Nisam znao da ima katoličku crkvu u Čajniče...
Izvor:
http://www.zupa-nevesinje.com/index.php ... vijest=227FOČA - GORAŽDE - ČAJNIČE Putovanje u sjeveroistočnu Hercegovinu
2010-09-02
Početkom kolovoza ove 2010. godine, nakon dugih dogovaranja, konačno smo se (Kristijan Koštroman, Ivan Petrović i nižepotpisani putopisac) uputili na područje Gornjega Podrinja, sjeveroistočne Hercegovine ili jugoistočne Bosne, na granice dviju naših dijeceza, Vrhbosanske (Sarajevske) i Mostarsko-duvanjske.
Željeli smo danas, s malo više znanja o tim krajevima negoli prije, posjetiti tragove katoličke prošlosti u tom dijelu naše domovine – u srednjem vijeku pod vlašću humske vlastele Vukčića-Kosača.
Odmah na početku čini se uputnim napomenuti da Foča i Čajniče, premda na području Bosne, crkveno pripadaju Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Njima je iz ove biskupije najbliže Nevesinje. Međutim, zbog objektivno velike udaljenosti, dogovorom između dijecezanskih ordinarija Sarajeva i Mostara, katolike Foče i Čajniča, isključivo radi lakše komunikacije, duže su vremena pastorizirali župnici Župe Pale - Goražde, u Vrhbosanskoj nadbiskupiji.
Iz Mostara smo pošli prije 6 sati ujutro, te smo se, preko Nevesinja gdje smo kratko pogledali dokle se stiglo s radovima na Župnoj crkvi Velike Gospe, uputili prema Gacku. U Gacku, gdje je sunce već dobro izašlo, posjetili smo staro katoličko groblje.
FOČA. Put nas je potom vodio uz jezero Klinja, zatim preko prijevoja Čemerno, pa uz rijeku Sutjesku te smo, kanjonom Drine, stigli do naše prve postaje – Foče. Vrijeme sunčano, toplo kao u Mostaru.
U grad ulazimo s nekoliko spoznaja:
- ovdje je do sredine 16. stoljeća postojala katolička crkva romaničkog tipa iz 12. stoljeća, od koje su očuvani dijelovi kamene rozete, kapitela itd. (Alija Bejtić, Povijest i umjetnost Foče na Drni, u: Naše starine III., Godišnjak Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture BiH, Sarajevo 1956., str. 49.-52.);
- nedaleko od Foče nalazi se brijeg Kozman, za koji arheolozi kažu da je to Cosman iz Mel, koji se spominje u povelji ugarsko-hrvatskoga kralja Bele IV. iz 1244., s crkvom sv. Kuzme i Damjana;
- da su posljednji autohtoni katolici u ovom kraju živjeli do kraja 19. stoljeća u selu Ivanovci kod Foče (M. S. Filipović, Foča, u: Glasnik Ferijalnog saveza II., Beograd 1924., br. 6/7, str. 7; Alija Bejtić, nav. dj., str. 35.)
- Don VIDOJE MASLAĆ (NOVAKOVIĆ), dubravski župnik i biskupski vikar Trebinjske biskupije, u pismu od 5. rujna 1840., svjedoči da u nevesinjskom i fočanskom kotaru žive katolici Trebinjske biskupije. (Pismo provikara Trebinjsko-mrkanske biskupije don Lazara Lazarevića Zemaljskoj vladi glede granica hercegovačkih biskipija, Provikarski arhiv u Stocu, godište 1887./N/47.).
- Uz to, nedaleko od grada dva se lokaliteta, brijega, i danas nazivaju – Križevac, a nešto dalje prema Goraždu jest mjesto Kosače s većom nekropolom stećaka.
U gradu na dvjema rijekama - Drini i Čehotini - nekada je, točnije do Drugoga svjetskog rata, bila brojnija katolička zajednica. Grad je u prvoj polovici prošloga stoljeća, prema podatcima Nadbiskupskoga arhiva u Sarajevu, dobio i katoličku crkvu (u ratu 1941.-1945. oštećena, nakon rata uklonjena). Nalazila se u samom središtu grada. Kako smo nekoliko dana prije toga, a vezano uz ovu crkvu, kontaktirali gđu Dragicu Ćurčić, ravnateljicu Muzeja Stare Hercegovine u Foči, po dolasku u grad, nju smo prvo i posjetili. Ova rođena Fočanka ljubazno nas je dočekala. Provela nas je kroz stalni izložbeni postav u Muzeju, darovala nam kopije starih fotografija Foče na kojima se vidi katolička crkva te smo o tome i porazgovarali. Objasnila nam je kako doći do katoličkoga groblja, kao i do lokacije na kojoj je desetljećima stajala katolička crkva.
Mjesto na kojem se nalazila crkva, danas je jednim dijelom park, a na drugom je starija stambena zgrada. Vozeći se prema katoličkom groblju, na tri smo mjesta upitali prolaznike, te su nam svi znali precizno reći gdje se nalazi. Tako smo shvatili da to groblje nije nikakva nepoznanica za ovaj grad. Grad se danas jest proširio, međutim, da ovo groblje nije bilo daleko od gradskoga središta, najbolje govori njegova lokacija – u blizini je stare austrijske vojarne i staroga željezničkog mosta na ušću Čehotine u Drinu, gdje je i jezgra stare Foče. Groblje, s petnaestak novijih i nekoliko starijih grobova, u vrlo je pristojnu stanju. Tu smo zapisali i prezimena ukopanih: Čabrajić, Matulić, Kreitmayer, Posnjak, Kun, Janžek, Vetrih, Koderman, Kuštek... Također, gđa Ćurčić nam je rekla da se dio katolika, osim na katoličkom groblju, danas pokopava i na gradskom groblju u Foči.
Uspoređujući popis katolika s ovoga područja koji je 1987./88. sastavio + vlč. Ivan Mršo s današnjim stanjem (pregled najnovijeg telefonskog imenika za područje Foče), vidimo da je najveći dio katolika i danas tu. Sve se da provjeriti u dokumentima.
GORAŽDE. Nakon posjeta Foči, vozeći se uz Drinu, preko Ustikoline i nekoliko drugih manjih mjesta, dođosmo u Goražde. Nakon smještaja u hotelu, prvo smo posjetili Župni ured i kapelicu sv. Dominika. Budući da smo već prije bili u Goraždu, brzo smo došli do odredišta – župne kuće. Tu nas je dočekala gđa Iva Mrguda s troje djece – Marinom te blizancima Davorom i Davorkom. Poslije razgovora u kući, uputili smo se tragovima katoličke prošlosti u ovome gradu. Naravno, prije svega pošli smo na mjesto stradanja Drinskih mučenica – pred zgradu današnje Osnovne škole i na obalu Drine. Tu smo se i pomolili za što skoriju beatifikaciju sestara Kćeri Božje ljubavi, Službenica Božjih. Kako smo imali dobre vodiče, tako smo vidjeli sve što smo i htjeli. Mjesto gdje se nekada nalazila goraždanska katolička crkva Presvetoga Srca Isusova, tu je nedavno podignuta zgrada županijske Vlade, potom smo vidjeli rodnu kuću don Ante Bakovića, svećenika svjedoka pogibije sestara, nacionaliziranu župnu kuću, kao i prostrano i uredno katoličko groblje.
ČAJNIČE. Kako je naš cilj, prije svega, bio posjet sjeveroistočnim dijelovima Mostarsko-duvanjske biskupije - Foči i Čajniču, tako smo se, po povratku u župnu kuću, u razgovoru zanimali za stanje katolika u Čajniču. Rečeno nam je da na nedjeljnu sv. Misu u Goražde iz Čajniča redovito dolazi Mirjana Katana, a s njom još dvoje-troje vjernika, kako kada. Na naše pitanje jesu li iz Goražda išli na svetoga Benedikta u Čajniče i tko je služio sv. Misu, odgovaraju da o spomendanu sv. Benedikta nije bilo Mise, ni ove, ni prošle godine. Na naš ponovni upit je li se u tom razdoblju ikako održavala Misa u Čajniču, odgovaraju da je župni upravitelj goraždanski rekao da ima redovite obveze kao vojni kapelan u Oružanim snagama BiH, a to područje pripada Mostarskoj biskupiji. Istodobno smo upitali kakvo je stanje s katolicima u Foči, a odgovor je bio sličan. Jedina Misa koju župnik služi u Foči, jest ona u Kazneno-popravnom zavodu za tamošnje zatvorenike-katolike.
Sljedećega jutra, koje je bilo izrazito maglovito, uputili smo se u Čajniče. Od Goražda do Čajniča nepunih pola sata, a cesta svježe asfaltirana. Nad gradićem na rijeci Janjini, okruženim gustom šumom, dominira pravoslavna crkva Uspenija Bogorodičina. U gradu pazarni dan, pa i gužva. Prvu prolaznicu upitamo gdje se nalazi katolička crkva i ljubazno nas je odvela do nje. Crkva sv. Benedikta iz 1902. godine u dobru je stanju, oštećena tek dva-tri stakla. Zvono na svom mjestu. Crkveni prostor je lijepo ograđen, trava u crkvenom dvorištu pokošena. Dok smo fotografirali crkvu, iz obližnje kuće izašla je jedna gospođa, upitavši: - Hoće li se obnavljati crkva? Kažemo joj da će doći vrijeme i za to. Dodaje da njezin suprug redovito kosi travu oko crkve, jer je “to Božja kuća i treba je održavati”. U to mobitelom stiže poruka od don Ante Luburića, župnika nevesinjskoga, da je u Čajniču živjela katolička obitelj Bertanjoli. Tragom toga, pitamo prolaznika koji nas je i uputio do Bertanjolija. Poslije kratkoga posjeta pravoslavnoj crkvi-svetištu Bogorodice Čajničke i obližnjoj manjoj staroj crkvi, pošli smo u čajničko predgrađe Luke, do obitelji Bertanjolija. Kako nam je i objašnjeno, odmah smo našli obiteljske kuće braće Bertanjoli - Drage i Stjepana. U Draginoj kući, nakon što smo se predstavili, prava dobrodošlica, od srca. Drago, nedavno slomio nogu, pa slabije pokretan. Njegova supruga Kristina, sa 70-ak godina, žena dobra zdravlja i razborita žena, unatoč našem objašnjenju da bismo trebali poći natrag u Mostar, nije nam dala ići. U Drage je bila i suza radosnica. Gđa Kristina pripremila obilan ručak. U razgovoru se zanimamo za stanje katolika u gradu, te nam rekoše, bolje reći potvrdiše ono što smo čuli u Goraždu, da od 2008. u Čajniču nije bilo Mise. “Djeco moja, mi smo ovdje željni Mise”, kazala nam je gđa Kristina, navodeći da je rođena u pravoslavnoj obitelji, ali da je stupanjem u brak s Dragom prihvatila katoličku vjeru te su se vjenčali u katoličkoj crkvi na Palama, gdje su također i krstili sve troje djece. (Dva sina su u Hrvatskoj, kći u Sarajevu, svi u katoličkim brakovima).
Na pitanje ima li danas katolika u Čajniču, gđa Kristina nam je nabrojala:
- BERTANJOLI Drago i Kristina;
- BERTANJOLI Stjepan-Pepi i Milanka (supruga pravoslavna, ali je dolazila na sv. Misu);
- GAŠPAR Jožek-Josip (supruga pravoslavna, ali je dolazila na sv. Misu);
- KATANA Mirjana (pokojni suprug Mile bio pravoslavac);
- MAŠIĆ Dragica (suprug pravoslavac);
- LAKOVIĆ-STOJIĆ Ankica (suprug pravoslavac).
Također, rekoše da ondje gdje je suprug katolik, u pravilu je to “katolička kuća”, a gdje je žena katolkinja, muž je tek podrijetlom pravoslavac, ali zapravo ateist.
Zanimali smo se i za katoličko groblje, te su nam rekli da se nalazi poviše pravoslavne crkve na lokaciji Kasarne, a u tom su groblju ukopani i njihovi pokojnici (Bertanjoli). Međutim, kažu da je u posljednje vrijeme groblje dosta zapušteno.
Uvjereni smo da ovih nekoliko dobrohotnih putopisnih redaka ne će ostati neprimijećeno očima zaduženih dušobrižnika. Nekada negdje imamo puno naroda, a nema crkve; ovdje ponegdje postoji crkva, a malo naroda. A u našim ušima odzvanjaju vjernički nostalgične riječi gospođe Kristine iz Čajniča: Mi smo ovdje željni Mise!
