RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Ima li Središnja Bosna pravo na opsadu?

Napisano 14.12.2016. 20:30

Simboli rata i stradanja u BiH  postali su opsada Sarajeva i  etničko čišćenje u  Srebrenici  dok  ratna zbivanja u  Središnjoj Bosni  nisu bila važna domaćim, a još manje međunarodnim javnostima.

Ovih će se dana Hrvati Središnje Bosne prigodnim programima prisjetiti i obilježiti 23 godine od dolaska humanitarnog konvoja „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“ zahvaljujući kojem je prekinuta osmomjesečna blokada prostora uz rijeke Lašvu i Lepenicu. Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu krenuo je iz Zagreba 10. prosinca 1993.,  a uz brojne poteškoće stigao deset dana kasnije. 

Prije otvorenih sukoba između HVO-a i tzv. Armije RBiH u Središnjoj Bosni nizali su se obračuni, incidenti, otmice ali i ubojstva poput onog u listopadu 1992. kada su mudžahedini ubili zapovjednika travničke brigade HVO-a, Ivicu Stojaka. Napetosti u Središnjoj Bosni dodatno su rasle priljevom bošnjačko- muslimanskih izbjeglica iz Jajca. Sukob je počeo napadom na selo Dusina u Zenici 26. siječnja 1993.  kada su pripadnici 7. Muslimanske brigade tzv. Armije RBiH ubili devetoro hrvatskih civila a zapovjedniku zeničkog HVO-a  Zvonku Rajiću izvadili srce.

Do travnja 1993. pomoć u hrani i lijekovima  Središnjoj Bosni stizala helikopterom iz Posušja i Gruda a od travnja i sužavanja Lašvanskog džepa,  Središnja Bosna sve do 10. prosinca 1993. bila je u potpunosti prometno odsječena a svi putevi HVO-a u ovoj regiji blokirani. Podijeljena na enklave Travnik, Vitez, Busovaču i Kiseljak s više od 70 000 Hrvata bila je osuđena na pad i progon.

Strateška vojna ofenziva tzv. Armije RBiH na Središnju Bosnu trajala je već od siječnja 1993. pa sve do veljače 1994.  jer bi im prostor, osim za smještanje bošnjačko-muslimanskih izbjeglica, pripao i kasnijim mirovnim pregovorima, ali i zbog vojno – industrijskih pogona u Bugojnu, Novom Travniku i Vitezu.  Podjelom Središnje Bosne na enklave  tzv. Armija RBiH planirala je povezati sjever i jug  preko Gornjeg Vakufa/Uskoplja i Fojnice.  U samo nekoliko dana na linijama s tzv. Armijom RBiH prema Uskoplju brigade  novotravničkog HVO-a i HOS-a  imale su 82  poginula  i 44 ranjena vojnika.


„Počeo je pravi pakao u Vitezu i Lašvanskoj dolini“

Bryan Watters, britanski UNPROFOR-ac,  u travnju  1993.  pisao  je kako je „počeo pravi pakao u Vitezu u Lašvanskoj dolini“ a Vojna policija HVO-a Operativne zone Središnja Bosna  (OPZ SBŽ) „kako je u ovakvim uvjetima ludost ratovati protiv MOS-a“.

Sustavni napad tzv. Armije BiH počeo je  13. travnja 1993. kada su mudžahedini oteli četvoricu pripadnika HVO-a u Novom Travniku,  dan poslije blokiran je prometni pravac od Novog Travnika prema Uskoplju i prekinuta svaka komunikacija s Hercegovinom, dok je  15. travnja 1993. otet zapovjednik zeničkog HVO-a Živko Totić a njegova pratnja likvidirana. Nakon tih „sporadičnih incidenata“ počeo je napad na Vitez  i Lašvansku dolinu a tako i na cijeli prostor Središnje Bosne.

Brigade Trećeg korpusa  tzv . Armije RBiH napale su Vitez i Busovaču iz pravca Zenice potom Kiseljak, Kreševo, Vareš i Kakanj iz pravca Visokog  a napad na žilu kucavicu – prometnicu Travnik – Busovača – Kiseljak prvi je put HVO uspješno odbio.

Uslijedio je pad Kaknja, 14. travnja, potom Zenice 17.  travnja  dok je u  napadu na Busovaču sudjelovalo je gotovo pet tisuća vojnika tzv. Armije RBiH naspram 800 dragovoljaca HVO-a. 

Ipak nakon  više od dvadeset dana aktivne obrane koju je HVO vodio u Središnjoj Bosni dogodio se zločin u Ahmićima gdje je ubijeno 116 civila bošnjačke nacionalnosti za kojeg su strukture HVO-a odgovarale pred Haaškim sudom.

Za vrijeme sedmodnevne bitke za viteško naselje Mahala počeo je i napad na Kiseljak iz pravca Visokog kako bi se prekinula komunikacija s fojničkim HVO-om, u Travniku je više od stotinu ranjenika Hrvata izbačeno iz Županijske bolnice i zarobljeno u logore  a prvi zločin mudžahedina bio je u zaseoku Miletići u Travniku kada je civilno stanovništvo zarobljavano po mudžahedinskim kampovima na Han Biloj i Mehurićima te naposljetku strijeljano 26. travnja 1993.


Odnos HVO-a i tzv. Armije RBiH bio 1:8

Sefer Halilović u knjizi Lukava strategija pisao je kako je 3.korpus tzv. Armije RBiH brojao gotovo 84 000 vojnika dok su se  bošnjačke vojne i političke strukture ratnih godina držale brojke od njih 27 tisuća. S druge strane, Operativna zona Središnja Bosna brojala je 8 750  dragovoljaca HVO-a. Primjerice, u lipanjskim borbama za Novi Travnik kada je tzv. Armija RBiH očistila istočni i jugoistočni dio općine, 150 pripadnika HVO-a i HOS-a borilo se protiv gotovo dvije tisuće vojnika tzv. Armije RBiH.

Nakon uspješne ofenzive  tzv. Armije RBiH na Središnju Bosnu, gradovi su bili odsječeni a cijela regija od Vrbasa, Lašve i Lepenice podijeljena na enklave pa  je sveopći napad  tzv. Armije RBiH nakon travanjskog zauzimanja Zenice i Kaknja počeo u Travniku 8. lipnja 1993. iz kojeg je protjerano gotovo 20 tisuća Hrvata, kroz 22 logora prošlo 1759 zarobljenika a u borbama poginulo 572 vojnika HVO-a. 

Samo na području Travnika uništena su i spaljena 32 sela s hrvatskim stanovništvom, ubijeno 114 civila a zločini mudžahedina i tzv. Armije BiH poput onog u Bikošima, Gučoj Gori, Miletićima, Brajkovićima do danas su nekažnjeni.

Iz Novog je Travnika protjerano više od 3 tisuće Hrvata, kroz 10 logora prošla su 343 civila a 254 pripadnika HVO-a poginula u borbama. U srpnju je iz Fojnice protjerano 6 tisuća Hrvata, kroz 19 logora prošlo 237 zarobljenika  a jedan od stravničnih zločina bila su ubojstva franjevaca u fojničkom samostanu Duha svetoga.

Uslijedilo je Bugojno iz kojeg je protjerano 15 tisuća Hrvata, kroz 58 logora prošlo je 1643 Hrvata od kojih je 470 pripadnika HVO-a.  Za 19 nestalih Bugojanaca se još uvijek traga a 12 civila ubijeno je ritualno.  Iz Gornjeg Vakufa/ Uskoplja protjerano je 5 tisuća Hrvata, poginulo 186 pripadnika HVO-a a kroz 9 mjesta zatočenja prošlo 109 civila. U Kiseljaku, pak, kroz 16 logora prošlo je 347 Hrvata, poginulo 280 pripadnika HVO-a  a za zločine, poput onog,  u selu Gojakovac,  17. lipnja 1993., gdje je ubijeno šest hrvatskih i tri srpska civila, od kojih je jedan četranestogodišnji dječak koji je tog dana slavio rođendan, još uvijek nitko nije odgovarao.  Iz Kreševa je protjerano oko tisuću ljudi, kroz 6 logora prošlo je 87 osoba a poginulo 86 pripadnika HVO-a.

Ritualna ubojstva, mudžahedinski kampovi i logori bili su dimenzija više  u sukobima HVO-a i tzv. Armije RBiH u  Središnjoj Bosni. U Busovači je tako i organiziran  prvi mudžahedinski logor Silos gdje su četiri osobe ritualno  ubijene a  kroz preostalih pet  logora prošlo je 77 Hrvata.  Iz Viteza je protjerano više od dvije tisuće ljudi,  poginulo 682 pripadnika HVO-a,  kroz 22 mjesta zatočenja prošlo 47 vojnika HVO-a i 271 civil a za zločine u prosincu 1993. poput onog u Križančevom selu dva dana prije Božića ili u Buhinim kućama u  siječnju 1994. još uvijek nitko nije odgovarao.

Nakon pada Zenice, Kaknja, Travnika, Fojnice i Bugojna uslijedilo je zauzimanje Vareša  u studenom 1993. koji je posljednja općina iz današnje  FBiH iz koje je tzv. Armija RBiH protjerala hrvatsko stanovništvo.  Do temelja su spaljena sela Kopijari i Borovica, protjerano 8 tisuća Hrvata, u tri logora zarobljeno bilo 140 Hrvata, 98 pripadnika HVO- a poginulo i svirepo ubijen 41 civil za koje još uvijek nitko nije odgovarao dok je pak pokolj bošnjačkih i srpskih civila u Stupnom Dolu Ivica Rajić priznao i kazneno odgovarao pred Haaškim sudom.

Zauzimanjem Vareša tzv. Armija  RBiH postigla je cilj – cestom od Tuzle do Uskoplja kretati se bez ijednog prolaska kroz džep HVO-a tako spojivši 2., 3., 4. i 6 korpus svoje vojske. Središnja Bosna apsolutno podijeljena na enklave Busovaču, Vitez i Kiseljak, odsječenim Jajcem i Dobretićima koji su tek 1995. u operaciji Maestral oslobođeni od VRS-a, dočekala je Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, nakon osam mjeseci potpune opsade, koji je spasio gotovo 80 tisuća Hrvata ove regije.

Dusina u Zenici, Križančevo selo i Buhine kuće u Vitezu, Višnjica Gaj u Kiseljaku, Bikoši, Miletići, Guča Gora, Brajkovići  i mnoga druga stratišta hrvatskog naroda u Središnjoj Bosni nisu tek puki  sporadični incidenti kako je to nebrojeno puta rekao bošnjački član Predsjedništva BiH i predsjednik SDA Bakir Izetbegović.


HVO Središnja Bosna odgovarao za „kampanju progona“  i zločine nad Bošnjacima

Srednjobosanski Hrvati, njih devetorica iz Viteza  i Dario Kordić iz Busovače dragovoljno su se  predali Haaškom sudu 1997. godine ( Drago Josipović, Dario Čerkez, Mario Čerkez, Dragan Papić, Vlado Šantić, Zoran i Mirjan Kupreškić) i  optuženi su   za ratne zločine nad bošnjačkim civilima  u Središnjoj Bosni. Zoran Kupreškić, Vlatko Kupreškić i Mirjan Kupreškić  oslobođeni  su optužbi da su sudjelovali u zločinu u Ahmićima  dok je Vlado Šantić odslužio kaznu u trajanju od 18 a Drago Josipović od 12 godina. Svi su oni kazne odslužili i danas su na slobodi.  Ivica Rajić je za zločin u Stupnom Dolu odgovarao u Haagu te odslužio zatvorsku  kaznu od 8 godina.

Podsjetimo, zločin u Ahmićima bio je temelj optužnice protiv zapovjednika OPZ SBŽ Tihomira Blaškića i Daria Kordića, potpredsjednika  HRHB. Blaškić je prvostupanjskom kaznom dobio drakonskih 45 godina a u drugostupanjskoj  5 godina, dok je Kordić optužen za etničko čišćenje, kampanju progona i zločine nad bošnjačkim civilima u Lašvanskoj dolini osuđen na 25 godina a na slobodu je pušten nakon odslužene dvije trećine kazne.

Enver Hadžihasanović , zapovjednik 3. Korpusa tzv. Armije RBiH i Amir Kubura ( 3. Korpus tzv. Armije RBiH, 7. Muslimanska tzv. Armije RBiH)   prvotno su optuženi i za zločine nad hrvatskim civilima u Bugojnu, Travniku, Kaknju, Varešu i Zenici  no drugostupanjskom presudom oslobođeni su tih navoda optužnice i u konačnici su odgovarali samo za kršenja Ženevskih konvencija i zatvaranja hrvatskih i srpskih civila u logoru “Muzička škola” u Zenici. 

Selmo Cikotić zapovjednik OG Zapad tzv. Armije RBiH bivši je ministar obrane a trenutačno savjetnik u uredu bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, Dževad Mlaćo savjetnik je u Razvojnoj banci BiH a  Refik Lendo treći mandat zaredom načelnik Novog Travnika.

U postupku protiv Abdulahima Maktoufa trebala je biti istražena i uloga Halida Genjca koji je autor popisa uglednih Travničana koji su, po njegovom nalogu, zarobljavani po travničkim logorima i mudžahedinskim kampovima ali umjesto toga Genjac je predsjednik Glavnog odbora SDA.

Salko Beba koji je bio glavni operativac u otmicama i veza s mudžahedinima u Travniku danas je direktor zatvora na Igmanu a Šerif Patković, zapovjednik 7. Muslimanske brigade ( sastavljene od pripadnika tzv. Armije RBiH i mudžahedina) koju je Alija Izetbegović proglasio Slavnom muslimanskom, bivši je ministar branitelja Zeničko – dobojske županije i nekadašnji vijećnik u Gradskom vijeću u Zenici.

Glorija Lujanović/Dnevnik.ba


Nema komentara

Anketa

Ustavi