njihova odbrana u oružanom sukobu biti teška, zajedno sa Zulfikarpašićem odlučio je predložiti sporazum sa Srbima.

Dakle, Zulfikarpašić i Filipović su obojica neovisno jedan od drugoga zaključili kako su stvari jako loše i kako se ide ka sukobu. Nužno je bilo doseći sporazum i relaksirati tenzije. Njih dvojica su u Skupštini BiH imali samo tri poslanika te nisu imali mandat za pregovore sa Srbima. Otišli su Izetbegoviću, rekli mu da Muslimani nemaju nikakvih šansi u sendviču između Srba i Hrvata i da ih on lično treba ovlastiti za pregovore. Izetbegović je bio za, rekao da shvata u kakvoj opasnosti se Muslimani nalaze, ali je insistirao da njih dvojica moraju sami razgovarati sa srpskim predstavnicima zato što njemu oni više ne vjeruju. Poslije toga su Zulfikarpašić i Filipović otišli u Beograd na razgovor sa Miloševićem.

Sporazum je dosta brzo dostignut – dvije delegacije su počele od krajnjih zahtjeva, dakle od principa preko kojih ni jedna delegacija nikako nije mogla preći. Za Muslimane to je bio teritorijalni integritet BiH a za Srbe zajednička država Jugoslavija pa su se dogovorili da BiH ostane u Jugoslaviji kao nedjeljiva republika (nisu detaljno definisali položaj republika u Jugoslaviji). Usmeno je rečeno da bi Izetbegović trebao biti prvi predsjednik predsjedništva nove Jugoslavije i da vojnici Muslimani neće ići van BiH. Još par tačaka, veoma povoljnih za Muslimane, bilo je dodato.

Obje delegacije bile su zadovoljne ishodom, jedina nesuglasica bila je vezana za formulaciju Jugoslavije kao „saveza država“ ili „državnog saveza“. Na ovom mjestu bitno je primijetiti kako se u sporazumu Hrvati uopšte ne spominju. Zulfikarpašić je kasnije rekao kako je za Miloševića bilo prihvatljivo da bh. Hrvati odcijepe zapadnu Hercegovinu, ako budu tako htjeli, ali je on odlučno ustao protiv takve varijante i insistirao na teritorijalnom integritetu BiH.

Međutim, mora se dodati da se u okviru tog dijela SDA stvorio i ogroman otpor prema ostanku u Jugoslaviji. Jednom kada su osjetili da mogu ići dalje u nezavisnost nisu se nikako toga htjeli odreći. Mislili su da im je Jugoslavija smetnja, nezavisnost je bila imperativ i takvo viđenje situacije ih je potpuno obuzelo. Treba istaći da se tu radilo o veoma tvrdoglavim i stamenim ljudima koji su bili spremni za mnogo više od potencijala sukoba da dostignu ideale nezavisnosti.

U takvom ubjeđenju da Bosna može sama i da sami trebaju forsirati svoje ideje, ovi ljudi su bili podržani od strane velikog dijela elite Muslimana ljevičara (i pokojeg nemuslimana). Oni su opet unijeli drukčiju vrstu argumentacije: BiH treba biti građanska država što podrazumijeva nezavisnu državu bez bilo kakvih teritorijalnih autonomija (čitaj torova) koje predstavljaju veoma opasno rješenje, ono koje vodi u podjelu svete nam domovine. Ljevičari intelektualci, isključujući jedan manji dio njih koji su drukčije osjećali situaciju, kao što je bio Filipović, preuzeli su jugoslovenski građansko-komunistički narativ u kojem nije bilo mjesta za nacije (ili je bilo mjesta ali su bile prezrene) i preko noći ga jednostavno aplicirali na BiH.

Tu se u principu radilo o procesu veoma sličnom onom koji se desio srpskim intelektualcima u Jugoslaviji - činjenica je da su Srbi bili najveći narod u Jugoslaviji isto kao što je činjenica da su Muslimani bili najveći narod u BiH. (Ovo nije ništa neobično - nema mjesta na planeti gdje elite dominantne nacije u multinacionalnoj zajednici ne zagovaraju građansku državu. Ovdje dodatno imamo komunistički doprinos.)

Ovakvim poklapanjem osnovnih ideja o BiH i njenoj nezavisnosti lijevih i desnih elita Muslimana ostvaren je idejni i, doduše, neformalni savez tih grupa, savez koji je ispunjavao planove desnih za, najblaže rečeno, dominacijom u BiH, i planove lijevih za zajednicu jednakih građana Bosanaca i Hercegovaca ali takvu u kojoj neće biti mjesta za drukčije definisanje srpstva i hrvatstva mimo onoga što su oni zamislili kao ispravno. Svakako to nije uključivalo bilo kakve teritorijalne definicije tih grupa.

Uz elite treba govoriti i o ponašanju i stavovima muslimanskih masa: kada se čulo da je u Beogradu dostignut sporazum, pored spomenute neformalne lijevo-desne koalicije elita koja je bila protiv, odjednom se čuo i teški romor sarajevske čaršije. To se desilo tako brzo i spontano da uopšte ne ostavlja prostora za sumnju da je bilo režirano. Naprotiv, bilo je izvorno i beskompromisno. Šta su bili osnovni postulati i zahtjevi takve reakcije? Najbolje se može predstaviti riječima samih nezadovoljnika: „nećemo biti građani drugog reda“; „nećemo da nam bradati rezervisti i četnici iz Srbije kroje kapu i odlučuju šta će biti s nama“; „poklopiće nas a mi hoćemo da sami odlučujemo o svojoj sudbini“. Ovakvi stavovi su, bez ikakve dileme, predstavljali uvjerenja masa.

Javni pokušaj dogovora Muhameda Čengića i Radovana Karadžića iz februara 1992. na bini Skupštine BiH i pred TV kamerama, počeo je iz istog razloga kao i Zulfikarpašićev i Filipovićev: Čengić je, poslije mnogih veoma teških razgovora sa srpskom delegacijom, mislio da bi bilo pametno, imajući u vidu uzavrelu situaciju u zemlji i potencijal ozbiljnog sukoba, predložiti regionalizaciju BiH koja bi uzela u obzir ekonomske, kulturne, nacionalne i druge razloge. Kao neko ko je, kao poslovan čovjek, cijeli život sklapao ugovore i sporazume, shvatio je i, što je možda važnije, osjetio da je dosegnuta kritična tačka, ona koju srpsko vođstvo neće preći i da je davanje koncesije u vidu podjele na regije u kojima bi u nekima od njih Srbi bili većina bila nužnost.

Tokom spomenute burne sjednice Skupštine BiH Muhamed Čengić se okrenuo prema Izetbegoviću koji je sjedio pored njega u prvom redu, tik ispred bine, i rekao mu da bi bilo pametno predložiti regionalizaciju BiH. Izetbegović mu je odgovorio da izađe i to predloži, ali da on misli kako mu taj prijedlog srpski predstavnici neće podržati. Kada je Čengić izašao i stojeći pored Karadžića rekao da je regionalizacija dobro rješenje, nastao je haos - muslimanski poslanici toliko su vikali da se morala pozvati pauza. Ispred skupštinske sale Čengića su razbješnjeli poslanici SDA napali kako je izdao BiH i da on nije pozvan da predlaže ovakve stvari. Čengić ih je uputio na Aliju, rekavši kako ga je on podržao da iznese taj prijedlog. Cijela grupa je otišla do Izetbegovića i svoje frustracije prenijela na njega. Nije mi poznato kako je tekla ta rasprava.

Kako god, poslije pauze, Izetbegović je izašao na binu i rekao da se nastavlja sa aktivnostima za pripremu referenduma o nezavisnosti, od dogovora o regionalizaciji nema ništa. Kada su to čuli, srpski predstavnici su napustili Skupštinu a referendum je izglasan bez njih.