• Povratničke tegobe Hrvata (183582)
• DRUGI SVJETSKI RAT: Srce tame (1941 - 1945) (165419)
• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite... (95128)
• OSMANSKA VLAST Tamni vilajet i beskrajni rat 1463 - 1878 (92130)

• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite...
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Mesiću okani se Brčkog, šalji vojsku na Derventu!
• Srušena nelegalna džamija u naselju Sturba kod Livna!

• Zajednička druženja nositelja ratnih vojnih odličja HVO-a pokazuju jedinstvo i snagu hrvatskog čovjeka
• Na pomolu koalicija SDP-SBIH
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Hrvatski zatočenici doživjeli su ono što ljudski um ne može pojmiti
• Obilježen početak stradanja i napada na Hrvate Zenice

Statistika

• Ukupno registriranih korisnika: 9763
• Ukupno članaka: 23656
• Ukupno komentara: 2087
• Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
• Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Hrvatski zatočenici doživjeli su ono što ljudski um ne može pojmiti

BUGOJNO

Hrvatski zatočenici doživjeli su ono što ljudski um ne može pojmiti

Na stadionu se nije igrao nogomet, zapravo igrala se jednostrana igra naoružanih i premoćnih stražara koji su išli u napad i nemoćnih zatočenika-brojeva koji se nisu branili, završne su riječi

Piše: Ana Popović / VLM

Postojanje udruženog zločinačkog pothvata u Bugojnu, čiji je cilj bio protjerati Hrvate iz ovoga srednjobosanskog grada, neupitno je. Stav je to Tužiteljstva BiH, odnosno tužiteljice Slavice Terzić koja je u svojoj završnog riječi na suđenju Nisvetu Gasalu, Musajbu Kukavici i Senadu Dautoviću precizno i argumentirano objasnila zašto plan progona Hrvata iz Bugojna zaslužuje epitet udruženog zločinačkog pothvata.

Zajednički plan

Tužiteljstvo zapravo smatra da je postojanje udruženog zločinačkog pothvata u Bugojnu dokazano jer sve ono što se tijekom rata događalo u Bugojnu, naglasila je u svojoj završnoj riječi tužiteljica Terzić, ispunjava kriterije udruženog zločinačkog pothvata. Prvi je kriterij postojanje skupine ljudi sa zajedničkim planom. Skupinu su činili ljudi okupljeni oko Ratnog predsjedništva. Drugi ne manje važan kriterij jest da je zajednički plan detaljno razrađen u ključnom dokazu Tužiteljstva, dnevniku Dževada Mlaće, predsjednika bugojanskoga Ratnog predsjedništva, za kojeg tužiteljica navodi da je bio „krov koji drži sve konce i povezuje svu priču“. Teza Tužiteljstva BiH je da je udruženi zločinački pothvat u Bugojnu i proveden jer, navedeno je u završnoj riječi tužiteljice Terzić, zatočenici hrvatske nacionalnosti doživjeli su ono što normalan ljudski um ne može pojmiti - preživjeli su poniženja, premlaćivanja, odvođenja na obavijesne razgovore, odvođenja u nepoznato s kojih se nikad nisu vratili, preživjeli su smještaje po podrumima punim vode, spavanje na kartonima i paletama, prisilno davanje krvi, strah za vlastiti život, držani su na rubu egzistencije, gladni i promrzli, odvođeni na prisilne radove na prve crte bojišnice te još mnogo toga što ljudski um ne može pojmiti, a na papiru se ne da opisati.

Na tragu postojanja udruženog zločinačkog plana u Bugojnu bilo je i Haaško tužiteljstvo prilikom izricanja presude Enveru Hadžihasanoviću, zapovjedniku Trećeg korpusa Armije BiH (dio Trećeg korpusa bila je i operativna skupina Zapad u čijoj zoni odgovornosti je bilo Bugojno) i Amiru Kuburi, zapovjedniku Sedme muslimanske brigade Armije BiH.

„Haaški je sud primijetio da se radilo o smišljenoj politici zatvaranja zatočenika, ali ovo vijeće ima puno više dokaza da je zatvaranje zatočenika u neuvjetnim prostorijama bilo dio smišljene politike, odnosno plana udruženog zločinačkog pothvata“, navedeno je u tužiteljičinoj završnoj riječi. Tužiteljica je podsjetila na posebno dobar stav koji je Međunarodni sud u Haagu zauzeo u predmetu protiv Hadžihasanovića, tiče se uvjeta u kojima su bili zatočenici. Naime, Haag nije prihvatio tvrdnju Hadžihasanovićeve obrane o tomu da su hrvatski zatočenici držani u neljudskim uvjetima jer im se nije mogao osigurati humaniji smještaj. Ovakva je teza oborena činjenicom da je u Bugojnu postojao hotel Kalin koji je Armija BiH zauzela u srpnju 1993. godine, a od 12. kolovoza iste godine bio je potpuno prazan. Hotel Kalin je bio prikladan prostor za smještaj zatočenika, ali zatočenici u njega nisu smješteni te tvrdnja Hadžihasanovićeve obrane kako u Bugojnu nije bilo prostora za prikladan prihvat zatočenika, jednostavno ne stoji, stav je Suda u Haagu. Bilo je to poznato i Senadu Dautoviću, ali on je inzistirao da se čuva imovina hotela, a ne da se poboljšaju uvjeti smještaja zatočenika.

Upravo je smještaju i nehumanim uvjetima držanja hrvatskih zatočenika u brojnim logorima Armije BiH tužiteljica Terzić posvetila više stranica svoje završne riječi ispisane na 150 stranica. Izdvajamo dio koji je odnosi na tribine nogometnog stadiona Iskre pod kojima su 294 zatočenika provela punih osam mjeseci, sve do razmjene 19. ožujka 1994. godine.

“Na stadionu se nije igrao nogomet, ustvari igrala se jednostrana igra naoružanih i premoćnih stražara koji su išli u napad i nemoćnih zatočenika-brojeva koji se nisu branili”, stoji u završnoj riječi te se navodi i kako su zatočenici detaljno opisali higijenske uvjete, način prehrane, smještaj kao i činjenicu da je u samo tridesetak četvornih metara znalo biti smješteno  i po 50 zatočenika. „Znali su moliti Boga da ih sve pokosi nekakva kuga, samo da strahotama dođe kraj, a onda bi čuli glas Musajba Kukavice koji je prozivao one koji će ići raditi. Kao „suvremeno roblje“ slani su zatočenici na Garačke podove, Dautbegovića Dolac, Sabljare, Guvna... Zatočenici koji bi bili ranjeni, ostajali su ležati na zemlji, a ranjeni stražari, pripadnici Armije BiH, dobili bi liječničku pomoć“, stoji u jednom od brojnih opisa nehumanog postupanja prema zatočenim Hrvatima. Uvjetima u kojima su držani zatočenici hrvatske nacionalnosti bili su zgroženi i pripadnici tadašnjeg UNPROFOR-a te Međunarodnog odbora Crvenog križa. No, njima se zatočenici nisu smjeli požaliti jer premlaćivanja i torture su se nastavljale odmah nakon posjeta predstavnika ove organizacije. Jedan od preživjelih kazao je kako zatočenici nisu smjeli ni proviriti za posjeta predstavnika MOCK-a jer su se bojali stražara, a poseban strah u kosti ulijevali su im pripadnici postrojbe „Šejtani“ Armije BiH koje je upravitelj Nisvet Gasal puštao da kad god žele uđu u „Stadion“ i premlaćuju zatočenike. Svjedoci kažu da su se premlaćivanja događala čak i bez Gasalova znanja, ali on za to nije posebno mario, a kamoli kaznio ili barem ukorio počinitelje. BH banku tužiteljica Terzić je opisala kao posljednju stanicu prije „puštanja kući“, kako su ironično nazivana odvođenja u nepoznato i premlaćivanja zatočenika do smrti.

Sa stadiona Iskre su zatočenici odvođeni u BH banku

Nisu im tamo odobravani krediti, niti su rješavali svoje novčane probleme, dobivali su batine u ratama i obrocima. Neki su odvedeni po svoju ratu i nisu nikada vraćeni. Dolazio je opet i MOCK i pitao upravnika, pitao i Musajba Kukavicu gdje su zatočenici, gdje su brojevi, jer je nedostajalo, ali nitko nije davao odgovor.

Čini se da je plan iz materijalnog dokaza T-640 (misli se na dnevnik Dževada Mlaće) odlično funkcionirao, ili ćemo reći da su izvršitelji plana bili odlični učenici. Upravnik je i dalje uporno davao odobrenja za izvođenje zatočenika, zavodio uredno brojeve, iako je znao što je podrazumijevalo odvođenje zatočenika u BH banku, ali to ga i dalje nije sprječavalo da išta poduzme niti da zaustavi ili spriječi provođenje plana iz dokaza T- 640.

Musajb Kukavica je i dalje uredno prozivao zatočenike koji su išli na obavijesni razgovor u BH banku i uredno razvodio brojeve, koji su se tako manje-više uredno vraćali s modricama, podljevima i krajnje izobličeni, osim onih koji se nikada nisu vratili, jer su “pušteni kućama”.
Samo zato što je to bilo zapisano u “svetom planu”.

Spomenimo samo neka od imena zatočenika koji su odvedeni na radove, ispitivanje i nikada se nisu vratili - Stipica Zelić, Jadranko Gvozden, Frano Jezidžić, Zdravko Juričić, Dragan Erkapić, Dragan Miličević, Kardelj i drugi, ali nemojmo ih nabrajati, ne spominjimo više njihova imena jer su oni za upravnika bili i ostali samo brojevi.

“PUŠTENI KUĆI”“, stoji uz ostalo, u tekstu završne riječi u kojoj se Terzićeva posebno osvrnula na ulogu Senada Dautovića u provođenju udruženog zločinačkog plana protjerivanja Hrvata iz Bugojna.

Dautovića je nazvala „velikom ribom“ s kojom zapravo počinje priča o torturama nad oko dvije tisuće zatočenih pripadnika I., II. i III. bojne Brigade “Eugen Kvaternik” HVO-a Bugojno. Dautovića Tužiteljstvo BiH tereti za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika te ratni zločin protiv ratnih zarobljenika. “Dautović se nije suprotstavio nikada ni u jednoj funkciji zacrtanom planu, kreirao je i dograđivao plan s drugim velikim ribama Ratnog predsjedništva Bugojna, zapisivao ga je profesor uredno, sudjelovao je u stvaranju, osmišljavanju plana, a provodio i završavao zadatke izvan sastanaka, provodio ih je na terenu.

Ne znamo ocjenu rezultata rada člana Ratnog predsjedništva, profesor ih nije ocjenjivao, ali Tužiteljstvo smatra da je Dautović ocijenjen ‘čistom desetkom’ jer su mu vjerovali sugrađani Hrvati, predali su mu se, vjerovali su mu da, kao vojnik, kao čovjek koji jamči da će biti poštovana Ženevska konvencija, kako za civile, tako i za bojovnike-ratne zarobljenike, bolesnike, da im, kako svjedoci kažu, ‘neće ni dlaka nedostajati’, ali ipak nedostaje jedan broj brojeva-ljudi koji su mu se predali i vjerovali kao čovjeku. Vjerovali su mu brojevi-ljudi da će poštovati ratna pravila, da će poštovati - Ženevske konvencije – dopunski protokol, da će se poštovati čovjek, njegov život i dostojanstvo, ali nisu.
Nije se pokolebao optuženi Senad Dautović ni kao čovjek i visoki čimbenik da plan iz “Dnevnika” ne uspije, naprotiv - trudio se da sve štima na terenu.

Odgovornost Mlaće

Da je odustao, ne bi bio na optuženičkoj klupi u ovoj sudnici, bio bi u kazamatima sa svojim sugrađanima u redovima u Gimnaziji, Marksističkom centru, Klosteru časnih sestara, Donjićima, Osnovnoj školi, Stadionu, rovovima... da pomogne borcima na prvim crtama bojišnice u redu za prisilno davanje krvi u Ratnoj bolnici, u redovima za porciju oskudne hrane, u svim kazamatima i, na kraju, u redu ispred stadiona NK Iskra kao broj iza broja 294, dana 19. travnja 1994., kao i svi sugrađani Bugojna - Hrvati, koji su dočekali da budu razmijenjeni nakon osam mjeseci muka, u prisutnosti UNPROFOR-a”, navodi tužiteljica Slavica Terzić.
Iz teksta njezine završne riječi jasno se iščitava i sad već neupitna odgovornost Dževada Mlaće, predsjednika Ratnog predsjedništva Bugojna, ali i Selme Cikotića, ratnog zapovjednika Operativne skupine Zapad Armije BiH. Mlaćo danas predaje matematiku u Gimnaziji u Bugojnu, jednom od ratnih logora za Hrvate, a Cikotić je još uvijek ministar obrane BiH.
„Ova je završna riječ nadam se dobar temelj za buduće procese“. Iz ove rečenice tužiteljice Terzić da se naslutiti da će Mlaćo i Cikotić, ali i brojni drugi koji su bili dio udruženog zločinačkog pothvata u Bugojnu, uskoro na optuženičku klupu. Konačno!

Samo njihovim procesuiranjem, smatraju hrvatski stradalnici Bugojna, a posebno obitelji 20 nasilno odvedenih zatočenika, počet će se vraćati izgubljeno povjerenje u pravosudne institucije BiH. Želja je to i tužiteljice Slavice Terzić koja svoju završnu riječ završava sljedećom rečenicom:
“Vjerujem da će ovo vijeće na kraju oštećenim iz ovog predmeta biti iskra, ali ne tamna kao što je to bio logor ‘Iskra’, već iskra svjetlosti i da će donijeti odluku kojom će optužene Nisveta Gasala, Musajba Kukavicu i Senada Dautovića za počinjeno kazneno djelo proglasiti krivim te im sukladno tome izreći kaznu zatvora i tom kaznom zadovoljiti pravdu i ostvariti svrhu specijalne i generalne prevencije te doprinijeti pomirenju i suživotu u Bosni i Hercegovini, prije svega u Bugojnu i vraćanju vjere u pravosudni sustav države Bosne i Hercegovine.”