Otvaram temu o hercegovačkim hercezima kroz povijest, od sredine do kraja XV. stoljeća, njihovim sudbinama, ženidbama, vladavini, borbama za prijestolje, ratovima...svemu što je obilježavalo njihov život!

Pa hajde napisi stosta

Uskoro će prvi "post" biti postavljen...

Hvala na razumijevanju!

Hercegovački hercezi.

To mu dodje nešto kad vojvodjanske vojvode

Ukratko ću opisati život i djelovanje prvog hercegovačkog hercega - Stjepana Vukčića Kosače prema članku o Stjepanu Vukčiću Kosači koji se nalazi u Hrvatskom biografskom leksikonu. U prvom dijelu ću navesti važne činjenice iz Stjepanova života do razdoblja kada je postao hercegom, tj. do 1448. godine.

Stjepan Vukčić je rođen u velikaškom rodu Kosača oko 1404., a umro je u Novom (danas Herceg-Novi) 22. svibnja 1466. Bio je sin Vukca (sina Hrane Vukovića) koji se vjerojatno u ljeto 1403. vjenčao s Katarinom (iz nepoznate kuće). Ime budućeg hercega Stjepana Vukčića se prvi put spominje prilikom izdavanja više isprava kojima velikaška obitelj Kosača javno uređuje ustupanje svojega dijela Konavala i Vitaljine Dubrovačkoj Republici (24. lipnja 1419 – 21. lipnja 1420.) Pojavljivanje njegova imena na tim ispravama tumači se činjenicom da je tada već bio određen za nasljednika svojeg strica Sandalja. U studenom 1424. oženio se Jelenom, kćeri zetskog kneza Balše III. Balšića. Stjepan Vukčić je oslovljen kao knez godine 1429., te je 1432. naslijedio obiteljske posjede, a nakon Sandaljeve smrti 1435. njegove goleme posjede, kao i moćne neprijatelje obitelji Kosača.

Već u travnju 1435. zaratio je s velikašem Radoslavom Pavlovićem. Tom prilikom su na Stjepanovoj strani bili: Dubrovačka Republika, srbijanski despot Đurađ Branković i Osmanlije, koje je polovicom 1435. Stjepan pozvao u pomoć, te konačno istjerao vojsku slavonskog bana Matka Talovca (koja je u Hum prodrla za vrijeme pohoda 1434.) iz Huma. U jesen 1435. Stjepan je Dubrovčanima potvrdio trgovačke povlastice, a oni su njega i njegove sinove Vladislava i Vlatka primili za svoju vlastelu i vijećnike. Prije 8. ožujka 1436. ipak se nakratko pomirio s vojvodom Radoslavom Pavlovićem, potom uredio odnose s Mletačkom Republikom, te konačno sklopio savez s bosanskim kraljem Tvrtkom II. Kotromanićem protiv Pavlovića, s kojima su saveznici ratovali u studenom 1437. oko Trebinja, Klobuka i Bileće. Stjepan je u tom ratu teško porazio Pavloviće, te je vratio stari posjed obitelji Kosača Jeleč u Podrinju, zauzeo Trebinje početkom 1438. i opsjedao Klobuk. Međutim, u siječnju 1439. u Bosansko kraljevstvo su provalile Osmanlije, ali ipak nisu pustošile posjede Kosača. Stjepan je ipak morao vratiti Trebinje Pavlovićima, a pregovori su završeni u lipnju 1439. mirom učvršćenim brakom između Radoslava Pavlovića i Stjepanove sestre Teodore. Do polovice 1439. Stjepan je ipak uspio na svim stranama obraniti Sandaljevo nasljeđe, iako nije imao nijednoga susjeda koji mu do tada u nekom trenutku nije bio neprijatelj.

Nakon potpisivanja dekreta o sjedinjavanju istočnih kršćanskih crkava s Katoličkom crkvom u Firenzi 6. srpnja 1439. papa Eugen uputio je svojeg legata Tomu Tommasinija s pismima od 12. rujna u Hrvatsko i Bosansko kraljevstvo, te „u sve zemlje podložne velikom vojvodi bosanskom Stjepanu“ da u Humu učvrsti položaj Katoličke crkve. Međutim, obično se drži da je Tommasini Stjepana napustio neobavljena posla.

Kao osmanlijski vazal Stjepan je poslao u lipnju 1439. vojsku da pustoši pogranične krajeve Srbije, a nakon što je srbijanski despot Đurađ 27. kolovoza 1439. izgubio svoju državu, Stjepan je nastojao u srpnju 1440. zadobiti i Zetu. Tako je Gornju Zetu zaposjeo uz pomoć zetske velikaške obitelji Crnojevića u rujnu 1441., a od gradova u Donoj Zeti zauzeo je Bar u ožujku 1442., dok su se Budva i Drivast predali Mletačkoj Republici.

Iako mu je madžarski kralj Albert II. potvrdio posjede, nakon njegove smrti 1439. Stjepan je djelovanje usmjerio prema Hrvatskom kraljevstvu nastupajući zajedno s bosanskim kraljem Tvrtkom II. Kotromanićem protiv Matka Talovca, bana čitave Slavonije. Tako je u ožujku 1440. Stjepan bio sa svojom vojskom pod Omišem, koji mu se predao u kolovozu ili rujnu, a zatim je stekao i Poljica. Neprijateljstva su trajala do ljeta 1441. kad je sklopljen mir, prema kojem je Stjepan ipak ostao i bez Omiša i bez Poljica.

U međuvremenu su se Stjepanovi odnosi s Pavlovićima pogoršali početkom 1440. kad je Stjepanu osmanlijski sultan Murat II. zbog Radoslavova duga dodijelio Trebinje i Vrm. Stjepan je tako u ožujku 1440. zauzeo Trebinje (prema Dubrovčanima, od sultana je dobio zemlje do morske obale, te zauzeo gotovo sve zemlje Pavlovića), pa je Radoslav morao zatražiti mir kojim je Stjepan sačuvao osvojena područja. Osvajanjima je promijenio odnos snaga u Bosanskom kraljevstvu u svoju korist, a kad je u studenom 1441. umro Radoslav Pavlović, njegova prednost je postala još izraženija. Potom je oduzeo Radoslavovoj udovici i svojoj setri Teodori Klobuk, posljednje uporište Pavlovića na jugu, da bi se s njom pomirio 1442.

Međutim, dok je Stjepan dovršavao ratovanje s Pavlovićima, bosanski kralj Tvrtko II. Kotromanić je protiv njega ponudio savez Mletačkoj Republici. Kad se Stjepan našao u ratu s Mlečanima u Zeti (Mlečani su oduzeli Stjepanu grad Bar 4. lipnja 1443.), kralj Tvrtko II. ga je napao početkom 1443., ali je već u svibnju tražio mir (koji je vjerojatno zaključen do Tvrtkove smrti). U prijestolnim sukobima u Bosanskom kraljevstvu nakon smrti Tvrtka II. Stjepan je u studenom 1443. podupirao pretendenta na bosansko prijestolje Radivoja Ostojića, starijega sina kralja Ostoje, te nije sudjelovao u izboru Stjepana Tomaša za kralja. Stjepan se početkom 1444. čak i zaratio s novim bosanskim kraljem. Tako je u borbama u dolini donje Neretve kralj Stjepan Tomaš sa svojim saveznicima Ivanišem Pavlovićem i Radivojevićima zauzeo Stjepanovo uporište Drijeva. Istodobno je Stjepan ratovao i protiv Mlečana, koji su mu u siječnju 1444. oduzeli Omiš, a zatim i Poljica (koje je nešto ranije ponovno bio stekao). Mlečani su Stjepana, osim iz Omiša i Poljica, uz pomoć Crnojevića potisnuli i iz Zete. Suočen s poteškoćama, Stjepan je potražio pomoć od napuljskog kralja Alfonsa V., s kojim je sklopio vazalni ugovor.

Iako je u ožujku 1444. skopljeno primirje u Bosanskom kraljevstvu, sukobi su se i dalje nastavljali. Tako je u jesen 1444. Stjepan uredio svoje odnose sa srbijanskim despotom Đurđem, vratio mu dio Gornje Zete s gradom Medunom, te s njim sklopio savez protiv kralja Stjepana Tomaša, koji se s druge strane, počeo još više oslanjati na Mletačku Republiku. Stoga se od proljeća 1445. Stjepan nastojao pomiriti s Mlečanima, ali se zato u korist Mletačke Republike morao odreći Bara i Omiša, dok su mu Mlečani zauzvrat dali kuće u Kotoru, Zadru i Veneciji, te kotorski dohodak. Prodor kralja Stjepana Tomaša i Ivaniša Pavlovića na Stjepanove posjede ipak ga je prisilio na popuštanje, te je pristao na mir (isprava izdana 23. kolovoza). Od početka 1446. pregovori su prošireni na uspostavu trajnijih veza, što je trebala učvrstiti ženidba kralja Stjepana Tomaša sa Stjepanovom kćeri Katarinom. Sklopljeni mir je zemlji donio velike pogodnosti: preko kraljevih veza Stjepan se približio Madžarskoj, papi i Mletačkoj Republici, a Stjepanovim posredovanjem kralj je popravio svoje odnose sa Osmanlijama i napuljskim dvorom.

NOVI SAVEZ S DESPOTOM DURĐEM

Ipak, Stjepan je mir sa Stjepanom Tomašem stavio na kušnju u jesen 1447. kad je srbijanskom despotu Đurđu ponudio mir i savez protiv bosanskog kralja. Naime, kralj Stjepan Tomaš je 1446. despotu Đurđu oduzeo Srebrenicu. Despot je prihvatio Stjepanovu ponudu, te je u proljeće 1448. savez sklopljen i učvršćen pobliže nepoznatim brakom. Potom je Stjepan uredio i svoje odnose s carem Svetog rimskog carstva Fridrikom III., priznao je Ladislava V. Postuma, dok mu je Fridrik III. potvrdio posjede. Međutim, uskoro se pronio glas da je spomenuti brak razvrgnut, jer je Stjepan vratio nevjestu iz despotova doma njenim roditeljima. Stoga je između Stjepana i despota Đurđa izbilo novo neprijateljstvo, pri čemu je despot nagovorio Osmanlije da napadnu Stjepanove zemlje, što su oni u ožujku i učinili pljačkajući sve do Drijeva, koja su spalili. Ipak, Stjepan se uskoro pomirio s despotom i pomagao mu protiv kralja Stjepana Tomaša u ratu oko Srebrenice, koju je u rujnu osvojio Toma Kantakuzen.

PROGLAŠENJE HERCEGOM

Raskid s bosanskim kraljem Stjepanom Tomašem Stjepan je iskoristio kako bi istaknuo svoje visoko mjesto u Bosanskom kraljevstvu, te se u listopadu 1448. proglasio hercegom. Naime, tradicionalni naslov „veliki vojvoda rusaga bosanskoga“, kojeg je naslijedio s ostalim dobrima od strica Sandalja nakon njegove smrti 1435., nije naglašavao razliku između njega i drugih oblasnih gospodara i velikaša. Naslov „herceg“ je imao utvrđenu vrijednost u europskoj feudalnoj hijerarhiji i potpuno je odgovarao Stjepanovu položaju. Naslov nije bio vezan uz neki grad nego uz šire područje, a prvotno je glasio „herceg humski i primorski“, a od početka 1449. „herceg svetoga Save“, latinski „dux sancti Sabe“ (prema Stjepanovu naslovu „hercega“ će nastati pojam i ime Hercegovine, tj. hercegove zemlje). Područje vlasti hercega Stjepana prostiralo se od Lima do Cetine i od Rame do kotorskoga primorja. U svojim zemljama Stjepan se ponašao kao vladar samostalne države i u ispravama se nazivao »Božjom milošću herceg od svetoga Save, gospodar humski i primorski i veliki vojvoda rusaga bosanskoga, knez drinski i k tomu«.

RAT S DUBROVAČKOM REPUBLIKOM

Međutim, od proljeća 1449. do jeseni 1450. herceg i kralj Stjepan Tomaš ponovo su ratovali, a na početku 1451. kratkotrajno su se pomirili. Iako je u očima suvremenika herceg smatran osmanlijskim privrženikom, Stjepan je svoj položaj skupo plaćao, kao 1451. kad je sultanu Mehmedu II. platio 50 000 dukata za potvrdu svojih posjeda. Suočavajući se s velikim izdatcima, herceg je pozornost poklanjao traženju financijskih izvora: ubiranje carina i pristojba na robu što se pronosila kroz njegove zemlje, monopol na promet soli, proizvodnja vunenih tkanina u Novom. Stjepanova gospodarska politika vodila je sve zategnutijim odnosima s Dubrovačkom Republikom. Kriza je dosegnula vrhunac u srpnju 1450. kad su Dubrovčani zabranili svojim trgovcima da trguju po hercegovim zemljama. Zabrana trgovanja je Stjepana teško pogodila, iako je poslovao izravno s Firencom, Venecijom i drugim talijanskim gradovima, pa su potkraj 1450. povedeni neuspjeli pregovori. U veljači 1451. herceg je od sultana Mehmeda II. zatražio dopuštenje da zaposjedne Konavle nudeći povećanje harača, a potkraj lipnja zaposjeo je Konavle, osim Sokola i Cavtata, a u srpnju zauzeo je Župu Žrnovnicu (Župa dubrovačka). Pregovori započeti na prijedlog Dubrovčana ipak su doveli do primirja. Istodobno su Dubrovčani protiv Stjepana poduzimali i diplomatske korake, a pogodovao im je i razdor između hercega i njegova sina Vladislava, koji im je obećao da će se pobuniti protiv oca. Međutim, Stjepan je pogazio primirje doprijevši sa svojom vojskom pod dubrovačke gradske zidine. Dubrovčani su reagirali odlučno, te su hercega kao svojega građanina osudili za izdaju i ucijenili mu glavu, a njegovu kuću u Dubrovniku, nasljedno plemstvo i godišnju plaću obećali su onomu tko ga ubije. Stoga je herceg prekinuo s opsadom Dubrovnika.

SAVEZ PROTIV HERCEGA I KRAJ RATA

Kako je o pitanjima Bosanskog kraljevstva odlučivala osmanlijska Porta, Dubrovčani su u rujnu 1451. predložili svojim saveznicima (bosanski kralj Stjepan Tomaš i srbijanski despot Đurađ) da se od sultana otkupe hercegove zemlje i međusobno ih podijele. Dubrovčani su za sebe tražili: Trebinje, Dračevicu i Vrm, a ostalo su prepuštali kralju Stjepanu Tomašu i despotu Đurđu. Kralj Stjepan Tomaš je prihvatio ponudu i utvrdio »srčano prijateljstvo i jedinstvo suprotiv hercegu Stipanu Vukčiću« 18. prosinca 1451. Osim toga je Dubrovčanima obećao: Dračevicu, Vrsinje, gradove Novi i Risan, te da će napasti svoga tasta hercega Stjepana »kad on ne bude uz sebe imao osmanlijsku vojsku«. Pripreme Dubrovačke Republike prisilile su Stjepana da se tješnje veže uz Mlečane, kojima je bez uspjeha nudio da zajedno napadnu Dubrovnik, kojeg bi im prepustio, dok bi se on zadovoljio Omišem i Poljicima. Za daljnje odnose između hercega i Dubrovčana posebno je značenje imala odredba madžarsko-osmanlijskog mira od 24. studenog 1451. prema kojoj je Stjepanu bilo zabranjeno napadati i uznemiravati Dubrovčane. Sultan se suglasio da herceg vrati sve što je Dubrovčanima oduzeo, te je sultanov izaslanik stigao sa Stjepanovim ljudima u Dubrovnik u siječnju 1452. kako bi uredili vraćanje Konavala Dubrovačkoj Republici, dok je o miru bila sastavljena posebna isprava. Ipak, mira ni tada nije bilo. Naime, nakon odlaska sultanova izaslanika herceg Stjepan je ponovo Dubrovčanima oduzeo Konavle. Stoga su u ožujku 1452. Dubrovčani sklopili savez s Ivanišem Vlatkovićem protiv hercega, dok je Stjepanu težak udarac zadala pobuna sina Vladislava, koji je uz pomoć kralja Stjepana Tomaša i velikaša Petra Vojsalića zavladao čitavim Humom. Za Stjepana je olakšanje ipak nastupilo neočekivanim povlačenjem kraljeve vojske iz Huma, te mletačkim zaposjedanjem (na hercegov nagovor) Krajine (tj. područja između Cetine i Neretve). Međutim, Stjepan svog sina Vladislava ipak nije uspio poraziti zbog ponovnoga kraljeva dolaska u Hum, pa su sukobi okončani mirom u srpnju 1453. Pregovori s Dubrovčanima su završeni mirom sklopljenim 10. travnja 1454., a da nijedno od pitanja koja su opterećivala odnose između hercega i Dubrovačke Republike i izazvala rat nije bilo riješeno. Ipak, herceg Stjepan je iz rata s Dubrovčanima izašao ojačan, što je među prvima shvatio srbijanski despot Đurađ, koji je u jesen 1453. završio mirovne pregovore.

BORBA ZA NASLJEDSTVO HRVATSKOGA BANA

Herceg Stjepan se ponovo sukobio 1453. s kraljem Stjepanom Tomašem oko nasljedstva hrvatskog bana Petra Talovca. Naime, herceg je pomišljao da u posjed Talovčevih imanja dođe ženidbom s Petrovom udovicom Hedvigom, ali ga je Mletačka Republika ipak preduhitrila uzevši pod svoju zaštitu banove nasljednike. Iako su se početkom 1454. herceg i kralj pomirili, nepovjerenje je još uvijek ostalo. Iste godine Stjepan je obnovio vazalni ugovor s Alfonsom V.

Protivno Stjepanovim tvrdnjama da ga pisma madžarskoga kralja i osmanlijskog sultana oslobađaju sudjelovanja u ratu protiv jednoga od njih, sultan Mehmed II. je u proljeće 1456, spremajući se na vojni pohod protiv Smedereva u Srbiji, tražio da mu herceg pomogne namirnicama i da osobno sudjeluje u tom pohodu. Međutim, herceg je taj zahtjev odbio. S druge strane, herceg je početkom godine istjerao Vlatkoviće iz Huma. Tada je u Bosansko kraljevstvo stigao papin legat Nikola Barbucci koji je posjetio hercega Stjepana i kralja Stjepana Tomaša. Herceg i Stjepan su papinog legata zamolili za pomoć i izjašnjavali se kao protivnici Osmanlija, ali se ipak nisu usuđivali stupiti u borbu zajedno s Madžarskom. Potom su Osmanlije početkom 1457. provalili u Bosansko kraljevstvo i pritom opljačkali Stjepanove zemlje.

Herceg se iste godine ponovo sukobio s kraljem Stjepanom Tomašem oko Talovčevih posjeda, a također se sukobio i 1458. godine kad je odbio kralju predati tvrdi grad Čačvinu u blizini Sinja, koji je bio zadobio. Budući da je u tim događajima bio prepušten sam sebi, te kako je s druge strane izostala pomoć kršćanskih država, herceg je shvatio da se ipak mora pomiriti s Osmanlijama, i u prosincu su osmanlijske čete napustile hercegovu zemlju. Iako su u Bosanskom kraljevstvu uvidjeli ozbiljnost osmanlijskih namjera, i herceg Stjepan i kralj Stjepan Tomaš su još jednom dali oduška mržnji koja je opteretila njihove odnose sve do kraljeve smrti u srpnju 1461.

POMIRBA S KRALJEM I SUKOBI SA SINOM VLADISLAVOM

Herceg se naposljetku pomirio s nasljednikom kralja Stjepana Tomaša, kraljem Stjepanom Tomaševićem, što je omogućilo sjedinjavanje hercegovih i kraljevih snaga u zajedničkoj borbi protiv prijetećih Osmanlija. Hercega je pritom na kraljevoj krunidbi u studenom 1461. zastupao njegov mlađi sin Vlatko. Međutim, herceg se od 1461. do 1462. ponovo sukobio sa starijim sinom Vladislavom, jer herceg nije održao svoje obećanje iz 1453. o razdiobi zemlje i gradova sinovima. Potom, kad je Vladislav 1462. na osmanlijskoj Porti ishodio za sebe sultanovu potporu, osmanlijska vojska je 1463. napala hercega Stjepana, potukla njegove čete na Breznici i na vlast u hercegovoj zemlji dovela njegova odmetnutoga sina Vladislava.

PROPAST BOSANSKOG KRALJEVSTVA I UPAD OSMANLIJA U HERCEGOVINU

Glavni osmanlijski napad na Bosansko kraljevstvo 1463. nije bio usmjeren prema Stjepanovim zemljama. Naime, sam herceg je poslije spominjao da je dio njegovih kaštelana izdajom predao svoje gradove Osmanlijama. Stoga su zemlje južno od crte Gacko, Nevesinje, Ljubuški prema primorju ostale pošteđene. Sam herceg se sklonio na mletačku galiju, a dio hercegove vojske povukao se u primorje. U lipnju 1463. Stjepan i njegov sin Vladislav ipak su se nakratko pomirili, te je herceg prepustio sinu četvrtinu Hercegovine. S druge strane, Stjepan i njegov mlađi sin Vlatko pridružili su se u studenom 1463. madžarskom kralju Matiji Korvinu i u blizini Jajca dogovorili da Matija Korvin pošalje vojne posade u najugroženije hercegove gradove, dok su Stjepan i njegov sin Vlatko kralju pomogli osloboditi Jajce od Osmanlija u prosincu 1463.

POSLJEDNJI DANI HERCEGA STJEPANA

Početkom 1465. između Stjepana i Vladislava izbio je i posljednji sukob, pri čemu su između oca i sina uzalud posredovali i Mlečani i Dubrovčani. Naime, Stjepan je ustrajao na uvjetima ranije pomirbe, što je Vladislav odbio. U tim danima Stjepan je nadu u obranu Hercegovine od Osmanlija polagao u madžarskoga kralja Matiju Korina, ali od svih kombinacija, poput onih o zamjeni hercegovih posjeda za grad Zagreb i neke posjede u Madžarskoj, nije bilo ništa. Osmanlije su sve više prijetile, te je tijekom ljeta 1465. godine bosanski sandžakbeg Isa-beg Ishaković počeo osvajati i dijelove Hercegovine. Hercegu Stjepanu su preostali posjedi oko donje Neretve, te gradovi Novi i Risan s okolicom, kao i župa Dračevica, a u unutrašnjosti grad Ključ. Herceg Stjepan se u ožujku 1466. godine razbolio. Uskoro je od Dubrovčana zatražio da prime njegovu imovinu, te je 21. svibnja sastavio oporuku, kojom je gotovo potpuno razbaštinio starijeg sina Vladislava. Herceg Stjepan Vukčić Kosača je umro 22. svibnja 1466. u svom gradu Novom (danas Herceg-Novi).

Nakon prvog hercegovačkog hercega Stjepana Vukčića Kosače ukratko ću opisati životni put Stjepanovog sina i nasljednika herceške časti – Vlatka Hercegovića Kosače.

Herceg Vlatko Hercegović je rođen 1427. ili 1428., a umro je na otoku Rabu, prije 3. ožujka 1489 godine. Vlatkovo ime se prvi put spominje 30. listopada 1435. kada su Dubrovčani primili njega, njegova oca Stjepana i njegova brata Vladislava za svoju »vlastelu i vijećnike«. U svibnju 1440. dobio je svoj dio ostavštine Sandalja Hranića Kosače, a dvije godine poslije, tj. 1442. godine, Vlatka u svojoj oporuci spominje i Sandaljeva udovica Jelena. Vlatko se 1455. godine oženio rođakinjom Ulrika II. Celjskoga, a u u studenom 1461. predvodio je očevo izaslanstvo prilikom krunidbe bosanskog kralja Stjepana Tomaševića u Jajcu.

Od ljeta 1463. sudjelovao je u borbama protiv Osmanlija, kojima je u srpnju preoteo tvrdi grad Ključ kraj Gackog, a u kolovozu ih je pobijedio u istočnom dijelu hercegove zemlje, tj. Hercegovine. Vlatko je u nastavku ratovanja protiv Osmanlija prešao i u zemlju Pavlovića, gdje je osvojio šest gradova, te je u prosincu potukao osmanlijsku vojsku i zarobio oko 3000 ljudi. Međutim, prilikom provale Osmanlija u srpnju 1464. izgubljene su stečevine Vlatkova ratovanja, a on je bio ranjen, te se sklonio u Gruž nedaleko Dubrovnika.

Vlatko je na početku 1465. godine sudjelovao u obiteljskoj raspri, a 1466. naslijedio je od oca hercega Stjepana Vukčića Kosače njegove zemlje, ali i naslov hercega. Međutim, preuzevši okrnjenu očevinu nije mogao pomišljati na obnavljanje vlasti u krajevima Hercegovine pod osmanlijskom vlašću, nego je bio prisiljen braniti preostale posjede od Osmanlija. U tome su hercegu Vlatku probleme stvarali loši odnosi sa starijim bratom Vladislavom. S druge strane, Mlečani su mu herceški naslov priznali tek u rujnu. Ipak, Vlatko je do tada učvrstio vlast u očevim zemljama, te se 16. rujna 1466. u dopisu Dubrovčanima naziva »Božjom milošću herceg svetoga Save i veće«.

Učvršćujući svoju vlast herceg Vlatko se oko Krajine i gradova Imotskoga, Vrgorca i Visućega sukobljavao sa članovima plemićke obitelji Vlatković, koji su se vratili na svoje nekadašnje posjede i nisu priznavali njegovu vrhovnu vlast. Međutim, herceg je već godine 1467. držao pod svojom vlašću grad Imotski, a nešto kasnije i Visući, te polovicom 1468. godine Ljubomir (ili Ljubinje) i Rudine. S druge strane, Osmanlije su pod svojom vlašću držale Popovo. Potkraj 1468. godine sjevernu granicu hercegovih zemalja, tj. slobodne Hercegovine, činila je planina Trusina istočno od Blagaja, te grad Ostrvo i Rupni dol istočno od Gacka. Godine 1468. herceg je ponovno ratovao protiv Osmanlija oko grada Ključa (kojeg je izgubio najkasnije u svibnju), te je tom prilikom zarobio osmanlijskog vojskovođu Ahmeda.

Međutim, budući da je herceg Vlatko teret ratovanja s Osmanlijama morao snositi sam, ipak je početkom 1470. godine sklopio primirje sa Osmanlijama. Promjena političke situacije mu je donijela određene koristi u odnosima s Vlatkovićima, zatim povrat Trebinja i Popova, dok mu je osmanlijski sultan predao četiri grada. Drži se da su to bili gradovi: Novi (danas Herceg-Novi), Risan, Vrgorac i možda Visući. Primopredaja tih gradova je obavljena u veljači 1471. S druge strane, potkraj listopada 1471. herceg Vlatko je bio u sukobu s Dubrovačkom Republikom oko otočića Posrednice na ušću Neretve. Iako je od 1470. herceg bio osmanlijski tributar, nije prekidao ni svoje dobre odnose s Mlečanima, kojima je više puta slao izaslanstva. Vlatko je u jesen 1472. Mletačkoj Republici ponudio tvrdi Klis nedaleko Splita, što su Mlečani međutim odbili. S druge strane herceg je tijekom srpnja 1473. zauzeo Visući, dok su mu u rujnu Osmanlije oduzele Trebinje i Popovo.

Nakon što se herceg rastao od svoje prve žene, 1474. godine oženio se Margaretom Marzano, inače unukom napuljskoga kralja Ferdinanda. Vlatko se vjerojatno u ljeto 1476. godine razišao sa svojim zetom Ivanom Crnojevićem (naime, godine 1469. za njega je udao svoju kćer), te je u neprijateljskim odnosima s Crnojevićima ostao do ožujka 1478. To je hercega koštalo gubitka nekih mjesta koje je do tada držao, dok se sâm spasio bijegom u grad Novi (dans Herceg-Novi). Budući da se našao u nepovoljnoj situaciji, Vlatko je nastojao urediti svoje odnose s Osmanlijama. Tako je 1477. godine poslao izaslanstvo sultanu, dok je njegove nakane na osmanlijskoj Porti podupirao njegov mlađi brat Ahmed (koji je prije primanja islama nosio ime Stjepan).

Vlatko je još godine 1477 zajedno sa starijim bratom Vladislavom branio Makarsku od Osmanlija. Međutim, kada se početkom 1479. sa Osmanlijama ipak pomirio, predao je grad Makarsku (pretpostavlja se zajedno s ostatkom Krajine) madžarskom kralju Matiji Korvinu. Potom je iskoristio promjenu na osmanlijskom prijestolju, te je u proljeće 1481. provalio na zaposjednuto bosansko područje na poziv tamošnjega stanovništva. Međutim, u srpnju 1481. je ipak bio potučen, te je bio prisiljen vratiti se u svoje uporište grad Novi na ulazu u Bokokotorski zaljev. Inače, u tom tvrdom hercegovom gradu bilo je smješteno i 400 vojnika koje mu je u pomoć poslao madžarski kralj Matija Korvin. Naposljetku je osmanlijska vojska u studenom 1481. opsjela i sam Novi. Opkoljenom hercegu Vlatku su pomoć uputili napuljski kralj Ferdinand I. Napuljski (dvije galije i lađu natovarenu namirnicama) i madžarski kralj Matija Korvin (1000 vojnika), dok su mu potajno pomogli i Dubrovčani.

Međutim, u očekivanju pomoći herceg Vlatko je iznenada odustao od obrane i između 7. i 13. prosinca predao se Osmanlijama, te s pratnjom preko dubrovačkoga područja otišao na područje Hercegovine koje je bilo pod osmanlijskom vlašću. Nakon hercegova odlaska grad Novi je zauzet 27. ili 28. siječnja 1482. Nakon predaje Vlatko je dobio na uživanje skromno područje i na njemu se zadržao do kraja 1486. Tada se s obitelji preselio na otok Rab koji je tada bio pod vlašću Mletačke Republike, te se stavio pod mletačku zaštitu. Ondje je uživao gostoprimstvo plemićke obitelji Crnota. Osmanlije ipak nisu osvajanjem grada Novoga u potpunosti ovladale i cijelom Hercegovinom. Primjerice, Makarska i utvrda Koš na ušću Neretve pali su tek tijekom 1490-ih. Tada se cijela Hercegovina našla pod osmanlijskim zaposjednućem.