On (Sarajevo) je u to vrijeme bio prilično uredan i komforan grad-sjedište „bosanske aristokratije“ („the Bosnian aristocracy“), ali ujedno i središte fanatizma. Posebno povlašteni bili su janjičari, koji su činili čak šestinu stanovnika ovog grada.

Ono što je F. Š. H. L. Pukvil takođe mogao da primijeti kod bosanskih Muslimana je i to, da iako su u vjeri bili fanatični, da nisu bili pretjerano netrpeljivi prema drugim vjerama. On ih je zato zvao: „Turci, više nego gostoljubivi Bošnjaci“ („les Turcs, plus hospitaliers que les Bosniaques“).396

Š. Pertuzije je Sarajevo doživio, osim kao „dom netrpeljivosti i prestonicu fanatizma“ („le foyer de l’intolérance la capitale du fanatisme“)401 i kao „pravu republiku“ („une véritable république“).402 F. Š. H. L. Pukvil je Sarajevo nazvao „veličanstveno divljim glavnim gradom Bosne“

Međutim, Turhaniju je Smail-aga Čengić odmah protjerao.1155 Turhan-beg bio je okorjeli fanatik koji je otvoreno pozivao na istrebljenje hercegovačkih hrišćana: „Mi ćemo se sada potući sa vlasima („съ влахами“), а sami vidite da među njima nema nijednog brata Turčina („Турчина“), a sve sami đauri („гяуры“): ovaj stolački vezir je đaur, i petorica muselima su svi đauri. U Stambolu nema cara Turaka-njima upravlja i komanduje nečastivi Moskovski đaur. Sada vi, za tursku vjeru i za proroka Muhameda („за Турецкую вѣру и за пророка Магомета“), ubijajte jednim hicem po 10 vlaha („10 влаховъ“). Ko od vas pogine biće mučenik (šehid); ko ubija đaure postaće heroj (gazija)“.

Slomom Gradaščevićevog pokreta ili kako ga je E. S. Kresi nazvao pokreta „fanatičnih Bosanaca“ („fanatic Bosnians“)1300 prestalo je da postoji Vijeće ajana u kome su zasjedali „najizrasliji ljudi političkog i društvenog ugleda“ u Bosni, dok je vlast namjesnika postala potpuno izvršna i zavisila je jedino od volje sultana.

Hrišćanska raja, koja je živjela na područjima koja su kontrolisali buntovnici „smrt Tahir-paše (je) iskreno oplak(ivala)”. Sa druge strane, većina bosanskih Muslimana, a koje su austrijski izvori nazivali „bosanskim narodom fanatičnog duha“ („fanatischen Geistes der bosnischen Bevölkerung“),2457 klicali su „od radosti, što su se oslobodili vrhovnog poglavice, koji im nedopustaše raju po ćudi goniti”.2458

U razgovoru sa običnim ljudima Latas je prenosio sultanovu želju da su „svi njegovi podanici jednaki (odnosno) da se među sobom ljub(e) Hristijani i Turci („Христијани и Турци“), a zakon svaki svoj neka slobodno obdržava“.2516 Nema sumnje „da je Omer-paša kao Muslimani mohomedanskim Bošnjacima” bio najviše iz ovih razloga nesnosan. Malo je vjerovatno da Latas nije znao, da ako „neobderži podpuni mejdan, te će se proti njemu podignuti ciela stranka staroviernih i fanatičkih Turakah”.

Za glavnog vođu krajiških muslimanskih pobunjenika ili kako ih je tada nazivao austrijski konzul dr. Atanasković „fanatičnih Bošnjaka“ („fanatischen Bošnjaken“)2522 Aliju Kedića pročulo se krajem oktobra 1850. da je bio navodno otrovan, dok je u Hercegovini nakon izbijanja sukoba između dvojice Ali-pašinih sinova zavladala opšta pometnja.

Prema riječima Krasinskog, bosanska vlada ni te 1852. godine, kao, uostalom ni u prošlosti nije htjela zaustaviti „vjerski fanatizam muslimanskih Bosanaca“ („the religious fanaticism of the Mahomedan Bosnians“), koji je proizveo nasilan progon hrišćana.2715 U to vrijeme je među Muslimanima bila raširena pojava „implicitnog ili podrazumijevajućeg vjerovanja u Muhamedovu božansku misiju“. Američki putopisac J. Smit je opisujući te godine neke fanatizovane muslimanske vjernike uočio, da su među njima postojale osobe, „koje bi, samo da nisu bile sputane od civilnih i vojnih vlasti, sa vatrenim žarom najradije rezali grla svakoga čovjeka, žene i djeteta za koje bi se posumnjalo da se razlikuju po mišljenju od njih“. Sa druge strane, Smit je obične muslimanske vjernike u Turskoj ocjenio kao tolerantnije od bilo koga drugog hrišćanskog naroda i zemalja na Svijetu.

Žalili su se, što su „bosanski katolici za prosvjetu (bili) vrlo sposobni, ali ih je cijela katolička i kršćanska Evropa ne kroz godine nego kroz stoljeća zanemarivala“. Prigovorili su, kako su bosanski katolici „pripuštani sami sebi i fanatizmu Osmanlija, te kroz stoljeća od Evrope još niti jedne jaspre nisu primili za opće katoličko dobro“.

Pošto je Latas nekada bio hrišćanin i rodom iz Hrvatske, njega su kod sultana oklevetali bosansko-muslimanski fanatici da je štitio hrišćane i razmišljao o povratku na hrišćanstvo, kao i da je fantazirao o osnivanju nove dinastije u Bosni.

Međuvjerska netrpeljivost, koja je početkom januara 1853. ovladala mostarskim ulicama imala je da zahvali muslimanskom fanatizmu ispoljenim u tom gradu na Badnje veče, kada je bilo zapaljeno nekoliko hrišćanskih trgovina.2843 Iza tog događaja i sam portin inspektor Ćamil-paša je „vruće priporučio“ fra Lovri Karauli iz Livna, da bosanski franjevci u tom gradu ne govore „u narodu o gradnji Carkavah, jer (su) se oni pribojava(li) reclamatii fanatičkih Bošnjakah“.

Ovo je uznemirilo čak i neke proreformski orijentisane bosanske „Muslimane“ („Muselmännern“) i njihove prvake u prvom redu: Muhamed-agu Merenčića, Mustafa-agu Pazarca iz Sarajeva, kao i Abdi-bega i Hasan-bega Gradaščevića iz Gradačca. Taj strah je bio sve izraženiji, pogotovo što se u Sarajevu sve otvorenije govorilo o nastupajućem ratu između Austrije i Turske. U Bosni je u to vrijeme uočena i jedna do tada neuobičajena pojava, a to je bilo ugnjetavanje „muslimanskih seljaka“ („der muselmänische Bauer“) i sve veća „mržnja bosanskih Muslimana na Osmanlije“ („der bosnischen Mohamedaner gegen die sogenannte Osmanlis“.). Austrijski izvori su pri ovoj ocjeni iz te grupe antiosmanista bosanskih Muslimana isključili vjerski netolerantnu i fanatičnu ulemu i spahije.

Kada su krajem avgusta 1853. u Livnu izbile međuvjerske trzavice, koje su otpočele nasiljem „muslimanskog naroda“ („muselmänische Bevölkerung“) nad katolicima i koje su predvodile neke „fanatične muslimanske vođe iz toga grada“ („fanatischen und böse gesinnten Muselmänner von Livno“), vlasti uopšte nisu reagovale. Konkretno, portin komesar Ćamil-paša nije činio ništa da se to nasilje zaustavi, jer je i sam, kako je tvrdio dr. Atanasković bio fanatičan i ohol.

U Hercegovini su krajem septembra 1853. izbili novi nemiri i sukobi između hrišćana i Muslimana. Navodno su u Trebinju neke kuće hrišćana bile zapaljene, dok su im Muslimani podrugljivo poručivali, kako će im pomoći „Moskov (Rusija-B. T.) i ostali kaurski kraljevi“.2945 Carigradska vlada tajno je sredinom narednog mjeseca naredila Muslimanima spremnost za rat sa Rusima, računajući posebno na „fanatizam baliah bosanskih“.2946 Njima („Bošnjacima“) je sredinom novembra 1853. bilo zapovjeđeno da se spremaju „ići na Moskova“, a zatim, da to ne rade „već da čuvaju Bosnu“.

Britanac G. Fauler je znao, da je Bosna bila jedna od najvažnijih pašaluka u Turskom carstvu u kojoj je živjelo više od 800.000 stanovnika, od čega su polovinu činili „Muslimani“ („the Mussulmans“), a ostatak: Jevreji, „Grci“ („the Greeks“) tj. pravoslavni i Cigani. „Katolici“ („The Catholics“) su bili takođe brojni i slijedili su, kako je naveo „glupa praznovjerja“ („stupid superstitions“). Muslimani su bili vrlo žestoki, fanatični i netolarntni“. („The Mussulmans are very fierce, fanatic and intolerant“.).

Špijunažu su u Bosni razvile i velike sile. Tako su bila zapažena dva agenta velikih sila, neki Englez i Francuz koji su za kraće vrijeme obišli skoro cijelu Bosnu i Hercegovinu. Navodno, njih dvojica nagovarali su Muslimane sa kojima su se susretali, da još jače izvrše pritisak na hrišćane, govoreći im: „udrite ove skotove gdiegod koga stignete i doklegod se svi neizturče“.3071 Ova strana misija mogla bi se dovesti u vezu sa odlukom bosanskog vezira, da se u Sarajevu i Travniku započne sa kampanjom prikupljanja dobrovoljaca za Krim, „a to na račun englezki“.3072 Tih dana su fanatizovani bosanski Muslimani austrijskom konzularnom agentu u Livnu i austrijskom generalnom konzulu u Sarajevu prijetili čak ubistvom.

U svemu taktični biskup fra Šunjić nije odobravao ovakav rad župnika fra Ljubića, pa je na izričitu želju bosanskog vezira Huršid Mehmed-paše bilo naloženo fra Grgi Martiću, da dođe u Sarajevo u službu katoličkog agenta. Fra Martić je kurtoazno predložio, da se taj tornjić sruši protiv čega je, interesantno, bio bosanski vezir Huršid Mehmed-paša, smatrajući to za popustljivost prema pobunjenim muslimanskim fanaticima.

Fra Martić je posvjedočio, kako je na staru crkvicu za privremenu svrhu postavljeni „vidnik iliti Toranj uzbunio bio cieli fanatični Islam u Sarajevu“, doživljavajući taj „znak kao pèrvi k’vierozakonskoj slobodi i jednakosti Carskim skorašnjim premilostivim Hat-Humajumom izjavljenoj“.

Međutim, nisu svi jednako gledali na upravu Huršid Mehmed-paše, pogotovo nije gledao francuski konzul Vjet, koji je prema njegovim riječima vrlo često podsticao, kako riječima tako i djelima poznati fanatizam kod bosanskih Muslimana. Po njemu, Huršid Mehmed-paša je bio toliko ekstreman u tom poslu, da je čak unakazivao i tekstove nekih fermana, kao na primjer onog o posljednjim reformama.3191

Malobrojni sarajevski katolici sve do 1853. nisu imali crkvu. Podigli su je tek uz pomoć Austrije i ona je prema Giljferdingovom svjedočenju bila „vrlo prostrana i lijepa“ („весьма просторную и красивую“). Uz crkvu je bio podignut i skroman zvonik, dok zvono, doneseno iz Austrije nije smjelo biti postavljeno zbog „straha od izbijanja muslimanskog fanatizma („боясь вспышки мусульманскаго фанатизма“). Jedino se mali krst sijao nad ovim hramom. Na pravoslavnoj crkvi nije bilo nikakvog vanjskog znaka“.

Hamza-beg je čak obukao i mundir, odjelo omraženo kod Slovena Muslimana („Славянамъ-Мусульманамъ“), dok je trebinjski načelnik sačuvao pradjedovsku čalmu i kaftan, obilježja učene «uleme»“. Hadži-beg je išao „u Meku, naučio je napamet Kuran i slovio za mudraca kome u Hercegovini niko nije bio ravan“. Giljferding je „gospodu“ („господахъ“) Resulbegovićе doživio kao „dva karakteristična tipa nekadašnje hercegovačke muslimanske aristokratije“ („два замѣчательныкъ типа прежней Мусульманской аристократiи Герцеговинской“). Naime, „stolački mudir Hamza-beg bio je predstavnik njene otmjene strane, pored one: junačke, iskrene i dobrodušne (ali povremeno i svirepe)“. Sa druge strane, „trebinjski mudir je bio primjer njenog fanatizma („фанатизма“) i sistematične surovosti. I lice mu je bilo žestoko i neprijatno“. On je Giljferdinga primio veoma ljubazno i govorio mu „o svojoj pravednosti prema Hrišćanima („Христiанамъ“), Vlasima („Влахамъ“) (tako su Sloveni Muslimani [„Славяне-Мусульмане“] nazivali svoje podanike Hrišćane) i isticao svoje prijateljstvo sa monasima manastira Duži.

Tek kasnije Giljferding je doznao da su Hadži-bega Resulbegovića hrišćani trebinjskog kraja jednoglasno nazivali svojom «krvopijom»“ („кровопiйцею“). Zapravo, on je bio „organizator sistematske otimačine u svome okrugu. Autoritetom svoga službenog položaja zataškavao je najteže surovosti Muslimana velikaša („Мусульманъ-помѣщиковъ“) i nastojao je da spriječi svaku mogućnost upućivanja hrišćanskih žalbi paši ili vladi“. Giljferding je otkrio, da je „Hadži-beg podsticao Muslimane u fanatizmu protiv hrišćana („поощряетъ Мусульманъ въ фанатизмѣ противъ Христiанъ“) odobravajući njihovo proganjanje“.

Zbog toga su članovi medžlisa muslimani Bošnjaci („мусульмане Босяки“), znajući turski jezik, držali sve u svojim rukama, jer su oni bili ujedno i prevodioci, i govornici i sudije. Od hrišćana je samo jedan na deset hiljada poznavao turski jezik, što ih je onemogućavalo u kontroli izvještaja i odluka koji su uvijek pisani na turskom jeziku. Članovi medžlisa bili su, po pravilu najokorjeliji fanatici i korupcionaši („горьчайшiе фанатики и взяточники“)

Kada je riječ o vjeri, Giljferding veli, da „za razliku od Albanaca, koji su primili islam i ostali ravnodušni prema vjeri, Sloveni-Bošnjaci („Славянинъ-Боснякъ“), izprva primivši islam takođe iz materijalnih pobuda, toliko su postali prožeti duhom svoje nove religije, da je ona predstavljala glavnu pokretačku snagu njihovog života. Među Bošnjacima-muslimanima („Босняковъ-мусульманъ“) je takozvani duh renegatstva uticao na rasprostranjenu pojavu strašnog fanatizma („страшнаго фанатизма“).

Bosanski Muslimani („Боснiйскiе мусульмане“) su sami sebe smatrali za renegate, s obzirom da je prelazak na islam njihovih predaka koji su ranije bili hrišćani okončan tek prije nekoliko stotina godina“. Giljferding je mislio, da je „glavni izvor“ („главный источникъ“) vjerskog fanatizma kod bosanskih Muslimana bio „u samoj duhovnoj prirodi Slovenskog plemena“ („въ самой духовной природѣ Славянскаго племени“).3403 (?!-B. T). Odnosno, što je duh islama „u suprotnosti sa prirodom Slovenskog plemena“ („противенъ природѣ Славянскаго племени“).

Podjela na Muslimane i nemuslimane bila je u čitavom Turskom carstvu glavna zakonomjernost. Prema riječima Giljferdingovog i Kukuljevićevog savremenika, zapadnog putopisca C. Oskanijana, „Musliman je bio fanatičan“ („The Mussulman is fanatical“) prije svega što je težio do pobjede i što je sve svoje uspjehe ostvarivao pod zastavom Poslanika. Turci su svoju nacionalnost poistovjećivali po svojoj religiji. Na pitanje, koje si narodnosti, njihov odgovor je bio uvijek: „Hvala bogu ja sam Musliman“ („El-hamd-ullah Mussulmanem“.). Prema Oskanijanovom viđenju, religija je na Istoku tada bila još uvijek toliko nadmoćna, da se ona deklarisala kao odanost vjeri samo po Muhamedanskoj formuli: „La-Illah-Illallah“.

Većina hercegovačkih Muslimana su i tada bili posjednici zemlje, koju su dobili nakon odluke, da promjene hrišćansku vjeru u vjeru svojih osvajača. Najveći broj njih živio je od proizvoda i rente dobijene sa njihove zemlje, dok se relativno mali broj bavio trgovinom. Zorab (brit. konzul) se uvjerio u vjersku fanatičnost hercegovačkih Muslimana, ali i u njihovu jednaku uobraženost, neznanje i asocijalnost. Njihova glavna karakteristika po Zorabu je bila što su prezirali sve hrišćane, pa čak i Muslimane iz drugih dijelova Turskog carstva, koje nisu smatrali ništa boljim od hrišćana.3487 I drugi savremenici događaja su naglašavali slabu obrazovanost i zatucanost hercegovačkih Muslimana. Kada su u Mostaru te 1858. dobili prvu gimnaziju „ruždiju“ roditelji muslimanske djece im dugo vremena nisu dopuštali da je pohađaju.

Ipak, konzul fon Resler je 31. jula 1858. ponovio raniju ocjenu vicekonzula fon Milenkovića iz Banjaluke, da je u Bosni pobunjeni „narod bio bez političkih pobuda ili motiva“ („Das Volk hat keine politische Beweggrunde“.).3578 Ščulepnikov je, ni manje ni više, kao glavne krivce za ove sukobe označio „krajiške Muslimane, uvijek istaknute fanatizmom“ („к мусульманам Крайны, отличавшимся всегда фанатизмом“).

Žestokim protivpobunjeničkim udarom, bosansko-muslimanske jedinice su do kraja oktobra 1858. u krvi ugušile ustanak u Bosanskoj Posavini i Bosanskoj Krajini. Konzul fon Resler je 19. oktobra 1858. za bosanskog vezirа naveo, kako je otišao sa velikom vojskom u Tuzlu, sa ciljem konačnе likvidacije pobune u tom dijelu Bosne. Isti konzul je za bosanskog vezira istakao, da je bio „fanatični Musliman“ („fanatischer Muselmann“), koji je učinio krvoproliće nad rajom.

Naime, Portin komesar i inspektor Dževdet-efendija svjedoči, kako su „katolici Hercegovine, ljudi i žene, morali na svojim leđima prenositi namirnice za carske trupe koje su se (tada) borile protiv ustanika“. To, što se podizanje ove crkve oteglo tokom vremena, Dževdet-efendija krivio je Muslimane u Hercegovini-„ognjištu fanatizma“. Slobodna gradnja katoličke crkve u Mostaru započela je tek pošto je Dževdet-efendijin izaslanik Pasko Vasa-efendija lično postavio kamen temeljac ove crkve.

Brigadni general Mahmud-paša išao je krajem februara 1864. u: Austriju, Belgiju, Francusku i Englesku zbog nabavke novog naoružanja nove bosanske provincijske vojske. Ruski konzul Bezobrazov vidio je u obrazovanju i naoružanje „bosanske nacionalne milicije“ dodatni napor Porte oko fanatizovanja bosanskih Muslimana i njihovo usmjeravanje protiv Srbije.4254 Srpski izvori su imali informaciju iz Sarajeva, kako su se u novu bosansku vojsku regrutovali „ča i oni Turci, koji su zbog ustanka u Krajini bili osuđeni na robiju“.

Brojni glasovi iz Hercegovine govorili su početkom maja 1864. godine, da bi ona mogla uskoro postati „pozorištem pobune, ako Porta strogim merama ne uzme u zaštitu hristijanski narod“ („христијански народ“). U istočnoj Hercegovini „starješina bašibozuka Deda-aga Čengić, kome je (bilo) povereno da porezu isteruje, goni(o) (je) ljude po strogom turskom načinu“. On je na proljeće iste godine pustošio brojne livade i palio mnoge hrišćanske kuće, zbog čega „mnoge hristijanske („христијанске“) starešine pobegoše u Dubrovnik, tražeći da im strane vlasti pomognu“.4260 Ovog Dedagu Čengića, „načelnika bašibozuka u Gatačkom okrugu“, Rusi su označili za „glavnog krivca ustanka“ („главного виновника восстания“) i koji je „neobuzdanim fanatizmom“ („необузданным фанатизмом“) progonio hrišćansko stanovništvo istočne Hercegovine.

Iako se bosanskom veziru Topal Šerif Osman-paši ne može odreći zasluga za „gradjenje putevah t.j. drumovah, koji su (bili) bolji nego austrijski u Slavoniji“ bilo je sasvim očigledno da je on protežirao „muhamedanstvo proti kerstu“ i to najviše tako, što je dozvolio da se „opet u Posavini povratjaju begluci“.4308 Ova povlastica data ili vraćena bosanskim Muslimanima mogla se protumačiti i kao kompenzacija za početak izgradnje navedenih puteva, budući da su, „Turci Bošnjaci“, kako je istakao fra J. Baltić „iz svog samog fanatizma“ bili energično protiv ovih poslova. Smatrali su, „kano da je to poso kaurski“, kao i da bi izgradnjom saobraćaja „kauri lakše u Bosnu (mogli) unići“.

Vijesti o mogućoj okupaciji, kao i saznanje da austrijska vojska dovlači svježe snage na bosansku granicu izazvale su uzbunu među bosanskim Muslimanima.4574 Tada se mogla nazrijeti stara podjela među njima i to po političkoj liniji na konzervativnije i liberalnije bosanske Muslimane. Italijanski konzul u Sarajevu Ćezare Durando pisao je 29. maja 1866. svome ministru La Marmoru, kako su neki najfanatičniji Muslimani oštrili svoje noževe spremajući se za skori rat sa strancima. Drugi, za koje je isticao da su pozitivniji govorili su, da je bilo kakva odbrana Bosne beskorisna budući da je prošlo vrijeme muslimanske dominacije u Evropi.

Na primjer, bosanski begovi se za nacionalno-politički rad nikako nisu mogli pridobiti i njima je bilo „zaludu pripovjedati da (bi) im dobra osta(la) netaknuta“. Božić je imao priliku da razgovara sa „trojicom starih plemića“ Derviš-begom Teskerdžićem iz Travnika, Sali-beg Mehmed-efendijom iz Tuzle, Zeir-begom iz Maglaja, „koji su (nekada) uživali neograničenu vlast“, a trenutno nisu ništa predstavljali. Oni su razumijeli „ideju jugoslavensku“ iako su ostajali „slijepi u zakonu (vjeri)“, zbog čega nikada ne bi bili uz običan narod.

Božić se mogao lično uvjeriti u pojavu sve većeg vjerskog fanatizma među bosanskim Muslimanima. Okrivljivao je muslimansku vlast, da je dozvoljavala dervišima i šehovima (sveštenici) iz Azije i Meke da po varošima i po selima fanatiziraju „i onako fanatične muslimane“. Osim toga, vlada u Sarajevu je od tekuće godine zavela „špionstvo u najvećem stepenu“. Za bosanskog valiju Osman-pašu i njegovu sedmogodišnju vladavinu Bosnom, Božić je utvrdio kako se nije moglo „tajiti da je Bosni dao priličan oblik turske pokrajine, dočim si Bosnu (ranije) u svemu (mogao) vid(jeti) (kao) slavensku zemlju“.

On je Mrazoviću pokušao da objasni jednu otežavajuću okolnost vezanu za ustanak, a to je, da iako su u Bosni „Muhamedanci premda mrz(ili) na Osmanlije gore nego kršćani, opet ne bi uz kršćane vojevali radi vjerozakonskog fanatizma“. Božić je imao informaciju da bi Austro-Ugarska intervenisala u Bosni samo kada bi se Srbija usudila prva to učiniti, dok je Rusija i dalje činila sve u sprečavanju bilo kakve „agitacije austrijske“.

Sami bosanski begovi tvrdili su „kako oni neznadu upotrièbiti iglenjarke, i da su njim šešane (bile) bolje“. Većina vojnika nije prošla nikakvu obuku, pogotovo ne nakon reformi. Za većinu bosanskih vojnika važilo je, da se nisu bili spremni boriti ni „za kakovu ideu, niti cara, već za religiozni fanatizam, koji je medjutim kroz reforme (bio) skoro podpuno uništen“. Ako se ovome doda, da su sve „reforme opet bile prisiljene“, one su u Bosni na neki način brojni „muslimanski elemenat ozlovoljile, (dok) kršćanski ni najmanje u carstvu (nisu) zadobile“. Viđenje najnižih slojeva kod bosanskih Muslimana na reforme bilo je takvo, da su se one po njima suštinski „protiv(ile) koranu“. Hrišćani, sa druge strane, u takozvanim reformama „nevideći olakšice kroz tolike godine, izgubili su vjeru“ u njih i jedino što su željeli bilo je „propast vlade“.

Od početka aprila 1870. mnogi „trgovci, svećenici obojega obreda i osobito učitelji (bili su) u najvećoj opasnosti, i sve (ih) je (bio) smrtni strah obuzeo“. Carski mutesarif Ali Riza-paša lično se hvalio, kako „će vriednom učitelju St. Petranoviću haka i glave doći jer n(ije) mo(gao) vjerovati, da (je) u njegovu sandžaku smi(o) itko u novine pisati“. Strah se uvukao među veliki broj hrišćana, „da fanatični Turci iznenada na nje nenasrnu“ potpuno uvjereni u to, da je „sredotočna vlast“ naročito potpirivala „ovaj fanatizam preko podredjenih joj organah i preko fanatičnih hodžah i d(e)rvišah“. Neki viđeniji hrišćani bili su otrovani, kao što je bio slučaj sa knezom Lukom Paleksićem iz Maglaja. Paleksić je bio jedan od najuglednijih hrišćanskih knezova u Bosni, a „njegov glas je slušalo 3500 kućah u maglajskoj nahiji“

Za vrijeme uskrsa hrišćani se nisu „usudili ni zvoniti u svojih crkvah, da neprovociraju krvoproliće, za koje bi fanatizirani Osmanlije bili odmah pripravni“.5415 Na katoličkoj crkvi u Sarajevu zazvonilo je prvo zvono od pada Bosne pod tursku vlast, takođe na katolički uskrs 8. aprila 1871. godine5416 i sve je prošlo u najboljem redu. I pravoslavni su dobili iste godine pravo na zvono na crkvi Lomnici u Donjem Birču i mogli su da ga koriste samo na praznike.

Ipak, izgradnja sarajevske crkve nije prošla bez međuvjerske napetosti. Dok je njena gradnja još uvijek trajala muslimanski fanatik Hadži Lojo prijetio je da će porušiti, ne samo novu crkvu nego i onu staru na Baš-čaršiji.5553 Nezadovoljnim sarajevskim Muslimanima je, navodno, „bi(o) trn u oku“ taj, što je na pet uglova krova ove crkve bilo postavljeno „pet zlatnih križeva“.

Za razliku od konzervativnog i trukofilskog stava britanskog konzula Holmsa, koji je smatrao da su hrišćanski trgovci bez nekog većeg razloga mrzili muslimansku vlast,5655 u britanskim liberalnim krugovima nasilje nad hrišćanskim trgovcima u Bosni shvatano je potpuno drugačije. Vigovci, koji su bili više naklonjeni nacionalističkim idejama malih evropskih naroda smatrali su, da su „mržnja i zloba fanatičnih Muslimana“ („the fanatical Moslems“) imale uzrok u „svakodnevnom rastu bogatstva i važnosti bosanskih hrišćana“.5656

Britanski konzul u Mostaru Zorab je iznio ocjenu, po kojoj je od početka hercegovačkog ustanka „uticaj centralne vlade u toj pokrajini osjetno oslabio, dok se ponos i fanatizam bošnjačkih Muslimana ubrzano razvijao“ („The influence of the Central Government is daily becoming weaker, while the pride and fanaticism of the Bosniac Mussulmans is rapidly developing itself“.). Takvo stanje dodatno je proizvodilo i pothranjivalo dva vjerski suprostavljena antagonizma, pri čemu su hrišćani gajili nadu za poboljšanje svoga položaja.

Lord Derbi je smatrao, da bi bilo mnogo bolje, da su se u Bosni i Hercegovini „ukinu(le) zloupotrebe i olakša(li) tereti poreza“.5841 Savremenik događaja E. Klark je iznosio stav, da su ustanak u Bosni i Hercegovini poveli hrišćanski seljaci protiv „muslimanskih zemljoposjednika“ („Mussulman landlords“) i poljoprivrednih nameta i poreza. On je vrlo dobro zapazio, da su „hrišćanima“ („the Christians“), koji su tada predstavljali veliku većinu u ovoj turskoj provinciji, „Muslimani“ („the Mohammedans“) bili braća „slovenske krvi“ („of Slavonian blood“). Takođe, bilo mu je poznato, da je većina njih bila isto tako siromašna, ali i neuka, fanatična i što je najgore potpuno naoružana, kao i da su hrišćansku raju posmatrali sa prezirom.

Ipak, to se nije desilo, a jedini Čerkez koji se doselio u Bosnu i Hercegovinu je bio novoizabrani bosanski valija Reuf-paša Čerkez Abdi-paša-Zade (30. 10. 1875-6. 1. 1876), inače dotadašnji upravnik Soluna.
Kako su se sukobi nastavljali „muslomanski („мусломански“) fanatizam u Mostaru (je) došao do krajnjih granica“. Prema nekim informacijama, „tajnom propagandom i propovedima po džamijama muhamedansko žiteljstvo („мухамеданско житељство“)“ je bilo podsticano, „da pokolje hrišćane“, dok su ovi fanatizovani „Muhameđani“ („Мухамеђани“), prikrivali ovaj „svoj plan od Server-paše“. Iste propovjedi proklamovane su i u nekim „okolnim mestima n. pr. u Buni“.6189 „Među Turcima u Bosni i Hercegovini“ („Турцима у Босни и Херцеговини“) je krajem novembra 1875. bio „rasprostranjeni“ glas o tome, kako je „Austrija čeka(la) samo na najmanji povod, pa pod imenom zaštite hrišćanskog stanovništva“ za sebe „zauzme Mostar“.

Kada su u ovaj grad ljeta 1875. stigle Adelajna Irbi i Džordžina Mjur Mekenzi one su čule, kako su se neki fanatični sarajevski Muslimani „zakleli da će se hrišćani u gradu („the Christians in the town“) loše provesti („should go hard“) ako ustanak u Bosni ne bude brzo ugušen“. Evans je Sarajevo doživio kao grad „pravog zelenog bosanskog torijevizma“ („the ’true green’ of Bosnian Toryism“) (tradicionalizma, konzervativizma-B. T.), ali i kao njegove dvije zemljakinje, kao „fokus muslimanskog fanatizma u Bosni“ („the focus of the Mahometan fanaticism of Bosnia“).6194

Portin komesar Hajdar-efendija, koji je pratio sprovođenje proklamovanih reformi je bio prinuđen, da u Sarajevu okupi sve najuticajnije muslimanske prvake i opomene ih, kako će njihov svaki otpor uvođenju reformi biti ugušen.6337 Osim toga, u nekim manjim mjestima su se početkom marta 1876. pojavili derviši, koji su podizali fanatizam lokalnih stanovnika, zbog čega su hrišćani bili iz straha prinuđeni na bježanje preko Save.

Osim u Sarajevo, i u neka manja mjesta „svetinja iz Stambula“, navodna haljina proroka Muhameda je 2. septembra 1876. predstavljena i u Mostaru. Sa ciljem podizanja morala za dalje vođenje rata misionari, koji su predstavljali značaj ove svetinje su naglašavali, kako je na njoj „svetac Muhamed klanjao“ zbog čega su se „poziva(li) i zaklinja(li) muhamedanci pravovjerci da ili sada ili nikada skoče na noge, da krst slome, a zemlju obrane“.6809 U manjim mjestima, kao na primjer u Derventi je već bio fanatizovan jedan određen broj muslimanskih vojnika, koji su Srbiju mrzili „ko živa vraga“ (dok) veće ljubavi i pouzdanja (nisu imali) nit u Švabe“. U tom mjestu „bosanski (su) se Turci smij(ali), tko jim (je) pripovieda(o) o reformah“ ponosno ističući, kako ih je bilo „više nego svih kaura po svietu“.6810 Može se slobodno konstatovati, da je za fanatizovanje bosanskih Muslimana bilo najviše zaslužno bezakonje, jer gdje god nije bilo „zakona ni reda“, kako ga nije bilo „u Bosnoj, tuj je svakomu smetenjaku (bilo) lasno postati drvišem“. U takvoj situaciji „tuj svaki drviš, svaki hodža il imam goji(o) (je) a priori vjeru, da mu je krštena duša sredstvo za dženet, neprijatelj i krvi i vjeri turskoj“ i što je najgore, u ratnim okolnostima bosanskom Muslimanu („Muhamedancu“) je „jedan smušeni softa ili drviš (bio) više, nego li mu je sultan, nereci vezir“.6811 Osim, od vjerskog fanatizovanja bosanskih Muslimana nazadovanju društva ništa manje nije doprinosilo i nereformisano sudstvo, pri čemu još uvijek „nije kadiji (bilo) odmjereno, kad će početi sudčeve poslove, već kad njegova plane volja“.

Ovoj grupi britanskih turkofoba svakako bi trebalo pridodati i J. L. Farleja, koji je u tek tada izašloj knjizi „Turci i hrišćani“ („Turks and Christians, A solution of the Eastern question By J. Lewis Farley, Lond. 1876.“) dokazivao, kako islam nije bio glavni uzrok turske nesposobnosti za civilizaciju, nego njihove moralne osobine, kojima su se Turci svagda u istoriji odlikovali, a koje su sve do tada ostale neizmjenjene i za koju nije bilo nade da će se izmijeniti. Farlej je: „fanatizam, fatalnu lenjost, sklonost da se živi na tuđi račun, grabež, nasilje, nečovečnost i krvološtvo“, pripisao osobinama, koje su, kako je naglasio po istorijskim dokazima postojali u prirodi Turaka. Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, Farlej je istakao, kako je u njoj tada vladalo „stanje neiskazanoga neporetka, opšteg grabeža i tiranstva“.

Vjersko fanatizovanje bosanskih Muslimana je bilo jedno od glavnih razloga što su se oni sredinom oktobra 1876. ozbiljno zamijerili bečkom konzulu i to tako što su mu zapalili štalu i porobili konzulat. To je prouzrokovalo veliku svađu „između General konzula G. Teodorovića i vali paše“. Prema nekim vijestima, „Turcima („Турцима“) je bila namjera najpre konzulat zapaliti na njih udariti pa ondak u obšte na Hristijane“ („Христијане“).

Ipak, u bosanskoj vladi u Sarajevu je krajem 1877. bilo sve više zabrinutih za budući politički položaj Bosne i Hercegovine. Osim bosanskih Muslimana i „Hristijani su se u Sarajevu veoma poplašili ove nove carske naredbe po kojoj bi se i oni u vojnike upisati morali.” Bosanski Muslimani („Турци“) su sve više klonuli duhom. „Fanatizam slijepi koji je u prvi mah u Bosni u početku ustanka (bio) obuzeo Turke („Турке“) sve više i više se gubi(o)“ budući, da su oni i sami sve više uviđali, „da se od sultana i njegove vlade ničemu nadati n(isu) (i)ma(li)“. Neki od njih su i sami počeli priznavati, „da su oni tj. bos. Turci (bili) plemena Srbskog („бос. Турци племена Србског“), da je njiova starina bila pravoslavne vjere“. Pojedini su „nekim zadovoljstvom, a ne mržnjom kao da (t)ad“ to i javno priznavali, pa je srpski špijun Bogdanović slutio, kako je bila riječ o onim Muslimanima „što su se iz Srbije u Bosnu preselili“. Prema njegovom mišljenju oni su u priličnoj mjeri doprinosili borbenosti ustanika, jer su od preseljenja bili konstantno nezadovoljni svojim statusom.

Glavni uzrok takvom stanju bio je, što turska vlada nije imala „te moći–niti tih osoba u svome dojukošnjem činovništvu da novu reorganizaciju u duhu evropskom proizvede, koji niti (su bili) naravi, karaktera, niti (su) slika zemaljsk(ih) pozna(vali)”. Bogdanović je dodao, da dok bude „god ovako stanje dotlen Porta” nije bila u stanju „anarhiju u zemlji iskoreniti”. Ovome treba dodati i „turski fanatizam i fatalizam kojeg je ona (Porta-B. T.) sama u Bosni od godina razvijala i raspirivala”, a koji je mnogo doprinosio nazadovanju uz pitanje, da li „će ga moći ona lakim iskoreniti?” Postojao je ozbiljan strah, da je te promjene u to vrijeme bilo nemoguće izvesti, pogotovo što se mislilo da bi Porta time „izgubila sasvim svoju snagu u Bosni (koju je) ona ipak samo u fanatićnom turstvu” („фанатићном турству”) mogla držati.

Nije ih Europa zanemarivala nego se kršćanima Europa uopće nije dopadala. Sa Turskom su bar znali na čemu su.

Nedavno sam bio ispred spomenika mu u Beču. Štuju ga Austrijanci a i ja sam mu odao počast.

Nije on kriv što nasljednici nisu malo više se potrudili.

Jel to onaj đemocidaš što je Muslimanima zapalio Sarajevo?
Što Muslimani ne kmeče Haustrijancima jer veličaju zloćince?

List "Bošnjak"

Kállay je jarcao muslimane. Sva sreća pa su bili nepismeni i da je taj list vrlo
malo ljudi čitalo.

A ne. On je baš radio na tome. Sve novine i knjige iz Hrvatske i Srbije je bio zabranio. Išao je tako daleko da je čak i knjigu koju ej sam napisao o povijesti Srba zabranio, čovjek svoju knjigu zabranio onda znaš koliko je sati.

Pitaj Srbe jesam li šta slagao.