RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

I urbani rasizam je također rasizam!

Napisano 27.02.2010. 11:56
Anita Malenica

Nedavno sam na zamolbu dr.Ive Čolaka urednika za 12.broj časopisa VITKO Matice Hrvatske Široki Brijeg napisala tekst.o toj temi ovih dana pisao je i kolega Milan Jajčinović. Mislim da je ona aktualna i potrebno je o tome govoriti, Stoga na svom blogu objavljujem taj tekst!

Možete li zamisliti hrvatsku književnost bez Antuna Branka Šimića, hrvatsku oftalmologiju bez prof. dr. Zdravka Mandića, hrvatsku psihijatriju bez prof. dr. Vlade Jukića, hrvatsku ginekologiju bez prof. dr. Dubravka Barišića ili prof. dr. Veseljka Grizelja, hrvatsko glumište bez Dragana Despota, hrvatski tenis bez Marina Čilića ili hrvatski nogomet bez braće Kovač, hrvatsko pravo bez prof. dr. Milana Ramljaka, hrvatsku ekonomiju bez prof. dr. Ljube Jurčića ili doc. dr. sc. Gorana Marića,  novu hrvatsku javnu scenu bez doc. dr. sc. Nina Raspudića, hrvatsko slikarstvo bez Virgilija Nevjestića, a može li se zamisliti katoličko Sveučilište Gregorijanu u Vatikanu bez prof. dr. Tomislava Mrkonjića, poliglota koji govori 14 jezika) i tako unedogled?

Kada nam treba, u Hrvatskoj se kitimo uspjehom tih ljudi na svim poljima i s ponosom ističemo da su Hrvati. No ako slučajno neki Hercegovac učini neko nedjelo, odmah smo spremni generalizirati i sve ih prozivati kao ognjištare, kamenjare, primitivce koji voze bijesne automobile, nose po nekoliko mobitela i bijele čarape… Osobno, taj mi je pristup oduvijek bio neprihvatljiv. Poznajem mnogo ljudi iz Hercegovine, a među njima imam jako bliskih prijatelja. Mjereći Hercegovinu i Hercegovce prema njima, moji dojmovi su sjajni. Stoga mi je bliska izjava nobelovca Nelsona Mandele da “prezire rasizam dolazio on od crnaca ili bijelaca”, a ja dodajem da prezirem urbani rasizam koji ljude dijeli po tome odakle dolaze i gdje su rođeni, a ne po tome koliko doprinose zajednici i jesu li pošteni, pametni i moralni ili nisu. Stoga mi je nezamislivo ponašanje naše politike prema Hercegovini i Hercegovcima poglavito nakon 2000. godine.

Čini mi se da je u Hrvatskoj tada nastala lobotomija javne riječi i da smo kao građani podlegli općoj histeriji mržnje i animoziteta prema dijelu našeg korpusa temeljnog uglavnom na teškim predrasudama . Jer ruku na srce, kada je Hrvatska početkom devedesetih bila vitalno ugrožena, Hercegovci su joj kao topovsko meso i branitelji bili dobrodošli. A oni su prema Hrvatskoj uvijek gledali s ljubavlju i nekom pritajenom čežnjom, kako bi rekao Tedi Spalato “lipote gladni, ljubavi žedni” i naravno njihova velika očekivanja s početka devedesetih urodila su golemim razočaranjima sada, 2010. Naime, sada kada Vlada namjerava Zakonom o prebivalištu de facto sve one naše državljane iz Bosne i Hercegovine, koji uz prebivalište u toj zemlji imaju i ono u Hrvatskoj, naterjati da izaberu jedno od njih, mogao bi se dogoditi novi egzodus i onako desetkovani narod natjerati na još jedno “iseljavanje”.

Naravno, ne treba niti spominjati koliko je od Hrvatske bilo neodgovorno što se u poslijedaytonskoj Bosni nije žešće i i odlučnije zauzimala za jednakopravnost triju entiteta, a da ne spominjemo koliko se sramežljivo danas spominje potreba trećeg entiteta. Zanimljivo, sada europski političari o tome govore sve otvorenije, a zbog toga su nekad stigmatizirali dr. Franju Tuđmana. Naime, prema našem Ustavu Hrvatska je dužna skrbiti o našim ljudima u Bosni i Hercegovini. Ali umjesto prave iskrene skrbi, ti ljudi postali su “žrtveno janje”. Pa čak je i novac koji smo slali za Sveučilište u Mostaru i školovanje ljudi dobar iz perspektive obrazovanja, ali nismo ništa učinili da stvorimo uvjete da izbjegnemo odljev mozgova te da ti ljudi ostanu i pridonose znanjem tamo gdje su se i obrazovali, a ne da odlaze ili u Hrvatsku ili prema Europi i svijetu.

Anita Malenica/Večernji List


Nema komentara

Anketa

Ustavi