• Povratničke tegobe Hrvata (190514)
• DRUGI SVJETSKI RAT: Srce tame (1941 - 1945) (165893)
• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite... (95502)
• OSMANSKA VLAST Tamni vilajet i beskrajni rat 1463 - 1878 (92632)

• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite...
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Mesiću okani se Brčkog, šalji vojsku na Derventu!
• Srušena nelegalna džamija u naselju Sturba kod Livna!

• Zajednička druženja nositelja ratnih vojnih odličja HVO-a pokazuju jedinstvo i snagu hrvatskog čovjeka
• Na pomolu koalicija SDP-SBIH
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Hrvatski zatočenici doživjeli su ono što ljudski um ne može pojmiti
• Obilježen početak stradanja i napada na Hrvate Zenice

Statistika

• Ukupno registriranih korisnika: 9789
• Ukupno članaka: 23656
• Ukupno komentara: 2087
• Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
• Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Bijeg iz Bošnjakistana

Bijeg iz Bošnjakistana

Ako se Cerićevo „mi“ odnosi, kako to, po svemu sudeći, izgleda, na Bošnjake, onda bi mu neko trebao reći da ogromna većina Bošnjaka ima svoju državu, a jedan broj njih, nipošto zanemariv, ima i dvije. Svatko tko ima državljanstvo neke države, ima, naime, svoju državu

Piše: Muharem Bazdulj, Oslobođenje

Christopher Hitchens, jedan od najpoznatijih suvremenih svjetskih novinara i također jedan od najpoznatijih suvremenih svjetskih ateista i antiteista, objavio je nedavno članak pod naslovom „Pravi problem na Balkanu je religija“, a čiji je prijevod prenio i niz „regionalnih“ portala. U tekstu koji je polemičan spram jednog recentnog članka iz New York Timesa koji mu se doima površnim, Hitchens, koji je, usput rečeno, za vrijeme ratova u kojima se raspala Jugoslavija više puta boravio na „ovim prostorima“, skicira, u kratkim crtama, pregled povijesti posljednje decenije dvadesetog vijeka na (zapadnom) Balkanu namijenjen manje upućenom ili neupućenom zapadnom čitatelju, prije nego izrekne zaključak. Ako bi skeptici i Hitchensa, a u vezi nekih detalja u njegovom članku mogli optužiti za određeno pojednostavljivanje, zaključak mu je neoboriv: „Religija je zamalo uništila ekonomiju i društva bivše Jugoslavije, a nanijela je duboku i trajnu štetu njenom narodu i kulturi“ (Zapravo, jedino što je možda neprecizno u ovoj rečenici je prilog „zamalo“; mogla bi se vrlo argumentirano braniti teza da su ekonomija i društva bivše Jugoslavije potpuno uništeni).

I, što bi se reklo starovremenskom metaforom, nije se tinta Hitchensovog članka ni osušila, a stigle su nove potvrde njegovih stavova. Najskorija je ekskurzija Mustafe efendije Cerića u susjednu Srbiju gdje je u već čuvenoj „poruci panbošnjačkog buđenja“ ovako zborio: „Mi, ovdje na Balkanu, imamo pravo da imamo kao svi drugi narodi - državu, slobodu, sigurnost, vjeru, naciju i dom u kojem će živjeti niz generacija, a ne kao do sada da se svaka generacija morala seliti bar dva puta“. Nije ovo, naravno, prvi put da Cerić govori iz ovog registra. Bilo je i ranije njegovih javnih istupa slične intonacije za strane medije, bilo je prijedloga da srpsko-bošnjačke odnose on lično protabiri sa Borisom Tadićem kao sa sebi ravnim, ali je zasluga „poruke panbošnjačkog buđenja“ u programskom sumiranju cijele te „politike“. Teško je uopće odlučiti odakle početi nabrajanje što je sve u ovoj „poruci“ pogrešno. Ako se Cerićevo „mi“ odnosi, kako to, po svemu sudeći, izgleda, na Bošnjake, onda bi mu neko trebao reći da ogromna većina Bošnjaka, uz eventualni zanemarivi izuzetak pravih apatrida, ima svoju državu, a jedan broj njih, nipošto zanemariv, ima i dvije svoje države. Svatko tko ima državljanstvo neke države, ima, naime, svoju državu. Neki Bošnjaci imaju Bosnu i Hercegovinu za svoju državu, neki imaju Srbiju, neki Hrvatsku, neki Sloveniju, neki Crnu Goru, neki Makedoniju, neki Austriju, neki Njemačku, neki Švedsku, neki Norvešku, neki Dansku, neki Kanadu, neki Sjedinjene Američke Države, neki Australiju, a nabrajati bi se moglo do kraja prostora predviđenog za ovu kolumnu. Onda tu postoje i različite kombinacije: bosanskohercegovačko i neko drugo državljanstvo, ili čak dva državljanstva od kojih nijedno nije bosanskohercegovačko itd. Istini za volju, Bosna i Hercegovina je jedina od tih država u kojoj Bošnjaci imaju status takozvanog konstitutivnog naroda, ali bi se, prema mnogim statistikama, upravo ti Bošnjaci u velikom broju vrlo rado odrekli svog „konstitutivnog“ državljanstva u zamjenu za neko zapadnoevropsko ili sjevernoameričko.

Ako, međutim, Cerićevom iskazu priđemo i iz druge perspektive, manje individualno-pragmatične, a više probosanske (da iskoristim taj bizarni epitet omiljen najširem mogućem spektru sarajevske javne scene), on nije nimalo manje problematičan. Dok nimalo neutjecajni politički akteri koriste trenutnu krizu na sjeveru Kosova kao povod za zalaganje za novo (i navodno posljednje) razgraničenje na Balkanu, po čisto etničkoj liniji, gdje bi devedeset posto Kosova pripalo Albaniji, a sjevernih deset posto plus Republika Srpska Srbiji, Cerićevo (implicitno?) plediranje za Bošnjakistan samo tjera vodu na njihov mlin. Ako pak Cerić misli da bi njegov eventualni Bošnjakistan mogao računati na Novi Pazar, Sjenicu i Tutin, recimo, tu se debelo, ali zaista debelo, vara. Scenarij o kojem je riječ je, srećom, posve nerealan, ali bi u slučaju njegove realizacije Cerićeva država (za „slobodu, sigurnost, vjeru, naciju i dom“) po svoj prilici obuhvaćala teritoriju današnje Federacije, bez zapadne Hercegovine i onog federalnog komadićka Posavine. O tome, koliko je javno poznato, nitko od bošnjačkih političara sa imalo političkog kredibiliteta ozbiljno ne razmišlja. Ako pak počne, neka to odmah javno kaže, da neki od nas koji živimo na toj teritoriji stignemo pobjeći dok se još može. 
Cerićev istup desio se samo nekoliko dana nakon što je pompozno promoviran „Prvi izvještaj o islamofobiji, diskriminaciji i netoleranciji na području Islamske zajednice u BiH od 2004. do 2011“. Etiketu „islamofoba“ iz Rijaseta Islamske zajednice u BiH najizdašnije su dijelili u vrijeme kad su se iz dijela javnosti čule glasne kritike na gradnju raskošne zgrade Rijaseta na Kovačima. Usprkos „hedijama“ bošnjačkih privrednika, teško je bilo sakupiti sav potreban novac, pa se kao spasitelj pojavio Moamer Gadafi kojeg samo se što se nije počelo nuditi i za moralni uzor Bošnjacima.

I, eto, u danima dok na sjeveru Afrike nestaje džamahirija, nekima, čini se, ne bi bilo mrsko da je prave na jugu Europe.

| Oslobođenje | HB.org |