RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Odgovor ministra Jurine Mašiću i Henessyci

Napisano 16.12.2012. 13:37

Odgovor ministra Jurine Mašiću i Henessyci

G. Jozo Jurina je ministar obrazovanja Županije Srednja Bosna. Pročitajte njegovu kontraargumentaciju na optužbe federalnog nelegalnog ministra obrazovanja Damira Mašića i predstavnice Vijeća Europe Mary Ann Henessy kako Hrvati prave segregaciju u školama zbog fenomena dvije škole pod jednim krovom.

(Konferencija ministara u Sarajevu u povodu 10 godina  pristupanja BiH Vijeću Europe - 12.12.2012.)

Govor ministra Joze Jurine na Konferenciji Vijeća Europe i Ministarstva civilnih poslova na temu reforme obrazovanja, kao odgovor na problematiziranje dvije škole pod jednim krovom.

Ako želimo govoriti o ustroju školstva u  Bosni i Hercegovini,  entitetima i kantonima kao jednom od ključnih segmenata društva, moramo poći od rješenja koja su određena Ustavom BIH, Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Ustavom Kantona Središnja Bosna. Rješenja nude decentralizirani i zakonodavni pristup u obrazovanju. Članak 4. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine regulira isključivu mjerodavnost županija, između ostalog, za (citat): «utvrđivanje obrazovne politike, uključujući donošenje propisa o obrazovanju i osiguranje obrazovanja» – završen citat.
Ustavom Kantona Središnja Bosna, u poglavlju IV., člankom 18. definirana je mjerodavnost Kantona za (citat): «Utvrđivanje obrazovne politike, uključujući donošenje propisa o obrazovanju i osiguranje obrazovanja, utvrđivanje i provođenje kulturne politike» – završen citat.
Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Ustavom Kantona Središnja Bosna riješeno je pitanje službenih jezika konstitutivnih naroda (Bošnjaka, Hrvata i Srba – službeni jezici su: srpski, bosanski, hrvatski).
Odluka, Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine, o konstitutivnosti naroda, kroz članak 4. definira da je vitalni nacionalni interes, između ostalog, i obrazovanje, vjeroispovijest, jezik, kultura.
Opći ciljevi obrazovanja u Bosni i Hercegovini proizlaze iz općeprihvaćenih, univerzalnih vrijednosti demokratskog društva te vlastitih vrijednosnih sustava zasnovanih na specifičnostima nacionalne, povijesne, kulturne i vjerske tradicije naroda i nacionalnih manjina koji žive u Bosni i Hercegovini.
Cilj obrazovanja jest i razvijanje svijesti o vlastitom kulturnom identitetu, jeziku i tradiciji na način primjeren civilizacijskim tekovinama, upoznavajući i uvažavajući druge i drugačije, poštujući različitosti i njegujući međusobno razumijevanje, toleranciju i solidarnost među svim ljudima, narodima i zajednicama u Bosni i Hercegovini i svijetu. Zbog toga je vrlo važno osigurati jednake mogućnosti za obrazovanje i mogućnost izbora na svim razinama odgoja i  obrazovanja, bez obzira na spol, rasu, nacionalnu pripadnost, kulturno podrijetlo, vjeroispovijed te psiho-fizičke i druge osobne značajke osobe.

Radi ostvarivanja ustavno-pravnih ovlasti u obrazovanju, poštujući i sve međunarodne konvencije koje uređuju ostvarenje ljudskih i nacionalnih prava u toj oblasti, neophodno je osigurati pravo na obrazovanje prema NPP-u na jezicima konstitutivnih naroda.
Odredbe Zakona o osnovnom školstvu, kao i Zakona o srednjem školstvu, koje je donio Sabor Kantona Središnja Bosna,  nisu u suprotnosti sa Ustavom Federacije  Bosne i Hercegovine niti sa međunarodnim konvencijama, a niti dopuštaju u školama bilo kakvu diskriminaciju, kako to neki krugovi žele prikazati (Mašić: «tzv. NPP na hrvatskom jeziku»). Upravo suprotno, jer je propisano kako NPP-ovi moraju sadržavati interese konstitutivnih naroda sukladno prihvaćenim europskim i međunarodnim konvencijama te da se NPP-ovi moraju ostvarivati sa zajedničkom jezgrom.
U Kantonu Središnja Bosna, sukladno zakonu, donose se NPP-ovi, i to na hrvatskom i bosanskom jeziku zagarantiranim pravom na uporabu službenih jezika (Ustavom Federacije BiH, Ustavom KSB-a i Konvencijom protiv diskriminacije u odgoju i obrazovanju, koja je prihvaćena na 11. zasjedanju Opće konvencije UNESCO-a 14. prosinca 1960. godine, a koja je stupila na snagu 22. svibnja 1962. godine, i preuzeta u Bosni i Hercegovini 1993. godine.
Ta Konvencija polazi od poštivanja različitosti nacionalnih odgojno-obrazovnih sustava. U točki b. članka 2. te Konvencije propisano je da, ako ih je odobrila  država, da se ne smatraju diskriminacijom osnivanje ili održavanje posebnih odgojno-obrazovnih sustava ili ustanova zbog vjerskih ili jezičnih razloga, u kojima se odgoj i obrazovanje provodi sukladno željama učenikovih roditelja, ako se uključivanje u te sustave ili pohađanje tih ustanova temelji na izboru i ako odgoj i obrazovanje koji se u njima provodi odgovara onim standardima koje donose i odobravaju mjerodavne vlasti, osobito za odgoj i obrazovanje istoga stupnja.
U Kantonu Središnja Bosna upravo je na ovakav način postavljen školski sustav obrazovanja, a koji je sukladan i sljedećim međunarodnim konvencijama:
U Konvenciji o pravu djeteta, koja je stupila na snagu 2. rujna 1990. godine, u bitnim dijelovima je propisano, člankom 8., da se države članice obvezuju poštivati pravo djeteta na očuvanje svoga identiteta, kako je to priznato zakonom, bez nezakonitog miješanja.

Člankom 29c. propisano je da obrazovanje djeteta treba biti usmjereno na razvoj poštovanja djetetova roditelja, njegova kulturnog identiteta, jezika i nacionalnih vrijednosti zemlje u kojoj dijete živi itd.
Člankom 30. regulirano je da u državama u kojima postoje etničke, vjerske ili jezične manjine, dijete koje pripada takvoj skupini ne smije biti lišeno prava na svoju kulturu ili uporabu jezika u zajednici sa ostalim pripadnicima skupine.
  U Europskoj povelji o regionalnim jezicima ili jezicima manjina popisano je:
- u članku 7., da su ciljevi i načela priznanje regionalnog jezika ili jezika manjina izraz kulturnog bogatstva;
- u članku 3., da postoji obveza da se na odgovarajući način unaprijedi međusobno razumijevanje između jezičnih skupina unutar zemlje, a posebno poštivanje, razumijevanje i trpeljivost u odnosu na regionalne ili jezike manjina u okviru procesa obrazovanja, kao i da potiču sredstva javnog informiranja da slijede isti cilj;
- u članku 4., da u određivanju svoje politike, države, u odnosu na regionalne jezike ili jezike manjina, uzimaju u obzir potrebe i želje onih skupina stanovništva koje  se koriste tim jezicima;
- u članku 8/b-i., c-i. i d-i. propisano je da se omogući osnovno, srednje, tehničko i stručno obrazovanje na odgovarajućem regionalnom jeziku ili jeziku manjina.
U Protokolu, uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, u članku 2. je propisano da nikome neće biti uskraćeno pravo na obrazovanje, te da će država poštovati pravo roditelja da osiguraju odgoj i podučavanje sukladno svojim vjerskim i filozofskim uvjerenjima.
Zakonom o osnovnom i srednjem školstvu u Kantonu Središnja Bosna ravnopravno je omogućeno svoj djeci da se opredijele na kojem jeziku će slušati nastavu (nije zabilježen slučaj da je nekom djetetu spriječen upis u bilo koju školu niti se netko od roditelja žalio na diskriminirajući položaj).
Ustavno i zakonsko pravo na školovanje na jednom od službenih jezika ove zemlje ne može se smatrati diskriminacijom. U Kantonu Središnja Bosna  NPP na bosanskom i  NPP na hrvatskom jeziku – službenim jezicima konstitutivnih naroda, s pravom izbora djece i njihovih roditelja, ne predstavlja diskriminaciju niti po jednom pozitivnom propisu.

Ukidanje prava na obrazovanje na jezicima konstitutivnih naroda koji su u službenoj uporabi u Bosni i Hercegovini težnja je pojedinih politika i struktura potpomognuta od pojedinaca iz međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini kako bi se malobrojniji narodi  u BiH majorizacijom kroz određeno razdoblje iselili ili asimilirali.
Ukidanje ovih prava predstavlja diskriminaciju i vodi do nedopustive unitarizacije obrazovanja i asimilacije koja u drugim kantonima već uveliko postoji i predstavlja dokidanje prava konstitutivnih naroda na vlastiti jezik –  gdje djeca i roditelji nemaju izbora školovanja na svim jezicima konstitutivnih naroda : u Sarajevskom, Tuzlanskom i Unsko-sanskom kantonu, kao i u RS-u.  Pa, valjda je to diskriminacija, a ne u Kantonu Središnja Bosna, gdje je to pravo osigurano i u zakonu i  u praksi.

U KSB-a škole sa nastavom i programima na jednom od standardnih jezika konstitutivnih naroda, nisu zatvorene za druge jezike i kulture i sposobne su primiti djecu različitih jezičnih i kulturnih posebnosti, a sve po izboru roditelja i djece.  Ne postoji niti jedan primjer da je neko dijete vraćeno i da mu nije dopušten upis u bilo koju školu.

Vlasti u gore spomenutim kantonima nisu osigurale ovakva prava a dužne su osigurati izvođenje nastave na jezicima konstitutivnih naroda i nacionalnih manjina,   – nitko to sve ove godine i ne spominje.  U složenoj višenacionalnoj, višekulturalnoj i višereligijskoj državi kakva je BiH ne može postojati samo NPP na jednom jeziku, jer bi se time provodila unitaristička, diskriminirajuća i asimilacijska politika na štetu malobrojnijeg naroda.

Veliki doprinos rješavanju ovih pitanja svakako daje praksa višenacionalna država u Europskoj Uniji i koje daju primjere višenacionalnog odgojno-obrazovnog sustava.
U Švicarskoj –izvođenje nastave na vise jezika i NPP, u Belgiji isto tako, radi usporedbe, u Republici Hrvatskoj, koja idućeg ljeta postaje članica EU , kroz ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina otvaraju se škole na srpskom, talijanskom i mađarskom jeziku, i to za sve međunarodne institucije ne predstavlja diskriminaciju.
Dakle, ono što se u drugim zemljama smatra dostignućem u ostvarenju ljudskih prava, u našoj zemlji se to smatra segregacijom.
Cilj onih koji zagovaraju jedinstven NPP na jednom jeziku ustvari je težnja stvaranja jednog identiteta, jedne nacije, jednog jezika. Oni stvaraju kaos i nezadovoljstva kod roditelja i učenika jer im se oduzima pravo uspostave  obrazovnih institucija i ustanova na svom jeziku.
Želim istaknuti da, po definiciji pojma diskriminacije, prema članku 2. Zakona o zabrani diskriminacije: «Diskriminacijom se smatra svako različito postupanje, isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti nekoj osobi ili grupi na temelju  rase, boje kože, vjere, jezika, etničke pripadnosti… itd., a koje ima za svrhu da se bilo kojoj osobi onemogući ostvarenje na ravnopravnoj osnovi prava i sloboda u svim oblastima javnog života …»
U KSB-a prema djeci bošnjačke nacionalnosti, niti prema djeci hrvatske nacionalnosti, kao niti prema djeci drugih nacionalnosti ne postoji različito postupanje, isključivanje, niti ograničavanje u oblasti obrazovanja, omogućeno je svima da pod jednakim uvjetima imaju obrazovanje, s pravom izbora NPP-a i jezika. Dakle, nema nikakvog ograničavanja u tom izboru.
Rad prema dvama NPP-ovima na dva službena jezika konstitutivnih naroda ne može se smatrati diskriminacijom te da se njima provodi segregacija po etničkom principu kad se ovim ostvaruje legitiman cilj, a to je pravo obrazovanja na materinskom jeziku (hrvatskom i bosanskom), što je, prema članku 5. Zakona o zabrani diskriminacije, izuzetak od principa jednakog postupanja.
- Da bi se u školama onemogućila navodna „segregacija” pojedine politicke strukture potpomognute i pojedincima iz međunarodne zajednice, taj pojam zlorabe kako bi onemogućile djeci  da ostvare svoja  ustavna jezična, obrazovna, kulturna i druga prava kao pripadnici triju jednakopravnih naroda  u višenacionalnoj državnoj zajednici.
- Ne omogućiti djeci da, po izboru njihovih roditelja, pripadnika jednog konstitutivnog naroda, u školi imaju nastavu na svom jeziku stavljajući ih u školu s nastavnicima od kojih svatko govori svojim jezikom stvarajući  tako  školsko-programski unitarizam, znači pravu  jezičnu i kulturnu diskriminaciju i asimilaciju osobito malobrojnijeg.

Na kojem jeziku se izvodi nastava u Francuskoj, Švedskoj i dr. zemljama, mogu li tamo u školama nastavnici  držati nastavu na nekom drugom jeziku ili se nastava izvodi na službenom jeziku te zemlje., a u našoj zemlji ustavom su propisani službeni jezici. Tamo gdje postoji pravo nema segregacije.  – Ovom prigodom moram reći da podatci i izvještaji koji su išli od Federalnog ministarstva obrazovanja  prema međunarodnim institucijama obiluju dezinformacijama, proizvoljnim i netočnim konstatacijama, što stvara krivu sliku o odgoju i obrazovanju u KSB-a i HNŽ-u, a upravo se u njima afirmiraju prava roditelja i učenika na području jezika i njihova kulturnog identiteta.
S pravom se postavlja pitanje: s kojim se namjerama ovo pitanje stavlja u prvi plan u dvama kantonima? Ili se nastoji skrenuti pozornost s glavnih problema u obrazovanju i društvu u cjelini ili je krajnji cilj jezična i kulturna asimilacija malobrojnijeg naroda u BiH?!  Kao da je nekima u interesu da se ne ide naprijed, već da se izazivaju sukobi, nemiri, nepovjerenje. Želim vjerovati da u ovoj zemlji ima snage i pameti da se krene prema rješavanju, a ne izazivanju novih sukoba.
- Cilj svih nas mora biti:  dostupnost obrazovanja svima, i to pod jednakim uvjetima. Našu budućnost imamo samo ako obrazovanje postaje prioritet, jer je upravo znanje danas jedini istinski kapital. Izgradnja društva znanja jedini je put za BiH u Europu, a dostupnost obrazovanja jedina istinska životna snaga svakog pojedinaca.
- Sukladno navedenim međunarodnim konvencijama i poveljama u oblasti obrazovanja, dosljedno ću se zalagati za ostvarivanje prava djece i roditelja na obrazovanje na svom jeziku, a s ciljem osiguranja demokratskog i kvalitetnog školstva, za poštivanje nacionalne, jezične, obrazovne i kulturne jednakopravnosti  triju konstitutivnih naroda i nacionalnih manjina  u KSB i u  BiH.  

(Dnevnik.ba)


Nema komentara

Anketa

Ustavi