Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9632
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Bošnjačko odustajanje od nacionalizma na SDP-ov način nasuprot deklaraciji ZAVNOBIH-a i Ustava

Bošnjačko odustajanje od nacionalizma na SDP-ov način nasuprot deklaraciji ZAVNOBIH-a i Ustava

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 02.12.2010. 16:01

Piše: mr Ivan Vukoja

Uvod

Premda je star više od četiri godine „fenomen Komšić“ tek nakon ovogodišnjih listopadskih izbora zauzima središnje mjesto u komentarima i analizama društveno-političke stvarnosti Bosne i Hercegovine. O „fenomenu Komšić“ pisao sam do sada u više navrata. Prvi put 2006. godine, neposredno nakon izbora, na Internet portalu Puls demokratije, a zatim u nekoliko tekstova u časopisu Status. Osnovna teza koja se provlačila kroz te tekstove bila je kako je izbor Željka Komšića za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda legalan, ali da pri tom nije niti legitiman niti moralan čin. Već tada sam tvrdio da je na djelu izborna prijevara i manipulacija, da taj događaj potkopava same temelje predstavničke demokracije i da će njegovi učinci voditi prema daljnjoj dezintegraciji i destabilizaciji društvenog i političkog stanja u Bosni i Hercegovini. Nakon proteklih izbora i rezultata koji su na njima ostvareni, te još više nakon postizbornih reakcija čelnih ljudi SDP-a i njihovih simpatizera na javnoj i medijskoj sceni BiH „fenomen Komšić“ sve više postaje „fenomen Lagumdžijinog SDP-a“. Naime, nakon izbora 2006. godine i Željko Komšić i SDP su povremeno pokušavali zadobiti makar naknadni privid legitimiteta izjavama kako Željko Komšić jest Hrvat, kako su ga velikim dijelom birali i Hrvati i kako će on u Predsjedništvu predstavljati i Hrvate i sve građane Bosne i Hercegovine. Poneseni i do kraja raskrinkani izbornim rezultatima 2010. godine, i čelništvo SDP-a i njegovi javni i medijski obožavatelji i promotori sve manje se obaziru na „hrvatsku dimenziju“ člana Predsjedništva i sve otvorenije naglašavaju kako je Željko Komšić apsolutni pobjednik ovih izbora i kako je on predsjednik (svih) građana. Idu i tako daleko da tvrde kako on nije samo član Predsjedništva (ono „iz reda hrvatskog naroda“ u tim krugovima više se uopće i ne spominje, a kamoli problematizira) nego i „predsjednik Države“. Više ili manje eksplicitne izjave toga tipa mogu se svakodnevno čuti ili pročitati od Željka Komšića, Zlatka Lagumdžije i ostalih članova SDP-a. Pored toga, kroz dio „sarajevskih medija“ koji su ili pod izravnim utjecajem čelništva SDP-a ili su s SDP-om povezani ideološkim, interesnim i raznim drugim sponama, u bosanskohercegovačkoj i međunarodnoj javnosti želi se stvoriti dojam kako je SDP apsolutni pobjednik proteklih izbora, kako je njihov izborni rezultat zapravo pobjeda građanske opcije nad etnopolitikama, pobjeda antinacionalističkih snaga koje će ujediniti i spasiti zemlju od secesionista, odnosno pobjeda ne samo socijaldemokracije nego demokracije kao takve. Namjera ovoga teksta je argumentirano pokazati da te tvrdnje nisu točne i da ne odgovaraju činjenicama; da je na djelu izborna prijevara i postizborna manipulacija koja ne samo da nije moralna i legitimna, nego je i nelegalna, odnosno protuustavna; te da se na sociološko-politološkoj razini „fenomen Lagumdžijinog SDP-a“ strukturalno-politički može okarakterizirati i kao sprega antidemokratskih i totalitarnih ideoloških koncepata s jedne strane, s nacionalističkim i šovinističkim težnjama dijela „temeljne i većinske bosanskohercegovačke nacije“ s druge strane.

Izborna prijevara i postizborna manipulacija

U postizbornoj manipulaciji koju provode SDP i njemu naklonjeni mediji vješto se koristi činjenica da BiH ima složen i kompliciran izborni sustav unutar kojeg je prilično teško izmjeriti i jednoznačno odrediti izborni (ne)uspjeh pojedinih stranaka i pojedinih političkih opcija. Stoga imamo situaciju u kojoj se gotovo sve stranke koje su prešle izborni prag, po različitim kriterijima proglašavaju relativnim ili moralnim pobjednicima izbora. Ipak, „fenomen Komšić“ i „fenomen SDP“ zaslužuju posebnu pažnju, analizu i objašnjenje. Pođimo najprije od tvrdnje da je SDP (apsolutni/jedini) pobjednik izbora 2010.

„Državna razina“ i entitetski parlamenti

Ukoliko se cijela BiH uzme kao jedna izborna jedinica, analizom službenih rezultata izbora 2010. objavljenih na stranicama Centralne izborne komisije BiH, može se doći do sljedećih podataka. SDP je na izborima za Parlament BiH u FBiH dobio 266.023 glasa, a u RS-u 18.412 glasova, što ukupno iznosi 284.435 glasova, ili 17,4% od ukupnog broja glasova za Parlament BiH. SNSD je na izborima za Parlament BiH u RS-u dobio 269.009 glasova, a u FBiH 8.810 glasova, što ukupno iznosi 277.819 glasova od ukupnog broja glasova za Parlament BiH. To znači da je SDP u ukupnom zbroju za Parlament BiH osvojio nekoliko tisuća glasova više od SNSD-a. Ipak, s obzirom na činjenicu da ni SDP ni SNSD nisu prešli izborni prag u RS-u, odnosno FBiH, u Parlament BiH unose samo glasove koje su dobili u „svojim“ entitetima. Tu je SNSD u prednosti s nekoliko tisuća glasova jer je u Parlament BiH ušao s 269.009 glasova, dok je SDP imao 266.023 glasa. Razlika u korist SNSD je još mnogo veća ako uzmemo u obzir postotak glasova za Parlament BiH koje su oni i SDP dobili u entitetima: SNSD-ovih 43,30% u RS-u naspram SP-ovih 26,07% u FBiH. Stoga bi, po izbornim rezultatima, za relativnog pobjednika izbora za Parlament BiH mogli proglasiti SNSD, a ne SDP. Odmah valja naglasiti kako je prethodna analiza samo analitička apstrakcija jer BiH po Ustavu i Izbornom zakonu nije prosta nacija-država nego složena državna zajednica sastavljena od dva entiteta i tri konstitutivna naroda. Prava slika stanja izbornih rezultata dobiva se analizom koja uzima u obzir prethodnu činjenicu da je BiH de iure i de facto država dva entiteta (FBiH i RS) i tri konstitutivna naroda (Bošnjaci, Hrvati, Srbi). I s obzirom na tu činjenicu u BiH uopće nema smisla govoriti o izbornom pobjedniku, nego uvijek o izbornim pobjednicima. Usprkos svim tim činjenicama stranka koja je dobila 17,4% glasova na „državnoj razini“ proglašava sebe apsolutnim pobjednikom izbora i (jedinim) legitimnim predstavnikom volje građana Bosne i Hercegovine. Apsurdnost ovakve izjave postaje još veća kada se uzme u obzir činjenica da je u Parlament BiH SNSD ušao s nekoliko tisuća glasova više od SDP-a, što pokazuje da SDP nije ni relativni, a kamoli apsolutni pobjednik izbora na razini BiH. I na razini entitetskih parlamenata SNSD je ostvario bolji izborni rezultat od SDP-a. Za Narodnu skupštinu RS-a SNSD je dobio 38% glasova, dok je SDP za Parlament FBiH dobio 24,53%. Dakle, relativni pobjednik izbora za Parlament BiH i entitetske parlamente je SNSD, a ne SDP.

Tri konstitutivna naroda

Situacija za SDP postaje još nepovoljnija kada kao kriterij izbornog uspjeha uzmemo rezultate unutar tri konstitutivna naroda kao zasebnih izbornih cjelina. Postojeći Izborni zakon ne pruža mogućnost dobivanja egzaktnih pokazatelja uspjeha pojedinih političkih stranaka unutar pojedinog naroda kao zasebne izborne jedinice, ali je uz malo logike i kombinatorike moguće doći do rezultata čija se točnost kreće u dopuštenim granicama statističke vjerojatnosti. Ako se uzme u obzir da je SDP na izborima za Narodnu skupštinu RS-a osvojio 3,05% glasova, te da u RS pored Srba živi i određeni postotak Bošnjaka, Hrvata i ostalih, te ako se poznaje društveno-političku realnost RS-a, sasvim je legitimno pretpostaviti da je u strukturi glasova koje je SDP dobio u RS-u najveći broj glasova Bošnjaka (Hrvata, i ostalih). U prilog toj pretpostavci ide i činjenica da je SDP svoje najbolje izborne rezultate ostvario u onim izbornim jedinicama u kojima Bošnjaci čine izrazitu većinu. Ako je prethodna pretpostavka točna (ili barem validna po zakonu statističke vjerojatnosti) onda možemo zaključiti da je udio „srpskih“ glasova u postotku koji je SDP ostvario u RS-u iznosi manje od 50% ukupnih glasova koje je SDP dobio u RS-u. To bi značilo da je, u strukturi glasova Srba kao zasebnog biračkog tijela, SDP kao stranka dobio manje od 1,5% glasova.

Na razini FBiH (Parlament FBiH) SDP je dobio 24,53%. S obzirom da je bošnjačko biračko tijelo manje od ukupnog broja birača u FBiH, ispravno je pretpostaviti da je udio SDP-ovih glasača unutar bošnjačkog biračkog tijela nešto veći od udjela koji je SDP ostvario na razini FBiH, dakle nešto veći od 24,53%. S obzirom da je u jako malo izbornih jedinica SDP premašio 30%, valjano je pretpostaviti da se izborni rezultat SDP-a među Bošnjacima kreće između 25% i 30%, odnosno da prema srednjoj vrijednosti iznosi 27,5%.

Ukoliko za kriterij izbornog uspjeha SDP-a uzmemo Zapadnohercegovačku županiju, u kojoj su prema popisu stanovništva iz 1991. godine Hrvati činili 98% stanovništva, na službenim stranicama CIK-a možemo pročitati da je SDP u toj županiji dobio 0,86% glasova. Pretpostavka je da je u nekim drugim sredinama SDP u postotcima dobio više hrvatskih glasova nego u Županiji zapadnohercegovačkoj, ali taj broj nikako ne premašuje 2,5% ukupnih hrvatskih glasova (na primjeru izbora Željka Komšića ovaj podatak će biti potkrijepljen dodatnim argumentima).

Dakle, SDP kao stranka ima sljedeće izborne rezultate u okvirima tri konstitutivna naroda: od ukupnog broja glasova iz reda srpskog naroda SDP ima manje od 1,5% glasova, među Hrvatima manje od 2,5% glasova, a među Bošnjacima oko 27,5% glasova. Ako imamo u vidu da je HDZ BiH među Hrvatima osvojio oko 60% glasova, a SNSD među Srbima oko 40% glasova, ispada da po nacionalnom kriteriju SDP ne samo da nije relativni pobjednik izbora, nego je ostvario najlošije rezultate i najmanji stupanj legitimiteta u vlastitom narodu među tri vodeće „nacionalne stranke“ u BiH.

Građanska, multietnička, višenacionalna ili bošnjačka stranka

Prigovor koji bi se mogao uputiti prethodnim analizama je da SDP nije nacionalna nego, kako SDP sam sebe voli titulirati, građanska stranka. No, mnoštvo činjenica govori u prilog tome da to naprosto nije istina. Od banalne činjenice da je predsjednik stranke Zlatko Lagumdžija ujedno i Predsjednik nadzornog odbora Bošnjačkog instituta kojeg je osnovao i financirao Adil-beg Zulfikarpašić, jedan od inicijatora i glavnih zagovaratelja preimenovanja Muslimana u Bošnjake, do toga da se kao predsjednik navodne građanske i socijaldemokratske stranke, kada je imao mnogo manji izborni rejting nego danas, uredno odazivao na sijela koja je s prvacima bošnjačkih stranaka sazivao poglavar Islamske zajednice reis-ul-ulema Mustafa Cerić. A takvi potezi, moramo priznati, nisu baš u duhu ni liberalnog građanstva, niti socijaldemokracije. Ukoliko bi SDP bio multietnička stranka, već spomenuti potezi predsjednika SDP ne bi bili niti u duhu multietničnosti. Premda multietničnost ne isključuje etnički faktor, ipak ga stavlja u drugi politički plan i naglasak stavlja na politički identitet koji nadilazi etničke posebnosti. Preostaje još mogućnost da je SDP višenacionalna stranka, to jest, stranka koja uvažava i prihvaća sve nacionalne identitete, ali se niti za jednog od njih posebno ne vezuje. I u tom slučaju spomenuti potezi predsjednika SDP-a i dalje bi bili problematični jer bi on kao predsjednik trebao simbolizirati politiku nacionalne nepristranosti, ali bi se barem mogli pravdati argumentima da članstvo u višenacionalnoj stranci ne podrazumijeva da se članovi odriču svoga osnovnog nacionalnog subjektiviteta. Mnogo više od ponašanja predsjednika – premda je i to izuzetno važno, osobito u podijeljenom društvu i nestabilnoj višenacionalnoj državi kao što je BiH – o multietničkom ili višenacionalnom karakteru stranke govori etnička, odnosno, nacionalna struktura njezinih članova. SDP, na žalost, nikada nije izišao u javnost sa službenim podacima o etničkoj/nacionalnoj strukturi svoga članstva. Tome je zasigurno više razloga. Prvi je svojevrsna politički shizofrena pozicija u kojoj se SDP nalazi. Ako pokaže da je istinska multietnička, ili pak, višenacionalna stranka time će pokazati da nije čista građanska stranka jer svoje članstvo „dijeli“ po etničkoj, odnosno, nacionalnoj osnovi. Dokazivanje multietničkog ili višenacionalnog karaktera za SDP nosi i opasnost u vidu mogućnosti da struktura članstva pokaže da je SDP dominantno jednoetnička ili jednonacionalna stranka. A upravo toga „stanja na terenu“ i „mjerljivih i provjerljivih“ činjenica se u SDP-u najviše i boje, jer bi tada moglo postati očito da SDP ne samo da nije građanska, nego nije ni multietnička, niti višenacionalna stranka, kakvima se po potrebi predstavlja.

Ipak, osnovni i najvažniji kriterij za određivanje multietničkog ili višenacionalnog karaktera neke stranke u višenacionalnim zajednicama je nacionalna struktura glasova koje ta stranka dobije na izborima. Već smo rekli da od ukupnog broja glasova iz reda srpskog naroda SDP ima manje od 1,5% glasova, a među Hrvatima manje od 2,5% glasova. Stoga, nema nikakve logike da se u višenacionalnoj zajednici kakva je BiH, stranka koja na izborima „ne prelazi izborni prag“ kod dva od tri konstitutivna naroda naziva multietničkom ili pak višenacionalnom. Činjenica da na izbornim listama SDP-a ima određen broj etničkih Hrvata i Srba (povremeno se sami takvima predstavljaju) ne mijenja prethodnu tvrdnju. U svim predstavničkim demokracijama zapadnog tipa, temeljenim na pretpostavljenom društvenom ugovoru, oni koji biraju su nosioci suvereniteta i legitimiteta, a ne oni koji su izabrani. Izabrani predstavnici predstavljaju one koji su ih izabrali i u tome leži njihov legitimitet. A činjenica je da u statistički relevantnom broju politički Hrvati i Srbi nisu birali kandidate SDP-a, stoga SDP nije niti hrvatska niti srpska stranka, niti njihovi izabrani predstavnici imaju legitimitet predstavljati Srbe i Hrvate u BiH. Da bi SDP uistinu bila multietnička ili višenacionalna stranka, nacionalna struktura njihovih članova i glasača trebala bi barem približno odgovarati nacionalnoj strukturi stanovništva u BiH.

Sada se logičnim nameće pitanje „čija“ je stranka SDP, na čijim glasovima temelji svoju moć i svoj izborni legitimitet? Ukoliko prihvatimo rezultate posljednjeg službenog popisa stanovništva u BiH iz 1991. godine, onda bez imalo sumnje možemo kazati da je SDP (dominantno) bošnjačka stranka. Naime, na tom popisu se 92,06% građana BiH u nacionalnom smislu samoodredilo kao pripadnici srpske, hrvatske ili muslimanske (kasnije bošnjačke) nacije. S obzirom da smo već utvrdili da SDP nije ni hrvatska ni srpska stranka, logično je zaključiti da je SDP bošnjačka stranka, i eventualno „ostalih“ koji ne pripadaju niti jednom od tri konstitutivna naroda u BiH. Tako govore službeni statistički podaci s popisa stanovništva iz 1991. godine. Kakvo je stvarno stanje nacionalne strukture stanovništva BiH danas, to sa sigurnošću ne znamo. Između ostalog i zato jer se SDP i bošnjačke stranke protive popisu stanovništva koji bi u sebi sadržavao komponentu nacionalnog izjašnjavanja.

Neovisno o ponašanju predsjednika stranke, rezultati izbora i nacionalna struktura SDP-ovih glasača više su nego dovoljan razlog da SDP okarakteriziramo kao bošnjačku stranku. No, time bismo opisali samo dio istine o SDP-u. Poznavajući društveno-političko stanje u BiH, analitički je opravdano pretpostaviti da „Muslimani/Bošnjaci iz 1991.“ i „ostali“ koji su dali glas SDP-u nisu politički i nacionalno monolitna skupina. Dio njih sebe u nacionalnom smislu i dalje smatra Bošnjacima i kao takvi su svoj glas dali SDP-u kojeg smatraju, ako ne isključivo bošnjačkom, onda barem i bošnjačkom nacionalnom strankom. Drugi dio SDP-ovih glasača sebe smatra Bošnjacima u etničkom smislu, ali svoj politički identitet više povezuju s državom nego s etnijom kojoj pripadaju. Tu kategoriju možemo nazvati politički Bosanci (ono „Hercegovina“ bi najradije izbacili, da ostane samo Bosna, jedna i jedinstvena, s jednim narodom jednostavnog imena Bosanci). Zasigurno postoji i određen broj glasača SDP-a kojima nije važna niti njihova etnička, niti nacionalna pripadnost i sebe u političkom smislu u prvom redu određuju kao građane-državljane i svoj individualni građanski identitet smatraju isključivim sadržajem svoga političkog identiteta. Ta kategorija je strukturalno politički vrlo bliska političkim Bosancima – kod jednih je političko bosanstvo etnički, a kod drugih građanski utemeljeno. Razlika je tim manja ako imamo u vidu činjenicu da nema etnički neutralne države – kao što su to multikulturalne studije pokazale na mnoštvu primjera – odnosno, da svaka građanska država ima sasvim određeni etnički, odnosno, nacionalni karakter. Ipak, u svrhu što preciznije ideološke raščlambe SDP-ovog biračkog tijela, ovu kategoriju njihovih glasača ćemo nazvati „građani“. U kategoriju SDP-ovih glasača spadaju i „ostali“, ali oni ne tvore nikakvu zasebnu ideološko-političku skupinu, nego se njihov profil može obuhvatiti skupinom Bosanci-građani. Stoga, s obzirom na ovako pretpostavljenu strukturu glasača, SDP možemo okarakterizirati kao bošnjačko-bosansko-građansku stranku. U kategoriji „Bosanaca“ zasigurno ima i određeni broj glasača koji su u etničkom smislu Hrvati ili Srbi, ali s obzirom na već ranije utvrđenu činjenicu koliki je udio hrvatskih i srpskih glasova u ukupnom broju glasova koje je SDP dobio na prethodnim izborima, taj broj je politički potpuno irelevantan, odnosno statistički zanemariv. Stoga na osnovi prethodnih analiza možemo zaključiti da SDP nije multietnička (jer ima statistički zanemariv broj etničkih Hrvata i Srba koji su dali glas SDP-u), niti višenacionalna stranka (jer ima statistički zanemariv broj političkih Hrvata i Srba koji su dali glas SDP-u), nego jednoetnička, odnosno, jednonacionalna bošnjačka stranka. A kao takva, ne može biti ni (čista) građanska, ni (čista) bosanska. Nego upravo bošnjačko-bosansko-građanska stranka. Sljedeće činjenice i razmatranja dodatno će potkrijepiti tu tvrdnju, a i pokazati da je analitički sasvim opravdano govoriti o SDP-u i kao dominantno (veliko)bošnjačkoj stranci.

Odustajanje od nacionalizma

Neposredno nakon izbora u listopadu 2010. godine, u emisiji FTV-a „60 minuta“ Zlatko Lagumdžija je izjavio kako su mu mnogi strani dužnosnici s kojima se u posljednje vrijeme susretao naglašavali da bi upravo Bošnjaci kao najbrojniji narod u BiH trebali prvi odustati od nacionalizma. Kao primjer i potvrdu toga da se na prethodnim izborima upravo to i dogodilo, odnosno da su „Bošnjaci kao najbrojniji narod prvi odustali od nacionalizma“, Zlatko Lagumdžija navodi izborne rezultate SDP-a i izbor njihovog kandidata Željka Komšića u Predsjedništvo BiH. Ta tvrdnja kako su strani i međunarodni dužnosnici naglašavali da bi Bošnjaci kao pripadnici „većinske nacije“ prvi i za primjer ostalima trebali „odustati od nacionalizma“, neovisno o tome je li ju Zlatko Lagumdžija izmislio ili stvarno čuo, zaslužuje pozornost i analizu. U prvom redu jer je tom izjavom predsjednik SDP-a neizravno priznao da je SDP bošnjačka stranka, odnosno da su za SDP i Željka Komšića u prvom redu glasovali Bošnjaci, a ne Srbi, Hrvati i „ostali“. I to Bošnjaci koji su, navodno, činom glasovanja za SDP, kao predstavnici najbrojnijeg narod u BiH, pokazali da odustaju od nacionalizma. I taj čin bi, navodno, trebao poslužiti kao povod Srbima i Hrvatima da i oni odustanu od njihovih nacionalizama i prihvate koncept građansko-unitarističke države zasnovane na izbornom načelu „jedan čovjek, jedan glas“. Kada bi sve to i bilo tako, postavlja se logično pitanje tko to Srbima i Hrvatima može garantirati da jednom kada bude usvojen i institucionaliziran koncept građansko-unitarističke države zasnovane na izbornom načelu „jedan čovjek, jedan glas“ Bošnjaci kao većinski narod neće zloupotrijebiti to načelo i odlučiti vratiti se svome bošnjačkom nacionalizmu od kojeg su sada, navodno, odustali.

Želi te li pročitali cijeli tekst kliknite OVDJE