Dok je četnički genocid bio očit, ustaški je bio perfidniji.

Prvi oblik ustaškog genocida bila je asimilacijska politika kojom je Bošnjacima oduzet "narodni subjektivitet" i tako počinjen "jedan oblik genocida" nad njima (Ademović, 2000: 54). To je bio "kulturni i duhovni genocid nad Bosanskim muslimanima" (Demirović, 2016: 231; v. i Krcić, 2017: 449; Đozić, 2016: 132). Dokazi za to izvode se iz ustaške inačice hrvatskog nacionalizma, zasnovane na recepciji pravaške ideologije u kojoj su muslimani tretirani kao Hrvati islamske vjere, a BiH kao povijesna hrvatska zemlja.

Te su se postavke izražavale u nizu ekstatičnih i bizarnih diktuma, poput Pavelićeve izjave o muslimanima kao "najčišćem dijelu hrvatskog naroda", Kvaternikove izjave o BiH kao "najskupocjenijem dragulju" u kruni NDH i o muslimanima kao "najkorjenitijem i najplemenitijem dijelu velikoga i junačkog hrvatskog naroda" ili Budakove izjave o muslimanima kao "nenatrunjenim" Hrvatima. Načelno je sporno govoriti o nacionalnoj asimilaciji, budući da muslimani u to doba nisu bili ni formalno priznata ni "samopriznata" nacionalna zajednica pa posrijedi nije bilo poricanje njihova nacionalnog identiteta.

"Drugi svjetski rat Bošnjake zatiče nacionalno dezorijentiranim i politički pasivnim, kao neorganiziranu, neutraliziranu i nekonstituiranu političku i nacionalnu zajednicu" (Filandra, 2008: 41). Još su funkcionirali kao vjerska zajednica s posebnima kulturnim svojstvima koja su uglavnom proistjecala iz vjerskog nauka i običaja. A upravo su vjerska i s njome povezana kulturna posebnost muslimana bile formalno priznate u NDH, koja se proglasila državom pripadnika dviju vjera, katoličanstva i islama, koje su normativno i praktično trebale biti ravnopravne. Kako su bošnjački autori naknadno upisali bošnjački narod i naciju u povijest cijeloga srednjeg i novog vijeka, pa tako i Drugoga svjetskog rata, odatle su izveli ustaško zatiranje nacionalnog identiteta Bošnjaka. Sve muslimanske žrtve u NDH postale su bošnjačkim žrtvama. No "nacionalizacija" nije provedena dosljedno pa su muslimanske ustaše "ostavljene" Hrvatima, premda bi konzekventno trebalo govoriti o bošnjačkim ustašama.6 6

Poricanje sudjelovanja muslimana, odnosno Bošnjaka u zločinima u Drugome svjetskom ratu bizaran je izraz dobilo u "fesovskoj naraciji" prema kojoj su zločine nad Srbima činili katolički ustaše koji su stavljali fesove na glave kako bi kod Srba stvorili dojam da ih ubijaju muslimani i tako pogoršali srpsko-muslimanske odnose (v. Šarac, 2020). Fesovskoj naraciji pripisana je uloga koju ona nije imala zato što nije bila izvorište animoziteta srpskih nacionalista prema muslimanima kao mrskim "Turcima" i kulturno inferiornim "******" kojima nema mjesta u srpskoj državi s BiH, kao što nije znatnije, a kamoli bitno, utjecala na njega. 15 M. Kasapović, Bošnjačke politike povijesti: genocid kao sudbina, Anali 18(1) 00-33 (2021)

Drugi oblik ustaškog "genocida" čini masovno fizičko uništavanje muslimana. Čekić (1996) je podastro 42 dokumenta koji bi trebali biti dokazi genocida, ali oni to nisu jer ne potvrđuju namjerno i masovno fizičko uništenje muslimana. Osim toga, mnogi se sadržajno ne odnose samo, pa ni pretežno na zločine nad muslimanima. Samo je jedan od tih dokumenta normativne prirode – Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti od 30. travnja 1941. U popratnoj bilješci uz dokument broj 3 Čekić je napisao da su u toj odredbi Bošnjaci proglašeni Hrvatima, a "to je, pored fizičkog, jedan od oblika ustaškog genocida nad Bošnjacima". No u njoj se Bošnjaci ne spominju nijednom riječju. Spominju se "pripadnici islamske vjerske zajednice", koji se izrijekom ubrajaju u superiornu "arijsku" rasu, a svoje "arijsko" podrijetlo, kao i katolici, dokazuju određenim ispravama. I to je sve. Uredba je rasistički dokument par exellence, usmjeren protiv Židova i Roma, i bila je jedna od normativnih osnova genocida nad njima.

Iz te se uredbe ne može iščitati nakana ustaškog režima da uništi muslimane pa je njezino objavljivanje u zborniku o genocidu nad muslimanima politički tendenciozno i znanstveno promašeno. Ipak, još neki bošnjački autori vide u tom dokumentu dokaz ustaškog genocida nad muslimanima, budući da je "Bošnjacima otvoreno negirao i oduzimao njihov narodni subjektivitet njihovim jednostranim proglašavanjem za Hrvate" (Imamović, 1996: 147; v. Bojić, 2001b: 67). Muslimani nisu bili žrtve ustaškog genocida ni kao muslimani.

Ni u jednoj respektabilnoj suvremenoj inozemnoj studiji o genocidima u 20. stoljeću muslimani se ne spominju kao žrtve ustaškog genocida. Štoviše, navode se kao sudionici zločina nad Srbima i Židovima, bilo kao pripadnici ustaških i njemačkih vojnih formacija, bilo kao članovi autonomnih muslimanskih milicija, bilo kao pojedinci ili članovi različitih "civilnih" skupina (Redžić, 1987; Sundhauβen, 1971; Jelinek, 1990; Lepre, 1997; Dulić, 2005; Ferhadbegović, 2010/11, 2017; Greble, 2011; Korb, 2013; Motadel, 2013, 2014; Petke, 2014; Bougarel i dr., 2017; Bergholz, 2018).