RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Grijeh struktura

Napisano 15.01.2013. 14:16

Grijeh struktura

Hrvate Travnika i Lašvanske doline frustrira što se akcije uhićenja kao u Bihaću ne provode i tu

■ Hoće li itko i kada odgovarati za ubojstva policajaca u Središnjoj Bosni
■ Osim što „mudro šute“ nadležni nemaju nikakve reakcije
■ U jednoj televizijskoj emisiji rečeno je kako je to bio „zločin države nad pojedincem“
■ Ni počinitelji ovih zločina nisu otkriveni, a žrtve već godinama, osim obitelji, nitko i ne spominje

Piše: Zvonimir Čilić, VLM

Proteklih dana Hrvati u središnjoj Bosni, naročito Hrvati u Travniku, s posebnom pozornošću pratili su medijska izvješća o akciji pripadnika Federalne uprave policije u Bihaću, a koja je rezultirala uhićenjem dvojice aktivnih i četvorice bivših policajaca MUP-a Unsko-sanske županije, osumnjičenih za ubojstvo srpskog povratnika Cvijana Radića krajem siječnja 1997. godine.

No, Hrvate Travnika i Lašvanske doline, pa i šireg područja, frustrira činjenica što se takve akcije ne provode i uspješno završe i u Travniku. Jer, u jednoj TV emisiji u kojoj je o temi uhićenja osumnjičenih za ubojstvo srpskog povratnika gost bio direktor Federalne uprave policije Dragan Lukač rečeno je kako je to bio „zločin države nad pojedincem“, s asocijacijom na osumnjičene i uhićene aktivne i bivše policajce. A što je, pitaju se Hrvati u Travniku, kada pojedinac, ili više njih, izvrši „zločin nad državom“, aludirajući na ubojstvo u Travniku dva policajca povratnika hrvatske nacionalnosti. Što je to, kada takvih neuspjelih pokušaja bude, u vrlo kratkom vremenu, još nekoliko, i nijedan od njih, unatoč papagajskom ponavljanju da istrage neprestano traju, te da zločini ne zastarijevaju, ni jedan nije razriješen, a i laicima je jasno da je te dosjee već odavno prekrila prašina.

A riječ je o Perici Biliću (1971.), policajcu povratniku, ubijenom 12. lipnja 1998. u travničkom prigradskom naselju Lovrići, podmetnutom eksplozivnom napravom pod njegov osobni automobil u dvorištu obiteljske kuće i Ante Valjana (1973.), također, policajca povratnika, ubijenog također eksplozivnom napravom. Eksplozija se dogodila u središtu Travnika, u neposrednoj blizini zgrade Policijske uprave Travnik, koju je u 5 sati i 55 minuta napuštao nesretni Valjan nakon odrađene treće smjene i kretao se prema parkiranom automobilu.
Prema mišljenju stručnih osoba, najvjerojatnije se radila o eksplozivnoj napravi s daljinskim aktiviranjem i izazivanjem eksplozije u željenom trenutku.

Šest mjeseci kasnije, 9. veljače 1999., ponovno je bio „pokušaj zločina nad državom“ od pojedin(a)ca, ponovno u središtu Travnika, tek dvadesetak metara od zgrade PU Travnik. I ponovno je žrtva bio policajac Vlado Stojak (1967.) povratnik hrvatske nacionalnosti, i ponovno je bila riječ o podmetnutoj eksplozivnoj napravi pod njegov osobni automobil. A samo, spletom sretnih okolnosti, ovaj zločinački atak nikada otkrivenog zločinca nije koštao života Stojaka nego ga je ostavio s teškim tjelesnim ozljedama i uništenim automobilom.

A uz sve ovo treba i podsjetiti da je u to vrijeme AID, tajna bošnjačka policija, imala sjedište u zgradi PU Travnik, a zloglasna Aktivna muslimanska omladina svoje sjedište u zgradi s druge strane glavne travničke ulice.

Vrijedno je naglasiti da je „država napadnuta“ od pojedin(a)ca i 8. svibnja 1998., također u općini Travnik, a ponovno su meta bili travnički policajci hrvatske nacionalnosti. Tada su, naime, napadači, ili više njih, otvorili paljbu iz automatskog oružja na vozilo u kojemu su bili policajci PU Travnik, Josip Prkić i Vjekoslav Kolenda. Treba li uopće reći da napadač(i) nije otkriven, a pitanje je li takvih pokušaja uopće i bilo. Jer, napad na policajce hrvatske nacionalnosti, bar u to vrijeme i nije se tretirao kao „napad na državu“, a što potvrđuje i jedna konstatacija travničkog policajca bošnjačke nacionalnosti, vezana uz ubojstvo kolege mu Perice Bilića, kako je to samo „jedan ustaša manje“.

Ubojstvima i pokušajima ubojstava policajaca prethodilo je niz ubojstava povratnika također Hrvata u općinu Travnik. Naime, 16. veljače 1997. godine u travničkom naselju Šipovik ubijen je Fabijan Babić (1925.), 2. ožujka 1997. Marija Medić (1905.) je maltretirana i silovana, a nekoliko dana kasnije je preminula u travničkoj bolnici, a 30. kolovoza iste godine u naselju Nula vatrenim oružjem kroz prozor obiteljske kuće u obnovi, u vrijeme večere, ubijeni su povratnici otac i sin Jezerčić, Luka (1938.) i Pero (1970.).

Nepuna 2 mjeseca kasnije, 26.10., također u selu Nula, ubijen je Ivica Domić (1967.), također vatrenim oružjem kroz prozor obiteljske kuće u obnovi.
Ni počinitelji ovih zločina nisu otkriveni, a žrtve već godinama, osim obitelji i prijatelja, nitko i ne spominje.

Ne spominje se već odavno ni podmetnuta eksplozivna naprava od koje je 16. veljače 2002. u dvorištu obiteljske kuće, u travničkom naselju Ilovača teško nastradao (amputirana mu je desna noga) povratnik Vlatko Vidović (1941.), kao ni niz drugih zločina s nešto lakšim posljedicama, a koje je nemoguće pobrojati jer ih je bilo na desetke, pa i stotine.

I kada se k tomu dodaju neprocesuirani teški ratni zločini počinjeni nad Hrvatima Travnika (ali i Viteza, Busovače, Fojnice, Novoga Travnika, Zenice...) - ubojstva, strijeljanja civila i zarobljenih i ranjenih vojnika, ritualna klanja..., progoni, kazamati, više tisuća obiteljskih domova i gospodarskih objekata opljačkanih, spaljenih, porušenih, te „grijeh (nečinjenja) struktura“ (domaćih i inozemnih) kada je u pitanju (pre)ustroj Travnika istovjetno Mostaru (ma kakav on bio), onda nije čudo što je proces povratka Hrvata u Travnik već odavno zaustavljen (nije se vratilo više od 15 tisuća).

A sve je intenzivnije iseljavanje onih koji su se nakon rata vratili na svoje opustošene posjede ali i onih koji su ratnu golgotu preživjeli na području općine Travnik.

I „mirna Bosna“ moglo bi se reći za sve to, jer osim što „mudro šute“ nadležni nemaju nikakve reakcije.


Nema komentara

Anketa

Ustavi