RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Dijaspori Hrvatska više ne znači ništa

Napisano 04.02.2012. 11:44

Na referendum izašlo samo 3,5 posto birača iz dijaspore. Kao da im je svejedno hoće li Hrvatska ući u EU ili ne

DIJASPORI HRVATSKA VIŠE NE ZNAČI NIŠTA

■ Dijaspora protiv EU - Da su ostale stare ustavne odredbe, njihov masovni bojkot referenduma mogao je ostaviti Hrvatsku pred vratima Europske unije
■ HDZ je izborima u dijaspori pristupio ignorantski, prezirući više nego ikad potrebu da makar simbolično pokaže kako se natječe za glasove
■ Zamišljaju li australski i kanadski Hrvati svoju pradomovinu kao egzotični osamljeni otok na koji se nikad neće vratiti, ali ne dopuštaju ni onima koji žele na njemu da se spoje s
kopnom?

Piše: prof.dr. Mirjana Kasapović, Obzor

Prosinački parlamentarni izbori i siječanjski referendum prošli su bez uobičajenih žustrih sporenja vlasti i oporbe o dijaspori. Nije bilo ni spomena vrijednih medijskih izvještaja i analiza političkog ponašanja državljana koji nemaju prebivalište u Hrvatskoj, a koje razgovorno nazivamo dijasporom, ni na izborima ni na referendumu. Nasuprot političkoj i medijskoj tišini, nikad nije bila potrebnija ozbiljna rasprava o sudjelovanju dijaspore na nacionalnim izborima i referendumima. Nikad dosad nisu, naime, poslane tako zabrinjavajuće poruke „iz svijeta“ i nikad se dosad glasovanje dijaspore nije pokazalo načelno prijepornim kao u prosincu i siječnju.
Politička tišina u raspravama o dijaspori nastupila je onoga trenutka kada su se HDZ i SDP dogovorili o tome da će ozakoniti fiksnu kvotu zastupnika dijaspore te da će ih od izbora 2011. u Saboru biti troje, neovisno o tome koliko će birača izaći na birališta. Žrtvujući načelo jednakosti biračkog prava posebnim stranačkim interesima, i SDP i HDZ dobili su gotovo najviše od onoga što su u danoj konstelaciji političkih snaga i u postojećemu političkom raspoloženju u zemlji mogli dobiti.

HDZ SPAŠAVAO ŠTO SE SPASITI DALO

SDP je reducirao političku štetu koju mu je petnaestak godina nanosila potpuna politička prevlast HDZ-a u dijaspori, a koja je omogućavala toj stranci da rezervira nekoliko stolaca u sabornici i prije izbora. Kako je broj tih stolaca ponajprije ovisio o političkoj mobilizaciji Hrvata u Bosni i Hercegovini, a oni bi se osobito snažno mobilizirali kad god bi osjetili da HDZ-u prijeti gubitak vlasti, SDP je vjerojatno procijenio da bi nakon parlamentarnih izbora 2011. u Sabor moglo ući sedam ili osam predstavnika dijaspore. A to je trebalo spriječiti, pogotovo zato što se u vrijeme pregovora ishod izbora činio neizvjesnijim nego što je naposljetku bio. HDZ je pak u općoj političkoj defenzivi u koju je zapao zbog stalnog slabljenja potpore u zemlji i masovnih prosvjeda širokih slojeva društva nastojao spasiti što se spasiti dalo. Kako se u svim dosadašnjim ispitivanjima javnog mnijenja velika većina građana Hrvatske izjašnjavala protiv sudjelovanja dijaspore na nacionalnim izborima, HDZ je htio spriječiti oporbu da opet uoči izbora otvori to pitanje i dodatno potakne neraspoloženje prema vladajućoj stranci tako što je pristao da se smanji broj zastupnika dijaspore u Saboru. Bolje išta nego ništa, vjerojatno se razmišljalo u HDZ-u.

Političku tišinu dodatno su produbile ustavne promjene kojima su promijenjeni uvjeti za pravovaljanost referenduma o ulasku Hrvatske u Europsku uniju. Umjesto dotadašnjih pravila prema kojima je referendum bio pravosnažan ako je glasovala natpolovična većina svih registriranih birača i ako se apsolutna većina onih koji su glasovali izjasnila za ulazak u Uniju, prema novim je propisima bilo dostatno da za pristup Uniji glasuje natpolovična većina građana koji su izašli na referendum. Svođenje obrasca dva puta „50 posto plus jedan“ na obrazac jedanput „50 posto plus jedan“ opravdavano je slabim odazivom građana u dijaspori koji bi mogli „srušiti“ referendum. Vladimir Šeks - koji je proteklih dana slavodobitno izjavio da je on svojom političkom mudrošću spriječio da Hrvatska ostane pred vratima Unije - implicitno je tako priznao da pravo dijaspore da glasuje na nacionalnom referendumu može ugroziti vitalne državne interese i da, prema tome, jest problematično. Te pravne i političke odluke imale su nekoliko važnih posljedica. Ponajprije, parlamentarni izbori u dijaspori postali su gotovo nevažni. Ako tri zastupnika može izabrati i 100 i 100.000 birača, onda izborna kampanja i politička mobilizacija birača gube smisao.

Na parlamentarne izbore u prosincu prošle godine izašlo je samo 5,1 posto birača u cijelom svijetu. Od toga je u Bosni i Hercegovini glasovalo 80 posto. No od ukupnog broja birača u toj zemlji glasovalo je samo 6,4 posto. Otkako se provode izbori za dijasporu u posebnoj izbornoj jedinici, izlaznost nikad nije bila slabija. To se izrazilo i u „cijenama“ mandata. Dok je HDZ-u za mandat u Hrvatskoj prosječno trebalo 12.423 glasa, u dijaspori mu je bilo dostatno 5.005 glasova. Izbori u dijaspori tradicionalno su potkompetitivni. HDZ je opet bio nadmoćan i osvojio je 73 posto glasova i sva tri mjesta. Drugoplasirani HSP dobio je 11,5 posto glasova i mogao je osvojiti mandat samo da se raspodjeljivalo najmanje osam saborskih mjesta. U takvim je odnosima snaga HDZ izborima pristupio ignorantski, prezirući više nego ikad dosad potrebu da makar simbolično pokaže da se natječe za glasove državljana izvan Hrvatske i da istakne kandidate koji bi ih legitimno predstavljali. Slično su se ponijele i druge stranke.

NEZAINTERESIRANOST BIRAČA

Premda se za mandate natjecalo čak 15 izbornih lista sa 131 kandidatom, malobrojni su bili kandidati izvan Hrvatske. Nešto ih je bilo iz Bosne i Hercegovine, po jedan iz Austrije i Australije, dva iz Njemačke te po jedna kandidatkinja iz Srbije i Švicarske. Na prvom su se mjestu našli samo na politički beznadnim listama Hrvatske 21. stoljeća i Hrvatskog hrasta. Na prva tri mjesta našli su se još samo na listama politički anonimne Agende mladih demokrata i Jurčićeve koalicije te na nešto jačoj listi Hrvatske stranke prava. Od osam kandidata na listi HDZ-a samo je jedan bio iz inozemstva, i to iz Bosne i Hercegovine, dok su na prva tri mjesta smješteni Ilija Filipović iz Makarske, Milijan Brkić iz Zagreba i Perica Jelečević iz Osijeka. Za predstavnike dijaspore nisu se samo kandidirali stanovnici Zagreba, Rijeke, Osijeka, Požege, Koprivnice, Makarske i drugih gradova nego i stanovnici mjesta za koje i u Hrvatskoj malo tko zna: Banove Jaruge, Brckovljana, Gornjeg Lovića, Jamnice Pisarovinske, Ježdovca, Koprivničkih Brega, Lepavine, Malih Grabičana, Otrić-Seoca, Rakova Potoka i drugih. Sve da su neki od njih stanovito vrijeme radili i živjeli u inozemstvu ili da su rođeni u inozemstvu, nije li to ipak izraz podcjenjivanja birača dijaspore i obesmišljavanja izbora u njoj? Ukratko, prošle parlamentarne izbore u dijaspori obilježili su krajnje slaba zainteresiranost, mobiliziranost i izlaznost birača, niska kompetitivnost, ignorantski odnos hrvatskih političkih stranaka prema biračkom tijelu dijaspore i njegovim izvornim kandidatima te, u konačnici, nefunkcionalnost cijeloga izbornog procesa. Izbori u dijaspori nisu postali tek drugorazredni izbori - ta je „čast“ u svim članicama Unije rezervirana za izbore za Europski parlament, pa će tako biti i u Hrvatskoj ne učini li se nešto na vrijeme - nego posve sporedan i zaboravljen odvojak izbornog procesa u „ničijoj zemlji“.

U BiH NA REFERENDUM IZAŠLO 2,3%

Poruke i pouke glasovanja dijaspore na referendumu još su ozbiljnije. Dijaspora je pokazala potpunu ravnodušnost prema sudbini Hrvatske. Kako je na referendum izašlo samo 3,5 posto birača, čini se da je pregolemoj većini bilo svejedno hoće li Hrvatska ući u Europsku uniju ili ostati izvan nje. U Australiji i Kanadi, „mitskim“ zemljama hrvatske dijaspore, glasovalo je 338 i 296 ljudi, odnosno 4,7 i 8,7 posto. U prvoj je 47 posto, a u drugoj 43 posto bilo protiv ulaska Hrvatske u Uniju.
Kako protumačiti te rezultate?
Australija i Kanada integrirane su u brojne američke i zapadne ekonomske, političke i vojne asocijacije. Obje su članice Commonwealtha, zajednice naroda koju je 1948. osnovalo Britansko Carstvo. Zašto se onda Hrvatska ne bi integrirala u zajednicu europskih naroda? Zamišljaju li australski i kanadski Hrvati svoju pradomovinu kao egzotični osamljeni otok na koji se nikad neće vratiti, ali ne dopuštaju ni onima koji žive na njemu da se spoje s kopnom?
 
Nasuprot australskim i kanadskim Hrvatima, Hrvati u Bosni i Hercegovini masovno su glasovali za ulazak u Uniju: čak ih je 88 posto zaokružilo „za“. No na referendum ih je izašlo zapanjujuće slabih 2,3 posto. Kakvu su poruku time odaslali? Zlonamjernici bi odmah zaključili da bosanskohercegovačke Hrvate više zanima tko je na vlasti u Hrvatskoj nego što će biti s Hrvatskom. Prema toj logici, oni samo gledaju kako pridonijeti tome da na vlasti ostane HDZ i da se tako održi pokroviteljski odnos hrvatske vlasti prema klijenteli u susjednoj državi. Dobronamjernici bi rekli da su bosanskohercegovački Hrvati shvatili da njihov glas ionako nije presudan te nisu ni izašli na glasačka mjesta. No da su ostale stare odredbe o referendumu, njihov je masovni bojkot referenduma vrlo lako mogao ostaviti Hrvatsku pred vratima Unije. Dobro je da se to nije dogodilo ne samo zato što država ne bi ušla u Uniju kada je planirano nego i zato što bi se sav bijes zbog toga obrušio na dijasporu. Da se dogodio taj potres, vjerojatno bi oduzimanje biračkog prava dijaspori poprimilo oblik plebiscitarnog zahtjeva u Hrvatskoj.

| VL | HB.org |


Nema komentara

Anketa

Ustavi