Tema o Njemačkoj ratnoj mornarici, od njene uspostave u doba Njemačkog carstva do kraja WW2.
Prije ujedinjenja Njemačke svaka od zasebnih državica je imala svoju zasebnu mornaricu koja je često bila sitna i tek je služila za obranu obale te je bila limitiranih mogućnosti.
Stvaranjem ujedinjene mornarice Njemačka po prvi puta postaje snažna pomorska sila u čitavojoj svojoj povijesti.
Zastava Carske mornarice
Kao čisto kontinentalna sila Njemačka nije imala tradiciju ratne mornarice stoga je trebalo puno napora kako bi se ona ustrojila.
Kiel je odabran kao glavna mornarička luka nove njemačke uz naravno primarno trgovačke Hambourg, Stettin, Konigsberg i Rostcok. U Kielu je također ustrojena i mornarička akademija u svrhu školovanja časnika
Danas kada se promatra Kriegsmarine ona je uglavnom u svijetlu borbe s UK i Amerikom, no zanimljivost je da je ona osnovana u svrhu zaštite od tadašnjih glavnih suparnika, Francuske i Rusije koje su obije imale podulje morske tradicije.
Mornarica je uglavnom korištena i kao sredstvo zaštite pomorskih ruta do Njemačkih kolonija u Africi i Oceaniji.
Njemačka flota na sjevernom moru
Britanija kao glavna pomorska sila toga doba bila je prijateljskim odnosima s Njemačkom sve dok nije došao kaiser Wilhem II. koji je naumio sagraditi najsnažniju pomorsku silu na svijetu što je naravno uzemirilo Britance. Poznati željezni kancelar Bismarck i Admiral Tirpitz bili su oštro protiv ambicioznih planova novog cara znajući da će Britanci biti primorani odgovoriti na Njemačko naoružanje što će dovesti do utrke u naoružanju i zatezanja odnosa. To se naravno i dogodilo, 10-tak godina prije izbijanja ww1 gdje su obje sile trošile astronomske iznose na brodogradnju.
Kao šlag na tortu već astronomskih iznosa u naoružanju došao je revolucionarni britanski HMS Dreadnaught koji je odmah po ulasku u službu učinio sve starije brodove zastarjelim zbog svog dizajna.
U prvom svjetskom ratu Nijemci su pokušavali probiti blokadu koju su britanci postavili oko Njemačke time ju izgladnjujući i ne dopuštajući njihovoj idnustriji pristup sirovinama. Njemačka je tek jednom pokušala ozbiljno probiti tu blokadu u Bitci kod Jutlanda, gdje su pobijedili no strateški cilj proboja blokade nije ostvaren.
Nijemci su također prvi na svijetu u široku uporabu uveli podmornice koje su koristili kao sredstvo uništavanja antantinih opskrbnih brodova, ova strategija im se odbila od glavu nakon što su potopili američke neutralne brodove i uvukli Amerikance u rat.
Nakon ww1 Njemačkoj su nametnute oštre odredbe versajskog sporazuma, stoga je Kriegsmarine u potpunosti uništena, oduzeti su joj svi kapitalni brodovi i postavljene su oštre kvote za izgradnju novih.
Prije no su saveznici uspjeli dogovoriti o podjeli Njemačkih brodova, Nijemci su ih sami potopili u Škotskoj luci Scapa Flow.
U međuratnom razdoblju dolazi do spore obnove mornarice izgradnjom teških krstarica klase Deutschland
Tada je sagrađen i poznati Admir Graf Spee koji je potopljen u bitci kod kod Montevidea.
Ozbiljnija obnova dolazi tek s dolaskom Hitlera i nacista na vlast koji donose plan Z. Plan je predviao izgradnju 10 modernih bojnih brodova, mnoštvo krstarica i 5 nosača zrakoplova. Pored toga gradi se i čitava flota modernih podmornica koje će sijati teror po svjetskim morima.
Plan je naprasno stao izbijanjem drugog svjetskog rata a posve je odbačen nakon invazije na svojetski savez kada je čelik predviđen za igradnju brodova preusmjeren za tenkove, topove i druge potrebe wermachta.
Uspješno su dovršena 4 kapitalna broda, po 2 iz klase Bismark i Gneisenau
Rat na atlantiku je bio iznimno sličan kao onaj u ww1. Britanci su opet uspostavili pomorsku blokadu dok su je Nijemci pokušali probiti i uništiti što više trgovačkog brodovlja saveznika.
Došlo je do tek nekoliko bitaka između dviju sukobljenih strana, bitka kod Montevidea, Operacija Rehinubnung ( okršaj Bismarck-Hood), Potapanje Bismarkca, Bitka kod sjevernog rta, i rezultat je uglavnom bio negativan po Njemačku stranu.
Od 1942. godine sve do kraja rata, Nacisti su favorizirali podmornički rat protiv saveznika shvativši da nemaju dovoljno bojnih brodova kako bi se ravnopravno nosili s Amerikom i UK.
Često se zaboravlja da su Njemački podmorničari pretrpjeli naviši postotak žrtava od svih oružanih snaga na svim stranama u ww2, preko 30.000 njih je stradalo od ukupno 40.000 koji su unovačeni što predstavlja gubitak od 75%. Ostatak mornarice nije prošao puno bolje, uništeni su svi kapitalni brodovi, većina lakih i teških krstarica dok su preživjele samo neke manje jedinice.
