• Povratničke tegobe Hrvata (190321)
• DRUGI SVJETSKI RAT: Srce tame (1941 - 1945) (165885)
• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite... (95499)
• OSMANSKA VLAST Tamni vilajet i beskrajni rat 1463 - 1878 (92627)

• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite...
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Mesiću okani se Brčkog, šalji vojsku na Derventu!
• Srušena nelegalna džamija u naselju Sturba kod Livna!

• Zajednička druženja nositelja ratnih vojnih odličja HVO-a pokazuju jedinstvo i snagu hrvatskog čovjeka
• Na pomolu koalicija SDP-SBIH
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Hrvatski zatočenici doživjeli su ono što ljudski um ne može pojmiti
• Obilježen početak stradanja i napada na Hrvate Zenice

Statistika

• Ukupno registriranih korisnika: 9788
• Ukupno članaka: 23656
• Ukupno komentara: 2087
• Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
• Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Dan, kad si je Hrvatska pogledala u oči

Obožavam film Iskupljenje u Shawshanku. Zatvorska drama iz 1994. godine pobrala je najbolje ocjene kritičara,  a koja nikada, kako to već biva, nije doživjela veći komercijalni uspjeh. Posebno je zanimljiv dio filma, gdje Red (Morgan Freeman), inače sporedni lik u filmu, već nebrojeno puta pred komisijom traži prijevremeno puštanje iz zatvora uz kajanje za počinjeno djelo i ponizno tvrdi da se popravio. Na stolici se meškolji skrušeno sve iz neizmjerne želje za slobodom, koja mu izbija iz očiju i svakog  njegovog pokreta. Red svake godine iza rešetaka i tmine zatvora, ulazi u osvijetljenu prostoriju - dok par bezličnih apartčika u Komisiji, bez ijedne grimase na licu ga uvijek pomno saslušaju  i svaki put hladno udare pečat „odbijeno“.

piše: Ivan Filipović

Osudili su ga. Dobio je 24 godine.
Potpuno sam bio zaboravio na Haag tog prijepodneva, jer tempo posla u korporaciji često ne dopušta i najvažnije informacije iz vanjskog svijeta. Naćulio sam uši i ispred svog ureda čuo žamor, kako je Gotovini u Haagu odrezana kazna od 24 godine. Svi su šokirani.
Kasnije u medijima vidim Hrvatsku, koja je konsternirana presudom Gotovini i Markaču. Ima tu suza na TV ekranima, ekstremnijih pokazivanja boli, prosvjeda, vatrenih govora. Elektronski i tiskani mediji pršte od čuđenja, „neovisni intelektualci“ se izmjenjuju u svojim obrazloženjima događanja i eventualnih reperkusija na Hrvatsku. Novinari daju (melo)dramatičan prizvuk svemu, jer zaboga u 21. smo stoljeću, senzacija se ipak najbolje prodaje, a koji bod kod urednika, nikad nije naodmet. Bake i djedovi sa suzama u očima, prolaznici na ulicama hrvatskih gradova su bez riječi ili revoltirani da išta suvislo kažu.
Tragikomično je gledati Hrvatsku, ljeta gospodnjeg 2011. Svuda naricanja nad sudbinom Domovinskog rata, žal za generalima u Haagu, teze o zločinačkom poduhvatu, koje će sada ući u mainstream politiku. Već zamišljam virtualne diskusije na forumima u kojem će forumaši Srbi slavodobitno uvijek u diskusiji potegnuti lethal weapon, zadnji argument, neoborivu činjenicu – zločinački poduhvat. Pa šta, reći će netko u stalnim diskusijama virtualnih prostora interneta -  Nije to ništa, jer je sadašnja Hrvatska  nastala zločinačkim poduhvatom najvišeg vojnog i civilnog vrha države. 

Je li nam sada može biti žao?
Osobno, žalim samo Gotovinu i Markača kao privatne osobe, koji su nesebično, pogotovo ovaj prvi se stavili na raspolaganje Republici Hrvatskoj, kada je bilo najteže. Žao mi je i onog manjeg dijela Hrvatske, koji je nažalost spao već dobro ispod četvrtine stanovništva i nije se prepustio medijskim pranjima mozga i sustavnim dekroatiziranjem nove posttuđmanovske Hrvatske. Pitam se iz razloga, je li samo meni  licemjerno, je li i vama čudno gledati ljude, koji glasuju za Mesića i Sanadera i to dvostruko (pravnici bi rekli s predumišljajem), kako sada žaluju nad sudbinom Hrvatske i Domovinskog rata?

Petak je dan, kad si je posttuđmanovska Hrvatska pogledala u oči. Suci u Haagu su sročili presudu, koju je sama Hrvatska zadnje desetljeće dala Domovinskom ratu. Haag je podigao zrcalo, a Hrvatska se počela bolno previjati nad svojim bahatim i nezahvalnim licem. Odraz stvarne Hrvatske je bio šokantan za većinu društva, koje je se svih ovih godina od bjesomučne jurnjave dalje od samog sebe, nije imalo vremena stati i pogledati sebe. Hrvatska, kojoj je modus vivendi ulizivanje Europi i prepisivanje europskih zakona i propisa se konsternirala nad sobom tek Haškom presudom 2011. godine.

Ne razumijem ni očekivanja, da je presuda mogla biti drukčija, dok su svi otežavajući dokazi podneseni su od samog vrha države Haagu i stranim obavještajnim službama. Svi smo mi svjesni, da su se hrvatski političari utrkivali, tko će više naglasiti važnost suradnje sa Haagom i priče o krucijalnoj važnosti ulaska u Europu, kojeg je Haag neodvojivi dio.
Zar se sama Hrvatska nije trudila što prije zaboraviti vrijednosti Domovinskog rata, utrkivali se da se što prije preda potrošačkom društvu, a vrhovni fetiš - ulazak u EU. Jer, naime, Hrvati su mitteleuropejci, a nisu Balkanci. Jedini bijes, koji je mogao izazvati građane Republike Hrvatske je kako nas ta više Europa ne primi pod svoju skute i stalno iznova na dosje „Hrvatska“ daje pečat „odbijeno“?
Dali smo generale, ustoličili smo Mesića, koji je svima otvorio državne arhive i povjerljive tajne. Dali smo mandat Sanaderu, koji je do savršenstva usavršio disciplinu podilaženja EU, klanjanja baš svakom EU činovniku, koji dođe u Zagreb. Na gospodarski pojas nismo ni pomislili, da ne bi naljutili europske „prijatelje“, dali smo ZERP, za koji smo smatrali da će biti sitna mrvica sa stola, koju će Europa prepustiti Hrvatskoj. Prodati su Hrvati u BiH, ostavljeni konačno na cjedilu, jer Međunarodna zajednica ima neki svoj čudni plan za BiH. Poslani su prvo BiH Hrvati u Haag, zatim sav vrh iz Oluje, koji je još živ. Locirala je Hrvatska, identificirala, uhitila, pa transferirala Gotovinu  krajem 2005. godine. Prije toga je Hrvatska prodala prvo medije, koji su bili prethodnica kolonijalizmu, pa su na red došle banke, energetski sustav, farmaceutska industrija, telekomunikacije i ostali dijelovi gospodarstva. Skinuli carine, iako još pod ranama rata i ušli u tržišnu utakmicu sa najboljim svjetskim gospodarstvima, znajući da nemamo šanse i da će se domaće gospodarstvo dalje urušiti. Liberalizirali tržište nekretnina, bila je namjere da se hrvatske vode prodaju strancima. Sve, sve je urađeno zbog Europe, da se ne ostane na Balkanu. Taj očajni hrvatski čovjek želi tu Europu toliko, da su i sami dužnosnici EU iznenađeni, skoro šokirani na toliku količinu žrtve.   

Sekvenca filma - remek djela s početka teksta, je da Red, već vidno ostario, najveći dio života je davno ostavio iza sebe, dolazi pred komisiju, umoran od dugogodišnjih odbijanja i na pitanje, je li se osjeća rehabilitirano, rezignirano odgovara, da ga nije briga što će više članovi reći, samo on zna što je sve izgubio svojom prošlošću. „Radite što hoćete, mene više nije briga“ zavalio se u naslonjač, bez ikakvih interesa, ubijene volje i želje za slobodom. Članovi Komisije se zamisliše koji trenutak i staviše na dokument pečat „odobreno“.

Za nekoliko mjeseci, kada se smiri gungula oko presude, kada se povuče jedan od zadnjih valova nacionalne Hrvatske, a ona potrošačka, konzumerska se opet glasno i pretenciozno uvuče u sve naše živote svim medijskim kanalima, jedna komisija iz Bruxelessa će dati pečat na zahtjev Hrvatske, da je zahtjev „odobren“. A Hrvatima će biti svejedno. Možda napokon shvate, da bi manjim klečanjem i manjom izraženom željom za Europom u slično vrijeme postigli sličan cilj?  Beskičmenjake nitko ne respektira.
Je li ta EU bila vrijedna gubitka cijelog sebe, ostat će pitanje za povjesničare nekad u budućnosti.