Nerado o tome razmišljam, ali nekad iz čista mira sijevne neko prisjećanje, fakat smo kao djeca bili okrutni, no vjerojatno su danas i gori (onda ih nismo proganjali do samoubojstva). Nadam se da su neke od žrtvi uspjele ostati relativno normalne, i da se karma neće "iskaliti" na našoj djeci.

Čudno, nikad ne viđam tu djecu, ne znam ni šta bi im danas poručio, valjda bi se pravio lud...

Ne osjećam to, nekad mi je žao što neke debile nisam više zlostavljao, možda bi očvrsnuli...

Otvorio si već ovakvu temu.

Ako jesam, onda je potvrda da doista imam ozbiljnih problema sa memorijom.

Ja nisam bio okrutan baš puno kao klinac ali sam znao biti mali gad u nekim trenucima.

Tako da danas se znam loše osećati kad sretnem Šareta Cigana jer sam bio baš gad prema njemu , tipa mnogo je školskih dana završio sa brojčanikom za zaključavanje bicikla oko vrata.
I kad se javimo jedan drugom na ulici ja verovatno složim nevinu facu i kažem mu zdravo , a dok on isto sav nasmejan ali mu vidim u očima da mi još uvek jebe sve po spisku zbog brojčanika,vatanje za guzu njegove sestre,.....

Ja sam bila izvjesno vrijeme kao djevojčica zrtva izrugivanja djece zbog nepoznavanja jezika.Ne mogu reći da je to ostavilo trajne neke poslijedice na moju ličnost, no nerado se sjećam tog perioda.Ruzno je biti izopćen iz društva bez obzira na razloge.Jedine misli koje sam tad imala odnosile su se na povratak kući u poznatu sredinu.
Kad sam uvidjela da će moj dijasporski zivot biti dugotrajan, sabrala sam se i posvetila učenju jezika i druzenju sa vršnjakinjama.
Jedna djevojčica osobito je bila ljubazna i pomogla mi u tim danima.Ostale smo najbolje prijateljice sve do danas :)

Kad već imaš problema sa memorijom i otvaraš duple teme moš misliti koliko si slučajeva svoga maltretiranja iz mladosti zaboravio.
Zato pazi jer može kao u američkim filmovima neki geek-osvetnik da te otme i onda da te jedno 10 dana secka na tanke fete zbog tvoga maltretiranja koji mu je sjebo život.

Onda te mogu na forumu zezati na račun tvog bosanskog, odnosno srpsko-hrvatskog, da te vratim natrag u djetinjstvo.

imali smo i mi jednog s cvikama kojeg se stalno šutalo u prolazu. i u tom vremenu sam imao empatiju prema njemu, ali sam se i sam par puta ogrješio o njega. jednom me je skoro stajao glave. silazio sam niz stepenice, bio je kraj nastave i učinilo mi se da hoda ispred mene, pa sam ga opalio punom nogom po dupetu dvije-tri stepenice prije nego će sići. ali na moje iznenađenje, to nije bi on, nego najveći bully na školi, Janjevac, vratio se koji tjedan prije iz popravnog doma. tad me na prvu spasila njegova sestra koja je išla sa mnom u razred, u kasnijim danima mi se ispred zgrade skupljale horde Janjevaca, ali je tada sve što hoda u kvartu stalo na moju stranu, pa se s vremenom zataškalo.

Nisam nikad i ponosim se time. Ali dok se tome ne usprotiviš to ne može ni nestati.

Ja sam uvijek bio u zlatnoj sredini. Što bi rekla jedna pjesma: "Bio sa tučen i sam sam tukao". Rijetko kad sam ulazio u neprilike i tuču, ali kad sam ulazio bila me je reputacija "Bika koji sjedi" ( ), pošto sam izgledao kao da da sam ja taj koji voli da započinje tuče, tako da i najjači su me maksimalno izbjegavali i poštovali, a kad nisu onda sam dobijao batine, ali zato uzvraćao istom mjerom i nisam nikad ostajao dužan. Nikad nisam prvi napadao, osim jednom kada sam bio isprovociran. U osnovnoj sam se potukao možda jedno 2-3 puta i to možda samo jednom baš za prave, dok u srednjoj školi samo jednom i to više počarkao se, ego potukao. Shvatili su ljudi da ovog ne vrijedi napadati, to, a i oni koji su napadali mene načešće su bili znatno mršaviji i niži od mene tako da sam ih znao oboriti na zemlju vrlo lako. Čak sam i hajde da kažem stekao titulu King Konga pošto niko me nikad nije uspio oboriti na zemlju.



Eh, to su bila vremena.

Ocam, izgleda da na forumu pišu samo oni koji su zlostavljali, nikako žrtve... kako siledžije izrastaju u kompjuter geekove?

Uvijek sam bio zdrava osoba koju maltretiranje slabijih nije zanimalo, nije mi bilo potrebno. Možda sam prema nekima bio grub iz neznanja i nehotice... i prije nekog vremena, startuje me žena na fejsu, kaže ti si mog pokojnog brata najviše maltretirao u školi, sto puta je došao plačući zbog tebe... ja se sjebo isprva, posle skontam da to jednostavno nije istina, da sam bio pristojan prema tom liku, ali on valjda nije smio da kaže ko ga je najviše maltretirao, pa se žalio na mene... uglavnom, loš trip... ali meni je savjest čista.

Jbno sam vaspitan da nikada ne ulazim u sukobe i da se ne bijem,puno me je to puta moglo koštati,no pacifistički pristup je uglavnom preovladao situacijama, nije da ih nije bilo.
U osnovnoj školi od 5-8 smo u razredu imali jednog dečka koji je bolovao od epilepsije. Bilo nas je 15 momaka u razredu i on 16ti. I prosto moram priznati,pored toga što je bio bolestan,bio je kavgadžija pravi. Malešan,bucmast,jeo je po 4 hamburgera na odmorima.
Bukvalno svi su ga tukli sem mene. Možda bih i ja,ali eto to vaspitanje je bilo jače,pa možda i savjest,u familiji imam takođe rođaka koji ima paralizu i zbog toga sam uvijek kretao od toga,kako je sudbina i života takav da nikada ne znaš šta te čeka i ako nemaš potrebu za samoodbranom nemaš onda koji vrag napadati bolesnog momka,dječkića.

Osim batina koje je skoro svakodnevno primao (osim pojedinih idiota od drugova,po mom viđenju ništa manje nisu krivi ni roditelji koji su iz ne znam ti kog razloga zaobilazili specijalnu školu)bio je izložen omalovažavanju i ismijavanju. Poznajući roditelje koji su zaista bili dobri ljudi,izbjeglice znam koliko im je teško padalo kada bi iz škole dolazio sa mokrim patikama jer su mu prethodno sipali na času fizičkog vodu u patike, poderanih dukserica ili probušenih džepova u bunde,jer su petarde bile sastavni dio iživljavanja pojedinaca prema njemu.
A on, želio je nekako povremeno batinanje,a opet možda i kroz bolest imao određen nivo zaboravnosti,pa je stalno iz istih razloga dobijao batine. Sam sam povremeno drugarima ponavljao da je dečko bolestan i da ga ostave na miru,ali uglavnom bi bio ismijan i ja.
Kruna svega je kada su ga na času biologije zavezali za stolicu i tako ostavili nakon kraja časa .

Danas ga ponekada sretnem, završio je neki zanat, ima društvo što je po meni itekako važno za nazovi "ljude sa hendikepom", prema pričama,znam da je i kroz srednju često bio maltretiran....

Nisam nikoga zlostavljao, a s obzirom da sam bio uvijek za glavu viši od drugih nije ni mene nitko malteretirao... istina sjećam se da sam se u šestom razredu osnovne često mlatio sam protiv njih nekoliko i obično bih ispušio, ali to su bili sukobi u poluigri.

Pišu o sebi, al da ispadnu baje onda pišu iz perspektive siledžije, a ne maltretirane osobe (odnosno njih samih).

Šalu na stranu, osobno nikad nisam doživljavao nekakvo maltretiranje. Uvijek sam imo svoje društvance sa kojima sam bacao zajebanciju koja nekom ozbiljnom sa strane ne bi izgledala kao zajebancija, tipa vrijeđamo se međusobno, psujemo si rodbinu, podmećemo si međusobno, ali nikad ništa nismo uzimali srcu jer nam je to bila zajebancija (ružna, ali takva je kakva je).

U mom razredu nekih maltretiranja nije bilo, osim gore spomenutih podmetanja ali to je skoro svako u razredu doživio i nikoga posebno nismo maltretirali.

Ali u svojoj školi i široj okolini svakako sam viđao momke pa i par cura koje su bile žrtve slabijeg ili jačeg maltretiranja i uglavnom mi ih bude žao, ali osim ako nije bila riječ o mojoj rodbini ili prijateljima (Bogu hvala skoro pa nikad), moje je bilo da se ne miješam jebi ga...

Nemam grižnju savjesti jer mislim da i nije bilo slučaja kad sam nekog maltertirao ali mi bude teško, baš teško gledati kako nekog tlače ili izruguju. To ide do toga da mi je nekad teško pogledati Rojsa kako daje intervju kad ispadne budala. Njemu svejedno, a meni teško gledat kako se sramoti.

Nego što se zlostavljanja tiče mene mama naučila da nikog ne diram ali ako netko mene udari da mu vratim najjače što mogu. A tatek me na zgražanje pitomih dede i bake (pa kaj dete učiš da se tuče, nasilje bezveze) naučio kako treba i gdje. I poslužilo je. Ujo još i danas prepričava kako sam mu ja uzbuđeno pričao (ja se toga ne sjećam): znaš ujo, kad je on dole, a ti si na njemu i tučeš ga, ne može ti ništa. (to je bio pokušaj nekog bullyja da me bullyja, navodno me učiteljica skidala s njega dok sam ga ja s guštom mlatarao).

I imao sam pacifističku fazu kad sam pomislio da ipak šaka ne rješava sve, pa kad je neka grupa starijih počela maltretirat frenda i mene dok smo išli iz škole doma, smo ih tužili učiteljici. I onda sva famoznost feminiziranog odgojno obrazovnog aparata, učiteljice, pedagogica, roditelji, sve se pokrenulo kako bi se nešto starije mlade nasilnike odvarilo od krivog puta. A oni i dalje po starom. Dok mi stari nije rekao da zaprijetim kolovođi. Reci mu ja sam sad mali, ali kad dođem u šesti razred, razbit ću te ko beba zvečku. Pa se pazi. I nasilnik odustao.

Od tada imam generalni prijezir prema mirnom rješavanju problema.

A inače sam pristojan i prema slabijima i prema onima koji me malim prstom presavinu na pola. Nikad nisam volio običaj da stariji dečki potjeraju mlađe s igrališta npr.

Zapravo se ne sjećam kad sam se potukao, a da nije bilo u samoobrani i obrani drugih (jednog puta se sjećam kad sam iscenirao samoobranu da se mogu iz gušta potuć i kad sam namlatio dečka koji je bio objektivno slabiji me bilo sram. Šta ćeš, događa se).

I sjećam se da sam s prijezirom gledao jednog dečka u osnovnoj i da sam bio neugodan kad me jednom učiteljica prisilila da sjedim s njim jer je inače sjedio sam. Ali je dečko bio prezriv, masna kosa, ne pere se, smrdi, neodrezani dugi nokti. Gadio mi se. A gadio bi mi se i danas. Tako da sam si tu dao oduška.

Dok npr. zezanje jednog usporenog suučenika nikad nisam podržavao i uvijek sam ga branio. I danas je usporen al je završio srednju i to ne po posebnom programu i sad je na Likovnoj akademiji i omiljen je među profesorima i studenticama.

Dakle, crnci i romi te nisu udarali?

Nisu. Čak sam imao poster Lakersa i Kobea Bryanta na vratima.

Mladost, ludost.

Romi po Zagrebu ne mlate, nije ovo Rijeka
Od etničkih zajednica su problem Albanci i Janjevci, koji se ivijek kreću u velikim skupinama, mene su jednom Šipci napali recimo...

Mi smo se rugali ali nismo bili zli.
Debele bi zvali deba,one sa većim ušima bi zvali klempe,sa većim nosom nosonja...
A ovi danas retardi od djece,rugaju se nekome jer nema Iphone,jer imaju više prijatelja na fejsu.
Današnja djeca su jako zla i okrutna.

Nije istina, zajebavaju se samo oni prljavi, koji imaju prekratku i rasturenu odjeću, takve ste i vi ziher zvali papcima...

Onoga čega nije tada bilo, a danas se pojavilo je zlostavljanje na nacionalnoj osnovi. Recimo, mi smo jednu Bošnjakušu doslovno otjerali iz grada i države nakon godinu dana, no, ona je bila kriva, pričala je čudnim jezikom bez ikakve želje za prilagodbom, a i politički je bila katastrofa, vi ste nas napali, mi vas ne, zaslužili ste Vukovar zbog toga, Srebrenica je gora nego cijeli vaš rat i slično, ja ne znam s čime su nju trovali

I zezanje onih koji su siromašniji je prisutno, a to mi je odvratno.

U malo nacionalnog šovinističkog tlačenja ne vidim ništa loše. Treba uvijek biti na oprezu i čuvati zajednicu od uljeza pod krinkom gostiju.

Kako ti znaš kako je bilo ako si nedavno izašao iz puberteta?
Ne,naprotiv.Mi smo bili prljavi,mi smo imali rasturenu odjeću ali nam nitko nije mogao ništa.
Džaba ti pričam,ne kužiš ti,tebi bi najvjerojatnije čvoke i klempe palili da si bio tada prisutan
Ili si u ekipi ili ne,ti sigurno ne bi bio,možda bi,ali u ekipi šmokljana.

Ovaj Zmajček uvijek mora glumiti nekog frajera, svi na forumu jadni, samo on alfa-mužjak
Ne živim u Hercegovini prije 35 godina, tako da mi je svejedno u kojoj bi ekipi bio, bitno mi je da mene sada nitko ne zlostavlja i da imam prijatelje

Ne glumim nikakvog alfa mužjaka.
Kako ću ja tebi novokomponovanom dočarati kako je bilo?
Bio sam bijen,i tukao sam.
Bio sam pod zaštitom old school ekipe pa mi nitko nije mogao ništa.
Ne što sam ja bio jak,naprotiv,nego što što sam se dokazao u brojnim 'akcijama' i stariji su mi čuvali leđa
Tako,ako bi mene izlemali,automatski bi starija ekipa uzvratila udarac i nalemala istog.
Imali smo jednom mjesečno dogovorenu tuču sa drugim kvartom.
Mlatili smo se šakama a već sutra bi se grlili i igrali nogometa.
To ti je poenta.Rješavale su se sve prepirke za tren.
Danas je to totalno drugačije,danas su svi face,face sa tipkovnice.
Ako ti barem dva zuba nisu izbijena za vrijeme adolescencije,ništa nisi ni proživio.