Ivo Lola Ribar
Ivo Ribar

Ivo Lola Ribar


Ivo Lola ↓1 Ribar (Zagreb, 23. travnja 1916. - Glamočko polje, 27. studenoga 1943.), bio je jugoslavenski i hrvatski političar (član KPJ), partizanski dužnosnik, narodni heroj Jugoslavije. Stariji je sin političara Ivana Ribara. Kao član CK KPJ i Vrhovnog štaba sudjelovao je u organiziranju partizanskoga pokreta. Bio je jedan od najbližih suradnika Josipa Broza, a u listopadu 1943. godine bio je određen za šefa vojne misije VŠ NOV i POJ pri Savezničkoj komandi za Srednji istok ali je poginuo prilikom napada njemačkoga zrakoplova na partizanski zrakoplov, na uzletištu, netom prije polijetanja zrakoplova[1] za Kairo.

Sadržaj


Životopis

Rođen je u Zagrebu gdje provodi prve godine djetinjstva,[2] osnovnu školu pohađao je u Karlovcu i nastavio u Beogradu, a gimnaziju je završio u Beogradu. Jedno vrijeme nakon Prvoga svjetskoga rata živio je i u Đakovu,[2] o čemu svjedoči i spomen-ploča u Ulici Ante Starčevića. Studirao je pravo na Pravnome fakultetu u Beogradu i političku ekonomiju u Ženevi. Diplomirao je pravo u Beogradu 1938. godine.[3] Za vrijeme studija pristupio je komunističkoj omladini te 1937. godine vodi omladinsku komisiju CK KPJ,[2] a od 1937. je i tajnik CK SKOJ-a i na toj dužnosti ostat će sve do svoje smrti.
Političko djelovanje
Rodna kuća Ive Lole Ribara u Zagrebu.

Kao odličan učenik, u višim je razredima gimnazije pokazao posebnu zainteresiranost za društvene znanosti, za političku ekonomiju i politologiju čiji je praktični građanski oblik provjeravao u političkom životu Kraljevine Jugoslavije. U traganju za idejnom orijentacijom, Lolu ne zadovoljavaju nastavni planovi i programi tadašnje beogradske gimnazije. Sam proučava klasike idealističke i materijalističke filozofske škole: Nietzschea, Voltairea, Hegela — kako bi se idejno opredijelio za Marxa i Lenjina. Bila je to idejna evolucija slobodarski nastrojenoga mladića, koji, mada iz situirane i ugledne građanske obitelji (otac Ivan jedno vrijeme bio je predsjednik Ustavotvorne skupštine Kraljevine Jugoslavije), kroz paralelni studij klasika marksizma i prakse građanske politike, racionalistički prihvaća ideju socijalizma kao svoj pogled na svijet, a program avangarde radničke klase kao svoj životni cilj. Početkom školske 1934./35. godine, Lola je stigao u Pariz studirati političke znanosti, ali nakon atentata na jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića (po savjetu Svetozara Pribićevića) napušta Francusku. Odlazi u Ženevu, gdje uči metodiku znanstvenoga rada, studira političku ekonomiju, proučava marksističku literaturu do koje u zemlji nije mogao doći, a zatim se, iste jeseni, upisuje na Pravni fakultet u Beogradu.

U to vrijeme se na Beogradskom sveučilištu Komunistička partija i SKOJ javljaju kao važan čimbenik političkog života studenata, i političke akcije lijevo orijentirane mladeži u borbi za autonomiju sveučilišta i za demokratska prava južnoslavenskih naroda nailaze na sve širi odjek i podršku i van granica Jugoslavije. 1935. godine primljen je u SKOJ i izabran za člana Akcionoga odbora stručnih studentskih udruženja, a 1936. godine primljen je u KPJ. U vrijeme kad su fašističke države od verbalnih prijetnji svjetskom miru prešle i na ratne pohode (Etiopija) te otvorene oružane intervencije u Španjolskoj Lola je bio gotovo redoviti predstavnik jugoslavenske omladine (SKOJ-a) na svim značajnijim svjetskim kongresima mladih (Ženeva, Bruxelles, Pariz) i svojim je načelima i ugledom znatno utjecao da već afirmiran pokret mladih u Jugoslaviji dobije i međunarodno priznanje, koje se ogledalo u činjenici što su jugoslavenski prijedlozi rezolucija usvajani kao službeni dokumenti tih skupova. Kad je Josip Broz 1937. godine, postaje generalni tajnik KPJ, postavlja Lolu Ribara na čelo Centralne izvršne komisije pri Centralnom komitetu KPJ (koja će prerasti u Centralni komitet SKOJ-a), i povjerava mu oživljavanje svojih ideja o omladinskom pokretu. Prema tim idejama, trebalo je SKOJ, poslije krize u koju je zapao 1936. godine, iz osnova reorganizirati i pretvoriti ga u glavnu pokretačku snagu svejugoslavenskog pokreta mladih. Lola je postao jedan od najbližih Brozovih suradnika. Najveća je njegova zasluga što je SKOJ od idejno-pacifističkog pokreta često vrlo nerealnih zahtjeva postao glavna antifašistička snaga mladih u Kraljevini Jugoslaviji. Najjača mjesna organizacija u to vrijeme bila je zagrebačka organizacija SKOJ-a.[4]

Osim toga Lola je bio i organizator omladinskih akcija i studentskih štrajkova, pokretač i urednik omladinskih listova i novina ("Student", "Mladost"), suradnik stranačkih organa ("Proleter"), pisac letaka, proglasa, tekstova te i pored političkoga angažmana student. Godine 1939. diplomirao je, a 1940. upisao se na Filozofski fakultet Beogradskoga univerziteta. Uoči Drugoga svjetskog rata, kurs Centralnoga komiteta KPJ na pripreme za obranu zemlje provodi se među omladinom po Lolinim uputama u svim krajevima Jugoslavije, i posebna se pozornost posvećuje učvršćivanju suradnje i usklađivanju akcija studentske mladeži svih jugoslavenskih sveučilišta. SKOJ, koji je poslije Prvoga svjetskog rata, izložen stalnim udarcima, često dolazio na periferiju političkih tijekova (slučaj pogibije 7 sekretara SKOJ-a), sada je najvažniji čimbenik u okupljanju mladih političkih snaga u Kraljevini Jugoslaviji, i prvi put u svojoj povijesti broji više od 10.000 aktivnih članova. Krajem prosinca 1939. godine, zbog komunističke djelatnosti, uhićen je i od siječnja do travnja 1940.[1] godine interniran u bilećkom koncentracijskom logoru. Poslije izlaska iz Bileće Lola, prema Brozovim uputama, organizira VI. zemaljsku konferenciju SKOJ-a. Na toj je konferenciji ponovno izabran za tajnika Centralnog komiteta SKOJ-a,[2] kao i za delegata na V. zemaljskoj konferenciji KPJ, na kojoj će biti izabran i za člana Centralnoga komiteta KPJ. Lolin izvještaj na V. zemaljskoj konferenciji ("KPJ i pitanje rada među omladinom"[2]), kao i rezolucija VI. zemaljske konferencije SKOJ-a kojoj je on idejni tvorac, bili su rezime cjelokupnog prijeđenog puta same organizacije i posljednji poziv članovima za pripreme za predstojeće događaje.
Drugi svjetski rat
Bista Ive Lole Ribara u Iloku.

Nakon sloma i kapitulacije Kraljevine Jugoslavije sudjeluje, u svibnju 1941. godine u Zagrebu, na Savjetovanju KPJ-a kada je donijeta odluka o pripremama za oružani ustanak.[1] Rukovodi sastankom Centralnoga komiteta SKOJ-a krajem lipnja u Beogradu, a bio je i jedan od šestorice članova CK KPJ koji su nakon sjednice 4. srpnja 1941. godine u Beogradu narodima Jugoslavije uputili poziv na oružanu borbu i ustanak. U srpnju i kolovozu 1941. godine Lola neposredno rukovodi akcijama skojevaca u okupiranom Beogradu a u rujnu iste godine prešao je na slobodnu teritoriju, u Užice. Iste godine, 26. rujna, sudjeluje na vojnom savjetovanju u Stolicama, gdje je, između ostaloga, odlučeno da se u svim krajevima Jugoslavije formiraju štabovi (stožeri) partizanske borbe, a Glavni štab preimenovan je u Vrhovni štab. Jedan od članova Vrhovnog štaba bio je i Lola. Zbog uspješnijeg organiziranja narodnooslobodilačkog pokreta putuje po svim krajevima okupirane Jugoslavije. Kao osobni izaslanik Josipa Broza Tita, na specijalnim misijama nekoliko puta odlazi i u okupirani Zagreb, gdje sa Edvardom Kardeljom radi na organiziranju NOP-a u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji i Makedoniji.[2]

I pored svih tih obveza koje mu je nametalo članstvo u CK KPJ i Vrhovnom štabu, Lola najviše vremena posvećuje radu sa mladima. On je pokretač i glavni urednik Omladinske borbe i istodobno član uredničkoga kolegija partizanskih novina Borbe. Ovi listovi izlaze već 1941. godine u oslobođenom Užicu. Titovoj zamisli o stvaranju široke platforme na kojoj bi se u narodnooslobodilačkom pokretu okupili svi projugoslavenski i antifašistički raspoloženi mladi ljudi, Lola daje i organizacijski temelj. Od prvih narodnooslobodilačkih saveza omladine, koji su u različitim krajevima Jugoslavije dobijali različite nazive, stvara se, krajem 1942. godine, na I. zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću, masovni jedinstveni Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije (USAOJ). Kroz USAOJ je stotine tisuća mladih pristupilo narodnooslobodilačkom pokretu, i time je Lolina zasluga u širenju narodnooslobodilačke borbe. U ljeto 1943. godine boravio je u Splitu uoči i za vrijeme talijanske kapitulacije gdje je pregovarao o predaji divizije Bergamo.[1]
Pogibija

U listopadu 1943. godine, nakon što je bio oslobođen dužnosti tajnika SKOJ-a, određen je za šefa prve partizanske vojne misije u Stožeru savezničkoga zapovjedništva za Srednji istok u Kairu.[5] U trenutku kada se spremao poletjeti zrakoplovom u Kairo poginuo je na Glamočkome polju, pogođen bombom iz neprijateljskog zrakoplova neposredno prije polijetanja, 27. studenoga 1943. godine.[2] Nakon pogibije pokopan je na Glamočkome polju a 27. ožujka 1948. godine njegovi posmrtni ostatci preneseni su u Grobnicu narodnih heroja ispod Kalemegdanske tvrđave u Beogradu. Na Glamočkome polju sagrađen mu je memorijalni muzej koji je danas u zapuštenom stanju.
Obitelj

Čitava Lolina obitelj sudjelovala je u narodnooslobodilačkoj borbi. Otac Ivan je bio predsjednik AVNOJ-a a mlađi brat Jurica poginuo je u listopadu 1943. godine kod Kolašina. Majka Tonica ubijena je u srpnju 1944. godine u srijemskom selu Kupinovu a polusestra (po majci) Božena i djevojka Sloboda Trajković ↓2 bile su zatvorene u logoru na Banjici u Beogradu.
Spomen

Narodnim herojem Jugoslavije proglašen je 18. studenoga 1944. godine.
Karlovačka tvornica Lola Ribar d.d., proizvođač sanitetskoga materijala i proizvoda od pamuka, nosi njegovo ime od 1947. godine. Prva službena registracija zabilježena je 22. ožujka 1947. godine pod nazivom Tvornica sanitetskog materijala Lola Ribar Karlovac. Od 1993. godine “Lola Ribar” je dioničko društvo.[6]
Spomenici su mu podizani i biste postavljane a škole, kulturno umjetnička društva, tvornice i ulice dobijale su imena po njemu diljem bivše Jugoslavije.
U Beogradu je od 1946. godine ulica nosila ime po njemu (Ulica Lole Ribara) a 1997. godine vraćeno joj je ime Svetogorska.[7]

Bilješke

↑1 Majka mu je dala nadimak Lolo.

"Mladi Ribar, kome je majka Tonica (Antonija) nakon završetka prvog svjetskog rata, kad su živjeli u Đakovu, dala nadimak Lolo (a ne Lola), kao mladić u to doba postaje zapaženi akter jugoslavenskog komunističkog pokreta."[2][8]

↑2 Nakon što je došla u posjed jednoga pisma Ive Lole Ribara upućenoga Slobodi Trajković te saznavši i kako njezin otac i brat pomažu partizanski pokret beogradska Specijalna policija uhitila je, u siječnju 1941. godine, Slobodu Trajković i cijelu njezinu obitelj (otac Svetolik, majka Milena, brat Miroslav i sestra Vera). Od veljače 1942. godine bili su zatočeni u banjičkome logoru a ugušeni su 9. svibnja 1942. godine u pokretnoj plinskoj komori.[9]
Literatura

Narodni heroji Jugoslavije, "Mladost" Beograd, 1975.
Opća enciklopedija Hrvatskog leksikografskog zavoda, Zagreb, 1980.
Mala enciklopedija "Prosveta", Beograd, 1978.

Kratki put do pakla popločan je ‘narodnim herojima’

Postavi članak na svoj profil

Zato što je znao da je njegova šumska paravojska preplavljena najgorim tipovima ljudskoga društva Tito je uvijek bio u strahu da će jedan od njih ubiti. Zato je za vrieme rata vrlo često i iznenadno mijenjao mjesto boravišta. Jedini u kojeg je imao nešto povjerenja bio je boljševički ideolog čifut Moša Pijade

Kad god bi osjetio ili samo pomislio da bi mu neki od njegovih manje važnih “boraca” mogao ugroziti život ili poziciju, po uzoru na njihova mentora tovarišča Staljina on i “Čika Janko” bi ga obtužili za “izdaju proletarijata” i, prijekim putem, poslali na boljševički ahiret - i sve je bilo harašo.

Ali kad se radilo o malo višim “rukovodiocima proletarijata” to nije bilo baš tako jednostavno, pa je moralo biti izvedeno na način, kako se ono kaže - da se Vlasi ne dosjete.

Jedan od mnogih koje su Tito i njegov jedini konfidant Moša Pijade po brzom postupku upisali u knjigu “narodnih heroja Jugoslavije” bio je Ivo “Lola” Ribar.

Poslije privremenog zauzimanja Jajca 17. kolovoza 1943., došlo je do ljute svađe između Ive “Lole” Ribara i Tite. Jedan od povoda za tu svađu bilo je razpoređivanje partizanskih jedinica za napade na pojedine postave obrane Jajca. Znajući da će tu biti masakrirana, za napad na bunkere koje su branili prekaljeni ratnici jedne ustaške lovačke i jedne elitne njemačke satnije Tito i Moša su odredili “Prvu dallmatinsku brigadu”. Zapravo tu se radilo samo o ostatcima te “dalmatinske brigade”. Glavnina ove “brigade” koja je, kako stoji u njihovim zapisima, u punom sastavu brojila 1.217 vojnika i oficira (što bi u svakoj vojsci bila jedna jača bojna), za vrieme tkzv. Bitke naSutjesci uspjela se probiti iz obruča. Jedan dio je okrenuo prema Miljevini kod Foče, prešao Drinu i pobjegao u Srbiju. Drugi dio okrenuo je prema Nevesinju gdje su “radi kukavičkog bijega” sve koji nisu bili Srbi pobili njihovi srbski drugovi , koji su kao i oni pobjegli s tog istog bojišta.

O tom događaju još ovdje u Kanadi ima živih svjedoka iz okolice Nevesinja.

Ni nijedan od niza ‘komandanata’ te “dalmatinske brigade” nije bio Dalmatinac. To su uvijek bili crnogorski četnici/partizani. Prvi je bio “narodni heroj” Pero Ćetković iz Muževića kod Cetinja. Ćetković je za vrieme bježanja od Nevesinja prema Crnoj Gori u ožujku 1943. poginuo u Trebinju.

Ova slika izpod koje piše “Drug Tito vrši smotru jednog bataljona 3. Krajiške brigade” jasno pokazuje koliki su bili njihovi “bataljoni”, “brigade” i “divizije .

Obred njegove sahrane obavila je grupa srbskih pravoslavnih popova uz prisustvo velikog broja četnika i partizana zajedno.

Poslije Ćetkovićeve smrti na njegovo mjesto postavljen je drugi, još veći četnik, Vladimir Rolović rodom iz okolice Bara u Crnoj Gori.

Da, isti onaj “narodni heroj” Rolović kojeg je Miro Barešić 1971. cvoknuo u Švedskoj.

Nije potrebno puno mozgati da bi se zaključilo da je baš taj Rolović naredio čistku “Dalmatinaca” kod Nevesinja.

Ipak, prema onoj poslovici koja kaže da se kola pravde sporo voze ali kad tad stignu do cilja, pa su, iako kasno, kola pravde stigla i ovog zločinca.

Kao visoki partijski funkcionar Lola je uz bezbroj drugih partizanskih zločina znao i za ovaj Rolovićev zločin. Ali što ga je najviše ozlojedilo jest smrt njegova mlađeg brata Jurice kojeg su nedavno ( u listopadu 1943. ) kod Kolašina u Crnoj Gori također ubili njegovi drugovi, četnici s crvenom zvijezdom na šajkači ili šubari.

Za vrieme svađe u Jajcu, Lola je zaprijetio da će o tim i svim drugim zločinima informirati ne samo svoga oca i druge “hrvatske” komunističke vođe, nego i predstavnike britanske “misije” na čelu s Fitzroyem MacLeanom koji su se tada skrivali negdje u Crnoj Gori.

Kako bi ga spriječili u toj njegovoj namjeri Lola je dobio je “prekomandu” u jednu “Krajišku brigadu” u okolici Glamoča.

Kako su te “brigade” bile sastavljene gotovo isključivo od “Srba” Tito i Moša su bili sigurni da u takvoj sredini Lola neće o tom sukobu smjeti ni pomisliti, a kamoli progovoriti.

Nu pošto je Lola bio sin bivšeg predsjednika skupštine Kraljevine SHS, sada visokog boljševičkog funkcionara, dra Ivana Ribara, znali su da je ta izolacija samo privremena solucija pa su bili prisiljeni na brzu ruku skrojiti plan kojim će ga se na fini način zauvijek riješiti -.

Prefriganom čifutu Moši nije trebalo puno vremena da za druga Jožu skuje “full proof” plan za likvidaciju pobunjenog Lole prije “2. zasjedanja AVNOJ-a”.

Kad su saznali da na njihovo zasjedanje, “uz izaslanstvo KPJ, izaslanike Hrvatske seljačke stranke i “dvojice Hrvata iz Jugoslovenskog odbora osnovanog 1915.” doći i Lolin otac dr Ivan Ribar, bili su prisiljeni na hitnu akciju.

Loli je poslana depeša da mu je sve oprošteno i da ga je Tito imenovao “prvim jugoslovenskim diplomatom pri Savezničkoj mediteranskoj komandi ( Mediterranean Allied Command ) u Kairu”, te da jedinim zastarjelim zrakoplovom , kojeg su partizani imali skrivena na Glamočkom polju, odmah poleti u Kairo .

Iako su vrlo dobro znali da prije svega taj zrakoplov, da je bio i nov, nije bio izrađen za let od Glamoča do Kaira ( 1.900 km ) , a nisu bili ni toliko ludi da bi mislili da bi mogao izbjeći hrvatskim i njemačkim lovcima. Ipak izgleda da suTito i Moša vjerovali u Murfijev zakon koji kaže da ako nešto može izpasti naopako da će i izpasti, pa su naredili “drugu Marku” (A. Ranković) koji je u to vrieme bio s njima u Jajcu da naredi svojim ljudima kod Glamoča da za svaki slučaj u zrakoplov postave bombu.

I, tek što se digao sa zemlje na Glamočkom polju Lolin zrakoplov je eksplodirao.

Odmah poslije njegove smrti među partizanima su počele kružiti razne verzije o datumu pogibije i načinu na koji je poginuo.

U jednom od njihovih zapisa u “Istoriji NOB-a” stoji da je “dan pre zasedanja poginuo od nemačkog bombardovanja u jednom zarobljenom nemačkom avionu kojim je s Glamočkog polja pokušao da poleti u Kairo”.

Nu i magarci znadu da do samog povlačenja njemačke vojske 1945. partizani nisu ‘zarobili’ ni jedan njemački zrakoplov.

Jedini zrakoplov koji su partizani tada imali bio je zastarjeli hrvatski zrakoplov kojim je iz Banja Luke k njima pobjegao jedan hrvatski izdajnik.

U drugoj verziji zrakoplov je radi kvara motora pao i razbio se par minuta poslije uzdizanja.

U trećoj opet, vođe britanske “misije” kod partizana Fitzroy MacLean i William Deakin pišu kako im je na 27. studenog Tito javio da je Lolin zrakoplov rafalom srušio “jedan mali njemački zrakoplov”.

U partizanskim zapisima o “Drugom zasjedanju AVNOJ-a” stoji slijedeće:

“Dan uoči zasjedanja u Jajcu, predsjednika AVNOJ-a, predratnog predsjednika skupštine Kraljevine Jugoslavije dr. Ivana Ribara snašla je teška sudbina.

28 novembra 1943. godine na Glamočkom polju je stradao njegov sin Ivo Lola Ribar, član Vrhovnog štaba i predsjednik organizacije SKOJ-a.

Samo nekoliko tjedana ranije kod Kolašina poginuo mu je drugi sin Jurica.

Ove tužne vijesti mu je prenio novoizabrani maršal Jugoslavije Josip Broz Tito odmah po završetku zasjedanja koje je dr. Ribar vodio u svojstvu predsjedavajućeg.”

Zamislite kakve morbidnosti. Iako je stari Ribar u Jajcu bio tri dana prije “zasjedanja” a Tito je za Juričinu smrt znao već mjesec i pol, a za Lolinu dva dana, on čeka da njihov otac završi s “predsjedanjem” pa da mu tek onda javi da su mu poginula oba sina.

A što je još morbidnije, kad mu je “novoizabrani maršal” prenio tu vijest zadrti glupi Jugoslaven iz Vukmanića kod Karlovca nije zaplakao nego je počeo vikati kako je ponosan što su mu sinovi pali za Jugoslaviju.

Moramo se upitati, što je tu istina? Ako je taj datum točan, kako je onda dan prije njega (27. studenog)Tito mogao Britancima javiti da je Lola poginuo?

Čak i u "Istoriji NOB-a" navode se oba datuma. Je li konfuzija s datumima možda u tome što Lola nije točno znao koji mu je dan Tito odredio za polazak na put u “Department of Yugoslav Peoples’ Heroes in Hell” , pa je dan zakasnio.

Ili je možda bio zaboravio crvenu zvijezdu, bez koje tamo ulaz nije dozvoljen, pa se čovjek morao po nju vratiti.



Za dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen