RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

I Didak je tražio pravdu od austrijskih upravitelja

Napisano 03.01.2013. 14:44

Trećega veljače ove godine navršava se devedeset godina od smrti velikog svećenika, graditelja i preporoditelja

I Didak je tražio pravdu od austrijskih upravitelja

■ Bila su to teška vremena.
I preskromno živjeti nije bilo lako.
Kao da se vremena ponavljaju.
I borba za opstojnost, također.

■ Didak: Mi radimo kao kmetovi! Kada platimo sve poreze i namete, kući se vraćamo praznih ruku

■ Bilo bi dobro kada bi ovovremeni visoki upravitelj gospodin Valentin Inzko, pročitao pismo koje je u povodu rješenja ustavnih i gospodarskih pitanja 1909. godine fra Didak Buntić uputio njegovom sunarodnjaku ministru Burijanu
■ U pismu koje je prije stotinu i četiri godine fra Didak Buntić uputio onovremenom visokom predstavniku carske Austrije, među ostalim, nalazi se i ovo: „Preuzvišeni gospodine ministre, ovo Vam pismo upućuje kršćanski narod u Hercegovini i moli Vas da NOVI USTAV bude više odgovarao našim teškim prilikama i potrebama. Vi nas ne čujete ili, možda ne hajete za nas...“

Piše: Josip Muselimović

Prošle godine u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače sudjelovao sam u predstavljanju izvrsne knjige sveučilišnog profesora i iskusnog diplomate dr. Mile Lasića „U zemlji zarobljenog uma“. Govoreći o svojoj knjizi, obrazlažući vrijeme i okolnosti njenog nastanka, govoreći o svom genetskom podrijetlu, autor u jednom trenutku reče: „Ja sam istinski didakovac, jer je on naš Homer i naš Voltaire, zajedno!“

Prvi put sam čuo da se netko na javnom mjestu, u svečanoj prigodi, ponosno i na ovakav način predstavlja. U tom trenutku, moram priznati, iz više razloga, bilo mi je ugodno. I NE SAMO TO! Osjetio sam da sam tu ugodu podijelio s brojnom publikom uglavnom intelektualne provenijencije koja se okupila oko ovog značajnog kulturnog događaja i poruka koje nam šalje knjiga zanimljiva naziva i još zanimljivijeg sadržaja.

U prvome, drugom, trećem i svakom redu, s lijeve i desne strane dvorane, vidio sam sveučilišne profesore, emerituse, liječnike, odvjetnike, svećenike i književnike. Nasuprot radnog stola smjestila se skupina studenata koji su došli još jednom poslušati svoga profesora, vidjeti o čemu on piše i što o tom pisanju kažu promotori koje je odabrao i pozvao. Pretpostavio sam da jedna i druga skupina u dvorani mora nešto znati o životu i radu fra Didaka Buntića. Uzimajući za mudro i ozbiljno sve ono što sam pročitao od uglednog znanstvenika, sveučilišnog profesora i diplomate, zainteresirala me ova usporedba: „Ja sam istinski didakovac!“

Prije svega, pitao sam se: je li moguće usporediti jednoga hercegovačkog franjevca sa slavnim grčkim pjesnikom Homerom, piscem najvećih antičkih epova, a potom i s Voltairom, genijalnim francuskim književnikom i filozofom, piscem izvrsnih drama, velikih romana i epova. U prvi mah to mi se učinilo nemogućim, neobjektivnim, zapravo - učinilo mi se pomalo pretjeranim.
Vjerujem da je takav osjećaj imala i brojna publika koja je s pažnjom pratila izlaganja promotora i autora knjige U zemlji zarobljenog uma. Svatko je za sebe tražio ozbiljniju poveznicu između antičke Ilijade i hercegovačke Odiseje, između fra Didaka Buntića i onovremenih pjesnika i filozofa i ovovremenog živućeg čovjeka.

Razmišljajući o izlaganju i identifikaciji dr. Mile Lasića pitao sam se: je li uopće moguće uspoređivati vrijeme dvanaestog stoljeća prije Krista kada je, prema predaji, u Smirni živio slavni pjesnik Homer, s osamnaestim stoljećem u kojemu je stvarao književnik i filozof Voltaire. Pogotovo - je li moguće pronaći ikakve dodirne točke s prvim desetljećima Didakovog dvadesetog stoljeća i vremena koje mi živimo?!

Pišući ovu kolumnu morao sam se zapitati - ima li ikakvih poveznica između onoga što je u svojoj knjizi napisao dr. Mile Lasić s onim o čemu su stoljećima pjevali pjesnici, raspravljali klasici književne, filozofske i političke misli? Hercegovina je u to vrijeme bila zemlja porobljenog života i zarobljenog uma.

Voltaire, slavni francuski književnik i filozof, propovijedao je da samo rad može spasiti čovjeka od četiri velika zla: od dosade, poroka, neznanja i siromaštva. Je li u Voltairovim postavkama, još u ranoj mladosti, smisao svoga života pronašao fra Didak Buntić, glasoviti hercegovački franjevac? Odgovoriti na nametnuto pitanje nije lako i nije jednostavno. Zahtijevalo bi to okrugle stolove ozbiljnijih i najumnijih ljudi. U kolumnama ovakvog profila to nije moguće učiniti. Ipak, na koncu svih rasprava, tribina, seminara i okruglih stolova, svejedno je, objektivan promatrač mora doći do spoznaje da je fra Didak Buntić, svojim neobičnim i nesebičnim životom, ispisao najsvjetlije stranice hercegovačkog epa, i da je on naš, kako s pravom reče dr. Mile Lasić, Homer i Voltaire - zajedno.

Kada je devetog listopada davne 1871. godine u Paoči, malome broćanskom mjestu udaljenom petnaestak kilometara od Čitluka, današnjeg općinskog središta i nešto više od grada Mostara, od oca Mije i majke Matije rođene Stojić, na svijet došao dječak koji je krštenjem dobio ime Franjo, nitko nije mogao pretpostaviti da je rođen veliki svećenik i prosvjetitelj, preporoditelj i graditelj. Nitko nije mogao znati da će to djetešce, u posebnim društvenim i povijesnim okolnostima, izrasti u spasitelja hercegovačke sirotinje i odlučnog zastupnika narodnih interesa. U vrijeme rođenja, briga njegovih roditelja bila je kako, u godinama gladi, prehraniti djecu i svoju obitelj. Mladim generacijama danas je to teško shvatiti. Ipak, s vremena na vrijeme, treba se prisjetiti i ovih turobnih tuđinskih, sultanskih, kraljevskih i carskih vremena.

Raspadom moćnog Osmanlijskog Carstva i dolaskom nove, jednako bezdušne carske austrougarske uprave, ništa se nije promijenilo. Na hercegovačkoj zemlji nije bilo lako živjeti. Predanim radom na svome ili tuđem imanju, ljudi su se borili i na različite načine snalazili kako bi prehranili, u pravilu, brojnu obitelj. Porezom na porez, nametom na namet, bezdušna osmanlijska, carska i starojugoslavenska uprava, marljivog hercegovačkog čovjeka držala je u okvirima zadanog ropstva.

Bila su to teška vremena.
I preskromno živjeti nije bilo lako.
Kao da se vremena ponavljaju.
I borba za opstojnost, također.

U pismu koje je prije stotinu i četiri godine fra Didak Buntić uputio ministru Burijanu, onovremenom visokom predstavniku carske Austrije, među ostalim, nalazi se i ovo:
„Preuzvišeni gospodine ministre, ovo Vam pismo upućuje kršćanski narod u Hercegovini i moli Vas da NOVI USTAV bude više odgovarao našim teškim prilikama i potrebama. Vi nas ne čujete ili, možda, ne hajete za nas. Mi radimo kao kmetovi! Kada platimo sve poreze i namete, kući se vraćamo praznih ruku. A tamo nas čekaju uplakane žene i djeca koji skapavaju od gladi. Mi kukamo nad ovom nepravdom, gospodine ministre, do neba, ali nas nitko ne čuje. Je li pravo da mi pred državu radimo poput robova, a da za to ne dobijemo ni komad crnog kruha? Zašto nismo ravnopravni, zašto se o svemu odlučuje u Bosni?“

Bilo bi dobro kada bi ovovremeni visoki upravitelj gospodin Valentin Inzko, pročitao pismo koje je u povodu rješenja ustavnih i gospodarskih pitanja 1909. godine fra Didak Buntić uputio njegovom sunarodnjaku ministru Burijanu. I kada bi u vrijeme potrage za pravičnim ustavnim rješenjima osluhnuo desetljetni vapaj i molitvu hrvatskog puka u Bosni i Hercegovini:
- Neka nas nikada više ne predstavlja onaj koji nas ni po čemu predstavljati ne može i smiluj se da u jednom velikom gradu, u gradu Mostaru, živimo po pravilima po kojima žive ljudi u svakom drugom kutku naše zemlje! Zar je to previše? - pita se svatko, od najmanjeg djeteta do šugava mačeta, gospodine visoki predstavniče Međunarodne zajednice.

Nekoliko godina kasnije fra Didak se raspisao na sve strane. U Beču je posjetio i presvijetlog cara Karla I. i opisao mu nevolje hercegovačkog puka. Prvi svjetski rat pokosio je Hercegovinu. Boreći se za carsku krunu, tisuće žena ostalo je bez muževa, a armija djece bez očeva i svojih hranitelja. Glad je pokucala na vrata brojnih obitelji. Na ove patnje, presvijetli care, ne možete ostati nijemi - iz dna duše govorio je i molio fra Didak.

Kako pomoć nije stizala, fra Didak je odlučio spašavati izgladnjelu djecu i voditi ih u žitorodnu Slavoniju. S jednakom ljubavi, skupljao sam izgladnjelu katoličku i muslimansku djecu. Jednom prigodom, na mostarski željeznički kolodvor, bez prethodnog dogovora, majke pravoslavne vjeroispovijesti dovele su svoju djecu i zamolile da ih povedem i spasim od smrti. U tome trenu progovorilo je moje hercegovačko franjevačko srce i sebi sam rekao: „O ovoj djeci moram povesti posebnu brigu!“, u svojim sjećanjima piše fra Didak Buntić.

Mnogi su fra Didaka nazivali hercegovačkim Jurjem Dalmatincem. I unatoč vremenima gladi, on je, 1905. godine ishodio civilna i vjerska odobrenja za gradnju širokobriješke bazilike. Pozvao je najpoznatijeg arhitekta. Pozvao je Josipa Vancaša koji je projektirao velebnu sarajevsku i đakovačku katedralu. Tako je na Brijegu, koji se izdigao iznad grada u podnožju, na Šimićevoj plavoj skamenjenoj vječnosti, franjevačkim marom iznikla velebna katedrala, konvikt i glasovita Gimnazija, koju su mnogi, s pravom i pokrićem, nazivali hercegovačkom Sorbonnom.

O životu i radu fra Didaka Buntića napisana su brojna djela. Od prve ozbiljnije knjige koja je, 1938. godine, izišla iz pera fra Otona Knezovića, do velebnog djela dr. fra Andrije Nikića izišlog u povodu održavanja kulturne manifestacije Dani fra Didaka Buntića i drame fra Ante Marića.
U godinama gladi, o životu ovoga svevremenog svećenika nastalo je, prema službenim podacima, tri stotine djela različitog opsega i različitih usmjerenja. Danas nas na fra Didaka podsjeća tradicionalna kulturna manifestacija o kojoj je zdušno brinuo fra Marinko Šakota, a posljednjih godina i sada fra Mate Dragičević. Manirom iskusnog povijesnog istražitelja dr. fra Andrija Nikić u svojoj je knjizi, na nevjerojatnih osam stotina stranica predstavio fra Didaka kao svećenika i eruditu koji govori latinski, grčki, hebrejski, talijanski, njemački, francuski i engleski jezik, koji propovijeda i na svoj način opismenjuje svijet oko sebe. Predstavio ga je kao čovjeka koji neumorno gradi, siromašnu djecu spašava od gladi i ustrajno se bori za ljudska i narodna prava. I sam fra Andrija priznaje da mu ni osam stotina stranica nije bilo dovoljno da ovovremenom čovjeku približi grandioznu veličinu ovog svećenika, na sve strane smatranog ocem Hercegovine.

Tako misli i narodni pjesnik Nikola Kordić, koji u desetercu pjeva:
„...Da je meni pero Homerovo,
Da je tinte više od Jadrana,
A hartije nego Bosna ravna,
Da do smrti pišem bez prestanka,
Opjevao ne bih fra Didaka.
Može majka roditi junaka,
Al nikada neće fra Didaka...“

Kada je 3. veljače 1922. godine prestalo kucati srce plemenitog narodnog svećenika, na sve strane zavladao je muk. Listajući stranice velebne knjige fra Andrije Nikića, naišao sam na podatak da su se od fra Didaka Buntića oprostila dva narodna tribuna - dvojica mostarskih odvjetnika dr. Bariša Smoljan i dr. Božidar Nikolić. U tome trenutku zapljusnuo me val profesionalnog ponosa. Prije desetak godina sudjelovao sam u stvaranju i predstavljanju knjige „I ne samo advokati“, knjige koju je pokojni Vlado Smoljan, nekadašnji uspješni gradonačelnik grada Mostara, posvetio svome ocu i stricu dr. Bariši i dr. Radi Smoljanu. O ovim mostarskim odvjetnicima, o dr. Božidaru Nikoliću i dr. Jakši Miličiću kao narodnim zastupnicima i nositeljima gospodarskog i kulturnog progresa, trebalo bi napisati jednu veliku ozbiljnu knjigu.
U znak zahvalnosti i trajnog sjećanja.

Smrt fra Didaka Buntića odjeknula je i izvan granica Bosne i Hercegovine. Tako slavni pjesnik dr. Dragutin Domjanić (Adamovac 1875,-Zagreb 1933. godine), odvjetnik i sudac, akademik i vijećnik Banskoga stola, predsjednik Matice hrvatske i prevoditelj Goethea i Heinea, pjeva:
„Deset već ljeta fra Didaka nije,
Deset je ljeta, što grob ga već krije,
Tužna sirotinja pita se sama,
Zar se on, zaista, ne vraća k nama...“
Zagreb, 12.12.1932.

U ovom trenutku zaboravit ćemo na priče i pripovijetke, na drame i romane. Ova kolumna želi podsjetiti da će se trećega veljače ove godine navršiti devedeset godina od smrti velikog svećenika, graditelja i preporoditelja.
Hoće li se toga dana oglasiti zvona širokobriješke bazilike i tako poručiti:
Hvala ti, i u miru svoje baštine počivaj veliki fra Didače!

----------------------------------------------------------------------------
Svijet priča i govori da je Hercegovina siromašna zemlja.
Ja, naprotiv, tvrdim da tako nije.
Zar ćete igdje na svijetu naći ovakvu zemlju i ovakvo nebo!?
Hercegovina je Misir koga je bezdušna vlast
bezdušnom eksploatacijom učinila siromašnom.
A pored toga - zar ćete igdje na svijetu naći kršnijeg, bistrijeg
i radinijeg naroda nego što je naš hercegovački?
To je narod kojemu ne fali ništa doli nešto višeg stupnja kulturnog razvitka.
Svi smo pozvani na to utjecati.
Sada je čas, prionimo poslu.

Fra Didak Buntić
----------------------------------------------------------------------------


Nema komentara

Anketa

Ustavi