Tema o otkrićima i istraživanjima, osobito hrvatskim.

* najvažniji svjetski istraživači: http://sh.wikipedia.org/wiki/Popis_pozn ... iva%C4%8Da

Dvoje članova posade Kolumbu na brodu Santa Maria su bili s otoka Koločepa, Mato i Dominik Kondjević. Međutim, ta se tvrdnja može smjestiti u područje nagađanja jer nisu pronađeni još nikakvi tragovi koji bi potvrdili da su braća Kondjević bili Kolumbovi suputnici. Tomo Skalica iz Slavonskog Broda prvi je Hrvat koji je oplovio svijet. Danas sam o njemu napisao članak. http://hr.wikipedia.org/wiki/Tomo_Skalica Prevladava mišljenje da je Ivo Visin iz Prčnja prvi Hrvat koji je oplovio Zemlju, no to je istina samo ako se računaju samo profesionalni pomorci. Kad je Ivo Visin krenuo na put 11. veljače 1852. Skalica je već bio preplovio Atlantik, obišao Cap Horn i 13. veljače bio na otoku Robinsona Crusoa, St. Juan Fernandezu. Tomo se vratio u Brod već u proljeće 1855., pa je logično da čast prvenstva pripada njemu, a ne Ivu Visinu.

Tomo je prvo putovao u Beč, u svibnju 1851. godine. U Češkoj je čekao putovnicu. Zatim odlazi u Hamburg, pa u Bremen. Tu se ukrcao na finski brod "Suomi" koji se opremio za lov na kitove, a plovio je prvo u Ameriku. 20. listopada 1851. brod se otisnu u Sjeverno more. Prvo su stigli u Finski zaljev sve do Kronštata, i opet natrag u Sjeverno more kroz Kategat, pa do engleske obale. 29. studenog 1851. preploviše kanal La Manche, dotaknuše se francuske obale, pa se onda, ostavivši europsko kopno, otisnuše u Atlanski ocean u jugozapadnom pravcu.

Uz zapadnu obalu Afrike otisnuše se u ocean i pređoše ekvator. Preplovivši Atlantik ugledali su istočno kopno Južne Amerike. Uz obalu Brazila, prošli su pored Montevidea i Buenos Airesa pa se približili južnom rtu Amerike početkom veljače 1852. Uz zapadnu obalu Južne Amerike krenuli su put sjevera. Zadržali su se nekoliko dana u glavnom gradu Čilea. Dana 15. travnja 1852. stižu u San Francisco. Pošto mu se grad svidio dvoumi se hoće li tu i ostati. Kapetan broda ga od toga odgovara nudeći mu ostati na njegovom brodu i s njime poći u lov na kitove. Ukrcaju se ponovno na brod 21. travnja te krenu natrag najprije u južnom pravcu, kroz Kalifornijski zaljev, a onda se otisnu na sjeveroistok u Tihi ocean. Stigli su na Havaje, u Honolulu. Oduševljen zemljom vječnog proljeća nastavlja put i stiže u luku Petropavlovsk u Kamčatki.

Iduće odredište bila je Aljaska, koju Tomo u Putopisu naziva ruskom Amerikom, gdje su ih napali gusari tako da su jedva ostali živi. Vratili su se na Havaje i 22. siječnja 1853. ponovno pristadoše u luci Honolulu. Obišao je rudnike zlata u Kaliforniji, zatim Australiju i nakon toga se vratio u domovinu.

Tragao je za zlatom u Kaliforniji i Australiji, lovio kitove u Beringovom i Ohockom moru, te poznavao njemački, engleski i ruski jezik. Bio je veoma snalažljiv iako je imao tek nekoliko razreda Trivialschule.

U Sitki na Aljasci je 1853. boravio prvi Hrvat koji je oplovio svijet, Brođanin Tomo Skalica. U putopisima Sitku opisuje kao čvrsti i ruskom posadom proviđeni glavni grad ruske sjeverne Amerike i glavno mjesto tzv. ruske kumpanije, trgovačkog društva koje se koristi i upravlja ruskom Amerikom (Aljaskom) kao Istočnoindijska kompanija istočnom Indijom. Piše da je grad opkoljen čvrstim bedemom i ima oko 1 500 stanovnika koji su Rusi, Finci ili domoroci Aleuti. Uz grad je na zapadnoj strani smještena varoš oko 3 000 domorodaca Aljkuta i Kaloša. Divjaci u toj varoši imaju svoga vođu koji nosi od ruske kompanije darovanu odoru ruskog stožernog časnika, a za uzvrat Rusi traže od njega paziti da domoroci ne napadaju Ruse.

Wikicitati „Izmedju palisadah što diele ruski grad i divjačku varoš, stoji na malom brežuljku malena crkvica ruska s jedniem vratima pram divjačkoj, a s drugiem prama ruskoj varoši. Ova je crkva zato ondje sagradjena da se time divjakom, koji se žele pokrstiti i primiti ruski zakon, olakša po njihovom komoditetu ulaz u hristjansku crkvu. Nu divjaci na žalost! neotimaju se mnogo za zakonom, pa ako, i kada dolaze u crkvu iz znatiželje, a oni s lulami u zubih gledaju crkvenu službu kao kakvu zabavnu igru. Ruski je grad okrunjen sa do 600 topovah, koji su većom stranom naprti prama moru, a prama varoši divjakah zjevaju dvie baterije svaka sa 18 topovah. U dvorištu palače gubernatora sagradjena je od drveta, ali vrlo čvrsta, kula na četiri kata ili toranj, 60 po prilici nogah (stopah) visok, sa 16 ogromnieh topovah, 4 na svaku stranu. U Sitki ima osim one medju palisadi, još jedna prekrasna ruska crkva u gradu, koju zovu vladinom crkvom, jer u Sitki stoluje ruski vladika. Imade u gradu i jedna luteranska crkvica u kojoj se svake nedelje služi služba božja i prodikuje u 7 satih u jutro na čudskom (finskom), u 9 na švedskom, a u 11 sati u njemačkom jeziku. - Pol sata izvan grada pokraj mora liepom stazom iduć dodje se u neku pivaru, a ono je jedina šetnja tamošnjeg otmjenog svieta. U ovoj pivari toči se jedino piće što može Evropejac za novce kupit u Sitki, a to je pivo, koje iz ukisnuta kraha sgotavljaju i bocu (holbu) za 10 kopjek (naših 11 forinti srebra) prodaju. Tud sam se često šetao i u toj pivari u družtvu mnogu veselu uru kod čaše piva u razgovoru sproveo. U obće našao sam svuda i u Ameriki, i u Aziji, i u Polineziji pivaru kao prvi znak civilizacije, gdjegod su se Evropejci zapadnjaci naselili. Izmedju sgradah u Sitki najljepša je i najotmjenija gubernatorska kuća, akoprem od drveta nu ipak vješto i ukusno sagradjena u tri kata. U luki od Sitke ima uviek dva parobroda, koji neprestano izmjenice iz nutarnjeg zatoka (Bucht, Bai) drva za japiju (gradju) dovažaju.”

Je li Tomo Skalica bio Hrvat?

Tomo Skalica bio je Hrvat i katolik, a putopisi su mu na hrvatskom jeziku. U njegovim putopisima samo jednom se na neki način izjašnjava o svojoj pripadnosti. "Za ono vrieme, što smo proveli u Kamčatki, svaki je od nas kad god je želio slobodno išao na obalu i u grad, a ja sam bio dobar prijatelj sa našim ruskim kadetom Mathevom, i š njim sam bivao dobro primljen u mnogih kućah u gradu, gdje smo divanili, čaj pili itd. Sa mnom su ondješnji Rusi osobito rado govorili i čudili su se, kako ja sasvim od njih drugče ruski govorim, akoprem sam ja tomu protuslovio i tvrdio, da nisam Rus, nego da sam austrijanski Slavjan, to oni nisu nikako mogli dokučiti, već bi mi tada odgovorili: Ja ponjemaju, čto vi Rus. - Kapetan naš bio je pozvan svaku večer kod guvernatora. Buduć pako da nisu skupa znali govoriti, to im je tumačio ruski jedan ćastnik, koji je znao englezki. Upravitelj (guverner), što je našemu družtvu na brodu obećao to je i učinio, poslao je dva akova finog ruma i tri sanduka portugezkog oportskog vina (Portwein), u svakom sanduku po 12 bocah, i tako se je družtvo veselilo dok je vina do kapljice teklo. " (Neven, 3(1855)48, 30. studenoga, str. 760.-764.; Tomo Skalica - Galijom oko svijeta (Putopisi Hrvata koji je prvi oplovio Zemlju, Slavonski Brod 2007.)

Srbi ga svojataju...

Vidim da je autor clanka cak i Andriju Torkvata posthumno pohrvatio,a isto radi i sa Tomom Skalicom. Oni,iako katolici,imali su srbsku nacionalnu svijest. Uostalom, braća Skalica su počela i političku saradnju sa Brlićem. Bila je to opasna tajna akcija na teritoriji Austrije i turske Bosne. Započeo ju je A. T. Brlić s kapetanom A. Oreškovićem, koji je kasnije dezertirao iz austrijske vojske i prebjegao u Beograd, a Brlić je s njime stajao u stalno vezi od god. 1857. do 1868. Austrijske vlasti su tek nakon deset godine (god. 1867.) nešto više doznaleo toj akciji. Advokat Brlić je bio glava jednog komiteta, koja je razvijala djelatnosti za srpske interese na području austrijskom. Po tajnom dopisu od 27. nov. 1867. braća Skalica, Bogdanović i Tasovac označeni su kao članovi toga komiteta ili bar kao agenti Brlićevi. Braća Skalica su navodno u Brodu utrošili preko 3000 for. u nedozvoljene svrhe, a novac su navodno dobili iz Srbije ili Rusije. Cinjenica da mu se ne zna kraj,grob,smrti...ide u prilog zakljucku da je bio nasilno sklonjen od strane Austrije kojoj je smetala srbska narodna svijest kod katolika.

Mraznim stazama do Moskve od Ingrije,
pa Vladimir, Murom, te Nisovu, Oku,
na kolima prijeđoh, i Volgu duboku,
gdje Čaremiš pogan jed u srcu krije.

Prijeđoh preko Vjatke k Permu, u ravnicu
rijeke Kame kojoj Sal izvore tvori,
te šumama kročih prema Rifej-gori
po vječnome snijegu kroz užas i tmicu.

Suhih nogu zatim Ob i Tobol prođoh,
i Jenisej, diku cijele Sibirije,
minuh pustu već Barabinsku nizinu.

Niz Imav u Saku u Tunguskoj dođoh,
kroz neplodan Daur, preko Mongolije,
desno od Koreje, stigoh i u Kinu

pred kojom se uzdizaše
drevni zid ko čudo - uzaludna stijena
spram divljih Tatara, ljubitelja plijena.

* hrvatski istraživač Ivan Krušala