RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Kako besposlen daidža zatuca jariće

Napisano 07.01.2015. 16:55
Fra Ivan Šarčević

U nedavnom intervjuu Oslobođenju (“Nije lako sa sijačima mraka”) fra Ivan Šarčević je poskok.info svrstao u društvo „uzavrelih besćutnika“ zajedno s Večernjakom i Čovićevim sinekurama. Naravno u intervjuu nema ništa novo, ali u duhu blagdana i pomirbe ovaj put ćemo odgovoriti „daidžama“ (blagdani su, ima se vremena).

Svakako predlažemo da na linku nađete i pročitate intervju fra Ivana Šarčevića jer se radi o „prvodaidži“ koji je vrijedan čitanja za razliku od drugih tetkica.

U nastavku je naš odgovor na osnove teze „daidže“ Šarčevića.

 

Opsjednutost Raspudićem – Kako pola intervjua posvetiti osobi koja nije vrijedna bavljenja

„…i ne znam koliko je uopće vrijedno baviti se njime“ (Raspudićem op. aut), česta je polemička finta kotlinske polemičke škole. Prvo „protivnika“ proglasiti nevrijednim, a onda mu se pripisuje mitski utjecaj na veliki broj crkvenih ljudi, koji čak seže izvan granica domicilne mu provincije uz prateću veliku medijsku moć.

U ovome „koliko je uopće vrijedno baviti se njime“ ogleda se baš taj talački defetistički duh prožet žalom za vremenima u kojima je bilo dovoljno nekomu uputiti negativnu kritiku u „Oslobođenju“, a totalitarni sustav bi se pobrinuo za ostalo.

 

Iluzija o vlastitoj manjinskoj poziciji uz pridavanje lažne moći svojim „neprijateljima“

Šarčeviću i „daidžanskoj“ družini pokušaj izazivanja sućuti postao je toliko refleksan da potpuno zaboravljaju kako mit o njihovoj manijskoj poziciji odavno izaziva podsmijeh.

Šarčević identificira „udruženjaše oko Poskoka“ i „Večernjak herceg-bosanski“ kao mračnu antidaidžansku medijsku koaliciju, što je samo djelomično točno, jer se prokazivanje daidža kao političkog fenomena veže isključivo za Poskok i zasluge za to ne želimo prepustiti Večernjaku.

Sljedeći logiku samog Šarčevića propada ubleha o daidžanskoj manjiskoj poziciji jer sam priznaje da je na jednoj strani aktivistički, nekomercijalni i neovisni portal (Poskok), čijeg urednika Šarčevićeva „država“ (oličena u SIPI) uhapsi zbog šale na račun starog diplomatskog prdonje Arifhodžića, što kod raznih kotlinskih boraca ljudska prava naiđe na posvemašnju šutnju.

Na drugoj, daidžanskoj strani je pet-šest fratara uz medijsku podršku:

 

-kompletnog sarajevskog nevladinog sektora u čijim projektima burgijanja stranih grantova ovih pet-šest fratara služe kao manekeni multietničnosti,

-dijelova javnog TV servisa sa sjedištem u Sarajevu – znači 2 javna televizijska i radijska kanala,

-svih vodećih dnevnih i tjednih novina u Sarajevu,

-svih vodećih internetskih portala u Sarajevu,

-vodećih sarajevskih udruženja intelektualaca, počevši od nacionalističkog VKBI do kriptonacionalističkog „Kruga 99“ na čijim su sesijama „daidže“ redoviti govornici,

-svih međunarodnih organizacija i važnih veleposlanstva, posebno američkog i OHR-a koji su se istakli u nametanju ustavnih rješenja na štetu naroda kojemu Šarčević nominalno pripada

 

Do sada je nezabilježeno da je manja skupina političkih aktivista dobila više medijskog prostora, nego što je u slučaju „daidža“. Godinama su „daidže“ popunjavale svaku minutu televizijskog programa i svaki centimetar novinskog stupca posvećenog hrvatsko-katoličkoj zajednici zahvaljujući vlastitoj uklopljenosti u ideologiju bošnjačkog nacionalizma, čineći ga tako u očima bošnjačke političke zajednice superiornim srpskom i hrvatskom jer je bošnjačko/bosanski nacionalizam imao baš „daidže“ za dodatnu opremu koja mu je davala multietnički izgled.

„Daidže“ su odreda bili kolumnisti i gosti komentatori u skoro svim vodećim tiskovinama koje izlaze u Sarajevu. Na radijskom i televizijskom programu zastupljeniji su od Kemala Montena i Hanke Paldum zajedno.

Komično je kako su se „daidže“ utopile u šerbet autoviktimizacije koji ih okružuje. Istinski su „zabrijali“ da su neka prognana manjina. Pa tako Šarčević veli: „Časno je u svakom nacionalističkom ludilu i totalitarnom režimu, kako bi rekao Kolakowski, učiniti veliku izdaju, biti izdajnik naroda.“

Izjava potpuno s onu stranu istine jer Šarčević živi okružen s nekoliko stotina tisuća istomišljenika s kojima dijeli stavove o „dobrom dedi Aliji“, „zločinačkom HVO-u“, „dobrovoljnom iseljavanju desetaka tisuća Hrvata iz općina koje je oslobodila Armija BIH“, „političkoj nedoraslosti Hrvata u BiH i Crkve“…

Ruku na srce postoji realna opasnost da ga zbog subverzivnosti ideja koje javno iznosi napadnu sa 100 Eura, tepsijom baklave ili 10 kila sudžuka. Naravno, svjestan je Šarčević da u smislu pridržavanja osnovne nacionalne politike nema totalitarnijega establishmenta od sarajevskog kojemu on i ostatak daidžanskog kružoka pripadaju.

U smislu guranja centralizma, unitarizacije, građanskog-liberalnog modela preglasavanja u zastupničkim domovima, derogiranja uloge Domova Naroda ne postoji homogenija politička zajednica od one kojoj i on pripada. Ako može, neka dokaže suprotno. Za početak neka nađe pandane daidžluku u islamskoj ili pravoslavnoj zajednici. Ili bošnjačke političke „jurišiće“, „budimire“ i „lijanoviće“.

 

„Dakle, je li problem i u tome što, po mnogima, fratri čuvaju Bosnu?“

Tako glasi pitanje nadobodnog novinara. Ova fraza nastala je tamo kasnih 80-tih da bi ju kasnije zajahala baš daidžanska skupina. Ona je većim dijelom točna, osim u dijelu koji se tiče baš daidža.

Danas multietnička Bosna postoji isključivo zato što su Hrvati Središnje Bosni sačuvali sami sebe organizirani u brigade HVO-a. Mesić-feralovski pogled na Bosnu ne može istrpiti logički argument popisa 2013. Znači, gdje nije bilo HVO-a ili gdje su brigade HVO morale položiti oružje, Hrvata danas skoro da i nema.

Također je istina da veći dio bosanskih franjevaca i bosanskog svećenstva čuva hrvatski bosanski identitet, koji i danas Bosnu odvaja od bilo koje druge nekadašnje otomanske provincije. Oni to rade po hrvatskim općinama, zajednicama i naseljima širom Bosne i sa svojim hrvatskim katoličkim pukom, a ne poput „daidža“ koji sijele u prvim redovima raznih turkofilnih manifestacija iz kojih plješću povijesnim krivotvorinama i poniženju. Ako se danas Bosna čuva to sigurno nije po unitarističkim nedjeljnim sijelima koje „daidže“ pohode.

Bosna se čuva po župama i samostanima Bosne, a tu „daidža“ baš i nema. Neprevaziđena je javna kampanja koju su udruženim snagama vodili feralovci, Ivo Banac i ostali sarajevski građansko-unitaristički intelektualci kada bi trebalo nekoga od „daidža“ spasiti od premještaja u neku od župa Središnje Bosne i odmicanja od bonvivanskog NVO-ašenja po Sarajevu.

 

Čović kao mitsko biće

Skoro propovjednim stilom opisuje „daidža“ Šarčević političku osobu Dragana Čovića. To se prilično i uklapa u diskurs koji njeguju ostali građansko-unitaristički pismoznanci.

Politička moć Dragana Čovića i izostanak političkog pluralizma kod Hrvata se u duhu orijentalne mistike opisuje kategorijama poput „zarobljenog uma“, „idolima“, „služinčadi i udvoricama“ u gotovo herodijanskom narativu.

Nikada se takav narativ ne koristi u opisu bošnjačke političke scene jer su valjda bošnjački birači i stranke toliko moralno superiorni i čine vlastitu političku zajednicu slobodoumnom, naprednom i egalitarnom. Za razliku od njih hrvatski birači su zatucani i „čovičijanskim kultom“ opsjednuti.

Koliko treba biti zloban pa nakon nasilja prve Alijanse i po društvo pogubnog kasnijeg projekta Platforme, koncentraciju hrvatskih biračkih preferencija oko jednog lidera i jedna stranke opisivati kao neku socijalno-psihološku patologiju?

Iole politiološki obrazovanoj i dobronamjernoj osobi je jasno da je smanjenje kolektivnih političkih prava kao posljedica nametnutih ustavnih promjena u razdoblju 2000.- 2002. bitno ograničilo buduću političku pluralnost unutar hrvatskog biračkog tijela, dok je na bošnjačkoj političkoj sceni došlo do suprotnih tendencija, jer je faktički nemoguće formirati vlast bez najjače bošnjačke stranke (SDA je u opoziciji bila samo nepune 2 godine u zadnjih 24 godine!).

No razumljivo je da fratar Šarčević radije šerbeti o mističnoj moći Dragana Čovića, jer bi ga izrečene istina „prekomandovala“ u redove „bobanovaca“ kao bosnoljubnog i dobroamjernog Milu Lasića nakon što je par puta rekao istinu na Al Jazeeri.

 

Fra Ivanu Šarčeviću želimo sretne blagdane, dobro zdravlje i još mnoštvo intervjua u kojima će svojim sugrađanima besposleno zatucati jariće.

 

PoskokOnline


Nema komentara

Anketa

Ustavi