• Povratničke tegobe Hrvata (188006)
• DRUGI SVJETSKI RAT: Srce tame (1941 - 1945) (165796)
• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite... (95423)
• OSMANSKA VLAST Tamni vilajet i beskrajni rat 1463 - 1878 (92497)

• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite...
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Mesiću okani se Brčkog, šalji vojsku na Derventu!
• Srušena nelegalna džamija u naselju Sturba kod Livna!

• Zajednička druženja nositelja ratnih vojnih odličja HVO-a pokazuju jedinstvo i snagu hrvatskog čovjeka
• Na pomolu koalicija SDP-SBIH
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Hrvatski zatočenici doživjeli su ono što ljudski um ne može pojmiti
• Obilježen početak stradanja i napada na Hrvate Zenice

Statistika

• Ukupno registriranih korisnika: 9777
• Ukupno članaka: 23656
• Ukupno komentara: 2087
• Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
• Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Jergovićizacija društva

Piše: Delminium Vulgaris

Jergovićizacija društva-reketiranje Hrvatske

Pozivam sve slobodnomisleće ljude, normalne i i poštene da priznaju koautorstvo nad tekstom. A ministra unutrašnjih poslova pozivam da odreagira na tu činjenicu.

Tko je uputio taj požrtvovani vapaj, pita se usplahirena javnost? Tko se to nudi za zatvorski tuš, sapun, škare i britvu? Neki jadnik iz Irana, paćenik iz Afganistana, Putinov kritičar ili možda neki Chavezov politički protivnik? Tko to riskira slobodu, egzistenciju ili možda i sami život? O čemu se ustvari radi? To Miljenko Jergović izvodi cirkus, zavijajući na mjesečini kako bi prizvao trenutno raštrkani čopor. Jedan vuk, ali nikako samotnjak uhvatio se u stupicu i bolno zavija. Uvjerljivošću šibicarske škvadre koja jedna drugima uzima pare, namamljujući slučajne naivčine-prolaznike da izgube pare tražeć nepostojeću kuglicu na dnu kutijice, Jergović sebe i svoju ekipu nudi na tacni za kolektivni aps. Kao da ne znamo da je to iluzija i najjeftiniji blef. Iako privlačno zvuči barem to da ga okupaju, ošišaju i obriju. Kao da ne znamo da su oni ti koji presuđuju, a ne oni kojima se sudi. To lažno i jeftino zavijanje izaziva kod normalnih i slobodnomislećih ljudi, kako Jerga reče, samo podsmijeh. Ali pustimo to načas.

Da se prisjetimo tko to jest Miljenko Jergović. Autor borbenog Palach-požrtvovnog pokliča s početka teksta. Možda se neki sjećaju nazovi-skandala s kraja osamdesetih. U javni život taj je samoproglašeni mučenik folirant, ušao preko stupaca crne kronike glasila radnog naroda osamdeset i kasne neke, preko jednog bizarnog događaja gdje je sarajevska dokona mladež, a sve odreda guzonjini sinovi i kćeri upriličila neki bizarni performans u slavu nacizma. Zabrujao je nakratko SUBNOR taj moćni kerber i poslije-titove Jugoslavije, ali sve je to bilo kratkog daha. Raspad Jugoslavije se ionako odavno spremao, velikosrpska mašina odavno nije bila u tihom pogonu, bučila je i hučila bez ikakvih prigušivača i samo gluhi i slijepi nisu čuli njezin zlokobni tutanj. Ili su se pravili da ne čuju. A takvih nije bilo malo. Cijeli skandal je završio jednom prekršajnom prijavom jer je sarajevski kvazintelektualni kružok u kojeg su spadali i neki akteri skandalčića bio izuzetan rasadnik velikosrpstva.

Dosta godina poslije, organizatorica te farsične nacističke žurke, pompozna srpska rojalistička metresa imenom i prezimenom Isidora Bjelica, otkrit će da je to bila bezazlena, obijesna mladalačka pizdarija i da su vrhunac promocije nacizma bili kolačići ispečeni u obliku svastike koje je - kako veli Isidora - skoro sve smazao Miljenko Jergović. Nitko tada nije naravno ni mogao znati da ta halapljivost i tamanjenje mrskih nacističkih kolačića nije bilo motivirano želučanim sokovima već stoicizmom prožeta borba prvog antfašiste trenutnog Balkana. A što bi se nekad reklo...i šire. U olovnim vremenima poslije tog performansa Miljenko ljubuje s kćerkama KOS-ovskih prvaka, a onda ga kao grom iz vedrog neba pogađa spoznaja. On je Hrvat. Po vlastitom priznanju ta činjenica koju nije tražio strefila ga je zamahom srpske agresije na Hrvatsku. U danima pada Vukovara užasnut sarajevskom indolentnošću, čitajući sarajevski tisak i gledajući TV primjećuje hladnu ravnodušnost koja naginje simpatijama prema agresoru. To će se Sarajlijama poslije obiti deset puta jače o glavu, ali to je neka druga tema. "Jebite se..ja sam Hrvat! "- gnjevno je uzviknuo Miljenko i otvorio dušu jednom novinaru iz Hrvatske koji se tamo profesionalno motao. "Sarajevski mediji" - grmio je - "to su obične ispostave KOS-a i UDB-e. "Zagreb se bezdušno odnosi prema BH Hrvatima "- začuđeno vapi - "uvijek im je bitnije kako će se postaviti Muslimani i šta oni misle."

Kako apokaliptično predviđanje vlastitog rada u budućnosti.

Dolazi rat i po Sarajevu padaju granate i Miljenko se sprema na put. Pravac Hrvatska, točnije redakcija ondašnje, a davno ugasle Nedjeljnje Dalmacije. Od tamo sipa rafale i plotune prema Srbima općenito. Naziva ih katilima, barbarima koje treba anihilirati. Bez iznimke i nemilosrdno. Vrijeme teče i Miljenko pametan kakav jest shvaća kako se neće kruha najesti niti nagrada nadobijati od borbe protiv srpskog fašizma. Hrvatski fašizam - eeee, to je već nešto drugo! To je ulaznica za sve i svuda, za dvorane i za ulaštene parkete. A sve bez rizika. Kojega ima koliko i kad se nudi ministru za koautorstvo i uhićenje. A stvar je prosto jasna. Miljenko se tom kvaziborbom protiv nepostojećeg hrvatskog fašizma želi rehabilitirati u vlastitim očima. Kad već nije imao hrabrosti suprostaviti se srpskom fašizmu na mjestu i kad je trebalo, bori se protiv hrvatskog, dislociran i kad ne treba. Osim što nema straha i rizika, ima povlastica, privilegija i nagrada koje inače nikad ne bi vidio. Osim u tuđoj vitrini i pod zaključanim armiranim staklom.

S naglašenim prezirom govori o državi i gradu u kojem živi. Zagreb mu je otuđen, hladan, mračan, bez duše i samodostatan. Zavidan i omalavažujući ne zna prepoznati veličine, pa kad nije Andrića, neće ni njega. A Beograd, e to ga fascinira. Zaboravljajućom lakoćom što je svojstveno samo ljudima bez obraza, ne pamti šta je govorio i pisao o Srbima pa svako malo upriliči poklonstvenu putešestviju gdje se udivljava srpskoj otvorenosti, dobrodušnosti i načitanosti. Ako se ipak ponekad odluči boriti i protiv srpskog fašizma, zakamufliran u čupu i bradu, smazat će Dražinu gibanicu kao nekad Isidorine kolač-svastike.

Iako s prezirom govori o državi u kojoj živi i gradu u kojem živi, to ga ne spriječava da se pretvori u dežurnog moralizatora koji faktički određuje formu društva. Što se smije, a što ne smije? Što je poželjno, a što nepoželjno ponašanje? Nema te stvarne ili fiktivne ustaške kape na koju neće naskočiti The Uništavač Fašizma u srži - Miljenko Jergović. Histeričan i iritirajući ima odlike terijera. Kad zagrize ne pušta.

Po tome je sličan drugom junaku ove priče, mostarskom piscu, samoproglašenom disidentu koji je kao i on zbrisao u sigurnost egzila, a sad se čak usuđuje određivati i vagati tko je dovoljno čovjek, a tko dovoljno Hrvat. Iako je ustvari Ukrajinac. Što ga ne delegetimira u prosudbi, ali je simpatično. Naravno da je samoproglašeni disident zadnji koji bi imao kredit prosuđivati nečije čovještvo i nečije hrvatstvo jer je upravo prije neku večer na sami spomen partizanskih zločina, dokumentiranih i neporecivih, djetinje zadrto odmahivao glavom i optuživao sugovornike za falsifikat i promociju fašizma. Naravno da ovaj dvojac nisu usamljenici. Njih je cijela legija. Umreženi, lojalni, beskrupulozni, podli, lažljivi, pokvareni, futrovani parama iz kuće i van kuće, obijesni i osioni zaštićeni moralnim potonućom društva u kojem oni plivaju kao ribe u vodi i hrane se propadajućom srčikom društva kao krpelj umirućom ovcom.

Mostarski profesor došao je u fokus javnosti kad se popičkarao sa kolegom suprotnog svjetonazora oko Abdulaha Sidrana još jednog iz plejade sarajevskih kvaziikona kojima je vrvio taj grad-bastion šunda i pozerskog kiča. Sa svojim precijenjenim duhom, dosadnom isforsiranom duhovitošću i lažnom multietničnosti što će se surovo istovariti 90-tih na njega sistemom prejako stisnute opruge kao osveta za svo laganje i pretvaranje njegovih stanovnika. Taj scenarist nemanjiziranog Kusturice svako malo nešto lane na Hrvate nipodaštavajući ih u odnosu na Srbe, dokazujući nevjerovatno i neobjašnjivo strahopoštovanje svog naroda prema vlastitim zatiračima. Ta nezanimljiva prepiska bizarnog povoda završila je na sudu što je farsično samo po sebi kao što je i komičan maštovito-ingeniozni pridjev kojim je falši disident sa lijeve obale Neretve počastio suprostavljenog kolegu - taliban. Smiješna je i presuda koja će kladim se, biti poništena jer koga ne zazebe kad čuje vučje zavijanje taj nije baš pri sebi.

Ali nije smiješno čoporativno solidariziranje i kvazi-žrtvovanje koje se zapalilo širom Balkana. Ne nudi sebe i škvadru Jergovića za aps, to je jasno. Njegova ledena poruka Hrvatskoj isčitana iz "dramatičnog" apela glasi, da se niste usudili. Ne prekidajte ugovorom s Đavolom. Ona je konjska glava u krevetu Hrvatske. Ponuda koja se ne može odbiti. Poruka kojom žele poručiti da bi rado produžili ugovor o zaštiti bez roka trajanja. Odnosno do propasti Hrvatske. Inače će razvaliti vrata pretući gazdu i porazbijati inventar u mehani. Ako se država ne usudi raskinuti "ugovor o zaštiti" kreće akcija. Mejlovi, pisma, poruke, prijetnje, vapaji za otpor fašizaciji društva i to ni manje ni više nego u zemlji koja svoje agresore tretira kao mecene i dobročinitelje. Koja ih umjesto u kazamate sprema u saborske holove, umjesto optužnica dobijaju keš i nekretnine. Umjesto prezira povlastice. A svoje zaslužnike i stradalnike, svoje ratnike tretira kao stoku. Šta je to ako nije fašizam? Ima Jerga pravo. Ima čopor pravo. Hrvatska vrvi fašizmom. Fašizmom zavijajućeg čopora.