[...]Došao sam u dodir sa izvjesnim uglednim licima pravoslavnim, te sam ustanovio, da su isti iselili iz svojih domova i odbjegli u planine, a naročito oni su sa Crnogorske granice, iz razloga, jer su u susjednim kotarevima (Stolac, Gacko, Ljubinje, Trebinje i Nevesinje) a naročito u kotaru Gacko, baš neposredno na samoj granici gatačko-bilećskog kotara pobijena neka lica i pobačana u jednu jamu kod sela Korita pokraja samog puta Gacko-Bileća. Potpisani je sam pregledao predmetnu jamu i koliko se je mogla vidjeti i po smradu osjetiti u istoj se zbilja nalaze neki lješevi u stadijumu raspadanja. Prema izvještaju krilnog zapovjednika iz Bileće u predmetnu jamu je bačeno oko 170 lica. Kroz pravoslavni narod se je pronijela vijest, da će tako biti sa cjelokupnim srpskim stanovništvom u Hercegovini. Pronijete su vijesti o ubijanjima Srba u kotarevima Trebinje, Ljubinje, Stolac i Nevesinje. Naravna stvar da su ove glasine dostizale fantastične razmere, te se ni na koji način ovaj elemenat nije mogao uvjeriti da se u Bilećskom kotaru neće takve stvari dogoditi. Potpisani je danonoćnim obilaženjem kotara uspio da se većina stanovnika vrati svojim domovima i da nastavi sa redovnim poslovima. Skoro cijelo stanovništvo kotara se je bilo smirilo, jer su se uvjerili da je upravu uzela u svoje ruke redovna vlast i da će biti kažnjena samo ona lica, koja se budu ogriješila o interese Nezavisne Države Hrvatske, ali je ta kazna da će biti izrečena od strane suda, pa makar to bio i prijeki sud. Cjelokupno stanovništvo kotara je pokazivalo tendenciju, da bude lojalno i bilo je počelo da vlada spokojstvo

U međuvremenu je u susjednim kotarevima nastavljeno ubijanje tako, daje cijela akcija na smirivanju i u kotaru bilećskom opet potpuno propadala. Ovo iz razloga, a jer su iz kotareva Trebinje, Ljubinje, Nevesinje stalno iseljavala cijela sela i krajevi u ovaj kotar u planine. Naročito u planinu Sitnicu, koja se proteže od općine divinske preko Krstača, Zmijanca i općine Ljubomirske sve do granice kotara Trebinje. Ova iseljena lica su bila mirna, sve dotle, dok u Nevesinjskom i Gatačkom kotaru nije nastala otvorena pobuna. U narodu ima mnogo oružja, koje je isti po svome vjekovnom četničkom mentalitetu posjedovao od prije, a sada prilikom rasula bivše Jugoslovenske vojske, mnogo svakovrsnog oružja i municije donešeno je i nije predato. Dok su ranije bile Italijanske, okupatorske vlasti, iste su oružje pokupile ali u glavnom od muslimana, koji su oduvijek svakoj vlasti bili lojalni elemenat, dočim Srbi nijesu predali skoro ništa.

[...]

Na području kotara bilećskog Srbi nisu imali nikakvog razloga da se dižu na oružje niti da pružaju otpor Državnim vlastima, jer su na području Kotara svega ubijena dva pravoslavna seljaka i to: Rajćević Sava i Milošević Luka iz sela Davidovića, a po seljacima ustašama: Ovćina Alija, Ovćina Ahmet, Bajramović Adem, Bajramović Šaćir i Jakupović Adem.

Za ustaške povjerenike sa specijalnim dužnostima su u kotarevima Gacko, Stolac, Ljubinje, Trebinje i Nevesinje su postavljena lica iz drugih, većinom prečanskih krajeva, koji apsolutno nijesu poznavali teren, niti mentalitet ovdašnjega življa. Cijelu akciju postavili su na pogrešan temelj i mjesto pozitivnih postigli su negativne rezultate. [...] To su bili većinom mladići, neiskusni upravno-političkim poslovima, nepristupačni svakom dobronamjernom savijetu, i svakome ko bi im ma i jednu riječ rekao u pogledu njihova rada koji nikako nije mogao uroditi korišću po Nezavisnu Državu Hrvatsku, smatrali su saboterom, i zaštitnikom Srba. Dešavali su se slučajevi, da su Državnim organima, koji su im dobronamjerno svraćali pažnju na njihove greške, prinosili revolvere pod grlo tako da je svako bio toliko ustrašen da se je bojao za svoj život. Ovi mladići nepoznavajući tačno vjekovni antagonizam Srba i muslimana u ovim krajevima, nisu stupili u vezu sa starijim i iskrenim dalekovidnijim muslimanima, nego su prikupljali one na koje su prvo naišli, a to su u skoro svim mjestima bili uličari, lica koja po svojoj prošlosti nisu mogla biti ni obični namještenici, a kamoli ustaše. Ista lica su naoružali i dali im punu vlast života i smrti svih stanovnika. Ova lica rukovodeći se svojim mračnim instiktima i stoljetnim mržnjama, davali su posve protivne informacije svojim starješinama, i oni su ih slijepo izvršavali. Svi pošteni i stariji muslimani, sa kojima sam u dodir dolazio izražavali su mi svoju bojazan od tih naoružanih lica, jer ni oni nisu u njih imali povjerenja. Ova naoružana lica gledala su u svoju ličnu korist, jer se je potpisati lično u Koritima u kotaru Gataćkom osvjedočio, da nigdje ni u jednoj kući nema ni jedna ni-najmanja kućna stvar, jer je sve raznešeno. Časnici Hrvatske vojske koji su se zadesili prilikom ubijanja u Koritima izjavili su mi, da su svojim očima vidjeli lice koje je imalo pušku i koje je nosilo na leđima opljačkane stvari, i kad su ga pitali zašto nosi te stvari on je odgovorio: "Pa ja sam ustaša". U samome mjestu Bileći ima 12 zakletih i naoružanih ustaša, a od tih 12 lica tačno 6 neodgovara po svojoj političkoj i društvenoj prošlosti da bude ustaša, jer ih ima među njima koji su bili osuđivani za krađu.

"Neke žene su čak, po nagovoru muškaraca, prešle i na islam i mijenjale imena kako ih ustaše ne bi ubile, te su im davane dimije i marame da obuku. Na taj način su se neki i spasili na ovom području. Drugi nisu, pa su ih ustaše pobile na licu mjesta, dok su druge odveli na Garavice kod Bihaća i tamo ih ubijali", kazao je Kličić.