• Povratničke tegobe Hrvata (184759)
• DRUGI SVJETSKI RAT: Srce tame (1941 - 1945) (165526)
• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite... (95212)
• OSMANSKA VLAST Tamni vilajet i beskrajni rat 1463 - 1878 (92236)

• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite...
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Mesiću okani se Brčkog, šalji vojsku na Derventu!
• Srušena nelegalna džamija u naselju Sturba kod Livna!

• Zajednička druženja nositelja ratnih vojnih odličja HVO-a pokazuju jedinstvo i snagu hrvatskog čovjeka
• Na pomolu koalicija SDP-SBIH
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Hrvatski zatočenici doživjeli su ono što ljudski um ne može pojmiti
• Obilježen početak stradanja i napada na Hrvate Zenice

Statistika

• Ukupno registriranih korisnika: 9776
• Ukupno članaka: 23656
• Ukupno komentara: 2087
• Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
• Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Velikosrpski hotline /2/

VELIKOSRPSKI HOTLINE /2/

KARADŽIĆ-VUČUREVIĆ /UŽIVO/

■ KARADŽIĆ: "Nemoj na telefon, Božo, sluša se sve što pričamo."
■ VUČUREVIĆ: "Nek slušaju koliko hoće, mi se nećemo zaustaviti dok ne napravimo državu!"

Priredio: SENAD AVDIĆ, Slobodna Bosna

Nakon prošlonedjeljnog uhićenja od strane srbijanske policije i pritvaranja u Šapcu, ratni gradonačelnik Trebinja Božidar Vučurević početkom ovog tjedna se pojavio pred istražnim sucem suda u Šapcu i izjavio da se ne osjeća krivim ni po jednoj točki optužnice kojom ga tereti Županijsko tužiteljstvo u Dubrovniku. Vučurević je kazao kako se on osjeća ponosnim na svoju ratnu ulogu i poručio da će dokazati da on nije zločinac nego, dapače, čovjek koji je pomogao tisućama ljudi, Bošnjaka i Hrvata, da pobjegnu iz ratnog pakla.
U međuvremenu je i Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine uputilo pravosudnim vlastima Srbije zahtjev za izručenje ratnog gradonačelnika Trebinja. U obrazloženju je navedeno da je Vučurević državljanin Bosne i Hercegovine, kao i da protiv njega Tužiteljstvo za ratne zločine naše zemlje već duže vrijeme vodi istragu.
"Slobodna Bosna" je u prošlom broju objavila prvi dio presretnutih telefonskih razgovora koje su tijekom druge polovine 1991. godine i prvih mjeseci 1992. godine intenzivno vodili Radovan Karadžić, tadašnji predsjednik SDS-a, također optužen za ratne zločine, i Božidar Vučurević, gradonačelnik Trebinja. Većina ovih razgovora vođena je tijekom brutalne agresije tzv. Jugoslovenske narodne armije i pridruženih joj paravojnih postrojbi na susjednu Hrvatsku sa teritorija Bosne i Hercegovine. Zbog tog krivičnog djela Vučurević je i optužen u Hrvatskoj.
Iz sadržaja presretnutih razgovora nedvojbeno se može iščitati i ustanoviti odgovornost Božidara Vučurevića u ovoj oružanoj agresiji, jer je lako ustanoviti da je njegova uloga u vojnim operacijama mnogo snažnija i sveobuhvatnija nego što to zakonski propisuje "kapacitet" prvog čovjeka jednog grada - Trebinja. Iz ovih razgovora očito je da Vučurević ostvaruje autoritativno i efektivno civilno zapovijedanje nad postrojbama i zapovjedništvima tzv. JNA, usmjerava njihove akcije, osigurava njihovu političku i logističku zaleđinu, kao i kadrovsko popunjavanje.
Vjerujemo da će ovi transkripti, čiju je autentičnost potvrdio i Međunarodni tribunal u Haagu, biti od koristi tijekom sudskog procesa protiv Vučurevića, bez obzira na to hoće li se on voditi u Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini.

15. RUJAN 1991.
"Strašnu avijaciju imamo načičkanu u Podgorici"

TRIFKO KOMAD (šef kabineta Radovana KARADŽIĆA):
'Alo. Božo!
B.V: Eee!?
KOMAD: Evo Vidoje hoće da te pozdravi, Vidoje.
B.V: E da čujem gospodina Vidoja.
(Vidoje uzima slušalicu; očito je riječ o pseudonimu nekog oficira JNA, op. S. A.)
VIDOJE: Zdravo prijatelju.
B.V: Zdravo, prijatelju stari.
VIDOJE: Jesi mi dobar?
B.V: Dobro je, dobro je. Kako mi živiš?
VIDOJE: Pa, evo dobro, maloprije (prekid na vezi)
B.V:... Pitaš za ove kamione?
VIDOJE: Je li to prikazano negdje?
B.V: Jeste, ali ja sam znao prije. Komandant me zvao. Petnest su im kamiona spalili, sve...
VIDOJE: Petnaest, tako je po zvaničnoj obavijesti.
B.V: Eeee, imam ja komandanta, on meni javi odmah ovdje, 15 su im spalili.
VIDOJE: Aha, aha! I onaj, ostalo, što je ostalo tamo, je li?
B.V: Jeste, jeste.
VIDOJE: A da nam ne udare na Čapljinu. Dole imamo oružja...
B.V: Aaa... Kurac!
VIDOJE: Ha?
B. V: Aaa, vođe je sva tehnika, digli smo, kume i ono iz Gabele. Onu raketnu bazu, za nju se nije mnogo znalo. To je najmodernije nešto, sve prećerano u Trebinje, 15 punih kamiona.
VIDOJE: E, to, to!
B. V: Ma jašta, makli smo mi to njima.
VIDOJE: Al' ostale su im one cijevi?
B.V: Ma dobro, nebitne su to stvari. Ovaj moj major, komandant ove raketne baze, baš mi je pričao kakva je to strašna tehnika. Možeš, kaže mi, boga mi sad odavde na ekran da gledaš, pogoditi svaki toranj u Dubrovniku a da ne mrdneš iz kasarne.
VIDOJE: Aha! A reci mi, sinoć sam sa jednim vojnim licem razgovarao, kaže. Onaj Nevesinje...
B.V: E...
VIDOJE: Ne traži, a mogli bi dobiti tu jednu jedinicu...
B.V: Bi mogli, nego je mali kapacitet da dođe nešto vojske... To je u fazi prikupljanja. Doće u Trebinje i Nevesinje.
VIDOJE: Aha!
B.V: E to je jedna samohodna raketna... ali su još u fazi okupljanja.
VIDOJE: Nego, šta misliš imam li ja nešto posebno poručiti ovim u Klepcima.
B.V: A nećeš im mnogo pomoć s tom porukom, ne znam... Neka budu budni... Da se bilo šta desi, samo da jave nama ovdje. Vojska će iz kasarne krenuti odmah.
VIDOJE: Aha.
B.V: Ja sam u stalnoj vezi sa potpukovnikom i danas smo bili zajedno. Preksinoć smo čitavu noć proboravili, jer su bili odsjekli Mline, ne Mline, no Kupare, odsjekli struju, vodu i telefon onoj šaki vojske što ima...
VIDOJE: Ja, znam...
B.V: Pa smo im pomogli transporterima. Oćerali im dvije radio-stanice, oćerali im agregat za struju... I rakete. I naredio potpukovnik "ma pljašljivac da opali na vas, udri raketama, sprži Dubrovnik"!
VIDOJE: A, a odakle su ove snage što su danas sljuštrili dolje?
B.V: Avijacija?
VIDOJE: Ja, ja, vidio sam ih ja danas. B.V: Strašna avijacija, gore u Podgorici načičkana!

1. LISTOPAD 1991.
"Upravo naša artiljerija preorava Slano"

K: Dobro veče, domaćine, kako ste?
V: Dobro dobro, doktore, samo malo...
K: Pa, čujem to opet oni provociraju odozdo iz Dubrovnika, je li?
V: Čega?
K: Pucaju iz Dubrovnika.
V: A moj, doktore, ođe je rat.
K: Vojska vrati, uzvraća jel'?
V: Ma nema da fali, uzvraća, razorismo sve!
K: Pa dobro, šta im je, jesu li ludi, jebo ih otac, bar su mogli da Dubrovnik ne napune MUP-ovcima!?
V: Mmm... Da vam kažem, stanje je ovako, jutros smo doživjeli žrtve velike.
K: Žrtve?
V: Trinest ljudi...
K: Trinest ljudi su ubili?!
V: Osam poginulo, deveti je na izdisaju skoro, ovo drugo ranjeno.
K: A gdje su, gdje je to bilo?
V: Na Ivanici.
K: Seee... Civile?
V: Ne, ne vojnike.
K: Vojnike?!
V: Minobacačka vatra, sigumo je neko vršio korekturu iz jedinice, neko od izdajnika, il' neko s brijega. Gađali su ih nekoliko puta dok nisu pogodili tačno u grupu njih.
K: Aha.
V: To me je strašno ražalostilo. Al' onda je vojska aktivirala artiljeriju... Odma' smo odustali kako smo se bili dogovorili od plana, ako dođe od toga. Kontali smo da krenemo sa tri klina i odredili pravce. Neki dan su bila ovdje dva generala.
K: Aha.
V: E pošto je to tako, strašno, strašno nas je to ganulo. Onda smo odlučili i ja sam prisustvovo da artiljerijom gađamo sve osim samog grada.
K: A ne, jebem li im sunce krvavo!
V: Aaaa...
K: Prvo nemoj tako, ovo se prisluškuje i snima da bog sačuva.
V: Neka snima, bog te... nemam ja šta šaptati. Ustavljat se nećemo dok ne napravimo državu! Nema sile ni boga... Nek' slušaju...
K: Pa, je..., pa zamislite to, pa šta im je, jesu li oni normalni da pucaju... U vojnike, to mi nije jasno.
V: Pa tako su vazda radili, ne samo ovdje... Ali fala bogu, presjekli smo Slano dolje, zatvorili Dubrovnik, odvojili ga od svijeta. Izašli smo na more tamo i sada preorava artiljerija. Grad nećemo dirati, jer imamo svojih ljudi tamo.
K: Da, da.
V: Dok sve ne očistimo nećemo dat da ide pješadija, nego mic po mic. Neka gori tehnika, ali ljudi, nek' ostanu ljudi živi.
K: A jesu li, znate li gdje su oni sklonjeni, znate one domove i ono, znate sve jel' da?
V: Dole?
K: Da.
V: Ko će znati, najvjerovatnije sve je izbjeglo što je van Dubrovnika, inače ko je osto ja mislim da mu je naopako.
K: Ali, dobro, ima onih mjesta su sklonjeni MUP-ovci, aaa, ona...
V: Oni su, doktore, napravili pregrupaciju prekjuče, jer su računali da će doći do sudara na Ivanici... (prekid razgovora)

2. LISTOPAD 1991.
Smrtonosna zasjeda u Čepikućama

K: Alo.
V: Halo, pomozi Bog, doktore.
K: Bog vam pomogo. Evo sad se ni iz Sarajeva više ne može tako lako dobiti Trebinje.
V: Pa iz Trebinja se ne može ništa dobiti, čak se ni u gradu ne može dobiti, jedva.
K: Da, da.
V: Valjda svak nekoga zove pa centrala nije kadar da' to... Mi često puta ako baš treba negdje odemo autom da zovemo, ovdje treba sto puta okrenuti da se dobije.
K: Kakvo je stanje, Božo?
V: Pa čujte, ja nikada nisam bio pesimista, ali mučno je stanje.
K: Dobro, oni su ubili ukupno 12, je li?
V: Ukupno 12, ali bojim se i više, jer ovo što je bilo oko Čepikuća iza Ravnog...
K: Da.
V: Tu su Crnogorci upali u zamku.
K: Kako, boga mu, što...
V: Pa, jebem mu sunce, oni su, doktore, (misli na hrvatsku vojsku, op. S.A.) profesionalne ubice, oni su se obučavali.
K: Dobro, ali nije se smjelo dozvoliti da kod Ravnog, pored Ravnog prođu sami Crnogorci, jer oni ne znaju šta je Ravno, ne znaju ko je...
V: Nisu oni stradali od ovih odavde iz Ravnog, nego su prošli dalje...
K: Aha.
V: Ali su MUP-ovci imali položaj i oni su pustili izvidnicu da prođe. Čak su dozvolili da se izvidnica vrati nazad da navede vojsku, to je jedna velika vještina, i onda kad su upali u zamku, pogrdili ih.
K: I koliko je tu poginulo?
V: Pa ne znamo, znamo za dvojicu i trideset devet ranjenih.
K: I dobro, jesu li izvukli svih trideset devet?
V: Jesu, ali ne znamo da nije ostalo još mrtvih.
K: A koliko ih je ukupno bilo u jedinici?
V: Ja mislim da ni oni nemaju pregleda, ne znaju da nije još ko osto, pričao sam o tome sa komandantom... On smatra da su još tri-četiri, nije siguran.
K: Ovaj komandant, jel rezervista ili je redovni?
V: Redovni.
K: A dobro, što artiljerija, il' avijacija ne rade tu nešto?
V: Ama šta doktore, danas ne tuče artiljerija, ona je jučer i noćas potrošila ja mislim jedno 60 tona granata. Tu ima teška artiljerija, 76 kilograma je u jednoj granati, ali su poslali toliko toga čelika na Dubrovnik i okolinu, grad nisu dirali.
K: Ne treba grad i naselja tamo gdje su oni... A dobro jesu njihovi položaji po brdima, ili gdje su im položaji?
V: Po brdima, u tome i jeste... Vidite nešto, Konavle su preorane od Debelog brijega, preorana je Župa, Kupari su uništeni svi oni hoteli su manje-više uništeni...
K: Tamo su u hotelima oni smješteni?
V: Da, da, zato su ih i gađali. Onda su sinoć kad sam ja sjedio tamo u komandi, ovaj je komandovao sa punkta komandnog, gađao pristanište u Gružu, dobro tučeno, ali vidite ovaj pas-milet je u brdima, on se lako ne predaje jer njemu granate padaju iza leđa, on nema kud nazad.
K: Može li avijacija tu išta, ne može?
V: Pa mogla bi, juče je djelovala, trebala je po ovim brdima ipak nešto malo mitraljirati avijacija. Ali, artiljerija je uradila čuda!
K: Da, dobro, a je li vojska sišla u Slano dole?
V: Jest, ne, ne nije Slano, ne daju tamo to je uporište, sa Osojnika ubiše, to je najteže uporište, nego jeste vojska sišla kod Komolca prije jedno dva-tri sata, to je kako da kažem ona krivina prije Dubrovnika.
K: Uh i tu je li, tu drže?
V: Drže, tako sam ja obaviješten prije dva sata da su došli nadomak Jadranske magistrale i da sada mi to kontrolišemo...

19. LISTOPAD 1991.
"Rekao sam Momi Bulatoviću da se izmiri sa Slobom"

V: Sad treba vojska (iz Karlovca, op. S.A.) neđe drugo, najvjerovatnije će doć' u Trebinje da gleda jedan dio industrije alata i alata, tako da nijesmo džaba išli. Uglavnom smo sve izdogovarali...
K: Aha, odlično, odlično Božo.
V: Samo Momir (Bulatović, predsjednik Crne Gore, op. S.A.) podbacuje.
K: E pa ja sam zvao Daku i rekao trči traži Momira, nemoj da napravi grešku, istorijsku grešku. Kažem ja, on je o tome razgovarao sa Slobodanom (Miloševićem, op. S.A.) kad smo mislili da će to biti samo neka taktička varka za jedno vrijeme. (Govori o dokumentu koji je ponudila Evropska komisija na konferenciji u Haagu o mirnom rješenju krize u SFRJ a koji je, pored predsjednika Slovenije, Hrvatske, BiH i Makedonije, prihvatio i potpisao, a
kasnije potpis povukao tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović, op. S.A.)
Ali kada je došao dokument iz Haaga, ja sam bio gore i slušali smo i razgovarali smo sa ovim kako se zove Momirom telefonom i Slobodan je s njim razgovarao, i ja sam htio ali Slobodan ne dade, slušalicu zatvori ranije. Al, ovaj, ja sam zvao ovoga...
V: Daku?
K: Da i rekao mu da trči u Titograda i Luki (Karadžiću, op. S.A.) da trči u Titograd, dajte auta id'te pred skupštinu i nemojte da se to desi. Žao mi je, pašće Momir, nemojte da padne Momir...
V: Bio mi je neku noć Luka, sjedio malo i još dvojica njegovih prijatelja, ostali smo do pred zoru. Jučer sam probao razgovarati sa Momirom...
K: Šta kaže?
V: On se opravdava s onim čime se ne može opravdati, nekih stvari tu ima koje stoje. Kaže mi on, recite vi Slobu neka on gleda posla koja ne idu po Srbiji.
K: A nema razloga, mislim nema razloga da ako neki poslovi ne idu u Srbiji da ne idu i u Crnoj Gori.
V: Tako je. Vidite šta on meni kaže, ja ga juče zvao i kažem mu: Momo, brate, podbaci, oprosti, ali podbaci. Kaže on, ja sam bio neki dan sa njim uživo, dolazio ovdje u Trebinje i tako, ispričali se dobro. I kažem mu, Momo, brate, mlad si čovjek, oprosti, ja nemam pravo da tebe ispravljam, ali uvaži mi nešto na godine.
K: Da.
V:  Ovo si Momo brzopleto napravio. Kaže on: Slobodno kaži Slobu oni nemaju ni punih 5% mobilizaciju u Beogradu, a čeka da poginemo mi Crnogorci i Hercegovci. Ja kažem, oprosti prijatelju, mi možemo nešto da zamjerimo njima po tim vojnim pitanjima, da nešto bolje urade, ali nema pravo da pristanemo na ono na šta ne možemo pristat, bogom te kumim.
K: Ja, mi pišemo proglas srpskom a i narodu Crne Gore...
V: Tako je.
K: E sad ću ja da ga intoniram, kako ga ja intoniram od toga zavisi oće li on pasti ili neće...
V: Ako je u pitanju politika, tu prolaze hrabri a ne umjereni.
K: Da, da.

21. LISTOPAD 1991.
"Jutros me Kljujić anonimno provocirao telefonom"

V: Trebo sam, ima ovde na Osojniku masa ove stoke, pa bio jedan tamo privatnik...
K: Dobro, dobro, pa to vi onda, dobro to.
V: To treba neđe spasit, znadeš...
K: Da, da.
V: U svaki rat smo ušli govoreći da će trajati mjesec dana, a oba su trajala po četiri godine.
K: Da, da...
V: Mislim da me jutros zvao gospodin Kljujić, nije se htio predstaviti, ali poznajem ga po glasu... Negdje oko pola osam.
K: Šta kaže?
V: Pa ja svaku noć imam, pogotovo noćas je bilo, prijeteće pozive ovih ustaških, ubiće mi majku kurvu četničku, srpsku, neće vam muva ostati. A jutros je neko oko pola osam zvao. A ja juče za neke novine nešto govorio, rekli mi kako je Kljujić pitao šta smo učinili da bi narod u Trebinju bio bezbjedniji. Ja reko da smo učinili dosta jer je narodna armija razorila ova ustaška gnijezda đe je on dolazio. Ravno, često je viđan u Ravnom, Čepikuće đe je on ranije dolazio regrutovao ustaške bojovnike vjerovatno ih i naoružavao. Kad jutros me zove neko, ali kulturno, je li Vučurević, rekoh jesam... Da, da Vučureviću, srešćemo se ja i ti garantujem ti. Rekoh ja mislim da sam te prepoznao Kljujiću, recimo, ako bogda nema problema, srešćemo se, dašta i spustih mu slušalicu.

| Slobodna Bosna | HB.org |