RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Andrić gurnut pod nazivnik balkanska posla

Napisano 17.12.2011. 13:04

Kultiviranje

Andrić gurnut pod nazivnik balkanska posla

Hrvatska ne može svojatati Andrića, ali se ne smije oholo odreći jedinog južnoslavenskog književnog nobelovca

Piše: Denis Derk, Obzor

Pedeset godina otkada je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost jubilej je koji u Hrvatskoj nikako nije prešućen. No, činjenica je da taj nobelovski jubilej nije dobio prioritetni status ni u hrvatskim medijima ni u hrvatskoj književnoj i akademskoj javnosti. A ona politička ionako ima važnijeg posla. Imati nobelovca, jasno je samo po sebi, nije mala stvar ni za puno veće i razgranatije literature nego što je ova hrvatska. Od samo jednog nobelovca mogu živjeti generacije i generacije pisaca, izdavača, urednika, književnih povjesničara i znanstvenika, profesora, publicista, pa onda i zlovoljnih novinara. Sa samo jednim nobelovcem mogu se odgajati generacije i generacije čitatelja, jer trebalo je te 1961. godine izboriti nagradu u konkurenciji s velikanima književne riječi kao što su Lawrence Durrell ili pak John Steinbeck te Alberto Moravia i Graham Greene.

Istina, Andrić nije samo hrvatski pisac. Slijedom toga samo Hrvatska ga ne može svojatati i nema ekskluzivno pravo na njegov lik i djelo, ali to nikako ne znači da ga se treba oholo odreći i držati kao da se nas u Hrvatskoj cijela ta priča oko Andrića jubilarca uopće ne „dotikavle“ i da su to samo nekakva „balkanska“ posla jer da je Andrić rođen u Bosni, umro u Beogradu, bio jugoslavenski diplomat i Jugoslaven po opredjeljenju, a i sjedište njegove Zadužbine koja sitničavo upravlja zamamnom piščevom ostavštinom je u Beogradu, gdje je nobelovac i kremiran.

OTIŠAO PUN PRITAJENE LJUTNJE

Što se samog Andrića tiče, lista njegovih nesporazuma s hrvatskom literarnom elitom, a onda i s hrvatskom društvenom zbiljom nije kratka. Svojedobno je Andrić, kao mladac, napustio Hrvatsku pun neke pritajene ljutnje jer mu nije odgovarala atmosfera, napose ona zagrebačka, o čemu je ostavio dovoljno činjeničnih tragova u korespondenciji. Ivo Andrić jedini južnoslavenski književni nobelovac, bio je samo dopisni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti koja je promijenila ime u Hrvatsku. Poznato je i njegovo literarno, ali i osobno rivalstvo s Miroslavom Krležom, vodećim hrvatskim piscem (i važnom političkom činjenicom) koji je u Hrvatskoj imao golem utjecaj, ali i krajnje upitan odnos ne samo prema Andriću nego i prema Antunu Branku Šimiću i Tinu Ujeviću.

PISAC NEZATROVAN MRŽNJOM

U devedesetima, kada su preimenovane brojne ulice hrvatskih gradova i naselja, bez ulice Ive Andrića ostao je Split, u baranjskom Bilju, primjerice, Andrićeva ulica preimenovana je u Vukovarsku. No, Andriću je ostala ulica u Zagrebu i Čakovcu, a da je najteže biti prorok u domovini dokazuje i činjenica da ni rodni Andrićev Travnik do današnjeg dana nema ulice s Andrićevim imenom, što, naravno, ulazi u rubriku vjerovali ili ne. Ima Andrić u Zagrebu i osnovnu školu, i to u novozagrebačkom naselju Sopotu (otvorio ju je 1975. Gustav Krklec), no javnih manifestacija u povodu Andrićeva jubileja u Zagrebu i u Hrvatskoj bilo je iznimno malo. Za to je dosta kriva i Andrićeva beogradska Zadužbina ostavštini jer ne dopušta objavljivanje njegovih djela u bibliotekama s hrvatskim predznakom, što je metaforički zločin prema Andrićevu djelu i njegovoj hrvatskoj nacionalnosti. Ne može se čuvati Andrićevo djelo nijekajući njegov neosporni nacionalni identitet. Tako su bez Andrićevih novih izdanja ostala i Stoljeća hrvatske književnosti Matice hrvatske, no navodno se Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti sprema da svom dopisnom članu uredi sobu kao što je uređuje i drugim hrvatskim nobelovcima. Šteta je što ta soba nije otvorena ovih dana, u vrijeme kada je prošlo točno pola stoljeća otkad je Andrić iz ruku švedskog kralja dobio Nobelovu nagradu i kada je na svečanosti 10. prosinca 1961. rekao da je potrebno da pripovjedač ljudima svog vremena priča priču koja nije zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkoga oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha.

Da je mogao poživjeti dulje od 1975. godine, Andrić bi bio svjedok još jednog surovog i krvavog sukoba u svojim domovinama. Sukoba u kojem je bilo najviše mržnje i previše grmljavine ubilačkoga oružja. Piščevi ideali, ako ih je jedan disciplinirani diplomat života uopće imao, nisu prvi put ostali mrtvo slovo na papiru.

| Obzor | HB.org |


Nema komentara

Anketa

Ustavi