U BiH i Srbiji postoji jaka tradicija o izuzetno lošem položaju kršćana tijekom OC. Također, kršćani u BiH i Srbiji su većinom bili farmeri i stočari, a zanati su bili praktički rezervirani za domaće konvertite te etničke Turke, Židove i ostale.

Je li slično bilo i u Bugarskoj, gdje muslimani nikad nisu bili većina? Kako je bilo u Turskoj (gdje je prije razmjene i armenskog genocida bilo hrpa Grka i Armenaca, Siriji ?

To se možda može vidjeti i po podizanju buna.

Demografija je ključni aspekt ovdje.

Ako je kršćana premalo (Sirija), onda ne mogu nositi čitavu granu poljoprivrede, a ako je previše - na primjeru Grčke vidimo da nije došlo do uništenja grčke urbanizacije.

Atena je postojala i tijekom OC.

Interesantno je da islamizirani Grci nisu porušili svaki trag antičke Grčke i zapalili svaki predotomanski papir, knjigu i dokument do koje su mogli doći, kao što su islamizirani Hrvati i Srbi.

Kršćanskoj kraljevskoj bosanskoj arhitekturi i umjetnosti u Bosni se dogodilo isto ono što i islamskoj kasnije u Slavoniji i Lici.

Potpuno i detaljno čišćenje, da ni trag ne ostane.

Trag bosanske kršćanske arhitekture i kulture je preživio samo u arhivima u Dubrovniku i Zadru i raznim samostanima Dalmacije, a islamske slavonske i ličke možda negdje u arhivama u Istanbulu.

Kad dođe vrijeme još ćemo temeljite deturkizirati tursku Hrvatsku.

Neće doći.

Uostalom, poziv na genocid je seljakluk samo takav i pomisliće ko da si idiot.

Pretvoriti ćemo vas u naše dhimmije, uz uklanjanje svih okupatorskih građevina, to je biti dostatno. To ti je alahova valja i sudbina koju vam je odredio.

pogranične zone su bile detaljnije u čiščenju tragova drugih, ali i u islamizaciji/deislamizaciji.

Status mileta je bio definiran jednako u cijelom Sultanatu.
"Prava" si ostvarivao unutar mileta kojem si pripadao.
Naravno negdje je represija bila veća, negdje manja, ovisno od lokalne uprave i općeg stanja u državi.

Što se tiče Armena oni su bili poseban milet.

Što se tiče ostataka iz antike to nije bilo toliko na meti muslimana ako nije bilo vezano za kršćanstvo.
Da Dubrovnik nije preživio agresiju Turaka u vazalnom statusu danas gotovo ništa ne bi znali o srednjovjekovnoj kršćanskoj Bosni.

Ali si imao interpretaciju turskih zakona od strane lokalne izvršne vlasti

Tko je to i mogao zabilježiti i sačuvati?

Vezano za pravni sustav i zakone postoji nešto što se od Turske održalo dugo na Balkanu. To je tzv tapijski sustav Zemljišnih knjiga. Znači prije Zk izvatka i kopije katastarskog plana imalu smo dokument - tapiju. Ne znam je li se to još gdje koristi ali relativno donedavno, za vrijeme SFRJ ponegdje se još koristilo. Osobno sam nalazio tapije po nekim mračnim sobičcima.
Možebitni arhiv tih spisa bi bio dragocjen izvor informacija o povijesti, kretanju stanovništva i pravnom položaju kršćana za turskog zemana.

Naravno, zato je i nastala ona narodna kadija te tuži, kadija ti sudi.
Na isti način kako se i danas tumače zakoni i sporazumi kod muslimana, nađi rupu u zakonu, takijaj, slaži, uz to dodaj da su kršćani bili nepismeni, niti su znali turski da bi poznavali zakon.
Nije bez razloga u BiH bio najveći otpor reformama tanzimata.
Poštivanje zakona u rubnim dijelovima države je bilo logično slabije.

Pravo na crkve

Ovo nije točno.
Da je točno ne bi u cijeloj BiH ostala samo tri samostana i niti jedna crkva.

Kad je Bosna pala 1463. Matijaš Korvin je pokrenuo rekonkvistu u kojoj je vratio Donje Kralje, Usoru i Soli, prostor oko Bobovca (između rijeka Bosne i Krivaje), te gornji Vrbas/Uskoplje.

Ratovao je on i naokolo, ali ovo bi značilo da bi u dijelu koji je "mirom" pao, dakle Olovo, Srebrenica, Fojnica, Kreševo....
Ostala i poneka crkva.
Toga nema.

I btw. Bihać se predao 1592.
Pustili su ljude da izađu iz grada, pa su ih onda poklali u šumi izvan njega.

Covjek se stvarno ne moze nacuditi tim Osmanlijama.

U vrijeme postivanja ljudskih prava, u vrijeme religijskog heterogeniteta..sloboda.. i multikulturalizma..demokratije..oni nasli zariti i paliti. :(

Stvarno su divljaci bili.

Nisu armenci nego apostolska crkva, nisu svi armenci bili monofiziti niti su svi članovi te crkve bili armenci bilo je recimo i asiraca, gruzijaca.

Svjedno su pod armenski milet potpadale sve predkalcenodnske crkve

U 19. stoljeću su se odcjepile, bilo je čak više armenskih mileta. Npr za armenske unijate od 1831-e ako se ne varam, čak su i armenski protestanti nešto kasnije dobili milet.

Vrijedna emisija na ovu temu, puna novih detalja. Profesor s mostarskog sveučilišta preveo austrijski putopis od prije 200 godina i objavio ga kao knjigu



Na Dan državnosti donosimo kako su izgledale zemlje Hercegovina i Bosna u vrijeme turskog zuluma i austrougarske uprave. Brojni njemački i srednjoeuropski putopisci pohodili su ove krajeve i ostavljali zapise od Livna, Kupresa, Uskoplja, Travnika, Žepča, Posavine, Kraljeve Sutjeske, Vareša, Viteza, Ljubuškog, te ponajviše Mostara. Kako su živjeli katolici, kako pravoslavci, a kako muslimani u to vrijeme u knjigama Putovanje u Bosnu Otta Sendtnera, Mostar u njemačkom putopisu te Milena donosi prevoditelj i autor doktor znanosti Ivica Petrović, profesor sa Studija njemačkog jezika i književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. U knjizi o prvoj bosanskohercegovačkoj novinarki Mileni Preindslberger Mrazović donosi detalje o jednoj od najistaknutijih figura bh. kulturne scene austrougarskog razdoblja.

Budite i Vi dio tima koji će nas voditi prema boljem i sadržajnijem programu! - https://rtv-hb.com/podrzi-nas/

Sva prava pridržana © Radiotelevizija Herceg-Bosne

Jozo Džambo: „NIKI BOTANIK DOJDE IZ NIMAČKE“ (eseji II)
Bavarski botaničar Otto Sendtner i njegov boravak u Travniku 1847. godine

Miseca srpnja t. g. dogodi se u Travniku grdan događaj. Niki botanik dojde iz Nimačke iz Monochova [sic!], koji poče po planinam oko Travnika, osobito po Vlašiću, brati različite trave. On govoraše da ga je njeko Društvo učeno botaničko poslalo da iztražuje trave po Bosni. Na Vlašić često je išo i trave brao, zatim složio bi trave nabrane u kartu, sve list pokraj lista, zatim ozgor po njima drugi list, i tako ih pun sanduk složivši, slao bi na Brod. Čuo sam od njega da je na Vlašiću našo tri hiljade vrsti trava, koje u botanici nisu poznate. Ima ih, veli, nalik na one u botanici, ali opet ništo osobnog imaju.

Ovi čovik učeni odajući povrh grada travanjskog izpod pećina tražeći trava s momkom, jedan derviš turski onog lita običavaše u pećini stati i s tim kod Turaka dobie ime evlie (svetac), koji bi rečenom dervišu nosili u pećinu jilo. Kad ugleda derviš ovog gospodina, poleti k njemu. Gospodin s momkom bježaše od zla, ali zlo za gospodinom, koga dostigav u čaršii na Lončarici, udari gospodina ni kriva ni dužna njekoliko put nožem velikim i grdno ga izrani. Turci drugi staše smijući se, brez otet čovika i obraniti. Derviš bude zatvoren, ali Turci su vezira mlogi molili da ga pusti. Kad vezir ne htide, psovali su što sveca apsi. Rečeni pako gospodin jedva se izliči i ode natrag, a mislio je i po drugim planinam po Bosni hodati.

(Jako Baltić: Godišnjak od događaja crkvenih, svjetskih i promine vrimena u Bosni, priredio, latinske i talijanske dijelove preveo, uvod i bilješke napisao Andrija Zirdum, Sarajevo 1991, str. 146)



U Godišnjaku fra Jake Baltića, bosanskoj franjevačkoj kronici koja je neiscrpno vrelo za povijesna, etnološka, jezikoslovna i druga istraživanja i čije bismo postojanje s obzirom na njezin fatum morali posebno znati vrednovati, čitamo pod godinom 1847. zapis o dolasku „nikog botanika iz Nimačke“ u Travnik koji je namjeravao „po planinam oko Travnika, osobito po Vlašiću, brati različite trave“. Baltić „botaniku“ ne navodi imena, ali spominje da je iz „Monochova“ i da ga je na taj put poslalo „njeko Društvo učeno botaničko“. O rezultatima njegova posla navodi Baltić podatak epskih dimenzija koji je navodno od tog „čovika učenog“ osobno čuo, naime da je on „na Vlašiću našo tri hiljade vrsti trava, koje u botanici nisu poznate“.[1]

Baltić nije propustio opisati ni sudbinu ovog botaničara čiji je posao po Vlašiću i drugim bosanskim planinama bio naprasno prekinut napadom i ranjavanjem od strane nekog „derviša“ koji je u očima domaćeg muslimanskog svijeta slovio kao „evlija“.

Anonimni „botanik“ bio je Otto Sendtner, profesor na sveučilištu u Münchenu koji je spomenute godine s novčanom potporom i po nalogu Kraljevske bavarske akademije znanosti došao u Bosnu radi skupljanja u prvome redu flore ove u prirodoznantsvenim krugovima tada sasvim nepoznate i neistražene zemlje. Uz to on je prikupljao materijal također iz faune i mineralogije. Svoj tromjesečni boravak u Bosni opisao je, ne navodeći izrijekom svoje autorstvo („Von einem botanischen Reisenden“), u opširnom izvješću i u nastavcima pod naslovom Reise nach Bosnien u časopisu Das Ausland 1948. godine.[2] Izvješće ima formu putopisa i kronološki prikazuje putovanje od Trsta do Travnika, a odatle po drugim mjestima središnje i sjeverne Bosne.

Putopis je prvotno imao biti stručno, to jest botaničko izvješće, ali su interes, obrazovanje i duhovni vidokrug autora stvorili od njega panoramu koja, poput Baltićeva Godišnjaka, nudi obilje materijala ne samo iz autorove primarne struke nego i iz područja izvan nje. Osim toga on je svoj putopis shvatio i kao neku vrstu vademekuma drugim putnicima, posebno onima s interesima sličnim njegovim, kako bi im olakšao buduća putovanja u Bosnu i upozorio na poteškoće s kojima mogu računati, te savjetovao kako se ophoditi sa stanovnicima i vlastima. Najvažniji savjet bio je da stranci ponašanjem i odijevanjem trebaju biti što manje upadni. I on je sâm odmah nakon dolaska u Travnik nabavio sebi odjeću koja ga barem na prvi pogled ne bi odavala kao stranca.

Nekad glavni grad, ne ostavlja na putopisce poseban utisak

Arhitektonsko, društveno i trgovačko središte Travnika tvorila je čaršija. Ona na Sendtnera nije ostavila posebnog dojma. [A 218] Njemu se učinilo vrijednim zabilježiti da se u čaršijskim radnjama nudila zajedno najrazličitija roba: živežne namirnice, duhan, tkanine i da radnje nisu kao u većim gradovima bile grupirane po cehovima nego da je ovdje radnja obućara stajala pokraj one krojača, ova opet pokraj one puškara itd. (Za povjesničare privrednog života u Travniku ovaj podatak sigurno neće biti novost, jer i drugi strani putopisci iz prve polovine 19. stoljeća ne ističu posebno privredni život Travnika i ne vide u njemu perspektivnost, a ako mu već pridaju neku važnost onda samo u svezi s konakom i njegovim potrebama.[13])